Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3244/16 (E.F.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3244/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3244/16, rješavajući apelaciju E. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija E. F.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 U 011646 14 Uvp od 12. maja 2016. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu E. F. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija E. F. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 U 011646 14 Uvp od 12. maja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 011646 11 U od 9. oktobra 2014. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/02- 23-6549/10 od 23. decembra 2010. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-1519/99 od 15.

novembra 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant E. F. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hrasnice, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 U 011646 14 Uvp od 12. maja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 011646 11 U od 9. oktobra 2014. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (kasnije Ministarstvo prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša, u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-6549/10 od 23. decembra 2010. godine i Rješenja Uprave za stambene pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-1519/99 od 15. novembra 2010. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Apelant je 27. septembra 2010. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja upravnog postupka pokrenutog povodom njegovog zahtjeva za vraćanje u posjed stana koji je bio u toku pred Upravom. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 4174/10 od 27. oktobra 2010. godine, kojom je odbacio kao nedopuštenu ovu apelacija zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 26. i 27. jula 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Uprava su u periodu od 27. jula do 10. augusta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 2. jula 1999. godine Upravi podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Mehmeda-paše Sokolovića broj 12 Sarajevo (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

7. Postupajući po apelantovom zahtjevu, Uprava je donijela zaključak od 16. jula 2003. godine kojim se smatra da predmetni zahtjev nije ni podnesen, međutim, u žalbenom postupku, Ministarstvo je rješenjem od 20. aprila 2004. godine poništilo odluku Uprave i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.

8. U ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-1519/99 od 15. novembra 2010. godine, kojim se odbija apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana.

9. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je M. K. bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu (u daljnjem tekstu: prijeratna nositeljica stanarskog prava) i da je umrla 19. septembra 1992. godine, te da je apelant njen unuk. Nadalje, Uprava je navela adrese na kojima je apelant imao prijavljeno prebivalište (nema adrese predmetnog stana), da je prvi put prijavio prebivalište na adresi svojih roditelja, te da je prilikom provođenja popisa stanovništva u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine popisan na adresi F. Jahića Španca broj 3 (novi naziv Hadžisulejmanova broj 33) kao samačko domaćinstvo. Uprava je navela i da je na licu mjesta službeno lice ovog organa utvrdilo da je objekt u ulici Hadžisulejmanova broj 33, gdje je apelant prijavljen u uvjerenju o kretanju i prilikom popisa stanovništva, vlasništvo drugih lica, te da je apelant najvjerovatnije stanovao na navedenoj adresi kao podstanar. Uprava je istaknula i da je na osnovu potvrde Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo utvrđeno da je kao član porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu, na osnovu podataka dobijenih bodovanjem stana od 9. oktobra 1977. godine, upisana samo prijeratna nositeljica stanarskog prava. Dalje je navela da iz računa za vodu od 19. marta 1988. godine proizlazi da su na ime prijeratne nositeljice stanarskog prava evidentirana dva člana domaćinstva, dok iz priznanica o utrošku uplate stanarine i kompletnih usluga koje se odnose na period za 1993. i 1994. godine nije vidljivo za koliko članova je uplaćivana stanarina, zakupnina i komunalne usluge. Slijedom navedenog, Uprava je zaključila da se iz navedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi koji su to članovi porodičnog domaćinstva, a s obzirom na izjavu svjedoka da je u predmetnom stanu stanovala kćerka prijeratne nositeljica stanarskog prava.

10. Uprava je navela da je na okolnost da je apelant koristio predmetni stan saslušano šest svjedoka, čije izjave su navedene dalje u obrazloženju rješenja. U vezi s tim, Uprava je istaknula da je izjavama svjedoka E. H. i N. M. poklonila punu vjeru jer su vjerodostojne i radi se o svjedocima koji su s adrese predmetnog stana i nisu suprotni dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Nadalje, istaknula je da su navedeni svjedoci potvrdili da apelant nije bio u predmetnom stanu, niti su ga poznavali. Uprava je navela da izjave svjedoka I. F., H. Š. i F. S. nije mogla uzeti kao vjerodostojne jer su date suprotno materijalnim dokazima i jer se radi o prijateljima. Dalje je obrazložila da je I. F. apelantov rođak (u rješenju očito omaškom navedeno brat K. E.), a svjedok E. A. nema neposrednih saznanja, nikada nije ulazio u predmetni stan, te je po kazivanju drugih saznao da u stanu živi neki muškarac. S obzirom na izloženo, a nakon savjesne i brižljive ocjene dokaza, i to svakog dokaza posebno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, Uprava je utvrdila da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva prijeratne nositeljice stanarskog prava u predmetnom stanu, a shodno članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.

11. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-6549/10 od 23. decembra 2010. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Uprave.

12. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je apelant s prijeratnom nositeljicom stanarskog prava počeo da živi i stanuje od 1986. godine, dok je prema potvrdi Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo, na osnovu podataka dobijenih bodovanjem predmetnog stana od 9. oktobra 1987. godine, u predmetnom stanu registrirano samačko domaćinstvo prijeratne nositeljice stanarskog prava. Prema mišljenju Ministarstva, navedeno je dovelo u pitanje i spiskove za vodu koji se vode na dva člana, ako se ima u vidu da drugog člana u zvaničnoj evidenciji nema. Nadalje, ocijenjeno je da navedeno također ukazuje na neosnovanost žalbenog navoda prema kojem spisak za vodu i ostali računi za pripadajuće komunalne usluge treba da predstavljaju dokaz o zajednici življenja i stanovanja apelanta s prijeratnom nositeljicom stanarskog prava. U pogledu izjava svjedoka koje je apelant detaljno analizirao u svojoj žalbi, Ministarstvo je istaknulo da se radi o kontradiktornim izjavama, te da su izjave svjedoka koje je prihvatio prvostepeni organ kao vjerodostojne u skladu s naprijed navedenim javnim ispravama. Slijedom navedenog, Ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni organ na osnovu načela ocjene dokaza pravilno utvrdio da apelant nema status člana porodičnog domaćinstva svoje nene – prijeratne nositeljice stanarskog prava, koju je povremeno posjećivao, pa i pružao određene usluge, ali da stvarnu zajednicu življenja i stanovanja ipak nije ostvario, zbog čega je prvostepeni organ pravilno odbio apelantov zahtjev.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 011646 11 U od 9. oktobra 2014. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na apelantov prijedlog održao javnu raspravu na kojoj je donio rješenje kojim je odbio prijedlog apelantovog punomoćnika za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka saslušanih u upravnom postupku, kao i drugih dokaza provedenih u tom postupku, iz razloga što nije ispunjen nijedan od uvjeta iz člana 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Kantonalni sud je dalje naveo da je provedenim dokazima pravilno utvrđeno da apelant nije faktički živio i stanovao u predmetnom stanu kao član porodičnog domaćinstva prijeratne nositeljice stanarskog prava. Slijedom navedenog, zaključio je da se apelant ne može smatrati licem iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, što znači da apelant nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koje bi imalo pravo da se vrati u predmetni stan, iz čega proizlazi da nisu povrijeđene ni odredbe Aneksa VII Sporazuma o raseljenim licima i izbjeglicama. U vezi s tim, obrazloženo je da prema materijalnim dokazima u spisu apelant nije nikada imao prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana, što se ne spori ni tužbom, te da sama prijava prebivališta nužno i ne mora da znači da se radi o stvarnom faktičkom stanju. Kantonalni sud je dalje obrazložio da je prema uvjerenju MUP-a Kantona Sarajevo apelant imao prijavljeno prebivalište na adresi Hadžisulejmanova broj 33, općina Centar, od 5. marta 1991. godine na kojoj adresi je i popisan u periodu popisa stanovništva od 1. do 15. aprila 1991. godine. Kako je prvostepeni organ na licu mjesta u navedenoj ulici 12. novembra 2010. godine utvrdio da se radi o objektu u privatnom vlasništvu lica koja su umrla, onda je, prema mišljenju Kantonalnog suda, drugostepeni organ u osporenom rješenju postavio logično pitanje, ako je već živio i stanovao s prijeratnom nositeljicom stanarskog prava, iz kojih razloga nije evidentirao svoje prebivalište na adresi predmetnog stana, nego na navedenoj adresi.

15. Kantonalni sud je istaknuo da i potvrda Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo prema kojoj je u predmetnom stanu registrirano samačko domaćinstvo ukazivala da (jedini) materijalni dokazi, računi za vodu, koji su se vodili na dva člana („K.“), ne mogu da predstavljaju dokaz o apelantovoj zajednici življenja i stanovanja s nosiocem stanarskog prava. Dalje je naveo da pored navedenih materijalnih dokaza svi svjedoci su se složili u činjenici da je u vrijeme ratnih djelovanja s prijeratnom nositeljicom stanarskog prava (do njene smrti 19. septembra1992. godine) živjela njena kćerka s porodicom i da je porodica koja je živjela u stanu prije korisnika stana iseljena, da bi se korisnik stana uselio (1995. godine) s vlastitom porodicom, što potvrđuju i materijalni dokazi. Istaknuto je da se svjedoci nisu složili oko činjenice ko je stvarno živio s prijeratnom nositeljicom stanarskog prava prije početka rata. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je prihvatio ocjenu dokaza upravnih organa u pogledu izjava svjedoka, kojima nisu poklonili vjeru jer su njihovi iskazi prije svega u suprotnosti s materijalnim dokazima, odnosno ocjenu izjava svjedoka koje su vjerodostojne jer se radi o svjedocima s adrese gdje se nalazi predmetni stan i njihovi iskazi nisu suprotni dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje da apelant nema status člana porodičnog domaćinstva svoje nene (prijeratne nositeljice stanarskog prava) koju je povremeno posjećivao, pa i pružao određene usluge, ali da stvarnu zajednicu življenja i stanovanja nije ostvario. Kantonalni sud je istaknuo da nije mogao prihvatiti kao osnovane prigovore koji se odnose na korisnika stana (zainteresirano lice). U vezi s tim, obrazložio je da su upravni organi rješavali o apelantovom zahtjevu za vraćanje predmetnog stana, kao člana porodičnog domaćinstva prijeratne nositeljice stanarskog prava, i zahtjev odbili, odnosno nisu udovoljili zahtjevu, u kojem slučaju bi rješenje, prema članu 7. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, sadržavalo i odluku o korisniku i pravu korištenja stana.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 09 U 011646 14 Uvp od 12. maja 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da Kantonalni sud nije povrijedio zakon na apelantovu štetu kada je iz provedenih dokaza (predmetnog činjeničnog utvrđenja čiju potpunost i pravilnost ovaj sud nije ni mogao ocijeniti u smislu člana 41. ZUS-a) utvrdio da apelant na dan 30. april 1991. godine, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, nije bio član porodičnog domaćinstva prijeratne nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, zbog čega mu, primjenom člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne može pripadati pravo na njegov povrat. Obrazloženo je da se ni iz navoda apelantovog zahtjeva (upravni organi nepravilno ocijenili izvedene dokaze i neprihvatanje dokaza koji mu idu u korist i favoriziranje korisnika stana) ne može utvrditi da je presudom Kantonalnog suda pogrešno primijenjen zakon, odnosno povrijeđeno ili zanemareno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje. Istaknuto je da je apelantu omogućeno učešće u upravnom postupku, gdje mu je pružena mogućnost da predoči i predlaže dokaze, da se upozna i očituje na već predočene dokaze, kao i da se izjasni o svim činjenicama značajnim za rješenje ove upravne stvari. Pri tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu time što Kantonalni sud nije prihvatio ponovno izvođenje dokaza koji su već izvedeni u upravnom postupku jer je pravilno ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 22. ZUS-a, odnosno nije se radilo o dokazima koji nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onoga koje je utvrđeno u upravnom postupku. U pogledu apelantovih navoda da je prvostepeni sud prekršio načela materijalne istine, te savjesne i brižljive ocjene dokaza, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge, pri čemu je zaključak u pogledu ocjene i prihvatanja, odnosno neprihvatanja određenih izvedenih dokaza donesen u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza iz člana 8. Zakona o parničnom postupku koji se shodno primjenjuje u upravnim sporovima prema članu 55. ZUS-a, a pri tome nisu povrijeđena apelantova procesna prava. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je i ostale navode zahtjeva za vanredno preispitivanje (koji su već isticani u tužbi i na koje je već pravilno odgovorio prvostepeni sud) ocijenio neosnovanim. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, nepravilnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant u apelaciji iznosi niz primjedbi na izvođenje i ocjenu dokaza (neprihvatanje iskaza određenih svjedoka kao vjerodostojnih, samo je jedan svjedok u rodbinskim vezama s apelantom, jedna svjedokinja je kćerka korisnika stana, jačina pojedinih dokaznih sredstava, osporene odluke donesene na osnovu dokaza koji mu uopće nije predočen – zapisnika na licu mjesta). Ističe da prvostepeno rješenje ne sadrži ocjenu dokaza, posebno validnu ocjenu iskaza svjedoka, koju je dao tek drugostepeni organ, koji ih nije saslušao, čime je povrijeđeno načelo usmenosti i neposrednosti. Apelant smatra da je Vrhovni sud očigledno proizvoljno primijenio odredbu člana 22. ZUS-a jer se u konkretnom slučaju radilo o dokazima koji nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je „utvrđeno“ u upravnom postupku. Smatra i da su organi uprave favorizirali korisnika stana jer u osporenim rješenjima nije utvrđen njegov status. Apelant navodi da je iz cijelog postupka jasno da je živio s prijeratnom nositeljicom stanarskog prava i da je u predmetnom stanu „uspostavio svoj dom“, pa je osnovano tražio da se i na njega primijeni stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2699/07.

19. U pogledu dužine trajanja predmetnog postupka, apelant navodi da je postupak pokrenut 1999. godine, te da ZUP nalaže donošenje odluke u roku od 30, odnosno 60 dana, a ne u roku od 17 godina. Traži naknadu nematerijalne štete zbog prekoračenja razumnog roka u iznosu od 2.550,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije jer osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava, o čemu su dati razlozi u obrazloženju presude.

21. Kantonalni sud navodi da ostaje pri osporenoj presudi, te smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava iz razloga navedenih u obrazloženju presude.

22. Ministarstvo smatra da se ne mogu prihvatiti kao pravilni apelantovi navodi. Ističe da apelant nije faktički živio u predmetnom stanu i obavljao sve uobičajene aktivnosti vezano za objekt u kojem živi i koji kao takav predstavlja dom, te da samim tim nije ni mogao steći neka imovinska prava.

23. Uprava navodi tok postupka, te ističe da je prije donošenja prvostepenog rješenja održano više usmenih rasprava na kojima je saslušan veći broj svjedoka. S obzirom na to da su izjave svjedoka bile suprotstavljene, odnosno kontradiktorne, Uprava je svoju odluku zasnovala na materijalnim dokazima prema kojim apelant nije stanovao na adresi predmetnog stana, odnosno nije bio član porodičnog domaćinstva prijeratne nositeljice stanarskog prava.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

25. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 9.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

26. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

U tužbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uvjetom da tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnog postupka.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na koje se poziva. Ako stranka ne predoči dokaze za svoje navode ili se na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka odlučna činjenica, o njenom postojanju sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 U 011646 14 Uvp od 12. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantova punomoćnica je primila 8. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 29. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak. a)U odnosu na suđenje u razumnom roku

35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

36. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

37. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo 2. jula 1999. godine i da je pravomoćno okončan 12. maja 2016. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao 16 godina i 10 mjeseci. Nadalje, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na vraćanje u posjed predmetnog stana, te u kojem su u toku dokaznog postupka izvedeni dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju, saslušanjem stranaka i šest svjedoka. Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka, kao i da je predmetni postupak značajan za apelanta imajući u vidu sadržaj podnesenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja predmetnog zahtjeva postupak pred prvostepenim organom trajao oko četiri godine, žalbeni postupak oko devet mjeseci, nakon čega je postupak vraćen ponovo pred prvostepeni organ. U ponovnom postupku prvostepeni organ je donio odluku nakon šest godina i sedam mjeseci, drugostepeni organ odluku po žalbi je donio nakon nešto više od mjesec dana, dok su postupci po tužbi i zahtjevu za vanredno preispitivanje trajali tri godine i deset mjeseci pred Kantonalnim sudom, odnosno jednu godinu i sedam mjeseci pred Vrhovnim sudom, sve računajući od datuma donošenja prethodne odluke. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je predmetni postupak na pojedinim instancama trajao relativno kratko, Ustavni sud smatra da navedeno ne opravdava činjenicu da je nakon 16 godina i 10 mjeseci od podnošenja zahtjeva donesena konačna odluka u predmetu. Dakle, Ustavni sud smatra da je zbog navedenog predmetni postupak prešao granicu razumnog roka s obzirom na to da je trajao 16 godina i 10 mjeseci, te da Uprava i Kantonalni sud, koji su u najvećoj mjeri doprinijeli dužini trajanja postupka, za navedeno nisu dali opravdane razloge.

38. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku po zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

39. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

40. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

41. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo s obzirom na sjedište organa Uprave, te Kantonalnog suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

42. Iz apelacionih navoda, u suštini, proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava, te da mu je prekršeno pravo na pristup sudu.

43. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

44. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

45. U odnosu na apelantove prigovore da upravni organi i redovni sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze, Ustavni sud ukazuje na obrazloženja upravnih organa i redovnih sudova iz kojih proizlazi da su ocijenili apelantovu izjavu i iskaze svjedoka i dali relevantnu „težinu“ svim iskazima, ali da nisu poklonili vjeru iskazima određenih svjedoka, s obzirom na to da su suprotni materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi u svojim odlukama ukazali da je provedenim dokazima utvrđeno da apelant nije faktički živio i stanovao u predmetnom stanu kao član porodičnog domaćinstva prijeratne nositeljice stanarskog prava. Slijedom navedenog, ukazali su da se stoga apelant ne može smatrati licem iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, odnosno da apelant nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koje bi imalo pravo da se vrati u predmetni stan. Suprotno apelantovom mišljenju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je dokazni postupak proveden u skladu s relevantnim procesnim zakonom, odnosno da su upravni organi ocijenili sve dokaze provedene u postupku pred tim organom kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, a da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u potpunosti prihvatili činjenična utvrđenja. Naime, upravni organi i redovni sudovi su dali jasna, logična i argumentirana obrazloženja za zaključak da je apelant prijeratnu nositeljicu stanarskog prava povremeno posjećivao i pružao određene usluge, ali da stvarnu zajednicu življenja i stanovanja ipak nije ostvario, zbog čega mu, u smislu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali obrazloženje zašto se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član

22. ZUS-a, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe propisa na kojima su upravni organi i redovni sudovi zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u njihovom postupanju.

46. Ustavni sud, također, smatra paušalnim apelantove navode o povredi prava na pristup sudu. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da sama činjenica da je apelant ishodio da organi uprave i redovni sudovi donesu osporene odluke nesporno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno.

47. U pogledu apelantovog traženja da se na njega primijeni stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2699/07, Ustavni sud zapaža da se u navedenoj odluci radilo o apelantu kojem je poslodavac dodijelio stan, za koji je uplatio određena novčana sredstva i započeo s pripremama za korištenje stana (preuzimanje ključeva, lakiranje parketa), ali nije zaključio ugovor o korištenju stana zbog toga što zgrada nije bila tehnički primljena i zbog izbijanja rata. Apelant iz navedene odluke je podnio zahtjev za vraćanje tog stana, koji je odbijen osporenom odlukom. Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje doma iz člana 8. Evropske konvencije jer se onemogućavanje apelantu povratka u stan u konkretnom slučaju ne može smatrati „neophodnim u demokratskom društvu“ i da je nerazmjerno u odnosu na zakoniti cilj kojem se teži u situaciji kada je apelant ostvario dovoljno jake veze s predmetnim stanom da se on može smatrati njegovim domom. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se nije radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, te se Odluka Ustavnog suda broj AP 2699/07 ne može primijeniti na konkretan predmet.

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.

Ostali navodi

49. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u segmentu suđenja „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što je postupak po apelantovom zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana trajao 16 godina i 10 mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snose Uprava i Kantonalni sud.

51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, niti prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su organi uprave i redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu ocjene dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3244/16 (E.F.) | Sudska praksa | Aktio