Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4072/18 (E. K.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Uknjižba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4072/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4072/18, rješavajući apelaciju Eseda Karića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Esed Karić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 009698 18 U od 22. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Esed Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 23. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 009698 18 U od 22. maja 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena u upravnom sporu protiv rješenja tuženog (Federalna uprava za geodetske i imovinsko - pravne poslove Sarajevo) broj 05-30-2-2449/16 od 19. decembra 2017. godine, te zainteresovanih lica (Federacija Bosne i Hercegovine i JP SPD ZDK d.o.o. Zavidovići, PJ Šumarija Olovo), kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa Službe za ekonomske poslove Općine Olovo od 18. novembra 2016. godine, a kojim je odbijen apelantov zahtjev za upis prava vlasništva na uzurpiranom zemljištu u državnoj svojini.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da iz sadržaja spisa proizilazi da apelant do dana donošenja osporenog rješenja, a niti uz predmetnu tužbu, nije dostavio tuženom organu dokaz da je tužbom u upravnom sporu pobijao zakonitost pravosnažnog i konačnog rješenja Republičkog sekretarijata za finansije, Republička uprava za imovinsko - pravne poslove Sarajevo UP od 2. decembra 1983. godine (u daljnjem tekstu: Republički sekretarijat), kojim apelantu, kao uzurpantu, nije priznato pravo svojine na predmetnom uzurpiranom šumskom zemljištu, pred tada nadležnim Upravnim sudom BiH u Sarajevu, u skladu s tada važećim odredbama Zakona o upravnim sporovima (“Službeni list SFRJ” br. 4/77 i 36/77). Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dostavio niti dokaz da je nakon pravosnažnosti pomenutog rješenja i upisa u zemljišnu knjigu prava svojine na predmetnom šumskom zemljištu u korist Federacije Bosne i Hercegovine sa dijelom 1/1, shodno odredbama člana 4. stav 2. i člana 13. stav

2. Zakona o uzurpacijama, prvostepenom ili tuženom organu dostavio pravosnažnu odluku bivših šumskih i agrarnih organa na osnovu koje je predmetno zemljište dodijeljeno u svojinu ocu apelanta kao valjan dokaz da je prelaz prava korištenja predmetnog zemljišta na apelanta poslije 6. aprila 1941. godine uslijedio po nekom pravnom osnovu. Naime, u vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 13. stav 2. Zakona o uzurpacijama (,,Službeni list SR BiH“ broj 6/78), na kojoj apelant temelji predmetni zahtjev, izričito propisano da po odredbama ovog Zakona raspravit će se i odnosi nastali iz dodjeljivanja u svojinu državnog zemljišta prije 6. aprila 1941. godine, na osnovu odluka tadašnjih šumarskih i agrarnih organa, a ako lica odnosno njihovi pravni sljednici i sada drže zemljište koje im je ranije dato u svojinu pravosnažnim odlukama bivših šumarskih i agrarnih organa koje nisu provedene u zemljišnim knjigama, po njihovom zahtjevu ili po službenoj dužnosti, donijet će se rješenje o određivanju upisa prava svojine na tom zemljištu u zemljišnim knjigama u njihovu korist primjenjujući odredbe člana 4. i 5. ovog Zakona. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 4. stav 2. istog Zakona propisano da ako je uzurpirano zemljište poslije 6. aprila 1941. godine prešlo u posjed drugih lica, porodice ili porodične zadruge, uzurpantom će se smatrati to drugo lice, porodica, odnosno porodična zadruga, samo ako je prelaz uslijedio po nekom pravnom osnovu. Kantonalni sud je zaključio da, budući da apelant nije dostavio dokaze o ispunjenju uvjeta iz citiranih odredbi člana 13. stav 2., u vezi s odredbama člana 4. stav 2. Zakona o uzurpacijama, te da je uzurpacija predmetnog šumskog državnog zemljišta već pravosnažno raspravljena konačnim i pravosnažnim rješenjem Republičkog sekretarijata od 2. decembra 1983. godine, kojim apelantu nije priznato pravo svojine na predmetnom uzurpiranom šumskom zemljištu, drugostepeni organ je pravilno postupio kada je temeljem odredbe člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku predmetnu žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da ostali navodi tužbe, kojima se apelant poziva na činjenicu da je njegovom ocu podnositelja 1933. godine od strane Općine Olovo, odnosno tadašnje Direkcije Šuma Tuzla, dodijeljeno zemljište označeno kao k.č. br. 84/1-b, nisu od značaja za rješavanje ove upravne stvari, jer ta parcela ne odgovara parceli koja je predmet konkretnog upravnog postupka, a na koju se odnosi citirano konačno i pravosnažno rješenje Republičkog sekretarijata. Također, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani i navodi tužbe koji se odnose na pogrešnu primjenu odredaba Zakona o šumama (“Službene novine Zeničko-dobojskog kantona” broj 8/13), jer je ova upravna stvar pravilno raspravljena u skladu s citiranim odredbama člana 13. stav 2. Zakona o uzurpacijama.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o uzurpacijama, te Zakona o šumama. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o uzurpacijama u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4072/18 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio