Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1221/18 (N. K. i Z. S.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1221/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-1221/18, rješavajući apelacije Nedeljka Kneževića i Zdravka Soldata, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nedeljko Knežević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 212828 17 Rev od 22. novembra 2017. godine;
Zdravko Soldat protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 212834 18 Rev od 13. juna 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1221/18
1. Nedeljko Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Nedeljko Krajišnik advokat iz Banjaluke, podnio je 22. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 212828 17 Rev od 22. novembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci od 18. jula 2017. godine, kojom je djelimično usvojena žalba tuženog (Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ DOO Banjaluka) i preinačena prvostepena presuda tako da je, između ostalog, odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 48.633,72 KM na ime otpremnine.
3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelant odlukom Nadzornog odbora, u skladu sa ovlaštenjem tuženog sadržanim u odredbi člana 7. d) Zakona o javnim preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 75/04 i 78/11), 6. marta 2012. godine imenovan za direktora na mandatni period od četiri godine, te da su stranke su istog dana zaključile Ugovor o pravima i obavezama direktora i Ugovor o radu, kojim su uredili međusobna prava i obaveze. Vrhovni sud je, dalje, naveo da u konkrentom slučaju nije sporno da je Vlada Republike Srpske (tj. osnivač tuženog kao javnog preduzeća), 17. marta 2013. godine donijela zaključak kojim je od direktora, zamjenika direktora i izvršnih direktora u javnim preduzećima (kakvo preduzeće je i tuženi), javnim fondovima, javnim ustanovama, upravama i sl. zatražila da u roku od sedam dana stave na raspolaganje Vladi Republike Srpske svoj mandat. Vrhovni sud je istakao da je pomenuti zaključak objavljen u sredstvima javnog informisanja, na osnovu čega je dobio karakter opštepoznate činjenice, te da protiv njega niko nije pokretao nikakav postupak, pa ni apelant, kao direktor tuženog, na koga se taj zaključak također odnosio. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je zaključkom Vlade Republike Srpske broj 04/1-012-2-675/14 od 11. aprila 2014. godine konstatovano da Vlada prihvata mandat direktora i izvršnih direktora tuženog, zbog čega ne stoji apelantova tvrdnja da nijednim provedenim dokazom nije dokazano da je on stavio „mandat na raspolaganje Vladi Republike Srpske“. Vrhovni sud je naveo da je istim zaključkom Vlada zadužila Nadzorni odbor tuženog da donese odluku o razrješenju direktora koji su stavili mandate na raspolaganje i da izvrši imenovanje v.d. direktora i izvršnih direktora u ovom preduzeću. Prema stavu Vrhovnog suda, kod ovakvog stanja činjenica, očigledno je da je raskid Ugovora o radu potaknut radnjom apelanta, koji je predao mandat, i djelovanjem Vlade Republike Srpske, kao osnivača tuženog, koja snosi odgovornost za rad tuženog, pa Ugovor o radu nije jednostrano i samovoljno raskinuo tuženi, zbog čega nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 11. tog ugovora kojim je uređeno da ,,U slučaju da ovaj ugovor bude raskinut od strane Javnog preduzeća prije isteka mandata, Direktoru pripada pravo na otpremninu“. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je ukazao da otpremnina, u radnom pravu, oduvijek predstavlja određeni novčani iznos koji se pod određenim zakonom propisanim uslovima, isplaćuje radniku prilikom odlaska u penziju ili u slučaju prestanka radnog odnosa voljom poslodavca, te ima svrhu materijalnog zbrinjavanja radnika za vrijeme trajanja postupka za određivanje penzije ili do zaposlenja kod drugog poslodavca, te da ona nikada, kroz dugu istoriju radnog prava, nije predstavljala pravo na plaćanje novčanog iznosa za „otpremanje sa jednog na drugi posao“ u okviru istog preduzeća (kod istog poslodavca), a o čemu govori i sadržaj odredbe člana 141. sada važećeg Zakona o radu, te člana 33.đ) Opšteg kolektivnog ugovora. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je apelant odmah po razrješenju sa funkcije direktora, zaključio drugi ugovor o radu sa tuženim kao poslodavcem, za obavljane poslova na radnom mjestu „koordinator za strateško planiranje“, sa punim radnim vremenom iz čega proizlazi, slijedom naprijed izloženog, da nema mjesta isplati bilo kakve otpremnine.
AP-4834/18
4. Zdravko Soldat (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Nedeljko Krajišnik advokat iz Banjaluke, podnio je 25. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 212834 18 Rev od 13. juna 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju osporenom končanom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ DOO Banjaluka) da mu na ime ugovorene naknade-otpremnine isplati iznos od 46.194,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelant odlukom Nadzornog odbora, u skladu sa ovlaštenjem tuženog sadržanim u odredbi člana 7. d) Zakona o javnim preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 75/04 i 78/11), 6. marta 2012. godine imenovan za izvršnog direktora na mandatni period od četiri godine, te da su stranke su istog dana zaključile Ugovor o pravima i obavezama direktora i Ugovor o radu, kojim su uredili međusobna prava i obaveze. Vrhovni sud je, dalje, naveo da u konkrentom slučaju nije sporno da je Vlada Republike Srpske (tj. osnivač tuženog kao javnog preduzeća), 17. marta 2013. godine donijela zaključak kojim je od direktora, zamjenika direktora i izvršnih direktora u javnim preduzećima (kakvo preduzeće je i tuženi), javnim fondovima, javnim ustanovama, upravama i sl. zatražila da u roku od sedam dana stave na raspolaganje Vladi Republike Srpske svoj mandat. Vrhovni sud je istakao da te da je pomenuti zaključak objavljen u sredstvima javnog informisanja, na osnovu čega je dobio karakter opštepoznate činjenice, te da protiv njega niko nije pokretao nikakav postupak, pa ni apelant, kao izvršni direktor tuženog, na koga se taj zaključak također odnosio. Nadalje, Vrhovni sud je ukaza da je zaključkom Vlade Republike Srpske broj 04/1-012-2-675/14 od 11. aprila 2014. godine konstatovano da Vlada prihvata mandat direktora i izvršnih direktora tuženog, zbog čega ne stoji apelantova tvrdnja da nijednim provedenim dokazom nije dokazano da je on stavio „mandat na raspolaganje Vladi Republike Srpske“. Vrhovni sud je naveo da je istim zaključkom Vlada zadužila Nadzorni odbor tuženog da donese odluku o razrješenju direktora koji su stavili mandate na raspolaganje i da izvrši imenovanje v.d. direktora i izvršnih direktora u ovom preduzeću. Prema stavu Vrhovnog suda, kod ovakvog stanja činjenica, očigledno je da je raskid Ugovora o radu potaknut radnjom apelanta, koji je predao mandat, i djelovanjem Vlade Republike Srpske, kao osnivača tuženog, koja snosi odgovornost za rad tuženog, pa Ugovor o radu nije jednostrano i samovoljno raskinuo tuženi, zbog čega nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 11. tog ugovora kojim je uređeno da ,,U slučaju da ovaj ugovor bude raskinut od strane Javnog preduzeća prije isteka mandata, Direktoru pripada pravo na otpremninu“. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je ukazao da otpremnina, u radnom pravu, oduvijek predstavlja određeni novčani iznos koji se pod određenim zakonom propisanim uslovima, isplaćuje radniku prilikom odlaska u penziju ili u slučaju prestanka radnog odnosa voljom poslodavca, te ima svrhu materijalnog zbrinjavanja radnika za vrijeme trajanja postupka za određivanje penzije ili do zaposlenja kod drugog poslodavca, te da ona nikada, kroz dugu istoriju radnog prava, nije predstavljala pravo na plaćanje novčanog iznosa za „otpremanje sa jednog na drugi posao“ u okviru istog preduzeća (kod istog poslodavca), a o čemu govori i sadržaj odredbe člana 141. sada važećeg Zakona o radu, te člana 33.đ) Opšteg kolektivnog ugovora. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da je apelant odmah po razrješenju sa funkcije izvršnog direktora, zaključio drugi ugovor o radu sa tuženim kao poslodavcem, za obavljane poslova na radnom mjestu „kontrolor naplate prihoda“ u sjedištu poslodavca sa punim radnim vremenom, iz čega slijedi da nema mjesta zahtjevu za isplatu otpremnine.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1221/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti smatraju da je pogrešan zaključak sudova da su oni Vladi Republike Srpske stavili svoje mandate na raspolaganje, te da predmetna ugovorena naknada nema karakter otpremnine u skladu sa odredbama Zakona o radu, zbog čega su se u konkrentom slučaju trebale primijeniti odredbe Zakon o obligacionim odnosima koje se odnose na pitanje ispunjenja ugovornih obaveza.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je, prihvaćajući činjenično utvrđenje i zaključke nižestepenih sudova, zaključio da apelantima ne pripada pravo na traženu otpremninu, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević