Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2073/16 (H.O.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada
  • Građevinsko zemljište
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2073/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2073/16, rješavajući apelaciju H.O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman , potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H.O. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 067281 14 Rev od 3. marta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. H.O. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Danijela Saller-Osenk, advokatica iz Sarajeva, podnio je 14. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 067281 14 Rev od 3. marta 2016. godine.

2. Prethodno je Odlukom Ustavnog suda broj AP 2735/14 od 6. novembra 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena kao preuranjena apelacija apelanta i dr. (apelantova apelacija je bila registrovana pod brojem AP-3957/14) podnesena protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 067281 12 Gž od 14. maja 2014. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 13. 15., 22. i 26. marta 2018. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 067281 08 P od 22. decembra 2011. godine tuženi je obavezan da apelantu isplati iznos od 468,00 KM na ime naknade za korištenje zemljišta označenog kao k.č. br. 540/3 KO Dolac ukupne površine 179 m2 (predmetna nekretnina), koja se nalazi u ulici Džemala Bijedića do broja 19 Sarajevo za period od 28. aprila 2002. godine do 15. februara 2008. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. decembra 2008. godine pa do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 530,00 KM. Sa preostalim dijelom zahtjeva apelant je odbijen kao neosnovan. Apelant je oslobođen od plaćanja takse na tužbu i odluku.

7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je 1966. godine predmetna nekretnina data na raspolaganje i korištenje predniku tuženog. Utvrđeno je da je predmetna nekretnina upisana u ZK ul. 357 KO Sarajevo-SP- Dolac (stari upis kč. 50 KO Dolac) kao državno vlasništvo sa 1/1 dijela sa uknjiženim pravom korištenja na apelanta sa 1/5 dijela i dr..

8. Dalje je utvrđeno da je rješenjem općine Novi Grad Sarajevo od 6. juna 2001. godine, koje je postalo pravosnažno i izvršno 12. jula 2001. godine, utvrđen prestanak prava korištenja ranijih korisnika među kojima je i apelant sa 2/15 dijela na građevinskom zemljištu (predmetna nekretnina), te sa upisanim pravom raspolaganja u korist RO Tekstilni kombinat Integj RZZJ Gnjilane. Navedenim rješenjem je utvrđeno da je predmetno zemljište eksproprisano odnosno preuzeto od ranijih korisnika u korist tužene u svrhu izgradnje poslovnog objekta Remize-Sarajevo, te prenosa objekta na krajnjeg korisnika odnosno privođenja krajnjoj namjeni sa nalogom da Općinski sud provede rješenje u gruntovnici kao državnu svojinu sa pravom raspolaganja u korist „Grasa“.

9. Ukazano je da je rješenjem općine Novi Grad Sarajevo od 13. maja 2002. godine usvojen prijedlog za obnovu postupka okončanog navedenim rješenjima te je djelimično poništeno rješenje od 6. juna 2001. godine u odnosu na kč. br. 540/3 ekonomsko dvorište u površini od 179 m2 upisanih u zk. ul. br. 50 KO Dolac. Utvrđeno je da predmetna nekretnina nije preuzeta ranijim odlukama te je utvrđeno da V.O. ima pravo na 1/5 dijela prava korištenja građevinskog zemljišta. Navedenim rješenjem je naloženo Općinskom sudu I Sarajevo da briše upisanog nosioca prava raspolaganja (tuženog) i predmetnu nekretninu vrati u pređašnje stanje kao državnu svojinu s pravom korištenja u korist V.O. sa 1/5 dijela. Ukazano je da je navedeno rješenje postalo konačno i pravosnažno 20. juna 2002. godine.

10. Dalje je navedeno da je apelant 28. aprila 2002. godine pismenim putem pozvao tuženog na predaju u posjed predmetne nekretnine. Presudom Općinskog suda od 12. decembra 2005. godine koja je postala pravosnažna 11. januara 2006. godine tuženi je obavezan da apelantu preda u posjed predmetne nekretnine. Navedeno je da je predmetna nekretnina predata apelantu nakon provedenog izvršnog postupka po pravosnažnoj presudi 15. februara 2008. godine.

11. Ukazano je da je nalazom vještaka finasijske struke S.M. utvrđena naknada za korištenje javnih površina po Odluci Općinskog vijeća Novi Grad Sarajevo za VI zonu u visini od 2 KM/m2 što za površinu od 179 m2 iznosi mjesečno 358,00 KM. Istaknuto je da je vještak finansijske struke S.Š. utvrdio prihod od izdavanja predmetnog zemljišta kao parking prostora u gradu Sarajevu za II poslovnu zonu po cijeni od 0,50 KM/h te utvrdio da se nekretnina mogla koristiti za šest parking mjesta po dnevnoj cijeni od 5,00 KM a na godišnjem nivou po 10.800,00 KM.

12. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj 65 0 P 067281 12 Gž od 14. maja 2014. godine odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

13. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Kantonalni sud uvidom u cjelokupan spis zaključio da je prvostepeni na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo a da pri tome nije počinio niti jednu povredu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

14. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 65 0 P 067281 14 Rev od 3. marta 2016. godine djelimično uvažio i nižestepene presude preinačio tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati naknadu za korištenje predmetne nekretnine za period od 11. decembra 2003. godine do 15. februara 2008. godine u iznosu od 4.296,00 KM umjesto iznosa od 468,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. decembra 2008. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 179,82 KM. U ostalom dijelu apelantova revizija je odbijena.

15. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je apelant na pripremnom ročištu od 21. maja 2009. godine na okolnost utvrđivanja visine naknade za korištenje zemljišta predložio vještaka finansijske struke S.M. koja je izvršila procjenu naknade za korištenje zemljišta cijeneći zonu i druge okolnosti a nalaz je temeljila na Odluci Općinskog vijeća Novi Grad Sarajevo u iznosu od 2,00 KM/m2. Međutim, vještakinja se izjasnila nakon više (tri) dopuna nalaza da ne može izvršiti procjenu zakupa zemljišta i tržišnu vrijednost zakupnine parkinga za autobuse jer nema osnove u Odlukama nadležnih organa zbog čega je apelant predložio da se odredi drugi vještak. Sud je zatim odredio vještaka finasijske struke S.Š. koji je dao nalaz zakupa parking prostora po cijeni od 5,00 KM/m2 uvećanu za procijenjeni broj parking mjesta (šest) za svaku godinu u skladu sa kojim nalazom je apelant precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 62.550,00 KM.

16. Ukazano je da je prvostepeni sud našao da je apelantu mogla pripasti samo naknada za korištenje javnih površina i građevinskog zemljišta u površini od 179 m2, te je u skladu s tim prihvaćen nalaz vještaka S.M. kao dokaz visine dosuđenog iznosa (po 2,00 KM/m2). Stoga kako je odbijeno potraživanje iz osnova zakupa parking šest prostora to nije ni cijenjen posebno nalaz vještaka S.Š.

17. Prema tome po mišljenju Vrhovnog suda prigovor revizije da drugostepeni sud nije odgovorio na žalbene navode koji se odnose na dokazni postupak nije osnovan jer je dosuđena naknada po Odluci o visini naknade za korištenje javnih površina čija visina je utvrđena nalazom vještakinje S.M. koju je kao dokaz predložio sam apelant. Istaknuto je da u situaciji kada je sud prihvatio osnovanim tužbeni zahtjev za potraživanje naknade za korištenje javnih površina onda je bilo nepotrebno ocjenjivati nalaz drugog vještaka koji je procjenjivao naknadu zakupa parking prostora za koju nižestepeni sudovi nisu ni našli pravni osnov. Po mišljenju Vrhovnog suda ocjena nalaza vještaka S.Š. nije bio dokaz kojim su utvrđene sporne činjenice relevantne za odlučivanje.

