Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3598/16 (E.P.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Protek roka
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 6
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3598/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3598/16, rješavajući apelaciju E. P. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija E. P., M. T. i F. S.
podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 008454 16 Kž 18 od 15. juna 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 008454 14 K od 7.
januara 2016. godine.
Odbacuje se apelacija M. T. izjavljena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 008454 16 Kž 17 od 18. januara 2016. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. E. P. (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Ilijas Midžić, advokat iz Bihaća, podnio je 29. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 008454 16 Kž 18 od 15. juna 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 008454 14 K od 7. januara 2016. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3598/16.
2. M. T. (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Zlatan Nanić, advokat iz Bosanske Krupe, podnio je 26. septembra 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv istih presuda kao prvoapelant, a apelacija je pred Ustavnim sudom zavedena pod brojem AP 3861/16. Drugoapelant je također apelacijom osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 01 0 K 008454 16 Kž 17 od 18. januara 2016. godine kojim je odbijena žalba drugoapelanta (i ostalih) izjavljena protiv rješenja o produženju pritvora nakon izricanja prvostepene presude.
3. F. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 26. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv istih presuda kao prvoapelant i drugoapelant. Apelacija je pred Ustavnim sudom zavedena pod brojem AP 3867/16.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. Imajući u vidu da su apelacije podnijete protiv istih presuda u predmetu u kojem su apelanti bili suoptuženi, kao i da se apelacijama pokreću slična pitanja, Ustavni sud je na osnovu člana 32. Pravila Ustavnog suda odlučio da apelacije spoji i donese jednu odluku.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
6. Pozvani su dostavili odgovor na apelacije.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Kantonalni sud donio je Presudu broj 01 0 K 008454 14 K od 7. januara 2016. godine kojom je apelante proglasio krivim da su počinili krivično djelo ubistvo iz člana 36. stav 2. tačka 6. preuzetog Krivičnog zakona SRBiH i preuzetog Krivičnog zakona SFRJ.
9. U izreci presude Kantonalni sud je naveo da su apelanti 20. jula 1993. godine, iza ponoći, u kasarni „Adil Bešić“ u Bihaću (sa u međuvremenu umrlim Sa. V.), došli do magacina vojnog naoružanja iz kojeg su bez odobrenja magacionera uzeli precizirane puške, nakon čega su se uputili prema otoci iza kafane „Paviljon“ u Bihaću, gdje se nalazio ugostiteljski objekt, pa kad su oko 03.30 sati došli do spomenutog ugostiteljskog objekta, u kojem su se te prilike kao gosti nalazili R. A., A. T., A. B. i I. A., te zaposlenici ugostiteljskog objekta E. T. i M. Č., nakon što im je prvoapelant rekao da su autonomaši i nakon što su im naredili da priđu jedni drugima, usmjerili su u njih cijevi pušaka, a kada je I. A. počela bježati, za njom je Sa. V. ispalio više metaka, a zatim su prema njoj i ostalim oštećenima, a u namjeri da ih liše života počeli pucati i apelanti, ispalivši oko 147 metaka, nanijevši im na taj način povrede (detaljno opisane), od kojih je troje lica umrlo na licu mjesta, dok je A. B. od zadobivenih povreda umro isti dan u bolnici, a E. T. zadobio teške tjelesne povrede (detaljno opisane), a zatim, kada su primijetili da je E. T. živ i da bježi u pravcu rijeke Une, trećeapelant je u njegovom pravcu ispalio više metaka kojom prilikom ga nije pogodio, da bi nakon toga ubrzo napustili mjesto opisanog događaja.
10. U obrazloženju presude, Kantonalni sud navodi dokaze koje je predložilo Tužilaštvo i odbrana, zatim (na stranama 3–29) navodi iskaze svjedoke, među kojima su iskazi J. Š., I. M., B. D., R. K., M. Č., E. T., S. V. i mnogi drugi, te iskazi vještaka (balističar i vještak medicinske struke), te su navedeni sadržaji materijalnih dokaza. Kantonalni sud je, osim navođenja iskaza svjedoka koji su dati na glavnom pretresu, parafrazirao i iskaze svjedoka date u istrazi. Na strani 30. Kantonalni sud se poziva na član 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) i član 16. ZKP-a, te navodi da je, cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno, kao i u njihovoj međusobnoj povezanosti, zaključio da je optužba van razumne sumnje dokazala da su apelanti kao saučesnici počinili radnje pobliže opisane u izreci presude, a koje u objektivnom i subjektivnom smislu predstavljaju obilježje bića krivičnog djela iz člana 36. stav 2. tačka 6. preuzetog KZSRBiH i
KZSFRJ.
11. Nadalje, na strani 30. Kantonalni sud navodi da su, prema činjeničnom opisu iz dispozitiva optužnice, apelanti iz kasarne, zajedno sa umrlim Sa. V., došli do magacina vojnog naoružanja iz kojeg su bez odobrenja magacionera uzeli oružje. Kantonalni sud navodi da je ove navode Tužilaštvo dokazalo provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka H. R. (sadržinom zapisnika Uprave policije iz 2013. godine), iskazom svjedoka B. D. (sadržinom zapisnika Sektora kriminalističke policije Bihać od 30. aprila 2013. godine), sadržinom službene zabilješke sa lica mjesta, koja je sačinjena 9. septembra 1993. godine, sadržinom zapisnika policije – Sektor kriminalističke policije od 30. aprila 2013. godine, kada je saslušan S. V. i iskazom ovog svjedoka. Nadalje, Kantonalni sud navodi da se pred raspravnim vijećem svjedok H. R. izjasnio da se ne sjeća događaja, te sud navodi da je prilikom davanja izjave 2013. godine opisao tok događaja koji sud navodi. Kantonalni sud, također, navodi da je sadržina iskaza ovog svjedoka saglasna iskazu svjedoka S. V. koju je dao Sektoru kriminalističke policije 2013. godine u dijelu u kojem je navedeno da je prvoapelant došao u kasarnu i raspravljao se sa R. K. (magacionerom). Kantonalni sud nadalje navodi da zaključak da se u kasarni nalazio R. K. proizlazi i iz iskaza svjedoka B. D. Kantonalni sud je također naveo da nisu prihvaćene tvrdnje odbrane „koje su usmjerene na kredibilitet svjedoka“ B. D., odnosno da je zapisnik od aprila 2013. godine nezakonit dokaz s obzirom na to da je nakon predočavanja zapisnika svjedoku on izjavio da nije bio nagovaran niti prisiljavan. Pozivajući se na član 296. ZKP-a, Kantonalni sud navodi da su ovi svjedoci ispitani na glavnom pretresu i da su im predočeni zapisnici iz istrage jer im se izjave nisu slagale s izjavama datim na glavnom pretresu i tom prilikom svjedok D. B. je naveo da je zapisnik od 2013. godine potpisao i nije bio nagovaran, niti prisiljavan prilikom davanje izjave, svjedok R. H. se izjasnio da je potpis na zapisniku od 19. aprila 2013. godine njegov, a sud je zaključio da maltretiranje ovog svjedoka nije bilo u momentu davanja izjave, već kasnije, zbog čega se pred raspravnim vijećem izjasnio da se spornog događaja ne sjeća (što je sud opet ponovio na strani 34. kada je sud odgovorio na navod odbrane da je iskaz ovog svjedoka iznuđen). Zatim, Kantonalni sud navodi da je zbog različitosti u iskazu svjedoka S. V. saslušao tužiteljicu i kriminalističkog inspektora, te ih suočio sa svjedokom S. V. Kantonalni sud navodi da je poklonio vjeru tužiteljici koja ja osporila da je svjedoka S. V. prisilila na davanje izjave kakvu je dao i sud je poklonio vjeru svjedoku (tužiteljici), cijeneći da se radi o kantonalnoj tužiteljici i da nije imala nikakvog interesa da ga prisili da nešto kaže što nije tačno, a na kraju Kantonalni sud konstatira da ga ona nije mogla prisiliti na davanje izjave kakvu je dao s obzirom na to da ona nije bila na licu mjesta u kasarni i ne zna šta se odvijalo kritične noći u kasarni. Kantonalni sud je naveo i iskaz svjedoka M. K. koji se izjasnio o postupku uzimanja izjave od svjedoka S. V., koji je opisao da je izjava uzimana tri sata, da je svjedok pratio pisanje izjave na monitoru, da je poučen o pravima, da mu je ponuđeno da mu se izjava pročita, ali da je izjavio da nema potrebe za tim. Iskaz svjedoka M. K. svjedok S. V. nije osporio, već je, kako Kantonalni sud navodi, izjavio da zapisnik nije pročitao iako ga je potpisao i da zapisnik nije dobio, što ni svjedok nije osporio (nadalje, na strani 34. Kantonalni sud opet daje objašnjenje zašto odbrana nije uspjela osporiti kredibilitet svjedočenja S. V.). Dalje, pozivajući se na član 288. ZKP-a, Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo koristilo iskaze spomenutih svjedoka date u istrazi, s obzirom na to da su se razlikovali od iskaza datih pred raspravnim vijećem, radi razjašnjavanja koja je izjava tačna, a što je dozvoljeno koristiti kao dokaz, te je zaključio da su navodi odbrane da se radi o nezakonitim dokazima neosnovani.
12. Nadalje, sud je na strani 31. objasnio zašto je irelevantan navod odbrane kojim je ukazivala da je uslijed nedostataka dokaza Tužilaštvo izmijenilo činjenični opis optužnice, upućujući da tužilac ima mogućnost da vrši izmjenu činjeničnog opisa dispozitiva optužnice i navedena promjena u konkretnoj stvari nije bila od utjecaja za utvrđenje činjenice da li su apelanti izvršili krivično djelo. Kantonalni sud je pojasnio da je Tužilaštvo dokazalo iskazom svjedoka prisustvo R. K., zbog čega je neosnovana tvrdnja odbrane da je to trebalo da se dokaže materijalnim dokazom, evidencijom o prisustvu u jedinici. Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio iskaz E. Ć. jer je njegov iskaz suprotan dokazima koje je izvelo Tužilaštva, koje je sud prihvatio.
13. Oko samog čina pucanja apelanata u oštećene, kako je to navedeno u optužnici, na strani 32, Kantonalni sud navodi da „[n]ema neposrednih dokaza kojima su dokazivani ovi činjenični navodi (osim iskaza svjedoka E. T.). Međutim, čitavim nizom posrednih dokaza – indicija koje u svojoj sveukupnosti predstavljaju zatvoren krug u smislu postojanja svih pravno relevantnih činjenica ukazuju da su upravo optuženi [apelanti], skupa sa sada umrlim [Sa. V.], preduzeli inkriminirane radnje upravo na način kako je navedeno u dispozitivu optužnice“. Nadalje, Kantonalni sud navodi kako se izjasnio očevidac događaja E. T. u vezi s prepoznavanjem počinioca, kojem su predočeni i raniji dati iskazi u kojima se izjasnio da ne zna koja su lica došla na otoku, te je svjedok naveo u kojim je okolnostima dao prvu izjavu (ranjen, u kući, ratno stanje, da je tada imao dijete od šest godina, da je tada vladao strah), „a da ne bi ispalo da je lagao prilikom davanja prve izjave i kasnije je dao izjavu takvu kakvu je dao“. Svjedok E. T. je također naveo da prvoapelanta poznaje od prije rata, da ga je viđao i prije i poslije spornog događaja. Dakle, nakon razjašnjenja zašto svjedok E. T. nije ranije navodio imena počinioca, Kantonalni sud je kao utvrđenu činjenicu prihvatio da su kritičnog dana na licu mjesta bili prvoapelant, drugoapelant i Sa. V. i pucali u nastradale. Nadalje, Kantonalni sud se pozvao na iskaz S. V. koji je naveo da je u kasarnu došao prvoapelant i rekao „imamo zadatak u gradu“ i da je pozvao ostale apelante i E. Ć. i da su zajednički napustili kasarnu. Kantonalni sud, također, navodi da je odbrana pokušala izjavama svjedoka (sestre, supruga i brata apelanata) da dokaže da su kritičnu noć proveli u kući, ali sud iskazima ovih svjedoka nije poklonio vjeru jer su njihovi iskazi protivrječni dokazima iz kojih je nedvosmisleno utvrđeno da se apelanti kritične noći nisu nalazili u kući (pozivajući se na pretres kuće, da je policija tragala za apelantima, što se ne bi desilo da su bili kući), kao i imajući u vidu njihovu zainteresiranost za postupak kao članova porodice apelanata. Kantonalni sud nadalje ukazuje da su apelanti nakon kritičnog događaja bili u bjekstvu i nije bilo poznato njihovo mjesto boravka, te je raspisana potjernica, o čemu je svjedočio J. Š. kojem je sud poklonio vjeru (strana 33), koji je naveo da je potjernica raspisana jer je bilo indikativno da su oni počinioci djela, da su sa sobom odnijeli naoružanje koje se inače vraćalo u kasarnu, te da potjernica nije raspisana zbog dezerterstva. Svjedok I. M., koji je u spornom periodu obavljao dužnost načelnika Kontraobavještajne grupe u okviru Odjela za bezbjednost 5. korpusa i koji je prikupljao informacije o predmetnom događaju, nakon kritičnog događaja je naveo u izjavi da se u vezi s događajem prvo spominjao prvoapelant i njegova grupa, odnosno njegovi saradnici (trećeapelant) iz Vojne policije i da je nakon hapšenja prvi saslušao prvoapelanta. Kantonalni sud navodi da je ovom svjedoku predočen zapisnik o ispitivanju svjedoka iz 2013. godine, te se izjasnio je on potpisao zapisnik, te sud navodi da je u zapisniku, između ostalog, navedeno je prvoapelant decidirano opisao događaj, tačnije izvršenje krivičnog djela, da je izjavio ko je prisustvovao izvršenju, koje oružje se koristilo u izvršenju i da je naveo tačna imena ubijenih, da je u cijelosti priznao djelo opisavši način izvršenja, lokaciju, vrijeme i da su izjave proslijeđena na daljnji postupak. Dalje, Kantonalni sud navodi na osnovu čega je zaključio da je E. Č., iako je napustio kasarnu s ostalima, napustio mjesto događaja, pozivajući se na izjave svjedoka (S. V. i E. T.). Nadalje, Kantonalni sud ponavlja (strana 34) svoje zaključke u vezi s izjavama svjedoka V. S i H. R., odnosno zašto su neosnovani navodi odbrane da su ovi dokazi nezakoniti. Kantonalni sud, također, navodi da iskaz svjedoka V. S. nije nezakonit, kako tvrdi odbrana, zbog toga što je taj svjedok putem interneta obavijestio javnost o počinjenju krivičnog djela jer se presuda ne zasniva na informacijama objavljenim u javnim medijima.
14. Dalje, na stranicama 34. i 35. Kantonalni sud objašnjava zašto su osnovani navodi odbrane u pogledu iskaza zaštićenog svjedoka, odnosno zašto on nije prihvaćen. Kantonalni sud je također naveo da je u dispozitivu optužnice navedeno da su u nastradala lica usmjerene cijevi pušaka i da su iz pušaka pucali apelanti i Sa. V., ne navodeći o kojim se puškama radi, s tim da je u optužnici navedeno da su iz magacina u kasarni uzete dvije automatske i poluautomatska puška s optičkim nišanom – snajper, a svjedok E. T. je naveo da su počinioci došli s puškama i prilikom izvršenja pucali iz pušaka. Na strani 35. Kantonalni sud navodi da je apelantima i umrlom Sa. V., prema sadržini službene zabilješke od 9. septembra 1993. godine, oduzeto oružje, kako je navedeno u presudi. Dalje, Kantonalni sud, pozivajući se na nalaz vještaka balističara (i iskaz svjedoka V. D. dat u istrazi), navodi šta je vještak utvrdio prilikom vještačenja čahura pronađenih na licu mjesta i izvađenih iz tijela stradalih i oružja koje je oduzeto apelantu. Nakon detaljnog iznošenja nalaza vještaka balističara (od strane 35), na strani 36. Kantonalni sud navodi: „Kada se ima u vidu utvrđena činjenica, a to je da su [A. B. i R. A.] nastradali uslijed ustrelnih i prostrelnih rana, da su optuženi [apelanti] u njih pucali iz neposredne blizine, da je vještak utvrdio da su sporna zrna metaka izvađena iz tijela [A. B. i R. A.] ispaljena iz dvije različite automatske puške koje nisu dostavljene na vještačenje i da 40 dostavljenih spornih čahura i 27 dostavljenih spornih čahura, kalibra 7,60x39, potječu od metaka ispaljenih iz dva različita vatrena oružja, sud nedvojbeno zaključuje da su optuženi [apelanti] prilikom izvršenja djela koristili i ove dvije automatske puške. Pri ovome, sud je cijenio i činjenice utvrđene iz sadržine Zapisnika o uviđaju na licu mjesta koji je sačinjen od strane Višeg suda u Bihaću br. Kri-30/93 od 20. jula 1993. godine, po istražnom sudiji [S. P.], dana 20. jula 1993. godine, kao i iskaz svjedoka [S. M.] koji je izjavio da su kod optuženih prilikom hapšenja nađene duge cijevi, ali da su u nedostatku naoružanja date jedinicama.“ Stoga, Kantonalni sud nije prihvatio kao osnovan prigovor odbrane koji su dali na nalaz vještaka balističke struke, niti navode date u završnom izlaganju kojima su ukazivali na nepostojanje dokaza vezanih za korištenje vatrenog oružja prilikom izvršenja predmetnog djela. Kantonalni sud je zaključio da su apelanti u tom događaju imali svojstvo i status saizvršioca u smislu člana 22. preuzetog KZSFRJ, pa su jednako odgovorni za krivično djelo za koje su proglašeni krivim, što dalje objašnjava. Kantonalni sud je također naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka balističara i vještaka medicinske struke. Na strani 36. Kantonalni sud navodi imena svjedoka (članova uže porodice nastradalih i druge) čiji iskazi nisu od utjecaja na odluku suda jer su članovi porodice nastradalih pričali o događaju na osnovu priča koje su kružile gradom, a ostalih svjedoka zato što njihovi iskazi nisu usmjereni na dokazivanje činjenica iz dispozitiva optužnice. Kantonalni sud je naveo da je kao valjane prihvatio materijalne dokaze koje je u toku glavnog pretresa izveo tužilac jer njihovu zakonitost i sadržaj odbrane ni na koji način nisu dovele u sumnju. Kantonalni sud navodi imena svjedoka čijim je iskazima Tužilaštvo dokazalo da se: „[o]d momenta počinjenja djela špekuliralo da su počinioci sada optuženi [apelanti] i [Sa. V.], da je za istima bila raspisana potjernica, da su uhvaćeni u Varajića potoku, da je prilikom hapšenja kod istih nađena veća količina naoružanja“, o čemu su kazivali svjedoci (E. B. i J. Š.). Kantonalni sud je naveo da je irelevantan iskaz svjedoka M. Č. kada je izjavio da ne zna ko su počinioci predmetnog djela.
15. Na strani 37. Kantonalni sud navodi da je trećeapelantu za branioca rješenjem suda postavljen advokat Hamdija Veladžić koji je obavijestio sud da se nalazi na bolovanju od početka oktobra do kraja decembra 2015. godine. S obzirom na to da se radilo o pritvorskom predmetu, sud je trećeapelanta upoznao o nemogućnosti njegovog branioca da pristupi glavnom pretresu i dao mu mogućnost da izabere još jednog branioca, ali je trećeapelant odbio izbor bilo kog drugog advokata. Zbog navedenog, sud je po službenoj dužnosti rješenjem od 12. oktobra 2015. godine postavio trećeapelantu advokata Eminu Cerić (uz advokata Veladžića), ali kako je apelant odbio da ga brani sud ju je razriješio, te mu postavio advokata Huseina Mušića. Nakon toga, trećeapelant je izjavio da ga i dalje brani advokat Veladžić. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 25. Statuta Advokatske komore FBiH, te zdravstveno stanje advokata Veladžića, sud ga je pozvao da sebi odredi zamjenika, što nije učinjeno, te nakon što se sud obratio Regionalnoj advokatskoj komori, Advokatska komora je za zamjenika advokatu Veladžiću postavila advokata Šemsudina Velića. On je nakon toga izvršio uvid u predmet i ostavljen mu je rok od 15 dana za pripremanje odbrane. Kantonalni sud navodi da ovakvim postupanjem suda trećeapelantu nije uskraćeno pravo na odbranu i da je on data prava zloupotrebljavao odbijajući bilo čiju odbranu umjesto odbrane po advokatu Veladžiću.
16. Kantonalni sud je nadalje naveo da je rješenjem Kantonalnog suda od 5. maja 2015. godine odbijen zahtjev odbrane da Tužilaštvo dostavi zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka jer je sud imao u vidu da ovaj zapisnik Tužilaštvo nije ni koristilo u dokaznom postupku. U odnosu na dokaz
– akt Armije BiH od 9. septembra 1993. godine, odbrana je prigovarala da se on ne može koristiti kao dokaz, ali je sud dozvolio jer je sadržina akta cijenjena u kontekstu ostalih izvedenih dokaza. Kantonalni sud je odbio prijedlog odbrane da se kao svjedoci saslušaju predložena lica iz Tužilaštva BiH na okolnosti uzimanja iskaza od zaštićenog svjedoka. Kantonalni sud je također odbio prijedlog odbrane da se kao dokaz dostave zapisnici koje je sačinilo Federalno tužilaštvo u istražnom postupku u konkretnom pravnoj svari, te da se od Ministarstva odbrane BiH zatraže zapisnici o saslušanju tada osumnjičenih (apelanata). Kantonalni sud je naveo da je prilikom donošenja rješenja kojim je odbio prijedlog odbrane za izvođenje ovog dokaza imao u vidu da je stvar tužioca koje će dokaze koristiti u krivičnom postupku, te ako ne želi da ih dostavi sud mu to ne može narediti, te je navedeno da se sud obraćao Ministarstvu odbrane više puta i ministarstvo se izjasnilo da dokaze koje sud traži ne posjeduje. Odbrana je također predlagala da se određenom licu, za koje je odbrana tvrdila da je zaštićeni svjedok, skine status zaštićenog svjedoka i da se to lice sasluša u svojstvu svjedoka, a koji prijedlog je sud odbio, pri čemu je imao u vidu da konkretno vijeće nije ovlašteno za skidanje zaštite zaštićenog svjedoka. Na strani 38. Kantonalni sud je naveo okolnosti koje je kod apelanata cijenio kao olakšavajuće odnosno otežavajuće, te im izrekao kaznu za koju je sud naveo da smatra da je srazmjerna utvrđenim okolnostima i adekvatna i odgovarajuća težini počinjenog krivičnog djela, okolnostima pod kojima je ono učinjeno i ostalo, što je sud naveo u obrazloženju. Kantonalni sud je također obavezao apelante na plaćanje troškova postupka u navedenim iznosima, pri čemu je, kako je navedeno, cijenio da snošenje troškova postupka neće ugroziti egzistenciju apelanata i njihovih članova porodica.
17. Vrhovni sud je donio Presudu broj 01 0 K 008454 16 Kž 18 od 15. juna 2016. godine kojom je žalbe Tužilaštva i apelanata odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je najprije odgovorio na žalbene navode trećeapelanta da nije imao pravo na odbranu jer je na glavnom pretresu, kada je on zaključen, bio bez advokata, odnosno da mu je nezakonito bio postavljen drugi branilac. Iste prigovore istakao je i prvoapelant. Vrhovni sud je u vezi s navedenim ukazao da je prvostepeni sud naveo redoslijed događaja (bolest advokata Hamdije Veladžića o kojoj je obaviješten sud), kako je i zašto došlo do postavljanja drugog advokata trećeapelantu, koji se tome izričito protivio i odbio da sam izabere advokata, zbog čega mu je sud postavio za branioca jednog, a zatim drugog advokata. Kako ovi advokati zbog oštrog protivljenja nisu bili u mogućnosti da preduzmu bilo kakvu radnju u tom pravcu, sud se obratio advokatu Hamdiji Veladžiću da sam odredi svog zamjenika, što ovaj nije učinio. Stoga se sud obratio Regionalnoj advokatskoj komori koja je rješenjem od 15. decembra za zamjenika advokata Veladžića odredila Šemsudina Velića. Dakle, Vrhovni sud navodi da je zbog ažurnosti i hitnosti i činjenice da su apelanti bili u pritvoru, Kantonalni sud postupao u skladu s odredbom člana 59. ZKP-a i člana 25. Statuta Advokatske komore. Vrhovni sud navodi da su razlozi za određivanje advokata Šemsudina Velića navedeni u rješenju, a on je svoju obavezu, kako proizlazi iz zapisnika, obavio stručno i profesionalno. Osim toga, Vrhovni sud navodi da trećeapelant u žalbi ne navodi koje je to konkretno odredbe u ovom slučaju pogrešno primijenio prvostepeni sud i da li je zastupanje trećeapelanta po advokatu Šemsudinu Veliću na navedenom glavnom pretresu imalo štetne posljedice na odbranu ovog apelanta, te konkretno koje. Advokat Hamdija Veladžić se također u žalbi nije izjasnio o tome u čemu bi to njegovo izjašnjenje na izmijenjenu optužnicu bilo drugačije, odnosno stručnije od izjašnjenja branioca Šemsudina Velića, posebno i zbog činjenice da izmjena optužnice nije bila na štetu optuženih, što sud obrazlaže. Pored toga, Vrhovni sud navodi da je optužnicu tužilac izmijenio još na glavnom pretresu održanom 23. septembra 2015. godine, tako da je branilac Veladžić imao mogućnost da se o njoj izjasni prije nego što je otišao na bolovanje. U vezi s ovim prigovorima branioca trećeapelanta, kako Vrhovni sud navodi, bitna je i okolnost da branilac ne osporava navedenu hronologiju događaja koji su doveli do toga da trećeapelanta zastupa drugi advokat. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je cijenio neosnovanim ove žalbene prigovore trećeapelanta, kao i prvoapelanta koji nije pojasnio u čemu su eventualni propusti povrede prava na odbranu trećeapelanta imali utjecaj na njega, niti je advokat Ilijas Midžić uz žalbu priložio punomoć za zastupanje trećeapelanta (zbog čega je sud ukazao da u ovom dijelu žalbu neće ni razmatrati).
19. Vrhovni sud nadalje navodi da je osporavajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP-a branilac prvoapelanta u žalbi naveo da je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu jer je odbio prijedloge odbrane da se od Ministarstva odbrane BiH zatraži pismeni dokaz o tome da li su optuženi – apelanti kritične večeri bili u svojoj jedinici, zatim da od Tužilaštva BiH zatraži izjašnjenje o tome kako se predmet u fazi istrage našao u nadležnosti tužioca O. Č. Povredu prava na odbranu drugoapelanta i trećeapelanta njihovi branioci vide u okolnosti da je, prema njihovom mišljenju, prvostepeni sud neosnovano odbio prijedloge odbrane da se na glavnom pretresu izvedu svi dokazi koji se odnose na saslušanje svjedoka E. T. u istražnom postupku, te da se na okolnosti saslušanja ovog svjedoka pred Tužilaštvom BiH ispitaju kao svjedoci tužilac O. Č. i zapisničar E. Š., kao i svjedok R. P., smatrajući da je zbog takvih odluka prvostepenog suda odbrana bila dovedena u nepovoljan položaj u odnosu na tužioca, te da je tako prvostepeni sud povrijedio i načelo ravnopravnosti stranaka. Međutim, Vrhovni sud ukazuje da u žalbama nisu dati razlozi kakve su štetne posljedice te eventualne povrede imale po odbranu. Vrhovni sud je ukazao da ni ovi žalbeni navodi optuženih ne mogu dovesti u pitanje zakonitost pobijane presude. Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja pobijane presude, datog na strani 38, proizlazi da je prvostepeni sud naveo razloge zbog kojih je odbio navedene prijedloge odbrane, s tim da je razloge za takve svoje odluke dao i na glavnom pretresu. Vrhovni sud je ukazao na član 278. stav 2. ZKP-a, odnosno pravo suda da odbije prijedlog za izvođenje dokaza ukoliko smatra da okolnosti koje stranka i branilac žele da dokažu nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, te ukazao da ni član 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na koju se odbrane pozivaju, ne daje stranci neograničeno pravo na izvođenje predloženih dokaza pred sudom jer je u skladu s citiranom odredbom ZKP-a sud dužan da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju i da otkloni sve što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari kako to propisuje član 254. stav 2. ZKP-a. Vrhovni sud navodi da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud upravo tako postupio, te da je za svaki predloženi dokaz koji je prihvatio, kao i za one dokaze koje nije prihvatio, dao konkretno obrazloženje koje ne izgleda proizvoljno i paušalno kako to odbrana neosnovano prigovara. Stoga, samo odbijanje prijedloga odbrane za izvođenje navedenih dokaza, za koje je sud dao razloge, ne može predstavljati povredu prava na odbranu iz člana 312. stav 1. tačka
d) ZKP-a.
20. Nadalje, Vrhovni sud u žalbi navodi da je prvoapelant ukazao da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i na način što braniocima prije ispitivanja vještaka neuropsihijatra na glavnom pretresu nije bio dostavljen njen nalaz; što na početku glavnog pretresa odbrani nije bila data mogućnost da da uvodno izlaganje u smislu odredbe člana 275. stav 3. ZKP-a; što prilikom saslušanja svjedoka A. A. i N. K. odbrana nije imala iste mogućnosti kao i tužilac da ispita ove svjedoke, što je u suprotnosti s odredbama člana 276. stav 2. i člana 277. stav 4. ZKP-a; što glavni pretres održan 4. januara 2016. godine zbog proteka roka od 30 dana nije počeo iznova u smislu odredbe člana 266. stav 2. ZKP-a. Navodeći na šta se odbrana žali, Vrhovni sud je najprije ukazao da iz ovakvih žalbenih navoda proizlazi da branilac de facto ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKP-a, zbog čega je bio dužan da u žalbi navede i konkretne razloge kako je, prema njegovom mišljenju, pogrešna primjena tih odredbi procesnog zakona imala ili mogla imati utjecaja na zakonito i pravilno donošenje pobijane presude kako bi se ovi navodi mogli ispitati u okviru žalbenog osnova bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Vrhovni sud je ipak naveo da iz zapisnika o glavnom pretresu održanom 29. augusta 2014. godine pred prvostepenim sudom proizlazi da su branioci dali uvodno izlaganje, a da su prije toga istu mogućnost imali i na statusnoj konferenciji održanoj 17. juna 2014. godine. Iz spisa predmeta također proizlazi da je svjedoke A. A. i N. K. ispitala i odbrana na sve relevantne okolnosti, kao i vještak Nada Milovanović, pa stoga suprotni žalbeni navodi ne odgovara stanju u spisu. Pored toga, iz zapisnika o glavnom pretresu održanom 4. januara 2016. godine proizlazi da branioci u vezi s načinom vođenja tog glavnog pretresa nisu imali nikakvih primjedbi ili bilo kakvih prijedloga u vezi s načinom njegovog vođenja.
21. Vrhovni sud je odgovorio na navod prvoapelanta da se presuda zasniva na dokazu (zapisnik o saslušanju svjedoka I. M. u istrazi) koji nije bio izveden na glavnom pretresu i koji se ne nalazi u spisu, ukazujući zašto je on neosnovan.
22. Vrhovni sud zatim ukazuje da se prvoapelant žali na bitnu povredu krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKP-a jer se pobijana presuda, prema mišljenju ovog branioca, zasniva na nezakonitim dokazima na kojima se, prema odredbama citiranog zakona, ne može zasnivati presuda (svjedok S. V. je svoj iskaz iz istrage, kao i određene pismene dokaze – zapisnik o uviđaju, crtež lica mjesta i fotodokumentaciju, do kojih je, kako se navodi u žalbi, ovaj svjedok došao na nelegalan način javno objavio na internetu, a koje dokaze je FTV „eksploatirala u emisijama '60 minuta' i 'Mreža'“, odnosno radi se o nezakonitim dokazima jer se sud s njima upoznao prije nego što su oni bili izvedeni na glavnom pretresu tako da se na tim dokazima pobijana presuda nije mogla ni zasnivati. Pored toga, u žalbi se navodi da je nezakonit dokaz i iskaz svjedoka B. D. dat u MUPUSK 23. aprila 2013. godine, što je pojašnjeno u žalbi.
23. Međutim, Vrhovni sud je naveo da ovi žalbeni prigovori nisu osnovani, pozivajući se na član 11. stav 2. ZKP-a, navodeći da je odbrana bila dužna da, u vezi sa žalbenim navodima da se pobijana presuda zasniva na nezakonitim dokazima, navede konkretno koje su to odredbe ZKP-a, Ustava ili međunarodnih ugovora povrijeđene u odnosu na dokaze za koje smatra da su nezakoniti kako bi se takvi prigovori branilaca mogli ispitati. Kako to nije urađeno, Vrhovni sud nalazi da su ovakvi žalbeni prigovori paušalnog karaktera i ne mogu dovesti u pitanje zakonitost navedenih dokaza. Pored toga, tvrdnja da se prvostepeni sud preko navedenih emisija Federalne TV upoznao s navedenim dokazima i prije nego što su oni bili izvedeni na glavnom pretresu nije potkrijepljena nikakvim argumentima da se sudeće vijeće zaista i upoznalo sa sadržajem tih emisija FTV-a, pa da stoga postoji bilo kakva sumnja u njihovu objektivnost i nepristrasnost.
24. Nadalje, osporavajući prvostepenu presudu prvoapelant u žalbi navodi da svjedok E. T. u istrazi nije izvršio prepoznavanje optuženih na zakonit način, te da je svjedok naveo da su mu u bolnici pokazivane fotografije apelanata (i Sa. V.) i da mu je rečeno da bi to mogla biti ta lica, te je ukazivao da se radi o nezakonitom dokazu, odnosno povredi prava na pravično suđenje, dok se u žalbi drugoapelanta (u vezi s ovim) ukazuje na povredu prava na odbranu.
25. U vezi s ovim žalbenim prigovorima, Vrhovni sud najprije ističe da se radi o nejasnim i nekonkretiziranim žalbenim prigovorima jer se branioci decidirano ne izjašnjavaju na koji konkretno dokaz se odnose žalbeni prigovori o njegovoj nezakonitosti. Vrhovni sud ukazuje da iz stanja spisa proizlazi da se u spisu ne nalazi nikakav zapisnik o prepoznavanju lica od strane svjedoka E. T. jer takvo prepoznavanje nije ni bilo obavljeno kao posebna istražna radnja, a ni sud se u pobijanoj presudi ne poziva na takav dokaz. Vrhovni sud je ukazao na zapisnike o saslušanju svjedoka E. T., a od 6. oktobra 1993. i 24. septembra 1998. godine, koji su izvedeni kao dokazi na glavnom pretresu i na osnovu kojih je odbrana nastojala da dovede u pitanje vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka. Vrhovni sud navodi šta sadrže navedeni zapisnici (iskaz svjedoka u kojem opisuje predmetni događaj i opis lica iz predmetnog događaja, te da je izjavio da bi na slikama koje su mu predočene mogla biti određena poimenično navedena lica). Vrhovni sud je ukazao da radnja prepoznavanja od strane svjedoka E. T. nije ni bila vršena kao posebna istražna radnja, već je u konkretnom slučaju njemu u predistražnoj fazi bilo pokazano, kako je sam izjavio, više fotografija, sve u svrhu identifikacije počinilaca predmetnog krivičnog djela. Stoga, suprotni žalbeni navodi branioca prvoapelanta, za koje ne daje ni razloge čime potkrepljuje takve žalbene navode, prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovani. Vrhovni sud, također, ukazuje na pogrešno pozivanje odbrane na odredbu člana 99. stav 3. ZKP-a jer ova odredba u vrijeme kada su vršene predistražne i istražne radnje u vezi s predmetnim događajem nije bila na snazi. Vrhovni sud, također, navodi da se pobijana presuda zasniva na iskazima svjedoka E. T. datim na glavnim pretresima kada je detaljno opisao događaj, kao i počinioce ovih krivičnih djela i objasnio zašto se bojao da u istrazi kaže da je odmah na licu mjesta prepoznao prvoapelanta, drugoapelanta i Sa. V., dok četvrtog, kojeg je također opisao kao učesnika u predmetnom događaju, nije prepoznao.
26. Vrhovni sud ističe da su branioci apelanata u žalbama naveli da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, te da je tako učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP-a, koje navode je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud, na stranama od 3. do 38, dao potpune i određene razloge zbog kojih je našao da su apelanti učinili predmetno krivično djelo na način i u vrijeme, kako je to navedeno u izreci prvostepene presude, i za koje su proglašeni krivim. Kako Vrhovni sud navodi, prvostepeni sud je u vezi sa svim relevantnim dokazima izvedenim tokom prvostepenog postupka naveo potpuno i određeno koje je činjenice i iz kojih razloga, u vezi s krivicom apelanata uzeo kao dokazane, a provedene dokaze je cijenio u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKP-a.
27. Također, odgovarajući na navod prvoapelanta da je izreka pobijane presude nerazumljiva jer se iz nje ne vidi koje je to radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela preduzeo prvoapelant (koga je on od četvero usmrćenih lišio života, te kojim oružjem) i da je u presudi trebalo biti navedeno i ime magacionera (R. K.), pa kako to nije navedeno pobijana presuda je protivrječna sama sebi i razlozima presude, kao i navode trećeapelanta koji je također ukazivao na nerazumljivost i protivrječnost izreke jer nije utvrđeno „iz kojeg oružja je pucao koji od optuženih“, Vrhovni sud je ove navode ocijenio neosnovanim. Vrhovni sud se pozvao na član 300. stav 1. tačka a) ZKP-a, te veoma detaljno na strani 9. ukazuje šta proizlazi iz izreke prvostepene presude, te zaključuje da su u osporenoj presudi navedene činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6. preuzetog KZSRBiH, za koje su optuženi apelanti proglašeni krivim, a koje su učinili zajedničkim djelovanjem, pa stoga nije ni bilo potrebno navoditi okolnosti na koje se ukazuje u žalbama. U izreci su također navedene i okolnosti bitne za pravilnu primjenu odredbi preuzetog KZSRBiH, i to iz razloga, kako je obrazložio sud u pobijanoj presudi, što je ovaj zakon važio u vrijeme počinjenja krivičnog djela, a i povoljniji je za počinioce od zakona koji su nakon toga bili na snazi, kao i od zakona koji je trenutno na snazi. Što se tiče žalbenog prigovora prvoapelanta da je u izreci presude trebalo biti navedeno i ime magacionera, Vrhovni sud je naveo da „ovakav nerazumljiv i nekonkretiziran žalbeni prigovor ne može dovesti u pitanje zakonitost izreke pobijane presude“, posebno što nije navedeno zbog čega odsustvo imena magacionera izreku prvostepene presude čini nerazumljivom i protivrječnom samoj sebi, kao i razlozima presude. Vrhovni sud, također, ukazuje da su navedena četiri ubistva rezultat zajedničkog djelovanja svih optuženih – apelanata u opisanim okolnostima, onda nije ni bilo moguće navesti ko je od optuženih ubio kojeg od oštećenih.
28. U vezi sa žalbenim prigovorom trećeapelanta da se „nerazumljivost izreke i njena potpuna protivrječnost“ u odnosu na ovog optuženog ogleda u navodima u izreci da je trećeapelant pucao u oštećenog E. T. koji je bježao u pravcu rijeke Une, kojom prilikom ga nije pogodio, a također da je pucao i u smrtno stradale oštećene, što je u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima (nalazom i mišljenjem vještaka, zapisnikom o uviđaju, kao i iskazom svjedoka E. T.), koji dokazi upućuju na zaključak da je eventualno pucanje trećeapelanta u smrtno stradale oštećene isključeno ako se već prihvaća činjenica da je pucao u E. T. jer se radi o različitim pravcima u kojima su se nalazili, Vrhovni sud zaključuje da iz ovakvih žalbenih navoda proizlazi da se oni odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, pa se ovi navodi mogu ispitivati samo u okviru žalbenog osnova pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Isto je Vrhovni sud utvrdio za žalbene prigovore drugoapelanta, te je naveo da će u okviru žalbenog osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja naknadno ispitati ove prigovore.
29. Nadalje, Vrhovni sud ukazuje da se žalbama apelanata dovodi u pitanje zakonitost postupanja prvostepenog suda u vezi s odlukama suda koje su se odnosile na postupak koji je prethodio davanju statusa zaštićenog svjedoka licu pod pseudonimom „A1“, načinom njegovog saslušavanja, kao i izvođenju tog dokaza i drugo. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se pobijana presuda ne zasniva na iskazu zaštićenog svjedoka A1, te nije imao potrebu da ispituje ove navode.
30. Vrhovni sud nadalje navodi da su, pobijajući prvostepenu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, branioci apelanata istakli da je sud dokaze, na kojima je zasnovao zaključak o krivici apelanata, pogrešno ocijenio prihvaćajući ih vjerodostojnim iako je takvo utvrđenje u suprotnosti s dokazima koje je sud neosnovano ocijenio kao nevjerodostojne.
31. U okviru navedenog, Vrhovni sud je najprije ispitao žalbene prigovore u vezi s iskazom svjedoka E. T, za kojeg su odbrane tvrdile da prvostepeni sud nije imao osnova da povjeruje njegovom iskazu, ukazujući na njegove iskaze iz istrage, kao i dokaze u spisu, posebno one koje je predložila odbrana koji potvrđuju tvrdnje odbrane da apelanti nisu bili na mjestu događaja, kao i drugih dokaza u spisu. Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se utvrđeno činjenično stanje zasniva, u prvom redu, na iskazu svjedoka očevica događaja – oštećenog E. T. koji je bježanjem s mjesta događaja u pravcu rijeke Une pukim slučajem spasio život, te navodi kako je prvostepeni sud najprije interpretirao njegov iskaz u relevantnom dijelu u vezi s predmetnim događajem i šta je navedeno (strana 11. i 12. drugostepene presude), kao i da je prvostepeni sud interpretirao iskaze svjedoka E. T. koje je dao u istražnom postupku 1993. i 1998. godine, pa je iskaz ovog svjedoka s glavnog pretresa cijenio i u vezi s ovim njegovim iskazima iz istrage, kao i drugim dokazima u spisu, i to dokazima koji su izvedeni po prijedlogu tužioca, kao i dokazima izvedenim po prijedlogu odbrane, obrativši posebnu pažnju na iskaze svjedoka odbrane koji su davali alibi apelantima. Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud dao i razloge zbog čega je kao vjerodostojan prihvatio iskaz svjedoka E. T. dat na glavnom pretresu, i to ne samo u dijelu u kome je opisao kako se cio događaj odigrao, već i u dijelu u kome je izvršio potpunu identifikaciju počinilaca ovog krivičnog djela, za razliku od iskaza iz istrage u kome to nije učinio, a sud je prihvatio kao logične i uvjerljive razloge ovog svjedoka (svjedok je objasnio da se radilo o ratnim vremenima i da se zbog velikog straha za sigurnost, u prvom redu svog djeteta, odnosno svoje porodice, bojao odmazde od strane počinilaca ako ih identificira). Vrhovni sud je kao bitno istakao da je sve provedene dokaze prvostepeni sud cijenio na način kako to propisuje odredba člana 296. stav 1. ZKP-a, i ne samo dokaze koji su izvedeni po prijedlogu tužioca, kako se to neosnovano tvrdi u žalbama, te je u vezi sa svim relevantnim dokazima izvedenim tokom prvostepenog postupka sud naveo potpuno i određeno koje je činjenice i iz kojih razloga u vezi s krivicom apelanata uzeo kao dokazane, kako to propisuje i odredba člana 305. stav 7. ZKP-a. Stoga su suprotni žalbeni prigovori, prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani.
32. Vrhovni sud, također, navodi da iskaz svjedoka E. T. nije u suprotnosti ni sa materijalnim dokazima u spisu – zapisnikom o uviđaju, obdukcionim zapisnikom za oštećene, kao ni nalazom i mišljenjem vještaka za balistiku, kako to neosnovano u žalbi tvrdi trećeapelant. Isto proizlazi iz obrazloženja suda u pobijanoj presudi jer je sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao vjerodostojan, kao i za dokaze kojima nije poklonio vjeru, dao jasne i argumentirane razloge šta iz tih dokaza proizlazi, kao i razloge zbog čega je kao vjerodostojne prihvatio određene dokaze, a date razloge je prihvatio i Vrhovni sud, što dalje pojašnjava na stranama 12. i 13. Vrhovni sud zaključuje da je prvostepeni sud činjenično stanje, u vezi sa svim relevantnim okolnostima, potpuno i pravilno utvrdio i da je na isto pravilno primijenio materijalni zakon kada je apelante proglasio krivim za predmetno krivično djelo, te da, pri tome, sud nije počinio ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka, niti povredu Krivičnog zakona, kako su to neosnovano u žalbi isticali apelanti.
33. U odnosu na žalbene prigovore apelanta, kao i Tužilaštva u vezi s odlukom o kazni, Vrhovni sud navodi da su svi prigovori neosnovani, te da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne apelantima cijenio sve relevantne okolnosti, te je Vrhovni sud, nakon što je ispitao sve prigovore, zaključio da izrečene kazne zatvora apelantima nisu ni preblage ni prestroge i da su neophodne i dovoljne za ostvarenje svrhe kažnjavanja i da će se njima moći ostvariti svi ciljevi kako specijalne tako i generalne prevencije.
34. Iako su se apelanti žalili i na odluku suda kojom su obavezani da nadoknade troškove krivičnog postupka u iznosima koji su za svakog navedeni, Vrhovni sud navodi da se žalbeni prigovori prvoapelanta i trećeapelanta nisu mogli ispitati u ovom dijelu jer nisu priložili nikakve dokaze u tom pravcu, s tim da nisu dali ni konkretne razloge za ovaj žalbeni osnov. Što se tiče žalbe drugoapelanta, Vrhovni sud je našao da priloženim dokazima nije dokazano da je imovno stanje takvo da ne bi mogao snositi navedene troškove postupka, posebno „jer se pri tome uzima u obzir cjelokupna imovina svih članova porodičnog domaćinstva optuženog, a ne samo okolnost da li optuženi ima ili nema nepokretne imovine na svom imenu“.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
35. Ustavni sud primjećuje da svi apelanti ukazuju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Navodi iz apelacije prvoapelanta
36. Prvoapelant ukazuje da su u toku postupka učinjene bitne povrede krivičnog postupka koje su rezultirale osuđujućim presudama i povredom prava na pravično suđenje. Prvoapelant navodi da odbrani nije data mogućnost da se pribave dokazi o prisustvu apelanta u kasarni navedenog dana, kao i magacionera zaduženog za oružje. Također je povrijeđeno pravo odbrane kada sud nije dao nalog Tužilaštvu da dostavi dokaze o tome kako se spis našao kod nenadležnog Tužilaštva BiH koje je (tužilac O. Č.) saslušalo određeni broj svjedoka, što se ima smatrati nezakonitim dokazom i postupanjem. Prvoapelant osporava način saslušanja zaštićenog svjedoka, davanje imuniteta tom svjedoku i ostalo, te navodi da „bez obzira na činjenicu da prvostepeni i drugostepeni sud odbacuju iskaz zaštićenog svjedoka kao neistinit i nevjerodostojan sudovi su počinili bitne odredbe ZKP-a na štetu apelanta“. Prvoapelant ukazuje i da je svjedok S. V. na Federalno TV i internetu objavio materijal iz optužnice, „te je na taj način sudsko vijeće moglo biti kontaminirano i upoznato s dokazima i prije početka suđenja“, te u tom pravcu osporava zaključak Vrhovnog suda da odbrana navedeno nije dokazala. Prvoapelant ukazuje na povredu odredbi ZKP-a jer se u dispozitivu presude ne spominje ime magacionera iako je on naveo da kritične večeri nije bio u kasarni, a da ujutro ništa nije nedostajalo. Prvoapelant ukazuje da je sud postupio protivno odredbi člana 266. ZKP-a (čime je počinio bitnu povredu ZKP-a, člana 312. stav 2) jer je nastavio glavni pretres nakon prekida dužeg od 30 dana, te se ne slaže sa zaključkom Vrhovnog suda da niko od strana nije tome prigovorio jer sud na to pazi po službenoj dužnosti (a stranke o tome nisu upitane). Prvoapelant ukazuje da nije imao mogućnost da unakrsno ispita svjedoke N. K. i A. A., a Tužilaštvo jeste (koje je trećeapelant ispitao kao svjedoke odbrane), te je povrijeđeno pravo iz člana 15. ZKP-a. Apelant ukazuje da je prepoznavanje optuženih od strane svjedoka E. T učinjeno suprotno odredbama ZKP-a. Zbog navedenih povreda, činjenično stanje je pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te dalje ukazuje na iskaz koji su dali M. Č. i E. T, ukazujući da je E. T. nepouzdan svjedok, zainteresiran za ishod postupka. Apelant, također, ukazuje da potvrda o oduzimanju naoružanja od prvoapelanta i ostalih nosi datum 9. septembar 1993. godine, a događaj se desio u julu, te da je potvrda, kao i većina drugog materijala ulagana u spis u kopiji, te se ne može smatrati zakonitim dokazom. Apelant ukazuje da sud nije prihvatio iskaz nijednog svjedoka odbrane (posebno ukazujući na iskaz svjedoka E. Ć.), te problematizira način na koji su sudovi vršili ocjenu vjerodostojnosti iskaza S. V., što detaljno objašnjava u apelaciji. Također ukazuje na iskaz zaštićenog svjedoka koji sud nije prihvatio, a što se u praksi rijetko događa jer je zaštićeni svjedok uvijek krunski svjedok optužbe. Apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer zaštićenom svjedoku nije ukinuta zaštita i što mu nije omogućeno da objasni pod kakvim su okolnostima on i ostali svjedoci saslušavani u Tužilaštvu BiH, a što apelant također dovodi u vezu s iskazima svjedoka E. T. koji dugo nakon događaja, iako je saslušavan, nije rekao da je vidio počinioce i imena počinioca. Apelant se žali i zbog odluke o troškovima postupka, odnosno jer je prvoapelant obavezan na plaćanje troškova postupka, kao i da se Vrhovni sud nije pozvao na zakonsku odredbu kada je naveo da se prilikom odluke o troškovima postupka uzima u obzir cjelokupna imovina svih članova porodičnog domaćinstva optuženog. Navodi drugoapelanta
37. Drugoapelant ukazuje na nerazumljivost presude koja je protivrječna sama sebi i razlozima presude, te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su rukovodile sud za donošenje ovakve presude. Drugoapelant ukazuje da je sud naveo da iskazi svjedoka (nabrojani svjedoci) nisu od utjecaja na odluku suda, da su članovi porodica nastradalih u događaju pričali na osnovu priča koje su kružile gradom, a ostali svjedoci iz razloga što su njihovi iskazi usmjereni na dokazivanje činjenica iz dispozitiva optužnice. Drugoapelant ukazuje da je iskaz J. Š. prihvaćen u cijelosti i to na osnovu činjenice „da se od prvog dana spornog događaja špekulisalo da su djelo počinili optuženi“, a što sve apelant dovodi u vezu s obavezom da se odluka obrazloži i povredom prava na pravičnost postupka. Drugoapelant ukazuje da sud nije cijenio dio iskaza M. Č. (da ne zna ko su počinioci i da je E. T. spavao kada su ta lica došla), te navodi da su iskazi očevidaca (M. Č. i E. T.) potpuno različiti, te propust suda da ih uporedi predstavlja bitnu povredu odredbi krivičnog postupka koja je rezultirala pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem. Ovo pogotovo jer o prisutnosti drugoapelanta nema neposrednih dokaza, osim iskaza E. T. Drugoapelant, također, ukazuje da je nalazom balističara utvrđeno da veći broj pronađenih čahura ne potječe od oružja oduzetog od optuženih, te ukazuje da sud nije iznio odlučne činjenice i razloge na kojima zasniva krivičnu odgovornost optuženih, odnosno koji je to „čitav niz posrednih dokaza“ koje, kako drugoapelant ističe, sud ne navodi taksativno i poimenično, niti razloge zbog čega ti dokazi predstavljaju relevantne dokaze. Drugoapelant ukazuje da sud prihvaća indicije kao dokazane činjenice, te na osnovu indicija izvodi zaključak da su optuženi (apelanti) počinili krivično djelo, opet bez navođenja koje su to indicije i zbog čega su relevantne. Drugoapelant se žali na prepoznavanje koje je izvršeno od strane E. T., suprotno odredbi člana 99. stav 3. ZKP-a. Dalje, drugoapelant ukazuje na ocjenu dokaza, odnosno da iz službene zabilješke (sačinjena 1993. godine na osnovu izjave svjedoka E. T. i M. Č.), koju je sud prihvatio, proizlazi da E. T. neposredno nakon događaja ne spominje drugoapelanta, čak ni kao prisutnog, niti je cijenio u vezi s iskazima svjedoka E. T. i M. Č. i nalazom i mišljenjem vještaka balističara. Drugoapelant ukazuje da sud nije prihvatio prijedlog odbrane da se kao dokaz provede čitanje zapisnika o saslušanju E. T. pred Tužilaštvom BiH kao „apsolutno nenadležnom sudu“, a što je tražio trećeapelant, pa je primjenom načela beneficium cohaesioonis apelantu povrijeđeno pravo na odbranu (kako apelant navodi). Drugoapelant navodi da mu je isto pravo povrijeđeno i odbijanjem prijedloga odbrane da se kao svjedoci saslušaju tužilac i zapisničar Tužilaštva BiH, a razlog odbijanja nije obrazložen, odnosno na glavnom pretresu i u presudi je sasvim različito obrazloženo. Drugoapelant prigovara na utvrđenu visinu kazne, kao i na odluku kojom je obavezan da plati troškove postupka. Drugoapelant, dakle, ukazuje da su sudovi pogrešno ocijenili dokaze jer, prema njegovom mišljenju, nema nijednog dokaza da je počinio krivično djelo, već je prvostepeni sud presudu većinom zasnovao na izjavama svjedoka, te je zaključak proizvoljan, a uslijed ocjene dokaza i svega navedenog došlo je do povrede načela in dubio pro reo. Drugoapelant, također, veoma detaljno ukazuje na rješenja kojima mu je pritvor određen odnosno produžen, te je u apelaciji istakao da osporava i Rješenje Vrhovnog suda broj 01 0 K 008454 16 KŽ 17 od 18. januara 2016. godine kojim mu je odbijena žalba protiv rješenja Kantonalnog suda kojim mu je pritvor produžen nakon izricanja prvostepene presude. Drugoapelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo iz člana
7. Evropske konvencije, koje navode ničim nije obrazložio.
Navodi trećeapelanta
38. Navodi se uglavnom svode na tvrdnju da su prvostepena i drugostepena presuda proizvoljne, pri čemu je to jasno iznio u žalbi koju Vrhovni sud, u pretežnom dijelu, nije ocijenio, dok je za neke žalbene razloge (koje je cijenio) dao proizvoljne i neosnovane razloge. Trećeapelant navodi da sud nije uopće dao ocjenu navoda o neosnovanom isključenju javnosti, povredi prava ravnopravnosti stranaka u postupku i prava na odbranu s ciljem ispitivanja vjerodostojnosti provedenih dokaza. I trećeapelant problematizira iskaz svjedoka E. T., na kojem se presuda zasniva, te navodi da se nevjerodostojnost ovog iskaza mogla utvrditi saslušanjem svjedoka, i to tužioca Tužilaštva BiH i zapisničara, a sudovi nisu dali razloge za odbijanje ovog prijedloga odbrane. Trećeapelant navodi da je odbrana ukazivala da su ovom svjedoku „sugerirane fotografije“ za koje je navedeno da su sastavni dio zapisnika o ispitivanju svjedoka, a kantonalni tužilac je obavijestio branioca trećeapelanta da nikakve fotografije nisu sastavni dio zapisnika. Trećeapelant navodi da se radi o „podmetanju dokaza ili nezakonitom postupku pri saslušanju svjedoka na čijem iskazu se zasniva sudska odluka, a odbrani je onemogućeno da o tim činjenicama izvodi dokaze“. Trećeapelant je ukazao da svi navodi iz žalbe (osim onih koje se odnose na pogrešno utvrđenje činjenica) predstavljaju navode apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
39. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je apelacija neosnovana i da iz presude Vrhovnog suda proizlazi da su svi dokazi u spisu cijenjeni u saglasnosti s odredbom člana 296. stav
2. ZKP-a, te su u presudi dati jasni i dovoljni razlozi u pogledu utvrđenih činjenica, odnosno dokaza na kojima se zasniva apelantova krivica za krivično djelo ubistva, a sve u smislu člana 305. stav 7. ZKP-a.
40. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svim činjenično-pravnim razlozima koje je dao u svojoj presudi od 7. januara 2016. godine i navodi da sud nije počinio povrede postupka na koje se ukazuje u apelaciji, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, pa je i presuda u svemu zakonita i pravilna, zbog čega Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
41. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo, u suštini, navodi da su redovni sudovi iz činjeničnog stanja utvrđenog na osnovu provedenih dokaza pravilno zaključili da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva potrebna obilježja krivičnog djela ubistvo iz člana 36. stav 2. tačka 6. preuzetog KZSRBiH i preuzetog KZSFRJ, kao i da su apelanti krivi za počinjeno djelo, a takvo utvrđenje sudova nije proizvoljno budući da su za njega dali jasno i logično obrazloženje. Redovni sudovi su pri tome cijenili iskaze svih svjedoka pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, dajući razloge zbog čega te iskaze cijene na takav način, odnosno zbog čega ih prihvaćaju ili ne prihvaćaju. Prema mišljenju Tužilaštva, redovni sudovi su u ovom konkretnom predmetu postupali u skladu sa zakonom, kao i u skladu s odredbama iz člana 6. Evropske konvencije, što se može utvrditi uvidom u spis predmeta.
V.Relevantni propisi
42. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni odnosno optuženi sam ne uzme branioca postaviće mu se branilac po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom.
(3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 278. stav 2.
Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 288. stav 1 Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305.st. 7. i 8.
Sadržaj presude Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći bezbjednosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi.
VI.Dopustivost
43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Nedopustivost apelacije drugoapelanta izjavljene protiv rješenja Vrhovnog suda od 18. januara 2016. godine.
45. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
46. Drugoapelant je izjavio apelaciju i protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 01 1 k 008454 16 Kž 17 od 18. januara 2016. godine, a kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena na rješenje o produženju pritvora apelantu nakon donošenja prvostepene presude. Apelant u tom dijelu navodi povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, odnosno ukazuje na određene propuste u navedenom rješenju od 18. januara 2016. godine. Drugoapelant je u apelaciji također naveo da mu je predmetno rješenje dostavljeno 25. februara 2016. godine, a apelacija je podnijeta 26. septembra 2016, godine, dakle nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, te je Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je drugoapelant primio odluku od 18. januara 2016. godine koju osporava.
47. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je u odnosu na dio apelacije drugoapelanta kojim je osporio rješenje Vrhovnog suda od 18. januara 2016. godine odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Ostali navodi
48. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je presuda Vrhovnog suda od 15. juna 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedena presuda je apelantima uručena 26. odnosno 27. jula 2016. godine. Zatim, apelacije su podnijete 29. augusta 2016. godine (prvoapelant ) i 26. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
50. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
51. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
52. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
53. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na postupak u kojem su apelanti proglašen krivim, te su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
54. U suštini, navodi iz apelacije mogu se sumirati na sljedeći način - apelanti tvrde da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je presuda paušalna bez razloga o odlučnim činjenicama, da je bazirana na nezakonitim dokazima, da je povrijeđeno pravo na odbranu i ravnopravnost strana uslijed odbijanja prijedloga odbrane, bez navođenja razloga za to, te ukazuju na ostale nedostatke u presudama zbog kojih se ista ne može ni ispitati.
55. U vezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
56. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
57. Najzad, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, načelo jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uvjetima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi Evropski sud, pored ostalih, G.B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zadatak redovnih sudova je da ocijene dokaze, te njihovu relevantnost kada se na njih optuženi poziva (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, str. 31. stav 68)
58. Ustavni sud, također, ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
59. Ustavni sud primjećuje da su uglavnom svi apelanti ukazali na povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne odluke uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno odredbi ZKP-a, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a što je posljedica činjenice da je sud donio odluku na osnovu indicija, na bazi iskaza svjedoka koje apelanti osporavaju kako s aspekta vjerodostojnosti tako i sa aspekta zakonitosti, kao i da je sud odbio prijedloge odbrane i nije poklonio vjeru svjedocima odbrane.
60. Polazeći od toga da su apelanti manje-više na identičan način osporili pravičnost postupka, Ustavni sud će, imajući u vidu same apelacione navode, dati odgovor na njih. Tako, apelanti u najvećem dijelu problematiziraju iskaz svjedoka – očevica događaja E. T. Ustavni sud u vezi s tim primjećuje da je redovni sud naveo da za sam čin pucanja u oštećene od strane apelanata, osim iskaza ovog svjedoka nema drugih neposrednih dokaza. Međutim, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud primjećuje da su iskaz ovog svjedoka s glavnog pretresa, kao i njegove iskaze date u istrazi detaljno analizirali redovni sudovi, te su se sudovi jasno izjasnili zašto su poklonili vjeru iskazu ovog svjedoka datom na glavnom pretresu, a svjedok je objasnio razloge zašto nije odmah naveo imena počinioca. Ustavni sud, također, primjećuje da je iskaz ovog svjedoka doveden u vezu s iskazima drugih svjedoka, kao i s određenim materijalnim dokazima, a on, kako je naveo redovni sud, nije u suprotnosti s nalazom vještaka. Ustavni sud, također, primjećuje da su redovni sudovi dali jasan odgovor na žalbene navode odbrana da je prepoznavanje od strane ovog svjedoka bilo nezakonito, odnosno da je Vrhovni sud jasno ukazao da se ne radi o posebnoj istražnoj radnji, niti je presuda zasnovana na takvom dokazu, te je sud opisao postupak prepoznavanja od strane svjedoka E. T.
61. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud na strani 15. navodi šta je izjavio svjedok M. Č., te je cijenio da je njegov iskaz „irelevantan kada je izjavio da ne zna ko su počinioci predmetnog djela“ (strana 37, nakon što je opisao kako je došao do zaključka da su to apelanti). Nadalje, apelanti su ukazivali i na „nezakonite“ dokaze, te između ostalog u apelaciji (prvoapelant) ukazuje na iskaz svjedoka S. V., kao nezakonit, odnosno dokaz na kojem se nije mogla zasnivati presuda. Identične prigovore (kao što prvoapelant iznosi u apelaciji) ispitao je Kantonalni sud navodeći da se presuda ne zasniva na informacijama objavljenim u javnim medijima, kao i Vrhovni sud koji je dao jasan odgovor na strani 7, ukazujući da su navodi ovog apelanta paušalnog karaktera i ne mogu dovesti u pitanje zakonitost navedenih dokaza, a nisu ni potkrijepljeni argumentima da je sudeće vijeće zaista bilo upoznato sa sadržajem emisija (Federalna TV). Prvoapelant je također ukazivao na vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka, odnosno svjedočenje tužiteljice i svjedoka M. K., kojima je sud poklonio vjeru. Ustavni sud primjećuje da je veoma veliku pažnju redovni sud poklonio upravo ovim prigovorima odbrana, zbog čega i jeste saslušavao tužiteljicu i M. K., te ih suočio sa svjedokom, a što je sve jasno i detaljno navedeno u presudi. Ustavni sud, također, primjećuje da su apelanti, generalno, nezadovoljni činjenicom da se dokazima odbrane nije poklonila vjera (na primjer izjavama svjedoka da su apelanti bili kući kritične večeri) ili nekim drugim svjedocima (npr. svjedoku E. Č.), ali Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi očitovali na ove navode odbrana, te je Kantonalni sud na strani 32–38 dao obrazloženje, koje je potvrdio i Vrhovni sud, ukazujući da je ocjena dokaza izvršena u skladu s odredbama ZKP-a, te da su ocijenjeni svi dokazi, uključujući dokaze odbrana, te je sud u vezi sa svim relevantnim dokazima izvedenim u toku postupka naveo potpuno i određeno koje činjenice i iz kojih razloga u vezi s krivicom apelanata je uzeo kao dokazane, a takvo obrazloženje sudova se ne doima proizvoljno. Nadalje, imajući u vidu da su apelanti (drugoapelant) naveli da je sud zaključio na osnovu „čitavog niza posrednih dokaza – indicija“, ali u presudi ne navodi koje indicije predstavljaju zatvoren krug, u smislu postojanja svih pravno relevantnih činjenica, pa se ne može izvršiti ni ocjena u vezi s razumnošću zaključivanja prvostepenog suda, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud naveo činjenične dijelove optužnice (pred događaj – uzimanje oružja iz magacina, strana 30, sam događaj, strana 32), te kojim je dokazima izveo svoj zaključak da su se stvari desile upravo kako je navedeno u optužnici, odnosno u presudi. Također, o dešavanjima nakon događaja, odnosno činjenici da su apelanti bili u bjekstvu, da je za njima bila raspisana potjernica, da je kod njih pronađeno oružje koje je oduzeto, svjedočili su svjedoci J. Š. i I. M. (koji su zbog dužnosti koje su obavljali u kritično vrijeme bili „uključeni“ u događaj), te je sud ukazao i na nalaze vještaka balističara, kao i na materijalne dokaze u spisu. Na osnovu svega navedenog, sud je donio svoj zaključak, a odluka suda ni po čemu ne ostavlja utisak proizvoljnosti, niti arbitrarnosti, već je odluka donijeta primjenom relevantnih odredbi ZKP-a, slobodnom ocjenom dokaza, nakon dokaznog postupka u kojem su stranke mogle predlagati svoje dokaze, odnosno osporavati dokaze suprotne strane. Činjenica da apelanti nisu uspjeli osporiti dokaze na kojima je sud zasnovao zaključak da su apelanti počinioci krivičnog djela ubistva, odnosno saizvršioci, odnosno iskaze svjedoka i materijalne dokaze, ne dovodi sama po sebi do nepravičnosti postupka.
62. Također, i činjenica da nisu prihvaćeni (odnosno da su odbijeni) prijedlozi odbrane ne dovodi a priori do povrede prava apelanata, pogotovo kada se ima u vidu da su se redovni sudovi referirali na prijedloge odbrana apelanata navodeći zašto su ih odbili. Imajući u vidu da svi apelanti ukazuju da su predlagali saslušanje tužioca Tužilaštva BiH i ostalih lica na okolnosti saslušanja svjedoka E. T., te da je sud na pretresu dao jedno objašnjenje, a u presudi potpuno drugačije (strana 38), koje se odnosi na okolnosti saslušanja zaštićenog svjedoka, Ustavni sud podržava stav Vrhovnog suda da je pravo suda da odbije dokaze za koje ocijeni da su bez značaja za postupak ili da su nepotrebni, odnosno da sud treba da ocijeni da li je izvođenje dokaza relevantno i da otkloni sve što odugovlači postupak. Čini se da je odbrana navedenim svjedocima (kako proizlazi iz navoda apelacija) pokušavala dokazati „potpunu nevjerodostojnost iskaza svjedoka“ E. T. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su odbrane i bez ovog dokaza pokušale osporiti vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka, ali u tome nisu uspjele. Bez obzira na razloge odbijanja saslušanja ovih svjedoka (tužioca i zapisničara Tužilaštva BiH) Ustavni sud ne nalazi da je zbog navedenog došlo do povrede prava apelanata na pravičan postupak.
63. Nadalje, u odnosu na navod apelanata da su prestrogo odmjerene kazne, odnosno da ih je sud obavezao na troškove plaćanja postupka, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud dao jasne razloge za svoju odluku, a koju je potvrdio i Vrhovni sud, te osim nezadovoljstva apelanata izrečenim kaznama Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u osporenim presudama. Također, iz osporenih presuda, pogotovo presude Vrhovnog suda proizlazi da je odluka o troškovima postupka donijeta, prije svega, jer odbrane nisu pružile nikakve dokaze u smislu nemogućnosti plaćanja troškova postupka, te je i žalba drugoapelanta u tom pravcu odbijena (jer priloženim dokazima nije mogao dokazati da mu je stanje takvo da ne bi mogao snositi troškove postupka, posebno „jer se pri tome uzima u obzir cjelokupna imovina svih članova porodičnog domaćinstva optuženog, a ne samo okolnost da li optuženi ima ili nema nepokretne imovine na svom imenu“. Ustavni sud primjećuje da osim nezadovoljstva ovakom odlukom apelanti ni u apelaciji nisu naveli okolnosti koje bi trebale da utječu na drugačiju odluku redovnih sudova (osim izjava da su lošeg imovnog stanja), pa Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi pravilno utvrdili da apelanti jesu u mogućnosti da snose troškove postupka.
64. Ustavni sud je imao i vidu i ostale mnogobrojne primjedbe apelanata na način na koji je sud proveo postupak, odnosno donio odluku o krivici apelanta, ali nije našao ništa što ukazuje da je postupak u svojoj sveukupnosti bio nepravičan ili da je odluka rezultat arbitrarnosti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti navode koje iznose u apelaciji iznosili i pred redovnim sudom i da su sudovi na dvije instance odgovorili na sve (ili bar one ključne za odluku) navode apelanata. Imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog zakona, kao i procesnog, te je nakon provedenog dokaznog postupka izveden zaključak u pogledu počinjenja krivičnog djela za koje su apelanti osuđeni.
65. Naime, apelanti, u suštini, samo izražavaju vlastito, drugačije viđenje činjenica i dokaza od onog koje je izveo redovni sud. Suprotno navodima apelanata, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica je utvrđeno da su apelanti na način opisan u presudi počinili krivično djelo ubistvo za koje su osuđeni. Iz obrazloženja presuda, Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne ocjene dokaza. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je redovni sud, kako je i naveo u presudi, izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredbi krivičnog zakona i procesnog prava izveo zaključak da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta ni tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su svi ovi navodi neosnovani.
66. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
67. Imajući u vidu da drugoapelant, osim što je naveo da mu je povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije, to ničim nije obrazložio, Ustavni sud se neće upuštati u ocjenu ovog navoda. VIII.Zaključak
68. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije jer su osporene presude donijete na dvije sudske instance, nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom dokaza od strane suda, o čemu je redovni sud dao jasno i detaljno obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te osim nezadovoljstva apelanata, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su povrijeđene garancije prava na pravično suđenje i načela in dubio pro reo.
69. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević