Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4534/18 (S. T. i R. T.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Uređenje međa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4534/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4534/18, rješavajući apelaciju Suvada Trumića i Ramajane Trumić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Suvad Trumić i Ramajana Trumić protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 076452 18 Gž 3 od 6. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suvad Trumić i Ramajana Trumić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnijeli su je 8. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 076452 18 Gž 3 od 6. juna 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata izjavljena protiv Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 o V 076452 17 V 3 od 20. decembra 2017. godine kojim se Osnovni sud oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom vanparničnom postupku, a koji su apelanti, kao predlagači, pokrenuli protiv S.Ć. radi uređenja međe, te su ukinute sve provedene radnje i prijedlog je odbačen.

3. Apelacioni sud je u obrazloženju osporenog rješenja naveo da je u postupku utvrđeno da je predmetno zemljište, koje se nalazi u stambenom naselju „Mujkići“, u režimu građevinskog zemljišta, u vlasništvu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, a na kojem su stranke samo nosioci prava građenja, te da su predmetne parcele cijepane i formirane u skladu sa regulacionim planom (važećim u vrijeme formiranja parcela). Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim prigovorima apelanata, pravilno utvrdio činjenično stanje uzimajući u obzir dopis Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko pravne poslove iz 2014. godine, te saslušanjem vještaka geodetske struke, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imali primjedbi, a na osnovu čega je zaključeno da su predmetne parcele formirane u toku 1981. godine „cijepanjem“ u skladu sa regulacionim planom, kao i da nisu mijenjale oblik i površinu. Stoga, prema stavu Apelacionog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 172. Zakona o vanparničnom postupku kada se oglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari gdje se traži uređenje međa. Naime, Apelacioni sud je ukazao da je odredbom člana 172. Zakona o vanparničnom postupku izričito propisano da sud neće uređivati među na građevinskom zemljištu na kome ne postoji pravo vlasništva, osim u slučajevima kad nije izvršena parcelacija zemljišta po odredbama zakona kojim je regulisano prostorno uređenje. Stoga, prema zaključku Apelacionog suda, neosnovani su navodi žalbe apelanata kojim ukazuju da parcelacija parcela nije izvršena, s obzirom da je na nesumnjiv način utvrđeno (putem vještaka geodetske struke) da su predmetne parcele formirane u skladu sa regulacionim planom, te od tada nisu mijenjale ni oblik ni površinu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini smatraju, da je pogrešan zaključak sudova da je u konkretnom slučaju izvršena parcelacija, jer to ne proizilazi iz dopisa Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko pravne poslove iz 2014. godine, te da su sudovi na ovako pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o vanparnično postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o vanparničnom postupku u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelanti uglavnom ponavljaju navode koje su ranije isticali u svojoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje je Apelacioni sud obrazložio u odluci po žalbi, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4534/18 (S. T. i R. T.) | Sudska praksa | Aktio