18. Dalje je Vrhovni sud naveo da je predmet spora zahtjev apelanta za isplatu naknade za korištenje zemljišta za cijeli period od 28. aprila 2002. godine do 15. februara 2008. godine tj. od perioda kada je apelant pozvao tuženog na predaju posjeda predmetne nekretnine pa do perioda kada je nekretnina predata u posjed apelantu. Ukazano je da je tuženi prigovarao osnovanosti tužbenog zahtjeva te zastari potraživanja jer je tužba podnesena 11. decembra 2008. godine.

19. Po mišljenju Vrhovnog suda sporno pravno pitanje u ovom predmetu se odnosi na period kada je tuženi bio nesavjesni posjednik predmetne nekretnine, visina naknade za nesavjesno korištenje pojeda i postojanje zastare potraživanja.

20. Ukazano je da apelant svoj zahtjev temelji na zahtjevu za naknadu za korištenje nekretnine dok je tuženi bio nesavjestan posjednik i to za period od 28. aprila 2002. godine kada ga je pismenim pozivom pozvao na predaju u posjed nekretnina pa do predaje u posjed nekretnina tj. 15. februara 2008. godine. Istaknuto je da je tuženi bio u posjedu predmetnih nekretnina sve do 15. februara 2008. godine pa je sporno da li je bio nesavjestan i ako jeste od kada.

21. Ukazano je da su nižestepeni sudovi ocijenili da je bio nesavjestan od dana donošenja prvostepene presude u parničnom postupku vođenom od strane apelanta protiv tuženog za predaju u posjed (12. decembra 2005. godine) pa do predaje u posjed (15. februara 2008. godine). S tim u vezi Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 77. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima FBiH. Istaknuto je da je apelant u postupku dokazao da je rješenjem organa uprave od 13. maja 2002. godine koje je postalo pravosnažno 20. juna 2002. godine njemu vraćeno pravo korištenja predmetne nekretnine zbog čega je po mišljenju Vrhovnog suda sa danom pravosnažnosti tog rješenja tuženi postao nesavjestan jer je tada mogao saznati da nekretnina koju je posjedovao nije njegova. Prema tome po mišljenju Vrhovnog suda u tom dijelu drugostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je nesavjesnost posjeda utvrđena od donošenja prvostepene presude donesene u parničnom postupku.

22. Po ocjeni Vrhovnog suda nije osnovan zahtjev apelanta za naknadu za period od 28. aprila 2002. godine do 20. juna 2002. godine jer rješenje organa uprave o vraćanju prava apelantovom predniku prije 20. juna 2002. godine nije bilo pravosnažno.

23. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud dosudio naknadu za korištenje kao štetu za vrijeme nakon donošenja prvostepene presude (12. decembra 2005. godine) a prije tog perioda odbijen je zahtjev apelanta kao neosnovano bogaćenje. Istaknuto je da se drugostepeni sud nije pozvao ni na jednu odredbu materijalnog prava u vezi sa pravnim osnovom potraživanja ali da prihvata da je pravilno odlučeno prvostepenom presudom o zastari potraživanja do 12. decembra 2005. godine a za period prije toga nalazi da nije bilo protivpravnosti (dakle smatra da je i taj zahtjev ustvari zahtjev za naknadu štete).

24. Istaknuto je da kako se apelant u predmetnom sporu ne legitimiše kao vlasnik jer je predmetna nekretnina državno vlasništvo već kao zakoniti posjednik (jer se posjed zasniva na punovažnom pravnom osnovu-član 77. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima) to se po ocjeni revizionog suda radi o zahtjevu za naknadu zbog upotrebe tuđe stvari iz člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je tuženi kao nesavjesni posjednik upotrebljavao nekretninu na kojoj je apelant imao pravo suposjeda na osnovu prava sukorištenja, a ne o zahtjevu za naknadu štete (jer apelant u tužbi nije postavio zahtjev za naknadu štete već zahtjev za naknadu za korištenje). Ukazano je da institut štete po članu 154. ZOO nije isto što i zahtjev za naknadu korištenja na koji bi se mogao primijeniti samo institut upotrebe tuđe stvari. S tim u vezi Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 219. ZOO, te naveo da je apelant kao savjesni posjednik stvari mogao tražiti naknadu štete ili naknadu koristi koju je tuženi imao od upotrebe te stvari.

25. Stoga kako nije postavljen zahtjev za naknadu štete to je po mišljenju Vrhovnog suda o predmetnom zahtjevu trebalo odlučiti kao o zahtjevu za naknadu koristi koju je tuženi kao nesavjestan posjednik ostvario neovisno od postavljenog zahtjeva koji je glasio na potraživanje naknade za korištenje zemljišta.

26. Vrhovni sud je naveo da apelant tokom cijelog postupka i u reviziji ponavlja da je naknadu trebalo odrediti prema zaključku o cijenama parking karte odnosno zakupa zemljišta za šest parking mjesta po cijeni od dnevno 5,00 KM po parking mjestu, kao i da predmetna nekretnina nije javna površina. S tim u vezi je istaknuto je da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je predmetno zemljište korišteno kao prostor za šest parking mjesta te da je tuženi ostvario korist u tom obimu i visini zbog čega su pravilno sudovi ocijenili da nema osnova za takvo potraživanje. S tim u vezi je navedeno da činjenica da se tuženi kao javno preduzeće bavi javnim prevozom sama po sebi nije dokaz da je na predmetnoj nekretnini vršeno parkiranje vozila i u kojem obimu. Dalje je navedeno da prigovor da predmetna nekretnina nije javna površina je prigovor na činjenično utvrđene koji nije dopušten u reviziji.

27. Navedeno je da su po ocjeni Vrhovnog suda nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je naknadu koristi zbog upotrebe tuđe stvari za vrijeme kada je tuženi bio u nesavjesnom posjedu predmetne nekretnine trebalo odrediti prema cijenama izdavanja javnih gradskih površina i građevinskog zemljišta na tom području zbog čega nije osnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u tom dijelu.

28. Vrhovni sud je ukazao da je tuženi u postupku istakao i prigovor zastare potraživanja. S tim u vezi je navedeno da kod potraživanja iz osnova upotrebe tuđe stvari iz člana 219. ZOO primjenjuje se opći zastarni rok iz člana 371. ZOO tj. rok od pet godina pa kako je tužba podnesena 11. decembra 2008. godine to je potraživanje prije 11. decembra 2003. godine zastarjelo zbog čega je u tom dijelu osnovan prigovor zastare dok je u ostalom dijelu prigovor neosnovan. Na osnovu navedenog cijeneći period nesavjesnog korištenja nekretnine u vrijeme kada potraživanje nije zastarjelo tj. za period od 11. decembra 2003. godine do 15. februara 2008. godine naknada za korištenje površine nekretnine od 179 m2 je utvrđena po cijeni od 2,00 KM/m2 a na mjesečnom nivou to je iznos od 358,00 KM a na godišnjem nivou 4.296,00 KM što za period od pet godina predstavlja iznos od 21.480,00 KM.

29. Dalje je ukazano je da je apelantov prednik bio sunosilac prava korištenja prema upisu u zemljišnoj knjizi pa je prema tome po mišljenju Vrhovnog suda apelantu trebalo dosuditi naknadu srazmjerno tom idealnom dijelu jer je stvarno pravo korištenja (sukorištenja) vraćeno predniku apelanta na kojem osnovu se temelji nesavjesnost posjeda tuženog pa činjenica da je apelant u međuvremenu upisan kao posjednik sa 1/1 dijela nije relevantna.

30. Stoga srazmjerno idealnom dijelu stvarnog prava njegovog prednika apelantu je pripadalo pravo i na naknadu pa su u tom dijelu nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 412. stav

3. ZOO jer se radi o naknadi kao djeljivoj obavezi kada su apelantu dosudili 1/5 dijela utvrđene naknade.

31. Na kraju Vrhovni sud je naveo da je u smislu odredbe člana 397. stav 2. ZPP odlučio i o troškovima cijelog postupka imajući u vidu da je apelant oslobođen troškova taksi na sudske odluke kao i da punomoćnik apelanta nije postavio troškovnik za zastupanje u prvostepenom postupku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

32. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Navodi da redovni sudovi nisu obrazložili svoje odluke. Ističe da je tužbu podnio u svoje ime i u ime svoje porodice kao suvlasnika predmetne nekretnine a na osnovu odredbe člana 50. Zakona o vlasničko pravnim odnosima u cilju zaštite cijele stvari. Smatra da odluka prvostepenog suda nije mogla biti zasnovana na nalazu vještaka koji je izjavio da ne zna izvršiti predmetno vještačenje. Ukazuje da drugostepeni sud nije razmatrao spis jer bi u tom slučaju utvrdio da je apelant u predmetnom postupku tražio drugog vještaka. Ukazuje da je vještak S.M. uradila tri nalaza i da nije jasno zašto su sudovi odlučili primijeniti onaj nalaz kojim se određuje najniža naknada. Smatra da suprotno stavovima redovnih sudova predmetna nekretnina ne predstavlja javnu površinu budući da se radi o industrijskoj zoni u kojoj se nalazi predmetno zemljište. Navodi da je Vrhovni sud propustio konstatovati da je prednik apelanta bio vlasnik predmetnog zemljišta 1938. godine kada je ono 1954. godine nacionalizirano a porodici apelanta određeno pravo korištenja kao bivšim vlasnicima. Ukazuje da je predmetne nekretnine tuženi koristio kao „Remizu“ parking za svoja vozila a ne kao javnu površinu kako se tvrdi od strane redovnih sudova. Navodi da se drugostepeni sud nije pozvao ni na jednu zakonsku odredbu a što Vrhovni sud nije mogao samo paušalno konstatirati. Pogrešno po mišljenju apelanta Vrhovni sud navodi da se apelant nije pozivao na naknadu štete već na naknadu korištenja budući da se apelant pozivao i na odredbu člana 219. ZOO. Također navodi da se predmetna nekretnina nalazi u općini Novi Grad a ne u općini Novo Sarajevo. Apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku rješavali vrlo površno i proizvoljno. Smatra da je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da se prigovor u odnosu na javnu površinu ima smatrati prigovorom na činjenično utvrđivanje čime se oslobodio obaveze da zakonito i pravilno obrazloži svoju odluku u odnosu na revizijske prigovore. Kod ovakvog stanja stvari apelant ukazuje da neće biti u mogućnosti više podnijeti novu tužbu zbog zastarjelosti predmetnog potraživanja zbog čega je u postupku povrijeđeno i pravo pristupa sudu. Također navodi da je potpuno pogrešan stav revizijskog suda da apelant nije potraživao troškove postupka kada iz zapisnika sa glavne rasprave od 3. novembra 2011. godine proizlazi da je punomoćnik apelanta u spis uložio specificiran troškovnik. Predlaže da se prilikom razmatranja predmetne apelacije uzmu u obzir i dokazi istaknuti u apelaciji broj AP 3957/14 o kojoj je riješeno u odluci Ustavnog suda broj AP 2735/14.

b) Odgovor na apelaciju

33. Vrhovni sud je naveo da osporenom revizionom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

34. Kantonalni sud je naveo da su sve presude redovnih sudova donesene u predmetnom postupku obrazložene, te da nezadovoljstvo apelanta ishodom predmetnog postupka ne znači ujedno i povredu ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciju. Također, navodi da su svi navodi apelanta od strane redovnih sudova razmotreni kako u prvostepenom tako i u drugostepenom i revizionom postupku i o njima je dat stav sudova. Ukazano je da su konačno odlukom Vrhovnog suda preinačene odluke nižestepenih sudova i to u korist apelanta te da stoga nije jasno u čemu se ogleda nezadovoljstvo apelanta.

35. Općinski sud je naveo da u postupku donošenja prvostepene presude nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

36. Tuženi je naveo da su redovni sudovi obrazložili svoje presude kao i da u predmetnom postupku ni na koji način nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

V. Relevantni propisi

37. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“, br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 50.

Suvlasnik, odnosno zajedničar ima pravo na tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu svog prava vlasništva na dijelu stvari.

Član 77.

Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

38. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

39. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 067281 14 Rev od 3. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. maja 2016. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

44. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

47. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje isplate naknade za korištenje zemljišta, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61.).

49. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

50. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku usvojen tužbeni zahtjev apelanta za isplatu naknade za korištenje predmetne nekretnine za period od 11. decembra 2003. godine do 15. februara 2008. godine u konačnom iznosu od 4.296,00 KM. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni dokazi te utvrđene relevantne činjenice na osnovu kojih je uz primjenu odgovarajućih materijalnih propisa utvrđena pravna priroda predmetnog spora (upotreba tuđe stvari iz člana 219. ZOO), priroda predmetne nekretnine (javna površina-ekonomsko zemljište u gradskoj zoni), period u kojem je tuženi bio nesavjestan u korištenju predmetne nekretnine, te u kojem dijelu je postavljeni tužbeni zahtjev apelanta zastario. Pri tome je utvrđeno da je apelant predmetnu tužbu podnio u svojstvu suvlasnika predmetne nekretnine odnosno samo u svoje ime a ne i u ime ostalih suvlasnika, kako je to tvrdio u predmetnom postupku, a sada ponavlja i u apelaciji o čemu je Vrhovni sud u osporenoj presudi dao veoma jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Također, Vrhovni sud je u osporenoj odluci jasno obrazložio zbog čega je prihvatio odluku nižestepenih sudova da se naknada za korištenje predmetne nekretnine odredi prema nalazu i mišljenu vještaka finansijske struke S.M., a ne na osnovu nalaza i mišljenja vještaka S.Š., kao i zbog čega nisu prihvaćeni navodi apelanta o tome da je predmetna nekretnina korištena od strane tuženog kao parking prostor. Dalje, suprotno navodima apelanta Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi razmotrio sve relevantne apelantove revizione navode i o njima dao odgovarajuće obrazloženje koje ne ukazuje na proizvoljnost na način na koji apelant ukazuje u apelaciji.

51. Pored navedenog, Ustavni sud primjećuje da je u toku predmetnog postupka apelant imao aktivnu ulogu, kao i da je o njegovim zahtjevima u predmetnom postupku odlučeno meritornim odlukama, te da je u osporenoj konačnoj odluci Vrhovni sud ponudio jasno i argumentovano obrazloženje koje ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Stoga proizlazi da su neosnovani navodi apelanta da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasne razloge u pogledu dosuđivanja apelantu troškova postupka u kojima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, apelant osim svojih navoda u apelaciji Ustavnom sudu nije ponudio dokaz iz kojeg bi Ustavni sud sa sigurnošću moglo zaključiti da je u tom dijelu odluka Vrhovnog suda proizvoljna na način kako to apelant navodi u apelaciji.

52. Stoga sagledavajući predmetni postupak u cjelini, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, suprotno navodima apelanta, po mišljenju Ustavnog suda u predmetnom postupku nema proizvoljnosti u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja niti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno i argumentovano obrazloženje zbog čega su neosnovani revizioni navodi apelanta pri čemu su primijenjeni relevantni pravni propisi čija se primjena ne doima proizvoljno.

53. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

54. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke kojom je okončan premetni postupak nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada je revizioni sud za svoju odluku dao veoma jasne razloge.

56. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-2073/16 (H.O.) | Sudska praksa | Aktio