Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3749/16 (S. L.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stjecanje bez osnova
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3749/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3749/16, rješavajući apelaciju Slavenke Lazović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Slavenka Lazović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 031227 15 Rev od 16. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavenka Lazović (u daljnjem tekstu: apelantica), sa Pala, koju zastupa Boško Čegar, advokat sa Pala, podnijela je 13. septembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 031227 15 Rev od 16. juna 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 031227 15 P od 17. jula 2015. godine obavezan je tuženi Grad Istočno Sarajevo da apelantici na ime ugovorenih, a neizvršenih radova vezanih za priključak na centralno grijanje isplati iznos od 2.712,72 KM sa zakonskoni zateznom kamatoni počev od 16. januara 2015. godine pa do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 1.702,10 KM, sve u roku od 30 dana, počev od prvog narednog dana po dostavljanju presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužilac se odbija u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu počev od 1. septembra 2005. godine pa do 16. januara 2015. godine, kao neosnovan.

3. Kako navodi sud, U konkretom slučaju apelantica je u cjelosti isplatila ugovorenu cijenu, a tuženi nije izvršio sve ugovorene obaveze, koja obaveza je navedena u zaključenom ugovoru od 2. septembra 2005. godine, a što je i potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, dakle radi se o ugovorenim poslovima, pa je stoga sud udovoljio tužbenom zahtjevu apelantice i istoj dosudio sredstva u iznosu od 2.712,72 KM, na ime ne izvršenih radova koji se odnosi na priključak na centralno grijanje, sa kamatom počev od dan podnošenja tužbe, dakle počev od 16. januara 2014. godine. Kako navodi sud, u konkretnoj pravnoj stvari radi se o ugovoru o udruživanju sredstava i rada, odnosno radi se o neimenovanom ugovoru koji se može smatrati kao ugovor o kupoprodaji, s tim što se, konkretnom slučaju, ne može raditi o ugovor o građenju i o dijelu, kako to navodi tuženi, jer cijeneći predmetni ugovor, sud smatra da nema osnovnih elemenata za ugovor o građenju odnosno ugovor o djelu.

4. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 031227 15 Gž od 30. septembra 2015. godine žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

5. Kod utvrđenog činjeničnog stanja, po shvatanju Okružnog suda, tuženi je bio u obavezi da ispuni svoje ugovorene obaveze iz navedenog Ugovora o udruživanju sredstava i rada za izgradnju stambenog prostora, što, u konkretnom slučaju, tuženi nije učinio u pogledu neizvršavanja ugovorenih radova na stanu apelantice koji je predmet ugovora. Odredbom člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS broj: 17/93 do 74/04-u; daljem tekstu ZOO), propisano je da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoju osnovu u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi člana 214 ZOO, tuženi je dužan da na novčani iznos koji je ovom presudom obavezan, isplati apelantici i zakonsku zateznu kamatu, kako je to navedeno u izreci ove presude.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 89 1 P 031227 15 Rev od 16. juna 2016. godine revizija se usvaja, nižestepene presude preinačavaju i sudi: „Odbija se tužbeni zahtjev (apelantice) da se tuženi obaveže da joj, na ime ugovorenih, a neizvedenih radova vezanih za priključak na centralno grijanje isplati iznos od 2.712,72 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16.1.2015. godine pa do isplate. (Apelantica) se obavezuje da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 600,00 KM, u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. U konkretnom slučaju utvrđeno je da tuženi nije ispunio ugovornu obavezu do dana podnošenja tužbe, a ni nakon toga, dakle ni u nesrazmjerno dužem vremenskom periodu, što predstavlja povredu odredbe ugovora, a ovo je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelantici u smislu člana 262. stav 2. ZOO. Međutim, apelantica se nije koristila pravom iz člana 124. ZOO da zahtijeva od tuženog da ispuni ugovornu obavezu onako kako glasi, nego traži novčani iznos koji predstavlja naknadu štete. Šteta apelantice se sastoji u umanjenju vrijednosti stana zbog neizvršenih, a ugovorenih i plaćenih radova, koji vid štete se predmetnom tužbom i ne traži, te u tom pravcu nisu izvođeni dokazi. Traženi iznos naknade nema ni karakter štete u vidu eventualnih izdataka za radnje koje bi bile preduzete u cilju otklanjanja štetnih posljedica koje su nastupile zbog neispunjenja ugovorne obaveze, čime bi imovina tužilje bila umanjena (član 155. ZOO).

8. Tužbom se zahtjeva isplata iznosa od 2.712,72 KM na ime vrijednosti neizvršenih radova što, s obzirom na izloženo, nema pravnog osnova, jer to ne predstavlja štetu u smislu člana 262. stav 2. pomenutog ZOO. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti u smislu člana 241. Zakona o parničnom postupku (ZPP) reviziju tuženog usvojio i pobijanu presudu preinačio, kao u izreci ove presude, primjenom odredbe člana 250. stav 1. istoga zakona, Apelacioni navodi

9. Apelantica navodi da im je osporenim presudama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. Smatra da je ovakvom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje kao i njeno pravo na obrazloženu odluku, te pravo na imovinu. Apelantica je u konkretnom slučaju tužbom tražila da se utvrdi da je tuženi, u pogledu novčanog iznosa koji zahtijeva tužbom, taj iznos stekao bez pravnog osnova jer je naplatio cjelokupnu vrijednost poslovnog prostora za radove koje nije izveo, a čija visina je utvrđena na osnovu nalaza sudskog vještaka u iznosu od 2.712,72 KM. U konkretnom slučaju se očigledno radi o sticanju bez pravnog osnova, u skladu s odredbom člana 210 ZOO kojom je propisano „kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće da naknadi vrijednost postignute koristi“.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3749/16 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio