Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4423/18 (T. O.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4423/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4423/18, rješavajući apelaciju T.O., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio T.O.
protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 026002 18 Gž od 21. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. T. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU Paponja-Bunoza iz Mostara, podnio je 3. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 026002 18 Gž od 21. maja 2018. godine.
2. U konkrentom slučaju osporenom končanom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 026002 17 P od 15. marta 2018. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje Konačne liste kandidata nominovanih za zapošljavanje od 22. juna 2017. godine, prvi nivo, čin policajac u Javnom oglasu za prijem kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog i drugog nivoa u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BiH od 2. augusta 2016. godine, te da se predmet vrati na ponovni postupak.
3. Sud BiH je u obrazloženju osporene odluke naveo da se apelant prijavio na Javni oglas za prijem kandidata za polaznike osnovne policijske obuke prvog i drugog nivoa u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BiH na mjesto kadeta za čin policajca 1. Sektora za osiguranje VIP osoba i objekata, te da je nakon testiranja kandidata tužena (Bosna i Hercegovina -Vijeće Ministara, Ministarstvo sigurnosti - Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH) objavila na svom web portalu Odluku sa Listom kandidata i njihovim ostvarenim rezultatima, među kojima se pod rednim brojem 45 nalazio i apelant. Sud BiH je, također naveo da je, nakon obavljenog ljekarskog pregleda u sklopu kojeg je i psiho test, apelant eliminisan iz dalje procedure jer nije zadovoljio psihološke uvjete za rad policijskog službenika. Sud BiH je istakao da je u konkrentom slučaju sporno to da li je tužena nakon testiranja i prve bodovne liste mogla naknadno zatražiti od kandidata da izvršiti ljekarski pregled i time onemogućiti apelantu u konačnici da iskoristi pravo na pravni lijek ili je isti morala izvršiti zajedno sa ostalim testiranjem na koji način bi ispoštovala proceduru propisanu Zakonom o policijskim službenicima BiH. Prema stavu Suda BiH, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je tužena ispoštovala proceduru izbora propisanu Zakonom o policijskim službenicima BiH i Poslovnikom tužene. Naime, Sud BiH je ukazao da su pravila postupka izbora propisana odredbom člana 51. Zakona o policijskim službenicima BiH na način da pristup testiranju imaju samo oni kandidati koji ispunjavanju opće i posebne uslove, s tim da su uz prijavu podnijeli i svu traženu dokumentaciju, dok je stavom 2 citiranog člana navedenog zakona propisan redosljed testiranja među kojima i ljekarski pregled. Sud BiH je zaključio da je Komisija tužene pravilno postupila kada je provela testiranje u okviru svojih nadležnosti i nakon toga donijela preliminarnu listu kandidata koji zadovoljavaju testiranje, a na koju listu su kandidati koji nisu prošli jedan od testova iz navedenog člana, osim ljekarskog pregleda, mogli uložiti žalbu Policijskom odboru. Sud BiH je ukazao da je prema gore citiranoj odredbi zakona ljekarski pregled obavezan i eliminatoran i isključuje kandidata iz daljeg procesa odabira, pa proizilazi da apelant pogrešno tumači navedenu odredbu na način da smatra da je ljekarski pregled morao biti urađen po redoslijedu koji je naveden u zakonu i da je imao i po tom osnovu pravo žalbe. Prema stavu Suda BiH, navedena zakonska odredba eksplicitno ne daje pravo prvenstva niti obavezu tuženoj na koji način da provede testiranje, ali upravo suprotno od toga, stav 3. člana 51. navedenog zakona jasno propisuje da kandidat koji ne prođe jedan od testova iz stava 2. istog člana isključen je iz dalje procedure, a na što ukazuje i tekst javnog oglasa. U vezi sa navedenim, Suda BiH je zaključio da apelant na konačnu listu kandidata, a s obzirom da je eliminisan u daljem toku nakon obavljenog ljekarskog pregleda, nije imao pravo žalbe. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim žalbenim navodima, nisu povrijeđene odredbe člana 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povredu ovog prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je pogrešan zaključak Suda BiH da je tužena ispoštovala proceduru odabira kandidata na predmetnom natječaju, a koja je propisana Zakonom o policijskim službenicima BiH. Apelant, također, smatra da mu nije omogućeno da se žali na bodovnu listu, čime mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o policijskim službenicima BiH u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant ponavlja identične navode koje je ranije isticao u svojoj žalbi protiv prvostepene presude, a koje je Sud BiH obrazložio u odluci po žalbi, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević