Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4100/18 (J.G.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4100/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4100/18, rješavajući apelaciju J. G., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. G.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 K 002844 17 Kž od 10. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Brekalo advokat iz Širokog Brijega, podnio je 20. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 K 002844 17 Kž od 10. aprila 2018. godine. Apelant je 30. avgusta 2018. godine zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će „naložiti Općinskom sudu u Širokom Brijegu da apelanta ne uputi na izdržavanje kazne zatvora po Presudi Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 K 002844 16 K od 19. decembra 2016. godine“.

2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda djelimično je uvažena apelantova žalba i Presuda Kantonalnog suda broj 08 0 K 002844 16 K od 19. decembra 2016. godine preinačena u odluci o kazni tako što je apelantu za krivično djelo Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav (2) u vezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog prometa zbog omamljenosti iz člana 333. stav (1) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), za koje je presudom Kantonalnog suda oglašen krivim, utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca, te je iz te presude preuzeta kao utvrđena kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca za krivično djelo iz člana 23. u vezi sa članom 3. stav (1) Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, pa je apelant za počinjena krivična djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant odgovoran za predmetnu saobraćajnu nezgodu u kojoj je vozač motocikla M. Z. smrtno nastradao. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke S. Đ. proizilazi da se apelant u vrijeme saobraćajne nezgode, upravljajući PMV marke ,,Ford“, kretao lijevom kolovoznom trakom posmatrano iz smjera njegovog kretanja (iz pravca Širokog Brijega u smjeru Mostara) i to brzinom od 104 km/h na dionici puta gdje je brzina ograničena na 60 km/h. Zatim, da proizlazi da je oko sredine kolovozne trake (tačnije na 1,40 m od središnje pune linije po širini kolovoza) došlo do kontakta vozila kojim je upravljao apelant i motocikla kojim je upravljao oštećeni M. Z., koji je neposredno prije kritične situacije izvršio preticanje PMV marke ,,Audi“ i nastavio kretanje svojom desnom kolovoznom trakom posmatrano iz smjera svog kretanja (iz smjera Mostara u pravcu Širokog Brijega). Vrhovni sud je ukazao da je prema navodima tog vještaka oštećeni M. Z. sa motocikla pao prije nego što je došlo do udara motocikla u apelantovo vozilo. Naime, da je oštećeni M. Z., vraćajući se nakon izvršenog preticanja u svoju kolovoznu traku, ispred sebe vidio farove vozila koje mu je dolazilo u susret, zbog čega je izgubio kontrolu nad motociklom koji je tada pustio i pao na kolovoz (što je inače prema izjašnjenju vještaka uobičajna reakcija iskusnih vozača motocikla da napuštaju motocikl pred preprekom i spašavaju se). Zatim, da je motocikl pao na desni bok i nastavio da se kreće naprijed gdje je prednjim točkom udario u predio lijevih vrata apelantovog vozila koje je bilo bočno okrenuto jer se vraćalo u svoju kolovoznu traku. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je vještak svoj nalaz i mišljenje dao na osnovu provedene analize tragova prikupljenih sa lica mjesta od strane ovlaštenih službenih lica prilikom obavljanja uviđaja i matematičkim metodama izvršenih proračuna, te da je nalaz u cijelosti potkrijepljen i iskazima svjedoka I. R. i M. M. (očevidaca predmetnog događaja). Vrhovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke S. Đ. u izjašnjenju o odlučnim činjenicama (tj. da je do kontakta apelantovog vozila i motocikla kojim je upravljao oštećeni M. Z. došlo u lijevoj kolovoznoj traci posmatrano iz smjera kretanja vozila apelanta, da je oštećeni M. Z. sa motocikla pao prije nego što je došlo do kontakta motocikla i apelantovog vozila i da se apelant tom prilikom kretao brzinom koja je bila znatno veća od dozvoljene (60 km/h)), saglasan i sa nalazom i mišljenjem vještaka saobraćajne struke A. Ć. angažovanog od strane odbrane (apelanta). Vrhovni sud je ukazao da se navedena dva nalaza i mišljenja razlikuju u proračunima brzine kojom se tom prilikom apelant kretao vozilom (koja je prema nalazu vještaka S. Đ. iznosila 104 km/h, a prema nalazu vještaka A. Ć. 92 km/h). S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da imajući u vidu data pojašnjenja od strane vještaka S. Đ. u pogledu izvršenih proračuna, te evidentne nelogičnosti u pristupu proračuna navedenih veličina od strane vještaka odbrane, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka S. Đ. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je bez pravnog učinka pokušaj žalbe da, pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka angažovanog od strane odbrane, održi tezu da do pada oštećenog M. Z. sa motocikla nije došlo zbog apelantovog kretanja lijevom kolovoznom trakom kojom se kretao motociklom oštećeni, već zbog alkoholisanosti oštećenog. Naime, Vrhovni sud je ukazao da u vezi s tim ima u vidu iskaze svjedoka I. R. i M. M. očevidaca predmetnog događaja (iz kojih proizilazi da se motociklista nakon preticanja njihovog vozila vratio u svoju kolovoznu traku), te izjašnjenje vještaka saobraćajne struke S. Đ., koji je koristeći materijalne dokaze u spisu (položaj vozila ,,Ford“, motocikla i tijela oštećenog nakon kontakta, te tragove nađene na licu mjesta) bio izričit da se oštećeni nakon preticanja PMV marke ,,Audi“, vratio u svoju kolovoznu traku, te da vidjevši u svojoj traci farove vozila koje mu je išlo u susret spašavajući se pustio motocikl i pao na kolovoz, dok je motocikl nastavio da se kreće naprijed do kontakta sa apelantovim vozilom. Vrhovni sud je ukazao da je navedenom vožnjom apelant bitno odstupio od vožnje vozača prosječnih psihomotoričkih sposobnosti jer je manifestovao očiglednu nesposobnost za sigurno upravljanje motornim vozilom, a što je, kako je to pravilno ocijenio i prvostepeni sud, elementarni uzrok predmetne saobraćajne nezgode.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da u konkretnom slučaju ne postoji njegova krivična odgovornost, jer oba vještaka pretpostavljaju da oštećeni u ključnom momentu tj. u trenutku udara motocikla u apelantovo vozilo, nije bio na motoru. Takođe, apelant osporava navode vještaka S. Đ. tj. pojašnjenje nalaza i mišljenja navedenog vještaka o tome da je puštanje motora pred preprekom uobičajna reakcija iskusnih vozača motocikla kako bi se spasili.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku). Pri tome, prema članu 16. Zakona o krivičnom postupku, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetna krivična djela za koja je oglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, što je kao pravilno prihvatio i Vrhovni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4100/18 (J.G.) | Sudska praksa | Aktio