Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1860/18 (S. A., MKD "Sinergija Plus" d.o.o. Banjaluka - u stečaju, J. Č. i drugi)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1860/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-1860/18, rješavajući apelacije Selme Abazović i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Selma Abazović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 232736 13 Gži od 14. juna 2017. godine, MKD "Sinergija Plus" d.o.o. Banjaluka - u stečaju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 265416 18 Gž od 17.
aprila 2018. godine i Jovanka Čegar, Stojan Draganović, Uroš Zec, Radmila Sekulić i Dara Mandić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 224095 17 Gž od 16. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1860/18
1. Selma Abazović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijela je 22. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 I 232736 17 Rev od 9. januara 2018. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 232736 13 Gži od 14. juna 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2771/17 od 11. oktobra 2017. godine, u odnosu na predmet broj AP-3717/17, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 14. juna 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom prigovor izvršenika (Federacija Bosne i Hercegovine) od 3. aprila 2012. godine usvojen je u cijelosti, pa je rješenje o izvršenju od 20. marta 2012. godine u cijelosti stavljeno van snage, te su ukinute sve provedene radnje i izvršni postupak je u cijelosti obustavljen.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo da je prvostepeni sud donio rješenje o izvršenju po prijedlogu apelantice, bez da je pravilno utvrdio činjenično stanje i obavezu koja je utvrđena izvršnom ispravom, a na navedeni propust je pravilno ukazao izvršenik u prigovoru na rješenje o izvršenju. Nadalje, istaknuto je da iz pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 120565 05 P od 5. januara 2011. godine proizlazi da su utvrđene kao nezakonite odluke-rješenja Federalnog ministarstva odbrane od 1. decembra 2004. godine i 5. aprila 2005. godine, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen. Naime, u tom zahtjevu je traženo da se prvotuženi, tj. izvršenik obaveže da apelantici uspostavi stanje radnog odnosa kakvo je bilo prije poništenja rješenja, na način da u njenoj radnoj knjižici evidentira trajanje radnog odnosa počev od 1. oktobra 2005. godine, izvrši prijavu osiguranja kod nadležne organizacije PIO, kao i uplati sve dospjele doprinose iz radnog odnosa u korist Fonda PIO, te da se drugotuženi, tj. Ministarstvo odbrane BiH obaveže da apelanticu rasporedi na odgovarajuće poslove, kao i da se obavežu tuženi da joj solidarno isplate neisplaćene plaće za određeni vremenski period. Budući da prijedlogom za izvršenje apelantica upravo traži uspostavu radno-pravnog odnosa sa kojim tužbenim zahtjevom je pravomoćno odbijena, to je po nalaženju Kantonalnog suda prijedlog za izvršenje neosnovano podnesen.
AP-4105/18
4. MKD "Sinergija Plus" d.o.o. Banjaluka - u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 265416 18 Gž od 17. aprila 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obustavljen je postupak izvršenja u konkretnom izvršnom predmetu i ukinute su sve provedene izvršne radnje.
6. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je, pored ostalog, istakao da je postupak u ovom izvršnom predmetu pokrenut apelantovim prijedlogom za izvršenje protiv izvršenika (B. B.), na osnovu vjerodostojne isprave-sopstvene mjenice bez protesta, radi naplate novčanog potraživanja u određenom iznosu, na pokretnim stvarima izvršenika i to zapljenom, procjenom i prodajom svih pokretnih stvari izvršenika, sve pobliže precizirano u obrazloženju rješenja. Nadalje, navedeno je da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da ni prva ni druga javna prodaja pokretnih stvari izvršenika nije uspjela jer se nije niko javio kao zainteresovano lice za kupovinu stvari, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje pozivom na odredbu člana 131. stav 5. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), jer su za to bili ispunjeni uslovi. Naime, Okružni sud je konstatovao da prodaja pokretnih stvari izvršenika putem javnog nadmetanja, u konkretnom slučaju, u smislu navedene odredbe ZIP predstavlja završetak prodaje pokretnih stvari izvršenika putem javne prodaje, jer su dva ročišta bila bezuspješna. S tim u vezi, istaknuto je da su bez osnova navodi žalbe da je prvostepeni sud trebao pozvati apelanta da promijeni predmet i sredstvo izvršenja.
AP-4702/18
7. Jovanka Čegar, Stojan Draganović, Uroš Zec, Radmila Sekulić i Dara Mandić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Smiljana Delić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 16. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 I 224095 17 Gž od 16. maja 2018. godine.
8. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, žalba izvršenika (Republika Srpska) je djelimično uvažena, pa je rješenje Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 28. septembra 2016. godine preinačeno tako što je prigovor izvršenika usvojen i u dijelu koji se odnosi na troškove na način da je rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 7. oktobra 2015. godine promijenjeno i određeno je izvršenje radi naplate troškova izvršnog postupka u iznosu od 200,00 KM umjesto iznosa od 480,00 KM.
9. U obrazloženju osporenog rješenja, Okružni sud je, između ostalog, ukazao da su apelanti tražili naknadu za sastav prijedloga za izvršenje sa paušalom koja naknada shodno iskazanoj vrijednosti, a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa) može iznositi samo 200,00 KM, a ne 480,00 KM, kako je to pogrešno odredio prvostepeni sud. Naime, navedeno je da iz prijedloga za izvršenje, a koji je usvojen rješenjem o izvršenju, proizlazi da se troškovnik odnosi na sastav i podnošenje prijedloga sa paušalom u iznosu od 480,00 KM. U vezi s tim, istaknuto je da je prvostepeni sud bio ovlašten da odlučuje samo o opredijeljeno navedenim troškovima saglasno odredbi člana 396. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), što u konkretnom znači odlučivanje o troškovima primjenom tarifnog broja 2 i broja 12 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa). Međutim, Okružni sud je konstatovao da ne samo da je prvostepeni sud postupao van granica zahtjeva, već je i pogriješio kada je prema vrijednosti glavnog zahtjeva koji se ima izvršiti, tj. iznosa od 811,00 KM (ukupno 4.076,00 KM) zaključio da za sastav prijedloga za izvršenje apelantima pripada 100 bodova. Naime, istaknuto je da je to stoga što tarifni broj 2 Tarife propisuje da je prema vrijednosti spora do 5.000,00 KM pripadajući broj bodova 80. Dakle, navedeno je da računajući troškove sastava prijedloga u toj vrijednosti (80 bodova), uvećano za paušalnu nagradu od 25% iz tarifnog broja 12 (20 bodova), proizlazi da je ukupni broj bodova 100, pa kada se isti pomnoži sa vrijednošću boda od 2,00 KM dobije se dosuđeni iznos od 200,00 KM. Shodno navedenom, Okružni sud je konstatovao da je žalba izvršenika djelimično uvažena, te je osporeno rješenje preinačeno primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP-a, vezano za odredbu člana 21. stav 1. ZIP-a.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1860/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su obustavili postupke izvršenja u konkretnim izvršnim predmetima i ukinuli sve provedene izvršne radnje, odnosno kada su odredili izvršenje radi naplate troškova izvršnog postupka u iznosu od 200,00 KM umjesto iznosa od 480,00 KM, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP-a, ZPP-a i Tarife. Ustavni sud u ovakvom postupanju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević