Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3206/18 („HEMPRO“ a.d. Beograd, N. O. i M. G.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3206/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3206/18, rješavajući apelacije „HEMPRO“ a.d. Beograd i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„HEMPRO“ a.d. Beograd protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 110415 18 Pž 2 od 8. marta 2018. godine i Nurija Omerbašić i Muhamed Gavrankapetanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 024461 18 Gž 7 od 9. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3206/18
1. „HEMPRO“ a.d. Beograd (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 6. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 110415 18 Pž 2 od 8. marta 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom naloženo je apelantu da u roku od osam dana od dana prijema rješenja plati taksu na tužbu u iznosu od 8.000,00 KM, taksu na presudu u iznosu od 8.000,00 KM, taksu na žalbu u iznosu od 12.000,00 KM i taksu na reviziju u iznosu od 12.000,00 KM, te da sudu dostavi ovjerenu uplatnicu u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je istakao da je taksena obaveza apelantu utvrđena prema Zakonu o sudskim taksama Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o sudskim taksama) i da nije osporavana visina takse koja je određena u postupku naplate sudske takse. Nadalje, navedeno je da se apelant kao takseni obveznik poziva na oslobađanje od plaćanja sudske takse shodno članu 10. stav 3. Zakona o sudskim taksama, kojim je propisano da je strano fizičko ili pravno lice oslobođeno plaćanja takse, ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom ili pod uslovom reciprociteta, te da se u slučaju sumnje o postojanju reciprociteta, prethodno pribavlja mišljenje nadležnog ministarstva Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani navodi apelanta da postoji po međunarodnom ugovoru oslobađanje od plaćanja sudske takse za pravna lica. Naime, navedeno je da je prvostepeni sud Rješenjem broj 43 0 Ps 110415 14 Ps od 2. februara 2018. godine, protiv kojeg nije podnesena žalba, odbio apelanta sa prijedlogom za oslobađanje od plaćanja sudske takse od 30. marta 2017. godine. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju pomenute odluke naveo da postoji međunarodni ugovor i da je odredbom člana 17. stav 1. Ugovora između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima (drugo poglavlje pravna pomoć u građanskim stvarima) regulisano da državljani jedne države ugovornice kada se pojavljuju pred sudovima druge države ugovornice imaju pravo na oslobađanje od plaćanja sudskih taksa i troškova, kao i na besplatnu pravnu pomoć u toku postupka pod istim uslovima i u istom obimu kao i njeni sopstveni državljani. Nakon toga, konstatovano je da je prvostepeni sud izveo i ispravan zaključak da je zahtjev apelanta za oslobađanje od plaćanja sudskih taksi neosnovan, jer je apelant pravno lice, pa se na istog i ne primjenjuje pomenuti Ugovor o oslobađanju od plaćanja sudske takse i troškova postupka. AP-3841/18
4. Nurija Omerbašić i Muhamed Gavrankapetanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 13. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 024461 18 Gž 7 od 9. maja 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezani su apelanti da na ime sudske takse na presudu i takse na žalbu isplate iznos od po 3.333,00 KM (833,00 KM takse na presudu i 2.500,00 KM takse na žalbu).
6. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelanti neosnovano prigovaraju utvrđenim iznosima takse koju je sud odredio na osnovu vrijednosti spora, prema vrijednosti od 3.634.202,00 KM iz presude broj 45 0 P 024461 11 P. Naime, istaknuto je da kako su apelanti obavezani na isplatu takse na presudu, te takse na žalbu, sud je visinu takse utvrdio prema Tarifnom broju 1. Zakona o sudskim taksama Bosansko-podrinjskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o sudskim taksama). Dakle, ukazano je da se prema navedenom Tarifnom broju 1. stav 1. tačka k) taksa plaća prema vrijednosti spora „preko 100.000,00 KM, 1.000+0,5% na razliku preko 100.000 ali ne više od 5.000 KM“. Primjenom navedenog, Kantonalni sud je konstatovao da je pravilno prvostepeni sud našao da s obzirom da je na strani tužitelja bilo šest tužitelja, a među njima i apelanti, to su tužitelji saglasno članu 2. stav 5. navedenog zakona u obavezi da solidarno plate zakonsku taksu. Nadalje, navedeno je da je sud utvrdio da se plaćanje takse na presudu i žalbu na presudu izvrši na jednake dijelove jer je imao pravo birati da li će zakonsku taksu tražiti od jednog tužitelja ili od svih šest. Dakle, istaknuto je da je u ovoj predmetnoj stvari odlučio da obavezu ispunjenja plaćanja takse traži od svih tužitelja na jednake dijelove. Također, Kantonalni sud je konstatovao da su pogrešni navodi apelanata, da je uplatom takse od 20,00 KM na tužbu utvrđena i vrijednost takse na presudu, jer tužitelj označava vrijednost spora a sud je utvrđuje. Tako je navedeno da je prvostepeni sud donošenjem presude saglasno tužbenom zahtjevu tužitelja i vrijednosti iz tužbenog zahtjeva utvrdio vrijednost spora od 3.634.202,00 KM. Naime, ukazano je da je vrijednost utvrdio na osnovu činjeničnih navoda tužbe, tužbenog zahtjeva te se apelanti ne mogu osloboditi obaveze plaćanja takse time što su bez poziva suda, prethodno bez navođenja vrijednosti spora u tužbi i prihvatanja te vrijednosti od strane suda, platili taksu od 20,00 KM na tužbu. Saglasno navedenom, Kantonalni sud je konstatovao da se i taksa na presudu i taksa na žalbu vezuju za utvrđenu vrijednost spora kao naprijed te su navodi žalbe u cijelosti neosnovani. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3206/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su obavezali apelante da na ime navedenih sudskih taksi plate određene novčane iznose, pozivajući se na relevantne odredbe navedenih Zakona o sudskim taksama. Ustavni sud u ovakvom postupanju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević