Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2917/16 (Z. A.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2917/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2917/16, rješavajući apelaciju Z. A, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. A. podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 008839 16 Rev od 17.

maja 2016. godine i broj S1 3 P 008839 14 Gž od 24. novembra 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Z. A. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. jula 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 008839 16 Rev od 17. maja 2016. godine i broj S1 3 P 008839 14 Gž od 24. novembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 22 odnosno 25. maja 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: Pr-146/99 od 5. jula 2004. godine, donesenoj po tužbi apelantice i drugih tužitelja (ukupno 40 osoba), koja je potvrđena presudom Suda BiH (kojem je predmet ustupljen na postupanje povodom žalbi) broj: Gž- 116/06 od 25. aprila 2007. godine, utvrđeno je da apelantici nije prestao radni odnos ni na jedan od načina utvrđenih zakonom, te je tužena obavezana da apelanticu rasporedi na radno mjesto za koje ispunjava uslove stručne spreme. Istom presudom tužena je obavezana da apelantici isplati iznos od 29.250,38 KM na ime neisplaćenih plaća, te naknadi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica bila uposlenica Direkcije za civilno vazduhoplovstvo Republike BiH (organ Vlade R BiH), koja je prestala postojati potpisivanjem Dejtonskog sporazuma i stupanjem na snagu Ustava BiH. Donošenjem Zakona o vijeću ministara Ministarstvo komunikacija i prometa je preuzelo Direkciju za civilno vazduhoplovstvo. Dalje je navedeno da je apelantica 26. marta 1999. godine podnijela tužbu Općinskom sudu radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Utvrđeno je da je apelantica od 1. juna 1998. godine primala umanjenu plaću, a od 31. decembra 1998. godine nije primala nikakvu plaću. Općinski sud je utvrdio da je prilikom odlučivanju o radno pravnom statusu apelantice trebalo primijeniti Zakon o državnoj upravi R BiH. Tužena je dakle, ukoliko apelantici nije prestao radni odnos morala nastaviti isplaćivati plaće a ukoliko više nije bilo potrebe za njenim radom tužena je morala apelantici izdati rješenje kojim se stavlja u status neraspoređenih radnika, a nakon toga rješenje o prestanku radnog odnosa. Navedeno je da obaveza tužene da odluči o statusu apelantice kao bivše radnice republičkog organa proizlazi iz odredbe člana 51. Zakona o Vijeću ministara koji predviđa obavezu tužene da u roku od 30 dana od stupanja na snagu zakona, odluči na koji način će postojeći organi uprave nastaviti svoje postojanje. Ova obaveza, kako je utvrdio Općinski sud, podrazumijeva i odluku o radno pravnom statusu radnika tih organa. Tužena je međutim, jedino donijela Odluku o naknadi djelatnicima bivših Republičkih državnih organa i organa državne uprave od 10. septembra 1998. godine kojom se predviđa da će ovi djelatnici imati pravo na naknadu u visini plaće iz maja 1998. godine do zasnivanja radnog odnosa a najduže do 31. decembra 1998. godine. Dalje je istaknuto, da na osnovu navedene odluke nisu donesena pojedinačna rješenja niti je apelantica bar usmeno obaviještena o njenom radno pravnom statusu. Budući da apelantici nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa pa čak ni rješenje o stavljanju u status neraspoređenog radnika na osnovu kojeg bi se eventualno moglo smatrati da joj je radni odnos prestao po sili zakona u skladu s odredbom člana 35. Zakona o državnoj upravi, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev apelantice i donio navedenu odluku.

Osporene presude

6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 008839 12 P od 22. januara 2014. godine usvojen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da joj tužena izvrši isplatu naknade plaća za period od 30. januara 2009. godine do 30. novembra 2013. godine u iznosu od 37.825,05 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, te uplati zakonom propisane doprinose Federalnom zavodu za penzijsko invalidsko osiguranje za navedeni period u iznosu od 13.379,44 KM. Istom presudom obavezana je tužena da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je neosnovan prigovor pasivne legitimacije koji je istakla tužena, imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da je apelantica bila uposlenica Direkcije za civilno vazduhoplovstvo Republike BiH, koja je nakon stupanja na snagu Ustava BiH i donošenjem Zakona o vijeću ministara preuzeta u Ministarstvo komunikacija i prometa BiH. Dalje je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je presudom Općinskog suda broj: Pr-146/99 od 5. jula 2004. godine utvrđeno da apelantici nije prestao radni odnos ni na jedan od načina utvrđenih zakonom, te je tužena obavezana da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime plaća i naknadi troškove parničnog postupka. Ova presuda je potvrđena presudom Suda BiH broj: Gž-116/06 od 25. aprila 2007. godine. U obrazloženju je dalje navedeno da je tužena prema navedenoj presudi bila u obavezi da apelanticu rasporedi na radno mjesto za koje ispunjava uslove stručne spreme. Također, je nesporno da je rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 065-0-I -07-002441 od 5. jula 2007. godine odobreno predloženo izvršenje, te da tužena nije izvršila svoju obavezu i apelanticu rasporedila (na radno mjesto za koje ispunjava uslove) shodno navedenom rješenju o izvršenju. Nadalje je utvrđeno nespornim da je apelantica u više navrata kontaktirala tuženu u cilju povratka na radno mjesto a na osnovu pravosnažne presude i rješenja o izvršenju. Međutim, kako je dalje utvrđeno tužena nije postupila prema pravosnažnoj presudi ni nakon pokrenutog postupka izvršenja, apelantici je isplaćen samo novčani dio, dok u preostalom dijelu koji se odnosi na raspoređivanje apelantice na radno mjesto za koje ispunjava uslove, tužena nije postupila. Sud BiH je zaključio da je pravosnažnom presudom utvrđeno da apelantici nije prestao radni odnos na zakonom predviđen način, te da joj pripada naknada plaće za razdoblje tokom kojeg je bila onemogućena raditi i za obavljeni rad primati plaću. Zaključeno je da je postavljeni tužbeni zahtjev apelantice osnovan, jer je dokazala osnovanost zahtjeva, a samu visinu dokazala je vještačenjem –nalazom vještaka finansijske struke na koji stranke nisu imale primjedbi.

8. Tužena se žalila protiv navedene presude Suda BiH. Odlučujući o žalbi Sud BiH u drugostepenom vijeću je presudom broj S1 3 P 008839 14 Gž od 24. novembra 2015. godine žalbu tužene usvojio, prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila naknadu plaće za precizirani period, odbijen kao neosnovan. Istom presudom apelantica je obavezana tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude.

9. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da presuda na koju se apelantica poziva o obavezi tužene za vraćanje na rad nesumnjivo potvrđuje pasivnu legitimaciju tužene u konkretnom sporu, ali i obavezu tužene da apelanticu preuzme na rad. Dalje je navedeno da je obaveza o preuzimanju nastala formiranjem tužene na državnom nivou, odnosno Ustavom BiH koji izričito predviđa kontrolu vazdušnog saobraćaja u njenoj nadležnosti (član III/1.j) Ustava BiH). Isto tako Memorandumom o razumijevanju dogovoreno je uspostavljanje Odjela za civilno vazduhoplovstvo i na nivou BiH i na nivou entiteta, pa s obzirom da zakonski propisi o civilnom vazduhoplovstvu ne reguliliraju preuzimanje radnika ranijih institucija R BiH i reguliranje njihovog radno pravnog statusa, to i dalje ostaje obaveza Bosne i Hercegovine. U to vrijeme prava iz radnog odnosa zaposlenika u institucijama BiH bila su regulirana odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnim pravima), a čija primjena je prestala stupanjem na snagu Zakona o radu u institucijama BiH (stupio na snagu 15. juna 2004. godine). Shodno odredbi člana 105. Zakona o radu u institucijama BiH, stupanjem na snagu tog zakona prestaje da važi Zakon o osnovnim pravima, Zakon o radnim odnosima, te svi podzakonski akti doneseni na osnovu navedenih zakona. Dakle, kako je dalje zaključeno, prava apelantice, odnosno obaveze tužene proizašle iz činjenice da tužena nije apelanticu rasporedila na rad mogu se cijeniti primjenom odredbi koje su bile na snazi u vrijeme formiranja tužene na državnom nivou. Sva ta prava koja je apelantica mogla ostvariti, nastupila su kao i rokovi u kojima su ta prava propisana, prije donošenja Zakona o radu u institucijama BiH. Iako je tužena bila obavezna da apelanticu preuzme, po ocjeni drugostepenog vijeća, očigledno je prestala potreba za njenim angažiranjem. U takvoj situaciji kada prestane potreba za angažiranjem zaposlenika primjenom tada važeće norme, apelantici je shodno odredbi člana 21. stav 2. Zakona o osnovnim pravima pripadalo pravo na novčanu naknadu najmanje u visini zajamčenog ličnog dohotka dok se ne steknu uslovi za ostvarivanje prava iz stava 1. tog člana, a najduže dvije godine. Kako se utuženi period odnosi po isteku od dvije godine, apelantica neosnovano potražuje isplatu naknade plate za period od 30. januara 2009. godine do 30. novembra 2013. godine. Prema shvatanju drugostepenog vijeća prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, jer nije primijenio zakon koji je bio na snazi, zbog čega je primjenom odredbe člana 196. tačka 4. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP BiH) valjalo žalbu tužene usvojiti i preinačiti prvostepenu presudu tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

10. Apelantica je protiv navedene presude Suda BiH od 24. novembra 2015. godine izjavila reviziju, koju je Sud BiH odlučujući u revizijskom vijeću, presudom broj S1 3 P 008839 16 Rev od 17. maja 2016. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je uvidom u spis predmeta revizijsko vijeće utvrdilo da je prvostepena presuda tog suda donesena 22. januara 2014. godine, to jeste nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 58/13) pa se s toga shodno odredbi člana 90. navedenog zakona daljnji postupak provodi prema odredbama tog zakona. U obrazloženju presude je navedeno da je revizijsko vijeće ispitalo pobijanu presudu u skladu sa odredbama člana 208. stav 1. ZPP BiH, to jeste u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava. Revizijsko vijeće je zaključilo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, jer je primijenio zakonske propise koji su bili na snazi u vrijeme nastanka spornog radno pravnog odnosa. Primjenom člana 215. ZPP BiH revizijsko vijeće je odbilo reviziju kao neosnovanu jer je utvrdilo da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena a ni oni na koje revizijsko vijeće pazi po službenoj dužnosti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istakla je da je pravilna i zakonita prvostepena presuda Suda BiH dok su drugostepeno vijeće i revizijsko vijeće Suda BiH svoje odluke donijeli povredom apelanticinog prava na pravično suđenje. Navodi da je revizijsko vijeće u konačnici pogrešno zaključilo da je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti Zakon o osnovnim pravima, čija je primjena prestala stupanjem na snagu Zakona o radu u institucijama BiH. Po mišljenju apelantice Sud BiH je u osporenim odlukama proizvoljno primijenio materijalno pravo, budući da je pravni osnov apelanticinog zahtjeva pravomoćna i izvršna presuda Općinskog suda broj Pr-146/99-A od 5. jula 2004. godine u kojoj su utvrđene obaveze tužene prema apelantici i na kojoj je pravilno utemeljena prvostepena presuda Suda BiH. U prilog svojih tvrdnji apelantica se pozvala na odluke Ustavnog suda broj AP-3364/09 i AP- 3687/08.

b) Odgovor na apelaciju

12. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelantica proizvoljno i neargumentirano istakla navodne povrede Ustava BiH i Evropske konvencije koje ne korespondiraju sa stvarnim stanjem u spisu predmeta kao ni sa stvarnim razlozima predmetne apelacije. Pogrešnu primjenu materijalnog prava apelantica vidi u činjenici da je Sud primijenio one radnopravne propise BiH, koji se odnose na sporni utuženi period za koji apelantica smatra da treba da joj se dosudi naknada, i da insistira na propisima entiteta FBiH koje Sud BiH ne primjenjuje. Apelacija zbog pogrešne primjene materijalnog prava je nedopustiva, jer se Ustavni sud bavi odlučivanjem o apelacijama zbog navodnog kršenja ljudskih prava. Istaknuto je da je pobijanom sudskom odlukom tog suda potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo tako da su navodi apelantice o kršenju ljudskih prava proizvoljni i paušalni, te je predlažu da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

13. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da je osporenom presudom Suda BIH broj SI 3 P 008839 16 Rev odbijena revizija apelantice kao neosnovana, te da je stav revizijskog vijeća identičan stavu drugostepenog suda. Istaknuto je da tužena, iako je bila obavezana da apelanticu preuzme, nije to učinila, jer je očigledno prestala potreba za njenim angažiranjem i da je primjenom tada važeće norme apelantici, shodno odredbi člana 21. Zakona o osnovnim pravima pripadalo pravo najmanje u visini zajamčenog ličnog dohotka dok se ne steknu uslovi za ostvarivanje tog prava, a najduže dvije godine, te kako se utuženi period odnosi po isteku dvije godine, apelantica neosnovano potražuje isplatu naknade plate za precizirani period. Navedeno je da je presude protiv kojih je apelantica podnijela apelaciju, Sud BiH donio pravilnom primjenom materijalnog prava, polazeći od pravno relevantnih činjenica, pravilno utvrđenih tokom postupka, dajući za svoje zaključke jasne razloge i obrazloženje, te je neosnovana tvrdnja apelantice da u konkretnom slučaju postoje naznačene povrede. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 26/04, 7/05, 48/05 i 60/10) relevantne odredbe glase:

Član 105.

1. Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH".

2. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), Zakon o radnim odnosima ("Službeni list SRBiH", broj 20/90), te svi podzakonski akti doneseni na osnovu navedenih zakona.

15. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 21/92, 13/94, 20/95 i 21/95) relevantne odredbe glase: Član 21. st. 1. i 2.

Radniku za čijim je radom prestala potreba zbog tehnoloških i drugih unapređenja kojima se doprinosi povećanju produktivnosti i uvećava uspjeh organizacije, odnosno poslodavca ne može prestati radni odnos dok mu se ne obezbijedi, u skladu s kriterijima utvrđenim zakonom i opštim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom, jedno od sledećih prava po osnovu rada:

1.pravo na rad u drugoj organizaciji […] Radnik kome nije obezbijeđeno jedno od prava iz stava 1. ovog člana ima pravo na novčanu naknadu najmanje u visini zajamčenog ličnog dohotka dok se ne steknu uslovi za ostvarivanje tog prava, a najduže dvije godine.

16. U Zakonu o državnoj upravi („Službeni list RBiH“ broj 26/93) relevantne odredbe glase: Član 346.

Prava i dužnosti radnika iz radnog odnosa u organima uprave koja nisu uređena ovim zakonom, ostvaruju se shodno propisima koji se primjenjuju na radnike u preduzećima i drugim pravnim licima.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 008839 16 Rev od 17. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 20. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2016. godine, to jeste u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica pobija osporene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

24. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24.), pa, stoga, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

25. Ustavni sud ističe da apelantica osporava odluke drugostepenog i revizijskog vijeća Suda BiH, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu proizvoljne primjene materijalnog prava.

26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama donesenim u žalbenom i revizionom postupku, u konačnici, odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženu da joj izvrši isplatu naknade plaća za period od 30. januara 2009. godine do 30. novembra 2013. godine u preciziranom iznosu.

29. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da su revizijsko i drugostepeno vijeće Suda BiH dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja navoda koje je isticala u reviziji koje je, u konačnici, ispitalo revizijsko vijeće Suda BiH, te dalo razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da osporene odluke nisu pravilne, jer je apelantica u predmetnom postupku dokazala pravni osnov tužbenog zahtjeva pravomoćnom i izvršnom presudom Općinskog suda od 5. jula 2004. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizijsko vijeće Suda BiH u konačnici, u osporenoj odluci ispitalo apelanticine revizione navode i dalo jasno obrazloženje i razloge za svoj zaključak zašto je smatralo da su neosnovani navodi apelantice da joj pripada tražena novčana naknada. U datim obrazloženjima Ustavni sud, imajući u vidu činjenice predmeta koje zapravo i nisu sporne među strankama, ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenim odlukama utvrdio da nije sporno da je tužena imala obavezu da preuzme apelanticu odnosno da joj reguliše radnopravni status shodno tada važećim radnopravnim propisima. Obrazloženja koja je u konačnici dao Sud BiH, da je apelantici u situaciji kada je tužena nije preuzela na rad pripadalo pravo na novčanu naknadu shodno članu 21. stav 2. Zakona o osnovnim pravima, zatim da apelanticin zahtjev za naknadu plaća za utuženi period nema zakonski osnov u važećim radnopravnim propisima, kao i da su prava apelantice i rokovi u kojima je ta prava mogla ostvariti prestali stupanjem na snagu Zakona o radu u institucijama BiH, po ocjeni Ustavnog suda ne sadrže elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud zaključuje da su revizijsko i drugostepeno vijeće detaljno obrazložili na kojim je dokazima utvrđeno činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su utemeljili osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. U odnosu na apelanticino pozivanje na odluke Ustavnog suda broj AP-3364/09 od 30. oktobra 2012. godine i broj AP 3687/08 od 18. januara 2012. godine (odluke dostupne na www.ustavnisud.ba ) Ustavni sud zapaža da je u citiranim odlukama utvrdio povredu prava na pravično suđenje i imovinu jer je Vrhovni sud u osporenim odlukama proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 51. Zakona o radnim odnosima RS i člana 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kada je zaključio da potraživanje apelanata, u suštini, ima karakter naknade štete, odnosno odgovornosti za štetu, pa ga primjenom navedenog člana Zakona o obligacionim odnosima treba umanjiti za iznos koji su apelanti primali na ime socijalne pomoći od druge države dok su imali status izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, a ne karakter potraživanja po osnovu radnog odnosa, tj. rada, koja se ostvaruju primjenom drugih relevantnih odredaba pozitivnopravnih propisa (zakona koji reguliraju oblast radnih odnosa i kolektivnim ugovorom). U citiranim predmetima nije bilo sporno da su redovni sudovi svojim odlukama poništili kao nezakonite odluke poslodavaca apelanata o prestanku radnog odnosa i naložili poslodavcima vraćanje apelanata u radni odnos. U navedenim predmetima Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog toga što su redovni sudovi prilikom odlučivanja o pravu na isplatu plaće za vrijeme dok je radni odnos apelanata bio prekinut nezakonitom odlukom poslodavca, arbitrarno primijenili materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da se u citiranim predmetima i konkretnom predmetu koji razmatra Ustavni sud ne radi o sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima, te da je s toga pozivanje apelantice na navedene predmete kojima bi potvrdila svoje navode o povredi prava neosnovano.

31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

34. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević