Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3618/16 („ELTA – MT“ d.o.o Tuzla)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3618/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3618/16, rješavajući apelaciju „ELTA – MT“ d.o.o Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „ELTA – MT“ d.o.o Tuzla protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 010413 15 Rev od 28. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „ELTA – MT“ d.o.o Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 30. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 010413 15 Rev od 28. juna 2016. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 010413 09 Ps od 10. novembra 2014. godine, ispravljenom rješenjem od 17. februara 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 010413 14 Pž od 24. marta 2015. godine, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže „BHB Cable TV“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade štete nastale kršenjem ugovora i duga za neosnovano naplaćenu pretplatu, isplati određeni novčani iznos (sve pobliže navedeno u izreci presude).

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u tužbi istaknuo da je sa tuženim 19. augusta 2005. godine zaključio Ugovor o zajedničkom upravljanju mrežom kablovske TV u Lukavcu kojim su, između ostalog, ugovorili da imaju idealan suvlasnički dio svaki sa po 50% kablovske mreže Lukavac (u daljnjem tekstu: kablovska mreža). Apelant je u tužbi naveo da je predmetnim Ugovorom predviđeno da se sve zajedničke odluke donose jednoglasno, predviđen je način održavanja mreže, naplate, podjele troškova i slično, na način da su oba ugovorna partnera potpuno ravnopravna. Međutim, prema navodima iz tužbe, tuženi je nakon 2008. godine bez ikakvog pravnog osnova počeo zadržavati cjelokupan prihod od ugovora na koji način mu je nanio štetu.

4. Općinski sud je nakon provedenog dokazanog postupka utvrdio da su apelant i „Telefon komerc“ doo Tuzla 10. februara 2003. godine zaključili ugovor o zajedničkoj izgradnji glavne stanice i kablovske mreže, te da je ugovoreno finansiranje izgradnje kablovske mreže u omjeru 50:50%, koja će po završenoj izgradnji ostati u zajedničkom vlasništvu ugovornih strana. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je Ugovorom od 15. februara 2004. godine ,,Telefon komerc“ doo Tuzla prenio na tuženog svoj suvlasnički udio od 50% na predmetnoj kablovskoj mreži i sva prava po tom osnovu. Također, utvrđeno je da je 19. augusta 2005. godine zaključen i ugovor o zajedničkom upravljanju kablovske mreže između apelanta i tuženog kojim je ugovoreno da obje ugovorne strane imaju idealan suvlasnički dio u omjeru 50%:50% kablovske mreže i potpuno jednaka prava u odnosu na upravljanje kablovskim sistemom i naplatu priključne takse. Pored toga, Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su apelant i tuženi 1. februara 2007. godine zaključili Aneks ugovora o zajedničkom upravljanju kablovskom mrežom kojim su izmjenili pojedine odredbe osnovnog ugovora od 19. augusta 2005. godine. Općinski sud je ukazao da iz sadržine navedenog Anexa proizilazi da su apelant i tuženi na drugačiji način uredili svoje odnose, ne samo u pogledu upravljanja kablovskim sistemom, već i u odnosu na pitanje broja pretplatnika ugovornih strana, novih pretplatnika, pa time i pitanje naplate pretplate od pretplatnika, kao i raspodjele troškova i to na način da su tom novom regulativom odstupili od principa sadržanog u Ugovora o zajedničkom upravljanju kablovskom mrežom, odnosno da svaka ugovorna strana ima jednak broj pretplatnika, odnosno, da su parni broj pretplatnici tužioca a neparni broj pretplatnici tuženog.

5. Cijeneći provedene dokaze, Općinski sud je ocijenio da apelant nije dokazao da je Aneks Ugovora o zajedničkom upravljanju kablovske mreže od 1. februara 2007. godine stavljen van snage, čija je sadržina davala mogućnost da svaki pretplatnik raskine ugovor sa apelantom i postane pretplatnik tuženog i obratno. Slijedom navedenog, Općinski sud je istaknuo da se kod takvog stanja stvari apelantov tužbeni zahtjev, zasnovan na predmetnom Ugovoru o zajedničkom upravljanju kablovskom mrežom ne može prihvatiti kao osnovan, odnosno provedenim dokazima apelant nije dokazao da mu je tuženi nanio štetu zbog narušavanja predmetnog ugovora.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 010413 15 Rev od 28. juna 2016. godine reviziju podnesenu protiv drugostepene presude odbio. Istom presudom odbio je i zahtjev tuženog za naknadu troškova stastava odgovora na reviziju.

7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak nižestepenih suda da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, jer je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su Aneksom ugovora, kojeg su potpisale parnične stranke, sadržajno na drugačiji način uređeni odnosi između parničnih stranaka, što se posebno odnosi na pitanje broja pretplatnika ugovornih strana, zatim novih pretplatnika, pitanje naplate pretplate od postojećih pretplatnika, kao i raspodjelu troškova. Vrhovni sud je ukazao da to podrazumijeva da su tom novom regulativom parnične stranke odstupile od principa sadržanog u članu 4. tačke e. osnovnog ugovora (da svaka ugovorna strana ima jednak broj pretplatnika), pa u okolnostima kada apelant nije dokazao da je Aneks ugovora stavljen van snage, dakle egzistira i vezuje ugovorne stranke, po ocjeni Vrhovnog suda, apelant svoj tužbeni zahtjev nije mogao zasnovati na ugovornim odredbama osnovnog ugovora. Također se navodi, da apelantova tvrdnja da se ugovor između jednog od ortaka i njihovih pretplatnika prvo morao raskinuti da bi se pristupilo zaključenju novog ugovora sa tuženim, nije od uticaja na pravilnost i zakonitost drugostepene presude. Vrhovni sud konstatuje, da predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari nije odnos između apelanta i njegovih pretplatnika koji su uz pismenu izjavu insistirali da prestanu biti pretplatnici apelanta i nakon toga potpisivali nove ugovore sa tuženim ili novi pretplatnici koji su uz izjavu odbili da potpišu ugovor sa apelantom (kako je to regulisano u članu 2. tačka a. i b. Aneksa), jer apelant ukoliko smatra da su njegovi pretplatnici nezakonito raskinuli ugovor, ima pravo podnošenja tužbe protiv tih pretplatnika. Apelacioni navodi

8. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP-2255/16 od 20. jula 2016. godine, AP-2472/16 od 15. septembra 2016. godine i AP-4728/17 od 27. februara 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenim odlukama naveo da je Vrhovni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3618/16 („ELTA – MT“ d.o.o Tuzla) | Sudska praksa | Aktio