Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3886/16 (B. R.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3886/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3886/16, rješavajući apelaciju Bojane Radović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bojana Radović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 036384 15 Rev od 1. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bojana Radović (u daljnjem tekstu: apelant), sa Pala, koju zastupa Boško Čegar, advokat sa Pala, podnijela je 28. septembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 036384 15 Rev od 1. juna 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 036384 14 P od 28. maja 2015. godine obavezan je tuženi Grad Istočno Sarajevo da apelantici isplati iznos od 3.637,79 KM na ime nedovršenih radova na infrastrukturi zgrade i neobezbjeđenog priključka na centralno grijanje sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. januara 2014. godine pa do isplate. Nadalje, tuženi je obavezan da apelantici isplati iznos od 1.571,70 KM na ime viška naplaćenih kvadrata sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. oktobra 2005. godine, pa do isplate. Takođe, istom presudom je obavezan tuženi da apelantici vrati iznos od 1.951,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 24. oktobra 2005. godine, te se obavezuje tuženi da apelantici isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 2.611,85 KM, a sve u roku od 30 dana, počev od prvog dana po dostavljanju presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica je odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 3.637,79 KM, počev od 24. oktobra 2005. godine pa do 20. januara 2014. godine, te se odbija sa dijelom tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na ime viška neplaćenih kvadrata na iznos od 219,70 KM, kao neosnovan. Obavezan je apelantica da tuženom isplati troškove postupka u iznosu od 24,30 KM, a sve u roku od 30 dana, počev od prvog narednog dana po dostavljanju presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Apelantica je podnijela tužbu protiv tuženog 20. januara 2014. godine, radi neosnovanog bogaćenja v.s. 5.000,00 KM. U tužbi navodi da je sa tuženim zaključila ugovor o udruživanju sredstava i rada za izgradnju stana u površini od 58,86 m2, te da će shodno članu 7. ugovora obezbjediti dokumente prema kojim će apelantica moći uknjižiti pravo vlasništva na kupljenom stanu, te će dobiti zapisnik o tehničkom pregledu i upotrebnu dozvolu kao i sve dokumente prema kojim će se apelantica uknjižiti kao vlasnik, a tuženi se obavezao da će završiti ugovorene radove u stubištima i vanjskom uređenju kao i radove koji su plaćeni i obezbjediti priključak centralnog grijanja.

4. Apelantica je u cjelosti ispunila svoju ugovorenu obavezu od 49.736,70 KM koji iznos je umanjen za iznos izvedenih radova u vlastitioj režiji, tako da je apelantica bila u obavezi da plati iznos od 37.755,13 KM. Dakle, stan je predat u posjed 21. oktobra 2005. godine, a bez završenih radova infrastrukture i obazbjeđenog priključka za centralno grijanje, što je sve bila obaveza tuženog u smislu člana 7. ugovora, koji radovi su plaćeni, kroz cijenu kvadrata stana. Kako se navodi u tužbi, tuženi nije ispunio ugovorenu obavezu, pa je stekao bez pravnog osnova određeni dio novčanih sredstava, koje je tužiteljica uplatila, a za koji nije dobila protivrijednost za koji je bila ugovorena, pa apelantica navodi da se u konkretnom slučaju ima primjeniti zakonska odredba o sticanju bez osnova u pogledu neizvršene ugovorene obaveze, i tuženi je uvećao svoju imovinu, bez pravnog osnova budući da je naplatio i radove koji su plaćeni, a nisu izvedeni. Sud je proveo postupak, pa imajući u vidu sve dokaze i činjenice, utvrdio da zaključenjem ovog ugovora tuženi priznaje da postoje plaćeni, a ne izvršeni radovi koje će nakon zaključenja ovog ugovora da završi u ugovorenom roku, a da protom rok nije naznačen. Prigovarajući da apelantica nije dokazala da radovi koji se odnose na tužbeni zahtjev apelantice nisu ugovoreni, a po ocjeni suda apelantica je dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, dok naprotiv tome tuženi sudu nije pružio nijedan dokaz kojim bi potvrdio svoje navode i time osporio tužbeni zahtjev apelantice, pa je sud zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu član 7. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 036384 15 Gž od 31. augusta 2015. godine žalba tuženog je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

6. U obrazloženju se naglašava da je odluka prvostepenog suda pravilna i na Zakonu zasnovana, iz svih razloga koje navodi Osnovni sud u svojoj odluci, a koje je prihvatio i Okružni sud. Presuda je zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primjeno materijalno prava, a u toku postupka nisu učinjene povrede postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povrede na koje se ukazuju žalbom, pa je, na osnovu člana 226. ZPP-a, žalba odbijena kao neosnovanu i potvrđena prvostepena presuda.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 89 1 P 036384 15 Rev od 1. juna 2016. godine revizija tuženog je usvojena, presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu 89 0 P 036384 15 Gž od 31.8.2015. godine se preinačava tako da se žalba tuženog uvažava, prvostepena presuda Osnovnog suda u Sokocu 89 0 P 036384 14 P od 28.5.2015. godine preinačava u pobijanom usvajajućem dijelu i sudi: „Odbija se zahtjev (apelantice) u dijelu koji glasi: Obavezuje se tuženi, Grad Istočno Sarajevo da (apelantici) isplati iznos od 3.637,79 KM na ime nedovršenih radova na infrastrukturi zgrade i neobezbjeđenog priključka na centralno grijanje sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. januara 2014. godine pa do isplate. Obavezuje se tuženi da (apelantici) isplati iznos od 1.571,70 KM na ime viška naplaćenih kvadrata sa zakonskom zeteznom kamatom počev od 24. oktobra 2005. godine, pa do isplate. Obavezuje se tuženi da (apelantici) vrati iznos od 1.951,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 24. oktobra 2005. godine, te se obavezuje tuženi da (apelantici) isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 2.611,85 KM, a sve u roku od 30 dana, počev od prvog dana po dostavljanju presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Obavezuje se tužiteljica da tuženom na iine troškova parničnog postupka isplati iznos od 600,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema ove presude“

8. Po mišljenju Vrhovni sud, nižestepene presude su rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan, jer apelantica svoj zahtjev temelji na odredbi člana

210. ZOO, koja govori o sticanju bez osnova. Da bi se primjenila pravila koja regulišu ovaj obligaciono-pravni institut, potrebno je da se steknu određeni uslovi - da dođe do umanjenja imovine jednog lica uz istovremeno uvećanje imovine drugogog lica, uz odsustvo, odnosno nepostojanje pravnog osnova koji bi opravdao takvu situaciju ili da se taj osnov nije ostvario, odnosno da je otpao.

9. Po mišljenju Vrhovnog suda, nije sporno da tuženi nije izvršio sve ugovorene i plaćene radove. Ugovorom nije određen rok ispunjenja preuzetih obaveza tuženog. Tuženi nije dokazao da je ugovorenu obavezu ispunio do dana podnošenja tužbe, a ni kasnije, pa je nesumnjivo da je time povrijedio odredbe ugovora, što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelantici (član 262. stav 2. ZOO). Apelantica se nije koristila pravom iz člana 124. ZOO da zahtijeva od tuženog da ispuni ugovornu obavezu onako kako glasi, nego zahtijeva samo naknadu štete. Ta šteta se sastoji u umanjenju vrijednosti stana zbog neizvršenih, a ugovorenih i od strane apelantice plaćenih radova, koji vid štete apelantice ovdje i ne traži, niti je na te okolnosti izvodila dokaze. Traženi iznos naknade nema ni karakter štete u vidu eventualnih izdataka za radnje koje bi bile preduzete u cilju otklanjanja štetnih posljedica koje su nastupile zbog neispunjenja ugovome obaveze, čime bi (eventualnim izdacima) imovina apelantice bila umanjena (član 155. ZOO). Tužbom se zahtjeva isplata iznosa od 3.637,79 KM na ime vrijednosti neizvršenih radova kakav zahtjev, s obzirom na izloženo, nema pravnog osnova, jer to ne predstavlja štetu u smislu odredbe člana 262. stav 2. ZOO.

10. Vrhovni sud zaključuje da nije osnovan ni zahtjev apelantice za isplatu iznosa od 1.571,70 KM, kao i iznosa od 1.951,40 KM koji zahtjevi se očito temelje na istom osnovu - višku naplaćenih kvadrata stana. Apelantica nije ni tvrdila, pa tako ni dokazala da je o ovom nedostatku obavijestila tuženog kao drugu ugovornu stranu u rokovima propisanim odredbom člana 481. i člana 482. ZOO koje odredbe propisuju rokove za obavještavanje prodavca u slučajevima vidljivih i nevidljivih nedostataka na svari. Međutim, čak i pod uslovom da je apelantica obavijestila tuženog o nedostatku u pogledu površine odmah 2005. godine, shodno odredbi člana 500. stav 1. ZOO, istekom jedne godine od dana obavještenja prodavca, izgubila je pravo na ostvarivanje zahtjeva propisanih odredbom člana 488. istog zakona, jer je tužbu na ostvarenje tog prava podnijela tek 20. januara 2014. godine. Iz navedenih razloga suđeno je kao u izreci, na osnovu odredbe člana 250. stav 1 ZPP.

Apelacioni navodi

11. Apelantica navodi da im je osporenim presudama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Apelantica smatra da je ovakvom odlukom Vrhovnog suda RS povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje kao i njeno pravo na obrazloženu odluku, te pravo na imovinu. Apelantica je u konkretnom slučaju tužbom tražila da se utvrdi da je tuženi, u pogledu novčanog iznosa koji zahtijeva tužbom, taj iznos stekao bez pravnog osnova jer je naplatio cjelokupnu vrijednost poslovnog prostora za radove koje nije izveo, a čija visina je utvrđena na osnovu nalaza sudskog vještaka u iznosu od 5.429,19 KM. U konkretnom slučaju se očigledno radi o sticanju bez pravnog osnova, u skladu s odredbom člana 210. ZOO kojom je propisano „kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće da naknadi vrijednost postignute koristi“.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3886/16 (B. R.) | Sudska praksa | Aktio