Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2329/17 (S. K.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2329/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-2329/17, rješavajući apelaciju Slavka Kusića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavko Kusić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 Pr 024459 16 Pžp od 21. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Kusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Đorđe Bijelić advokat iz Prnjavora, podnio je 8. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 Pr 024459 16 Pžp od 21. aprila 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 6. stav 2. tač. a), e) i j) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske, jer je počinio nasilje u porodici i to verbalnim napadom, psovanjem, nazivanjem pogrdnim imenima i vrijeđanjem člana porodice, prijetnjom nanošenja tjelesne povrede supruzi i malodobnih kćerki, te prouzrokovanjem straha kod supruge prijeteći da će je ubiti, pa mu je za svaki od navedena tri prekršaja utvrđena novčana kaznu u iznosu od 1500 KM i na osnovu člana 48. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPRS) izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 4000 KM. Pored novčane kazne, na osnovu člana 28. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, apelantu je izrečena zaštitna mjera obaveznog liječenja od zavisnosti od alkohola u trajanju od šest mjeseci, koju mjeru će po pravosnažnosti rješenja izvršiti nadležna ustanova Centar za mentalno zdravlje pri Domu zdravlja Prnjavor, te mu je na osnovu članova 13. i 24. istog zakona izrečena i zaštitna mjera udaljenje iz stana u kojem stanuje u Prnjavoru, u trajanju od tri mjeseca, a koju će po pravosnažnosti rješenja izvršiti Policijska stanica Prnjavor.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da iz zapisnika o usmenom pretresu proizlazi da je apelant prihvatio odgovornost za prekršaje koji mu se stavljaju na teret, pa imajući u vidu navedeno, apelant se može žaliti samo zbog odluke o sankciji, shodno odredbama člana 191. stav 5. ZPRS, kojim je propisano da (ako okrivljeni prihvati prekršajnu odgovornost) „u pouci o pravnom lijeku okrivljeni će se podučiti da se žalbom može rješenje pobijati samo u pogledu izrečene sankcije“. Zbog navedenog, Okružni sud je ocijenio da su nedozvoljeni njegovi žalbeni navodi koji se odnose na bitnu povredu prekršajnog postupka, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Nadalje, ispitujući odluku o prekršajnoj sankciji, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, prilikom izricanja prekršajne sankcije, imao u vidu sve okolnosti iz člana 45. ZPRS, pri čemu je kao olakšavajuću okolnost uzeo da je apelant prihvatio odgovornost za prekršaje koji su mu stavljeni na teret, dok je kao otežavajuću okolnost uzeo da je apelant ranije kažnjavan za isti prekršaj, pa mu je za svaki prekršaj utvrdio novčane kazne na način bliže opisan u izreci rješenja, a koja sankcija je, po mišljenju Okružnog suda, adekvatna težini učinjenih prekršaja, kojom će se uticati na apelanta da ubuduće ne čini iste prekršaje, a također, i na druga lica da ne čine prekršaje iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Što se tiče izrečenih zaštitnih mjera, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je okrivljenom izrekao zaštitne mjere obavezno liječenje od zavisnosti i udaljene iz stana, o čemu je dao jasne i logične razloge, a koje razloge prihvata i ovaj sud. Naime, prvostepeni sud je zaključio da apelant ponavlja nasilje u pijanom stanju što traje duže vrijeme i da postoji realna opasnost da će nastaviti sa nasiljem, zbog čega je izricanje kumulativno navedenih zaštitnih mjera opravdano i da će se jedino na taj način žrtve nasilja zaštititi od novih nasilničkih pokušaja apelanta. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredama tog prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešnoj primjeni procesnog prava, ističući da Okružni sud nije dao obrazloženje na njegove žalbene navode u pogledu izostavljanja u prvostepenom rješenju vremena i mjesta izvršenja predmetnog prekršaja „kao obaveznog elementa za pokretanje prekršajnog postupka“ . Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, nasuprot apelantovim tvrdnjama, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. U odnosu na apelacione navode da Okružni sud nije cijenio sve navode iz žalbe koje je apelant istakao protiv prvostepenog rješenja, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je u konkretnom slučaju i učinio. Naime, Okružni sud je istakao da je apelant prihvatio odgovornost za prekršaje koji mu se stavljaju na teret, pa je shodno članu 191. stav
5. ZPRS, imao mogućnost da se žali samo zbog odluke o sankciji, zbog čega je ocijenio da su nedozvoljeni apelantovi žalbeni navodi koji se, između ostalog, odnose na bitnu povredu prekršajnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević