Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2315/16 (B. T.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Građanski postupak
  • Zamjena nekretnina
  • Ništavost
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2315/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2315/16, rješavajući apelacije Bosiljke Tešanović i Opštine Gradiška , na osnovu člana VI/3

b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) i člana 18 stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Bosiljke Tešanović i Opštine Gradiška podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 003426 16 Rev od 3. novembra 2016.

godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosiljke Tešanović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 003426 15 Gž 4 od 9. februara 2017. godine, zbog toga što je Ustavni sud o istom pitanju ranije odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bosiljka Tešanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Draginja Selak advokat iz Gradiške, podnijela je 2. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem testu: Okružni sud) broj 72 0 P 003426 15 Gž 3 od 7. marta 2016. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 003426 12 P3 od 17. jula 2015. godine. Navedena apelacija je upisana pod brojem AP- 2315/16.

2. Apelantica je 20. februara 2017. godine podnijela novu apelaciju u kojoj je osporila presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 003426 16 Rev od 3. novembra 2016. godine. Navedena apelacija je upisana pod poslovnim brojem AP-688/17. Apelantica je u navedenoj apelaciji 23. avgusta i 6. novembra 2017. godine zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se do donošenja odluke Ustavnog suda zabranilo izvršenje osporene presude Vrhovnog suda, po zaključku Osnovnog suda broj 72 0 P 003426 17 I od 7. jula 2017. godine.

3. Apelantica je zatim 8. maja 2017. godine Ustavnom sudu podnijela apelaciju upisanu pod brojem AP-1821/17 u kojoj je osporila presudu Okružnog suda broj 72 0 P 003426 15 Gž 4 od 9. februara 2017. godine.

4. Opština Gradiška, zastupana po Pravobranilaštvu opštine sa sjedištem u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: prvotužena ili drugoapelantica) podnijela je Ustavnom sudu apelaciju 20. februara 2017. godine protiv presude Vrhovnog suda broj 72 0 P 003426 16 Rev od 3. novembra 2016. godine. Navedena apelacija je upisana pod brojem AP-664/17.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

5. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-688/17 od 27. septembra 2017. godine odbio zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.

6. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-688/17 od 30. novembra 2017. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.

7. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti broj AP-1821/17 od 15. juna 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju apelantice izjavljenu protiv presude Okružnog suda broj 72 0 P 003426 15 Gž od 9. februara 2017. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije koju su apelantica i prvotužena izjavili protiv navedene presude Okružnog suda.

8. S obzirom da predmetne apelacije (četiri) pokreću isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2315/16, AP-664/17 i AP-688/17 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2315/16.

9. Na osnovu člana 23 st (1) i (2) Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Sanele Francuz (u daljnjem tekstu: tužiteljica), te Brankice Zdjelar i Dragane Škrbić (u daljnjem tekstu: trećetužena i četvrtotužena ili tužene), zatraženo je 22. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

10. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 13. jula 2018. godine.

III. Činjenično stanje

11. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

12. U parničnom postupku kojeg je pokrenula tužiteljica protiv prvotužene, apelantice u svojstvu drugotužene te trećetužene i četvrtotužene, radi utvrđenja stanarskog prava, ništavosti ugovora o zamjeni stanova i predaje u posjed, Osnovni sud je donio presudu broj 72 0 P 003426 12 P 3 od 17. jula 2015. godine, kojom je tužbeni zahtjev usvojen, osim u dijelu koji se tiče troškova postupka.

13. Dispozitivom navedene presude je utvrđeno: da je tužiteljica na osnovu zajedničkog života u domaćinstvu sa svojom bakom Darinkom Francuz kao nositeljicom stanarskog prava na stanu u ulici Mihajla Pupina broj 1-3 u Gradišci površine 58 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan) stekla pravo na trajno i nesmetano korišćenje stana; prvotužena je obavezana da sa tužiteljicom kao zakupcem zaključi ugovor o zakupu spornog stana u svrhu njegovog otkupa; da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni stanova broj 01-372-620 od 2. avgusta 1997. godine u dijelu zamjene spornog stana i stana u ulici Vidovdanska broj 9-9a kojeg su zaključile apelantica i trećetužena; da je ništav ugovor o korišćenju spornog stana od 12. avgusta 1997. godine kojeg je sa prvotuženom zaključila apelantica; da je apsolutno ništav ugovor o otkupu spornog stana kog je apelantica zaključila sa prvotuženom 5. maja 2008. godine i da takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo pa je naloženo brisanje upisa prava svojine na spornom stanu. Takođe je utvrđeno da je ništav ugovor o otkupu stana u Vidovdanskoj ulici od 19. juna 2007. godine kojeg je sa prvotuženom zaključila trećetužena pa je naloženo brisanje upisa prava svojine na predmetnom stanu koje je bilo upisano u korist trećetužene; apelantici je naloženo da tužiteljici preda u posjed i slobodno raspolaganje sporni stan a trećetuženoj je naloženo da prvotuženoj preda u posjed stan u ulici Vidovdanska, slobodan od lica i stvari.

14. Na sporne okolnosti stanovanja tužiteljice u spornom stanu, kao i na okolnost zamjene stanova i stanovanja apelantice, trećetužene i četvrtotužene, sud je proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka i materijalnim dokazima koje su izvele stranke, a koji se po ocjeni suda podudaraju sa izjavama stranaka.

15. U tom kontekstu, nakon analize svih izvedenih dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu, Osnovni sud je zaključio da je osnovnom istih dokazana sporna činjenica dugogodišnje zajednice života i stanovanja tužiteljice sa svojom bakom Darinkom Francuz koja je bila nositeljica stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na spornom stanu. Osim toga, prihvaćene su materijalne isprave iz kojih proizilazi zaključak da je NSP, baka tužiteljice, na zakonit i valjan način stekla stanarsko pravo na spornom stanu i to na osnovu ugovora o korišćenju stana. U tom kontekstu, Osnovni sud je naveo sadržaj odredbe iz člana 6 stav 2 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) te istakao da iz izvedenih dokaza proizlazi da tužiteljica u smislu te odredbe, kao unuka NSP koja je ostvarila dugogodišnju zajednicu života i stanovanja sa bakom, spada u krug lica iz navedene odredbe te ima pravo da nastavi sa korišćenjem spornog stana poslije njene smrti. Tužiteljica je izvedenim dokazima osim toga dokazala da je u momentu smrti NSP bila korisnik stana, da nema riješeno stambeno pitanje i da nije stekla bilo kakvu drugu stambenu jedinicu čime je stekla pravo na trajno i nesmetano korišćenje spornog stana kako je to propisano odredbama članova 6 i 21 ZSO i pravo na otkup spornog stana shodno odredbi člana 10 Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS).

16. Imajući u vidu naprijed navedena utvrđenja, Osnovni sud je ocijenio da je tužiteljica kao korisnik stana legitimisana da zahtijeva utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni stanova koji je zaključen 2. avgusta 1997. godine između prvotužene, apelantice, trećetužene i četvrtotužene jer je navedeni ugovor zaključila trećetužena (majka tužiteljice) koja je dala u zamjenu sporni stan za stan u Vidovdanskoj broj 4, raspolažući tim stanom kao NSP iako to svojstvo nije imala, pa stoga nije mogla zaključiti ugovor o zamjeni stanova. S obzirom da je predmetni ugovor o zamjeni ništav, ništavi su po ocjeni Osnovnog suda svi pravni poslovi koji su uslijedili i koji su zaključeni na osnovu takvog ugovora o zamjeni (ništavog), a to su pravni poslovi o otkupu stana i ugovor o korišćenju stana. S tim u vezi je pojašnjeno da je ugovorom o zamjeni stanova apelantica dala u zamjenu stan u Vidovdanskoj na kojem je bila NSP; da se na osnovu takvog ugovora uselila u sporni stan a zatim je zaključila ugovor o otkupu tog stana, koji je, takođe, predmetom tužbe tužiteljice za utvrđivanje ništavosti tog ugovora. Sud je stao na stanovište da je Ugovor o otkupu stana kojeg su zaključile prvotužena i apelantica od 5. maja 2008. godine ništav jer je prethodno zaključeni ugovor o zamjeni stanova od 2. avgusta 1997. godine ništav, pa su stoga ništavi i svi pravni poslovi koji su proizašli iz takvog pravnog posla, konkretno ugovor o otkupu stana i ugovor o korišćenju stana.

17. U pogledu neosnovanosti istaknutog prigovora litispedencije, Osnovni sud je, kako je navedeno u obrazloženju, izvršio uvid u spis tog suda CMS 109 10 P2 i utvrdio da je u tom predmetu prvotužena (drugoapelantica) tužbom protiv tužiteljice kao tužene, pokrenula postupak iseljenja iz spornog stana i da je o tužbi odlučeno na način što je tužiteljici naloženo iseljenje. Osim toga, kako je dalje podsjetio Osnovni sud, između istih stranaka je bilo pokrenuto više parničnih postupaka povodom različitih činjeničnih i pravnih pitanja (utvrđenja pravne valjanosti ugovora; ništavosti ugovora itd.) koji su završeni povlačenjem tužbi, osim postupka CMS 109 10 P2, te je imajući u vidu petit tužbenog zahtjeva tužiteljice (da je stekla pravo na trajno i nesmetano korišćenje stana i da je stoga ništav ugovor o zamjeni spornog stana, ugovor o korišćenju stana i ugovor o otkupu stana) ocijenjeno da takav tužbeni zahtjev nije bio predmetom odlučivanja u drugim parnicama niti da su parnice o navedenom pitanju u toku. Slijedom navedenog, Osnovni sud je primjenom odredbi iz čl. 6 stav 2, 21 i 32 ZSO, čl. 103 i 104 ZOO i čl. 9, 10, 17, 37 i 38 ZPDS ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan te ga je usvojio u cjelini.

18. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 003426 15 Gž od 7. marta 2016. godine, žalbe apelantice i prvotužene su djelimično usvojene i prvostepena presuda djelomično preinačena na način što je tužba odbačena u dijelu kojim je utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni stanova od 2. avgusta 1997. godine kojim je sporni stan zamijenjen za stan u ulici Vidovdanska i u dijelu u kojem je apelantici naloženo da sporni stan preda u posjed tužiteljici, dok je u dijelu utvrđenja da je tužiteljica stekla pravo na trajno korišćenje spornog stana, prava na zakup i otkup tog stana te utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu spornog stana u korist apelantkinje, prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku te je ispitujući prvostepenu presudu u smislu žalbenih navoda stranaka, pazeći po službenoj dužnosti na povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 60 istog zakona, zauzeo stav da je prvostepena presuda zasnovana na povredi odredaba parničnog postupka koja je bila od uticaja na donošenje pravilne i zakonite presude. S tim u vezi je napomenuto da je navedena povreda učinjena pri donošenju odluke o zahtjevu za utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni stanova zaključenog 2. avgusta 1997. godine i o zahtjevu za predaju u posjed, jer između istih stranaka teče parnica u predmetu broj 072-0-P-06-000472. Okružni sud je stoga zauzeo stav da je nepravilan zaključak prvostepenog suda o nepostojanju litispedencije, jer teče druga parnica između tužiteljice, prvotužene i apelantice kojim tužiteljica traži da se utvrdi da je ništav označeni ugovor o zamjeni stanova i da joj se sporni stan preda u posjed. Imajući u vidu da o tom tužbenom zahtjevu nije odlučeno i da teče parnica između tužiteljice, prvotužene i apelantice kao drugotužene, te kako je prvostepeni sud o navedenom zahtjevu odlučio u konkretnoj parnici iako je počela teći poslije parnice 072-0-P-06-000472, prvostepena presuda iz konkretne parnice je po ocjeni Okružnog suda zahvaćena povredama odredaba parničnog postupka iz člana 209 ZPP-a u vezi sa članom 60 ZPP-a, na koju sud pazi u smislu člana 60 stav 5 ZPP-a po službenoj dužnosti u toku cijelog postupka, pa su na osnovu člana 227 stav 2 ZPP-a žalbe tuženih (prvotužene i apelantice) djelimično uvažene, a prvostepena presuda u dijelu kojim je utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni stanova (dio stava 2 izreke) i dijelu kojim je naloženo apelantici da tužiteljici preda u posjed sporni stan (dio stava 5 izreke) ukinuta i tužba u tom dijelu odbačena.

19. Okružni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i pravni zaključak da je tužiteljica dokazala činjenicu dugotrajnog stanovanja sa NSP na spornom stanu te da navodi žalbi u dijelu prigovora nedostatka aktivne legitimacije ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude iz razloga koje je naveo prvostepeni sud. S tim u vezi je napomenuto da nasuprot navodima žalbi kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava zbog toga što „tužiteljica nije aktivno legitimisana za podnošenje predmetne tužbe“ jer ne spada u krug lica propisanih Zakonom o izmjenama i dopunama ZSO koji je bio na snazi u vrijeme zamjene kojim su unuci, dakle i tužiteljica kao unuka NSP, prema tim propisima bili isključeni iz članova porodičnog domaćinstva, Okružni sud je zauzeo stav da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužiteljica u svojstvu unuke NSP u smislu člana 6 stav 2 ZSO, ima pravo da nastavi sa korišćenjem stana poslije smrti NSP jer je ostvarila dugogodišnju zajednicu života i stanovanja sa NSP (bakom) a u momentu smrti NSP je bila korisnik predmetnog stana. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, neosnovani su navodi žalbe da je u okolnostima konkretnog slučaja trebalo primijeniti Zakon o izmjenama i dopunama ZSO iz 1993. godine, jer je članom 1 Zakona o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama ZSO koji je donesen 1999. godine propisano da se briše član 2 Zakona o izmjenama i dopunama ZSO iz 1993. godine, kojim je izmijenjen član 6 stav 2 ZSO, a kojim je bilo određeno da se članom porodičnog domaćinstva NSP smatraju: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju. Kako je brisan član 2 Zakona o izmjenama i dopunama ZSO iz 1993. godine, koji nije propisivao da su unuci članovi porodičnog domaćinstva NSP, taj Zakon se kako je zaključeno nije mogao ni primijeniti. S tim u vezi je napomenuto da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 6 stav 2 ZSO utvrđujući da je tužiteljica kao unuka NSP bila član porodičnog domaćinstva na spornom stanu i da joj poslije smrti NSP (bake) pripada pravo da nastavi koristiti stan u kojem je stanovala kao član porodičnog domaćinstva. S obzirom da tužiteljica ima pravo na trajno i nesmetano korišćenje stana, ona je aktivno legitimisana da traži utvrđivanje ništavosti ugovora o zamjeni stanova i svih drugih poslova koji su zaključeni poslije ugovora o zamjeni, u vezi sa stanom na kojem je tužiteljici utvrđeno pravo na njegovo trajno i nesmetano korišćenje. Utvrđeno pravo trajnog i nesmetanog korišćenja stana, kako je dalje obrazloženo, daje pravo tužiteljici da zaključi ugovor o zakupu stana, a potom da u skladu s odredbama ZPDS ostvaruje pravo na otkup. U tom kontekstu je naveden sadržaj odredbe člana 11 st. 1 i 2 ZSO prema kojoj se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, što podrazumijeva postojanje akta o dodjeli stana na korišćenje i na osnovu njega zaključenog ugovora o korišćenju, odnosno valjanog ugovora o zamjeni stanova, što nije slučaj sa apelanticom, pa u smislu člana 9 stav 1 ZPDS nisu bili ispunjeni uslovi za otkup spornog stana.

20. U pogledu uvažavanja žalbe prvotužene i apelantice u dijelu prvostepene presude kojom je utvrđena apsolutna ništavost ugovora o zamjeni i u dijelu kojim je apelantici naloženo da sporni stan preda u posjed tužiteljici, povodom koje je Okružni sud prvostpenu presudu ukinuo i u tom dijelu tužbu odbacio, u obrazloženju presude je navedeno da je prigovor litispendencije osnovan jer o navedenom pitanju već teče parnica, da pravosnažna odluka u toj parnici nije donesena te da se navedeno pojavljuje kao prethodno pitanje za odlučivanje o valjanosti pravnih poslova koji su zaključeni kao posljedica navedenog ugovora o zamjeni stanova.

21. Vrhovni sud je odlučujući o revizijama tužiteljice, prvotužene i apelantice donio presudu broj 72 0 P 003426 16 Rev od 3. novembra 2016. godine, kojom su revizije apelantice i prvotužene odbijene u cjelini, dok je revizija tužiteljice djelimično usvojena i presuda Okružnog suda ukinuta u dijelu u kojem je djelimično usvojena žalba tuženih i tužba odbačena, te je u tom dijelu predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je ukratko naveden sadržaj odlučenja prvostepene i drugostepene presude, te je u vezi s prigovorima iz revizije zaključeno da je drugostepena presuda donesena uz povredu procesnog zakona. S tim u vezi je ponovljena nesporna činjenica iz koje proizilazi da je NSP (baka tužiteljice) na spornom stanu umrla 1994. godine; da je u času njene smrti bio na snazi Zakon o izmjenama i dopunama ZSO koji je izmijenio i dopunio odredbu člana 6 ZSO iz 1989. godine tako što je pri određivanju lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva NSP izostavio unuke. Međutim navedena odredba je brisana Zakonom o ukidanju određenih članova Zakona o izmjenama i dopunama ZSO koga je proglasio Visoki predstavnik za BiH 28. oktobra 1999. godine pa se stoga tužiteljica kao unuka NSP (svoje bake) nesporno smatra članom porodičnog domaćinstva. S tim u vezi je istaknuto da su pravilno nižestepeni sudovi u odnosu na taj dio zahtjeva cijenili izvedene dokaze i izveli pravilan zaključak da se tužiteljica ima da se smatra članom porodičnog domaćinstva NSP. U obrazloženju je dalje navedeno da je u postupku dokazano da je tužiteljica u dugom vremenskom periodu živjela u spornom stanu sa NSP, da je sporni stan nastavila koristiti nakon smrti NSP, dakle od 1994. godine sve do 1997. godine kada ga je zbog postupka racionalizacije bila primorana napustiti. Stoga su neosnovanim ocijenjene tvrdnje iz revizije kojima je ukazano na nedostatak aktivne legitimacije i pravo tužiteljice da traži utvrđenje sticanja prava trajnog i nesmetanog korišćenja spornog stana, kao i ništavost ugovora o zamjeni stanova od 2. avgusta 1997. godine i ugovora o otkupu spornog stana, o čemu su, kako je zaključeno, nižestepeni sudovi dali jasne, logične i pravno zasnovane razloge koje je kao takve prihvatio i Vrhovni sud. Takođe je kao pravilna potvrđena činjenica prema kojoj je u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu spornog stana od strane apelantice bilo sporno stanarsko pravo na tom stanu. Naime, kako je dalje obrazloženo, u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu stana parnica je bila u toku (počela teći 29. januara 2008. godine) a zahtjev za povrat spornog stana tužiteljice je postojao od 1999. godine po kojem, u upravnom postupku, do otkupa nije pravosnažno odlučeno (ugovor o otkupu je zaključen 5. maja 2008. godine). Imajući u vidu da je odredba člana 9 ZPDS imperativnog karaktera a u postupku je utvrđeno je da stanarsko pravo bilo sporno u momentu zaključenja ugovora o otkupu, pravilno je po ocjeni Vrhovnog suda primijenjena odredba člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada je tužbeni zahtjev usvojen u dijelu utvrđenja prava trajnog i nesmetanog korišćenja spornog stana od strane tužiteljice.

22. U pogledu neosnovanosti revizionog prigovora apelantice kojim je ukazala na povredu odredbe člana 57 ZPP-a koja se tiče preinačenja tužbe od strane tužiteljice, Vrhovni sud je prije svega naveo sadržaj relevantnih odredbi ZPP-a koje se odnose na preinaku tužbe te u vezi s konkretnim prigovorom istakao da iz zapisnika s ročišta proizilazi da se apelantica, bez obzira što se protivila preinačenju, upustila u raspravljanje o preinačenom tužbenom zahtjevu. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, institut „stanarskog prava“ i „prava na trajno i nesmetano korišćenje stana“ u pogledu prava na korišćenje stana u suštini se po svojim pravnim posljedicama izjednačavaju. Stoga, kako je u presudi obrazloženo, rješenje suda kojim je dozvoljeno preinačenje prvobitnog zahtjeva za utvrđenje stanarskog prava do konačnog zahtjeva za utvrđenje prava na trajno i nesmetano korišćenje stana, ne znači po mišljenju Vrhovnog suda da je apelantica dovedena u nepovoljniji položaj raspravljanjem o preinačenom tužbenom zahtjevu. S tim u vezi je naglašeno da je i prema prvobitnom i prema konačno opredijeljenom zahtjevu tužiteljica morala da dokaže bitnu činjenicu - da je član porodičnog domaćinstva ranijeg NSP (svoje bake) pa su stoga, i pored protivljenja apelantice, bili ispunjeni uslovi da sud dozvoli preinačenje tužbenog zahtjeva, u cilju efikasnosti i ekonomičnosti postupka.

23. Postupajući u postupku izvršenja presude Vrhovnog suda tj odlučujući u dijelu u kojem je presuda Okružnog suda ukinuta te predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje, Okružni sud je odlučujući u ponovnom postupku donio presudu broj 72 0 P 003426 15 Gž 4 od 9. februara 2017. godine kojom su žalbe prvotužene i apelantice odbijene i presuda Osnovnog suda broj 72 0 P 003426 12 P 3 od 17. jula 2015. godine potvrđena (i) u dijelu kojim je utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni od 2. avgusta 1997. godine kao i u dijelu kojim je naloženo apelantici da sporni stan, oslobođen od lica i stvari preda u posjed tužiteljici.

24. Apelantica i prvotužena su protiv presude Okružnog suda od 9. februara 2017. godine izjavili reviziju a apelantica je paralelno s revizijom podnijela apelaciju Ustavnom sudu. Odlučujući o istoj Ustavni sud je donio odluku o dopustivosti broj AP- 1821/17 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1821/17 od 8. maja 2017. godine, dostupna na web. stranici www.ustavnisud.ba) kojom je apelaciju odbacio kao preuranjenu jer je postupak povodom revizije bio u toku pred Vrhovnim sudom.

25. Osnovni sud je rješavajući u izvršnom postupku povodom zahtjeva tužiteljice u svojstvu tražioca izvršenja protiv apelantkinje kao izvršenika, donio zaključak broj 72 0 P 003426 17 I od 7. jula 2017. godine, kojim je apelantici naloženo da sporni stan preda u posjed tužiteljici, oslobođen od lica i stvari.

26. Vrhovni sud je odlučujući o revizijama prvotužene i apelantice protiv presude Okružnog suda od 9. februara 2017. godine donio presudu broj 72 0 P 003426 17 Rev 2 od 2. novembra 2017. godine kojom su revizije odbijene. Vrhovni sud je cijeneći neosnovanost revizionih prigovora istakao da ne postoje razlozi zbog kojih su revizije izjavljene, niti da ima nedostataka u donošenju pobijane odluke na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, pa su revizije apelantice i prvotužene protiv drugostepene presude od 9. februara 2017. godine odbijene na osnovu odredbe iz člana 248 ZPP-a. Istaknuto je da je, imajući u vidu sadržaj odredbe iz člana 32 stav 1 ZSO, ugovor o zamjeni od 2. avgusta 1997. godine ništav u dijelu u kojem je trećetužena (majka tužiteljice) u svojstvu NSP zamijenila sporni stan za stan u Vidovdanskoj ulici i u dijelu zamjene spornog stana za stan čiji je NSP bila apelantica. Ukazano je da Okružni sud u ponovnom postupku postupio pravilno kada je ocijenio da je prigovor litispendencije neosnovan i da ne postoji povreda odredbe člana 60 stav 3 ZPP-a budući da je tužba tužiteljice od 28. marta 2002. godine pod brojem 072 0 P 06 000472 P koja još traje zasnovana na drugačijem činjeničnom i pravnom osnovu od onog koji je naveden u tužbi iz konkretne parnice.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

27. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnim apelacijama br. AP-2315/16 i AP-688/17 apelantica je hronološki opisala tok postupka ukazujući prije svega na procesne nedostatke koji se tiču „preinačenja tužbenog zahtjeva“ i s tim u vezi nedostatka aktivne legitimacije za podnošenje tužbe. S tim u vezi je ukazala na propuste i proizvoljnost prilikom primjene procesnog prava te s tim u vezi napomenula da je tužiteljica u toku postupka više puta preinačavala tužbeni zahtjev, da se ona (apelantica) tome protivila a da su sudovi i pored protivljenja odlučili o zahtjevima tužiteljice na njenu štetu. Osim toga, smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno primijenjen materijalni propis jer su se sve bitne činjenice u konkretnom sporu, prije svega ugovor o zamjeni spornog stana realizovale 1997. godine kada je bio na snazi Zakon o izmjenama i dopunama ZSO prema kojem nije bilo propisano da je unuk/a, konkretno tužiteljica, član porodičnog domaćinstva NSP te da je stoga ugovor o zamjeni stana od 2. avgusta 1997. godine pravno valjan. Apelantica je u tom smislu istakla da su se sudovi u obrazloženjima presuda pozvali na propis koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog pravnog posla, konkretno Zakon o izmjenama i dopunama ZSO ali su neprimjenjivost istog, po njenom mišljenju, potpuno pogrešno obrazložili na način što je navedeni Zakon naknadno (1999. godine) ukinut odlukom Visokog predstavnika za BiH za što ona ne treba snositi odgovornost. Smatra da su osporene presude proizvoljne i nedovoljno obrazložene. Predloženo je da se apelacija usvoji i predmet vrati na ponovno suđenje, uz poštivanje ustavom zagarantovanih prava.

28. Prvotužena (drugoapelantica) u apelaciji broj AP-664/17 takođe ukazuje na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koje, kako proizlazi iz navoda apelacije dovodi u isključivu vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava. U tom smislu je ukazano na nedopustivost retroaktivne primjene odredaba ZSO u odnosu na odredbe koje su bile na snazi u vrijeme zaključenja pravnog posla, dakle odredbe Zakona o izmjenama i dopunama ZSO iz 1993. godine koje su unuke (tužiteljicu) isključivale iz kruga članova porodičnog domaćinstva. Stoga smatra da tužiteljica status člana porodičnog domaćinstva nije mogla steći naknadnim ukidanjem odredbe Zakona iz 1993. godine koja je ponovno u krug članova porodičnog domaćinstva uvrstila unuke te da je u tom smislu veći značaj dat izmijenjenoj odredbi nego onoj koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni. U tom smislu, prvotužena smatra da je i preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je obuhvaćen ugovor o korišćenju stana i ugovor o otkup stana neprihvatljiv i da tužiteljica nije bila aktivno legitimisana da u sudskom postupku zahtijeva navedeno. Stoga je predloženo da se apelacija usvoji i osporena presuda ukine te predmet vrati na novi postupak.

b) Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je ostao kod razloga iznesenih u svojoj presudi za koju smatra da je pravilna i zakonita te da su u apelacijama ponovljeni revizioni navodi o kojima je već odlučeno uz adekvatno i potpuno obrazloženje.

30. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana jer je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo u čijoj primjeni nije bilo proizvoljnosti uz obrazloženje koje je jasno i argumentovano.

31. Osnovni sud se nije posebno izjašnjavao na navode iz apelacije budući da je osporena prvostepena presuda od 17. jula 2015. godine bila predmet razmatranja u žalbenom i revizionom postupku, ali da pri donošenju prvostepene presude nisu povrijeđena prava apelantice i prvotužene na koje je apelacijama ukazano. U prilogu odgovora na apelaciju Osnovni sud je dostavio odluku Vrhovnog suda od 2. novembra 2017. godine uz napomenu da konačnu odluku o predmetu apelacije ostavlja Ustavnom sudu.

32. Tužiteljica je osporila navode iz apelacija te istakla da su osporene presude pravilne i zakonite. Osim toga, navela je da je apelantica kao uposlenica prvotužene izdejstvovala drugi stan na korišćenje Odlukom prvotužene o davanju stana u zakup od 14. juna 2018. godine te na taj način sebi riješila stambeno pitanje, dok je njoj kao tužiteljici i tražiteljici izvršenja to pravo još uvijek uskraćeno. Predložila je da se apelacije kao neosnovane odbiju.

33. Trećetužena smatra da su apelacije neosnovane a osporene presude pravilne i zakonite pa je predloženo da se apelacije odbiju kao neosnovane.

34. Četvrtotužena smatra da su odluke pravilne i na zakonu zasnovane.

V. Relevantni propisi

35. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93 i 22/93 – ispravka; 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

36. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik RS,“ br. 19/93 i 22/93 ) relevantna odredba glasi:

Član 2.

U članu 6. stav 2. menja se i glasi:

„Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, deca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi dece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju".

37. Odluka Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 12. novembra 1999. godine o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik RS“, br. 19/93 i 22/93, stupio na snagu 28. oktobra 1999. godine) . Član 1.

U Zakonu o izmenama Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93), brišu se sledeći članovi, tj. članovi 2, 3, 6, 7. i 8.

38. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 60.

Parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom.

U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u toku postupka, parnica počinje da teče od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka.

Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.

Ako među istim strankama već teče druga parnica o istom zahtjevu pred sudom u Bosni i Hercegovini, stranke su o tome dužne obavijestiti sud.

Sud će u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti da li već teče druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama pred sudom u Bosni i Hercegovini.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

VI. Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na presudu Okružnog suda od 9. februara 2017. godine

40. Apelantica je u apelaciji broj AP-1821/17 osporila presudu Okružnog suda broj 72 0 P 003426 15 Gž 4 od 9. februara 2017. godine, koja je donesena u ponovljenom postupku vezanom za ukinuti dio prethodno donesene presude Okružnog suda, ukazujući da joj je navedenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je odlukom o dopustivosti od 15. juna 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-1821/17 koju je apelantica podnijela Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda od 9. februara 2017. godine, jer je u toku bio postupak pred Vrhovnim sudom povodom revizije.

42. Iz informacija i dokumenata koje je uz odgovor na apelaciju Ustavnom sudu dostavio Osnovni sud proizlazi da je nakon navedene odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud povodom revizije apelantice donio presudu broj 72 0 P 003426 17 Rev 2 od 2. novembra 2017. godine (Ustavnom sudu dostavljen primjerak presude) kojom je odbijena revizija protiv presude Okružnog suda od 9. februara 2017. godine.

43. Ustavni sud je prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na presudu Okružnog suda presudu broj 72 0 P 003426 15 Gž 4 od 9. februara 2017. godine pošao od odredaba člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.

44. Član VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da prema članu 31 Pravila Ustavnog suda, pri odlučivanju, u pravilu, ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Takođe, Ustavni sud podsjeća i na to da su apelanti, u smislu člana 21 stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama[…], pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, apelantica nakon Odluke Ustavnog suda kojom je njena apelacija protiv navedene drugostepene presude odbačena kao preuranjena zbog toga što je u toku bio postupak o reviziji protiv te odluke, nije obavijestila Ustavni sud da je u međuvremenu donesena presuda Vrhovnog suda, niti je osporila tu presudu kao konačnu odluku u ovom predmetu, pa proizlazi da je apelacija podnesena o pitanju o kojem je Ustavni sud već donio odluku te da stoga nema osnova za ponovno odlučivanje.

46. S obzirom na navedeno, imajući pri tom u vidu odredbu člana 18 stav 3 tačka e) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je apelacija podnesena o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučio, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovljeno odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na presudu Vrhovnog suda od 3. novembra 2016. godine

47. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

48. Dakle, pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da podnosilac apelacije dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).

49. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama (apelantice i prvotužene) je konačna presuda Vrhovnog suda broj 72 0 P 003426 16 Rev od 3. novembra 2016. godine, koja je apelantici i prvotuženoj dostavljena 22. decembra 2016. godine. Imajući u vidu da su protiv navedene presude apelantica i prvotužena podnijele apelacije (upisane kao AP- 688/17 i AP-664/17) 20. februara 2017. godine, proizilazi da su apelacije podnesene blagovremeno odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

50. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

51. Apelantica i prvotužena ukazuju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđenopravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

52. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

53. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

54. U vezi s primjenjivošću člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud navode apelacije prvotužene odnosno drugoapelantice da ispita s aspekta prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

55. S druge strane, apelantica je u predmetnom parničnom postupku imala status drugotužene koja je osporenom presudom između ostalog obavezana na određene radnje u smislu odredbi ZSO, iz čega proizlazi da se predmetni postupak odnosio na građanska prava apelantice, što upućuje na zaključak da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

56. U vezi s ključnim prigovorima koji se predmetnim apelacijama pokreću, a tiču se proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

57. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnim apelacijama pokreću, da ispita da li je osporena presuda Vrhovnog suda kojom je u pravosnažnom dijelu odlučeno o zahtjevu tužiteljice za utvrđenje da je stekla pravo na trajno i nesmetano korišćenje spornog stana, utvrđenja prava na zakup i otkup spornog stana i utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu spornog stana kojeg je zaključila apelantica sa prvotuženom zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

58. S tog aspekta, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, koji je u predmetnom slučaju donio konačnu odluku povodom naprijed navedenog dijela tužbenog zahtjeva (u preostalom dijelu koji se ticao utvrđenja apsolutne ništavosti ugovora o zamjeni stanova i predaje u posjed, drugostepena presuda ukinuta i vraćena na ponovni postupak u kojem je donesena konačna presuda koja apelacijom nije osporena), svoj stav o neosnovanosti revizija apelantice i prvotužene dovoljno jasno i argumentovano obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, Vrhovni sud je prije svega ponovio prethodna odlučenja nižestepenih sudova i sadržaj izjavljene revizije te je u vezi s neosnovanošću revizija apelantice i prvotužene istakao sljedeće: da je u prethodnom dijelu parnice pravosnažno odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva (prvostepena presuda od 17. jula 2015. godine; drugostepena presuda od 7. marta 2016. godine) koji se odnosio na utvrđeno pravo tužiteljice u pogledu trajnog i nesmetanog korišćenja spornog stana i obaveze prvotužene da s tužiteljicom zaključi ugovor o zakupu u svrhu otkupa stana, zatim pravosnažnog utvrđenja ništavosti ugovora o korišćenju stana (spornog) od 12. avgusta 1997. godine zaključenog između prvotužene i apelantice te ništavosti ugovora o otkupu spornog stana zaključenog 5. maja 2008. godine između prvotužene i apelantice. S tog aspekta, Vrhovni sud je cijeneći neosnovanost izjavljenih revizija ponovio predmet spora na način kako sadržajno glasi u izreci prvostepene presude te je u tom smislu ponovljena odlučna činjenica iz koje proizlazi da je tužiteljica dokazala tvrdnju da je bila član porodičnog domaćinstva NSP (svoje bake) te da stoga ima pravo na trajno i nesmetano korišćenje spornog stana. U tom smislu, Vrhovni sud je imajući u vidu suštinske prigovore revizija koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava zbog, kako tvrde „retroaktivne primjene ZSO“ u smislu da se na sporni odnos mogao primijeniti samo Zakon o izmjenama i dopunama ZSO „jer su činjenice na kojima je zasnovan tužbeni zahtjev okončane do 1997. godine“ ponovio nesporne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku koje su potvrđene od strane Okružnog suda. S tim u vezi je ponovljena nesporna činjenica iz koje proizilazi da je NSP (baka tužiteljice) umrla 1994. godine; da je u vrijeme smrti na spornom stanu bila NSP; da je u času njene smrti bio na snazi Zakon o izmjenama i dopunama ZSO koji je izmijenio i dopunio odredbu člana 6 ZSO iz 1989. godine tako što je pri određivanju lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva NSP izostavio unuke. Međutim, navedena odredba je brisana Zakonom o ukidanju određenih članova Zakona o izmjenama i dopunama ZSO koga je proglasio Visoki predstavnik za BiH 28. oktobra 1999. godine (kako su pravilno odlučili prvostepeni i drugostepeni sud), iz čega proizilazi da je odredba na čijoj primjeni apelanti insistiraju bila snazi u periodu od 1993. do 1999. godine, nakon čega je brisana i kategorija unuka, dakle i tužiteljice, ponovno uvrštena u kategoriju lica koja se uz određene zakonske uslove mogu da smatraju članovima porodičnog domaćinstva NSP. Iz navedenog po ocjeni Ustavnog suda proizilazi da je Vrhovni sud cijeneći istaknutu okolnost koja se odnosi na pravilnu primjenu materijalnog prava naveo potpuno jasne i argumentovane razloge zbog kojih „retroaktivna primjena“ odredbe koja je tužiteljicu kao unuku NSP u određenom vremenskom periodu (1993. do 1999.) isključivala iz kategorije članova porodičnog domaćinstva u okolnostima konkretnog slučaja nije moguća (odredba brisana), potvrđujući prethodni zaključak iz drugostepene presude. Prema tom zaključku proisteklom iz provedenih dokaza tužiteljica se kao unuka NSP (svoje bake) nesporno smatra članom porodičnog domaćinstva iz čega dalje proizlazi njeno pravo trajnog i nesmetanog korišćenja stana i istovremena neosnovanost revizionih tvrdnji koje se odnose na primjenu prava.

59. U pogledu revizionih (i apelacionih) navoda kojima je ukazano na procesne nedostatke zbog više puta preinačenog tužbenog zahtjeva i s tim u vezi prigovora litispendencije, Vrhovni sud je istakao da je apelantica, bez obzira što se protivila preinačenju tužbenog zahtjeva upustila u raspravljanje o njemu, pa je navedeni prigovor neosnovan. Osim toga, preinačenje se odnosilo na institut stanarskog prava i prava na trajno i nesmetano korišćenje stana koji se u suštini po svojim pravnim posljedicama izjednačavaju pa stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantica nije dovedena u nepovoljniji položaj u pogledu raspravljanja o preinačenom zahtjevu, naročito iz razloga što je i po jednom i po drugom zahtjevu tužiteljica morala da dokaže bitnu činjenicu da je član porodičnog domaćinstva NSP, koju je u postupku dokazala. U pogledu neosnovanosti prigovora litispendencije, Vrhovni sud je podsjetio na pravilnost odlučenja iz nižestepenih presuda prema kojima je u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu spornog stana od strane apelantice bilo sporno stanarsko pravo na tom stanu, budući da je zahtjev za povrat podnesen 1999. godine a parnica u konkretnoj pravnoj stvari počela teći 29. januara 2008. godine. Iz naprijed navedenih razloga su, kako proizilazi iz obrazloženja presude, neosnovanim ocijenjeni prigovori revizija kojima je ukazano na procesne nedostatke i na pogrešnu primjenu materijalnog prava te drugostepena presuda potvrđena u dijelu utvrđenja prava tužiteljice na trajno korišćenje spornog stana, prava na zakup i otkup spornog stana te utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu stana u korist apelantice.

60. Imajući u vidu sve navedeno, naročito obrazloženje osporene presude u kojima su dati dovoljni, jasni i argumentovani razlozi u kontekstu prigovora apelantice i prvotužene koje su istakli u reviziji i ponovili u apelaciji pred ovim sudom, a tiču se prava na pravično suđenje u vezi s pogrešnom primjenom i tumačenjem relevantnih odredbi ZSO, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazalo da je bilo proizvoljnosti u segmentima činjeničnog utvrđenja, te primjene procesnog i materijalnog prava, a koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Vrhovnog suda.

61. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom u odnosu na prvotuženu i apelanticu nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da u odnosu na apelanticu osim toga nije bilo ni povrede iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da su navodi apelacija u ovom dijelu neosnovani. Pravo na imovinu

62. Apelantica i drugoapelant su u vezi s osporenom presudom Vrhovnog suda ukazali i na povredu prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

63. Ustavni sud zaključuje da apelantici i prvotuženoj nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno apelantici i pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava kada je Vrhovni sud argumentovano, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu neosnovanosti prigovora litispendencije kao i nemogućnosti primjene odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima iz 1993. godine koje su brisane Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu 1999. godine, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim

64. Takođe, nema povrede prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su apelanti kršenje tog prava doveli u vezu s primjenom relevantnih zakonskih odredaba procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

65. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) i člana 18 stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2315/16 (B. T.) | Sudska praksa | Aktio