Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2106/16 (B.H.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2106/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2106/16, rješavajući apelaciju B. H., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. listopada 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija B. H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 103189 15 Rev od 5. siječnja 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Apelant B. H. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Markić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 16. svibnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 103189 15 Rev od 5. siječnja 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene Bosne i Hercegovine, koju je u postupku zastupalo Pravobraniteljstvo BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 1. lipnja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužena dostavili su odgovor na apelaciju 6. i 15. lipnja 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 103189 14 P 3 od 24. rujna 2014. godine tužena je obvezana apelantu platiti nematerijalnu štetu u iznosu od 50.500,00 KM, i to za duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti 42.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove 6.000,00 KM i za pretrpljeni strah 2.500,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. lipnja 1998. godine do konačne isplate, te platiti apelantu materijalnu štetu u iznosu od 10.356,58 KM, i to na ime izgubljene zarade za vrijeme bolovanja u razdoblju od 14. travnja 1988. godine do 2. srpnja 1989. godine 3.009,48 KM i na ime izgubljene zarade za vrijeme čekanja promjene radnog mjesta u razdoblju od 3. srpnja 1989. godine do 7. travnja 1992. godine 7.247,10 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. lipnja 1998. godine do konačne isplate. Istom presudom tužena je obvezana naknaditi apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 10.433,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do konačne isplate.
6. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je apelant podnio tužbu 21. svibnja 1990. godine protiv tužene države SFRJ koju zastupa Vojno pravobraniteljstvo Mostar. U predmetnom postupku je utvrđeno da je apelant 14. travnja 1988. godine na vojnoj vježbi koju je organizirala bivša JNA kao organ bivše SFRJ na Mačipolju kod Nevesinja (apelant je tada imao 34 godine) doživio nezgodu prilikom podizanja drvenog stupa s još dvojicom vojnika, iako taj zadatak nije spadao u domenu njegove službe, da je tom prilikom bio izložen složenim meteo uvjetima, te da je u momentu pokušaja izvlačenja stupa osjetio bol u leđima i kako nije mogao hodati odnesen je u ambulantu, da je u ambulanti proveo dva dana i nakon toga prevezen je kući, da je od svog liječnika upućen na fizijatriju, da je ležao kod kuće jer nije bilo mjesta u bolnici, da je nakon pola godine imao operaciju u Zagrebu kada mu je operiran diskus L4 i L5, da je u bolnici proveo oko 14 dana, da je nakon toga tri mjeseca bio u banjama na rehabilitaciji, da je godinu i pol bio na bolovanju, da mu je pred povjerenstvom utvrđena nesposobnost za obavljanje ranijih poslova, da mu je radna knjižica u tvrtki zaključena u travnju 1992. godine i da je realizirao vojnu mirovinu.
7. Dalje je u prvostupanjskoj presudi navedeno da je u ovom predmetu održano više ročišta, ali da postupak nije okončan uslijed ratnih djelovanja, pa je apelant 21. studenog 1994. godine podnio zahtjev za obnovu spisa koji je zaveden pod brojem P-383/94. Odlučujući o apelantovom zahtjevu, Osnovni sud je 15. prosinca 1995. godine donio rješenje kojim se predmetni parnični postupak prekida jer i pored toga što je formiran novi predmet pod brojem P-383/94 kao tužena je bila označena država SFRJ koja se sa sjedištem nalazila na području koje nije bilo dostupno sudu zbog čega je došlo do prekida postupka. Podneskom od 30. prosinca 2011. godine apelant je tražio nastavak prekinutog postupka pozivajući se na Sporazum o pitanjima sukcesije bivše SFRJ i umjesto ranije označene tužene države SFRJ kao tuženu označio Bosnu i Hercegovinu koju zastupa njezin zakonski zastupnik.
8. Istaknuto je da je naredbom predsjednika Općinskog suda u Mostaru od 25. siječnja 2012. godine izvršena obnova predmetnog spisa i spis je zaveden u CMS pod brojem 07 58P 103189/94. Rješenjem Općinskog suda od 27. veljače 2012. godine nastavljen je prekinuti postupak. Protiv navedenog rješenja tužena je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju tog rješenja drugostupanjski sud je naveo da je Bosna i Hercegovina pravni sljednik bivše države SFRJ, te da to jasno proizlazi iz preambule Ugovora o pitanjima sukcesije koji je Bosna i Hercegovina potpisala u Beču 29. lipnja 2001. godine, koji je ratificiran odlukom Predsjedništva BiH i objavljen u Službenom glasniku BiH. Stoga je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pogrešno pozivanje tužene da se radi o subjektivnom preinačenju tužbe jer je u pitanju precizno označavanje tužene odnosno uređenje tužbe, a takav stav je već zauzet u odluci Vrhovnog suda RS od 26. svibnja 1999. godine.
9. Dalje je navedeno da je podneskom od 28. prosinca 2012. godine apelant uredio tužbu u skladu s odredbama članka 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji je u međuvremenu stupio na snagu u studenom 2003. godine. Istaknuto je da je tužena u odgovoru na tužbu istaknula prigovor nedostatka pasivne legitimacije i pobila utemeljenost i visinu tužbenog zahtjeva. Ukazano je da se u ponovnim postupcima tužena nije odazivala na pozive suda, ali da je u podnescima dostavljenim za ročišta ponovno pobila pasivnu legitimaciju, utemeljenost i visinu tužbenog zahtjeva, te istaknula da ona nije sljednik bivše SFRJ, odnosno da u trenutku nastanka štete nije ni postojala.
10. Navedeno je da je uvidom u spis broj P-1397/90 utvrđeno da je državu SFRJ zastupao vojni pravobranitelj koji tijekom postupka nije pobio aktivnu niti pasivnu legitimaciju, te da je taj postupak prekinut uslijed ratnih djelovanja i da je apelant 21. studenog 1994. godine podnio zahtjev za obnovu spisa. Stoga, kako je parnični postupak prekinut jer se tužena država SFRJ nalazila izvan sjedišta suda, to je apelant nakon prestanka ratnih djelovanja podneskom od 30. prosinca 2011. godine tražio nastavak postupka i umjesto ranije označene tužene države SFRJ kao tuženu označio Bosnu i Hercegovinu koja je i u toj fazi odlučivanja istaknula prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji drugostupanjski sud nije uvažio prilikom odlučivanja o žalbi tužene protiv rješenja o nastavku postupka.
11. Prvostupanjski sud je naveo što predstavlja sukcesija, te da je pravno sljedništvo tužene proizašlo iz preambule Ugovora o pitanjima sukcesije koji je Bosna i Hercegovina potpisala u Beču 29. lipnja 2001. godine, a pasivna legitimacija za naknadu štete države je utvrđena prema načelu objektivne odgovornosti koju je apelant pretrpio kao oštećeni prilikom vojne vježbe (Vrhovni sud Rev-2312/82 od 10. kolovoza 1983. godine, Vrhovni sud Rev-1638/84 od 22. studenog 1984. godine, Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-09-000522 od 4. svibnja 2010. godine i Odluka Ustavnog suda RH broj U-III-273/99 od 21. veljače 2001. godine). Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju prvostupanjskog suda, pozivanje tužene na Zakon o obrani BiH koji propisuje zaduženja i obveze entitetskih ministarstva obrane nema uporišta za rješavanje ovog spornog odnosa budući da odgovornost tužene leži u materijalnim propisima koji reguliraju pravnu sukcesiju. Ukazano je da pasivna legitimacija tužne u ranijem postupku nije bila sporna.
12. Prema tome, prvostupanjski sud je odbio prigovor pasivne legitimacije koji je istaknula tužena i u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 173-177., 195. i 200. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključivši da je za štetu isključivo odgovorna tužena budući da je apelant povrijeđen pri vršenju vojne službe kao opasne djelatnosti, te da je tužena kao pravni sljednik bivše SFRJ koja je bila organizator ove opasne djelatnosti odgovorna po načelu objektivne odgovornosti. Istodobno, tužena je obvezana, u smislu članka 195. ZOO-a, apelantu naknaditi i materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade za sporno razdoblje u visini određenoj prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.
13. Protiv prvostupanjske presude tužena je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 58 0 P 103189 14 Gž 3 od 17. lipnja 2015. godine odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Odbijen je apelantov zahtjev da mu se dosude troškovi sastavljanja odgovora na žalbu.
14. U obrazloženju drugostupanjske presude je navedeno da, imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena prema Sporazumu o pitanjima sukcesije potpisanim u Beču 29. lipnja 2001. godine jedna od pet jednako suverenih država nasljednica bivše SFRJ, to je tužena kao pravni sljednik SFRJ isključivo odgovorna za predmetnu štetu budući da je šteta nastala na području tužene. Ukazano je da u konkretnom slučaju odgovornost tužene proizlazi iz odredbi čl. 173-177. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je apelant povrijeđen pri vršenju vojne službe kao opasne djelatnosti pa je tužena kao pravni sljednik bivše SFRJ koja je bila organizator ove opasne djelatnosti odgovorna po načelu objektivne odgovornosti na temelju odredbi čl. 173. i 174. ZOO-a.
15. Protiv drugostupanjske presude tužena je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 58 0 P 103189 15 Rev od 5. siječnja 2016. godine usvojio i obje nižestupanjske presude preinačio tako što se tužbeni zahtjev u cijelosti odbija. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju u iznosu od 840,00 KM.
16. U obrazloženju revizijske presude je navedeno da je suprotno zaključku nižestupanjskih sudova utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene budući da SRBiH nije pravni sljednik bivše SFRJ, niti njezinih oružanih snaga JNA, a imajući u vidu činjenicu da je Zakon o obrani Bosne i Hercegovine stupio na snagu 28. prosinca 2005. godine, te da se primjenjuje od 1. siječnja 2006. godine. Ukazano je da je odredbama članka 13. Zakona o obrani Bosne i Hercegovine (,,Službeni glasnik BiH“ broj 88/05) propisana nadležnost Ministarstva obrane, a odredbom članka 72. propisana odgovornost entiteta do 1. siječnja 2006. godine. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, odgovornost za nastalu štetu bi eventualno mogao preuzeti entitet Federacija BiH, koji je tvorevina međunarodnih ugovora Okvirnog sporazuma o Federaciji u BiH (zaključen u Washingtonu 1. ožujka 1994. godine). Istaknuto je da šteta nije nastupila pri vršenju poslova organa uprave BiH, njezinih institucija i organa, službenih osoba tih organa i institucija, zbog čega za tako prouzrokovanu štetu i njezinu naknadu ne može biti odgovorna Bosna i Hercegovina (tužena).
17. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi gube iz vida činjenicu da je raspadom bivše SFRJ nastala i Bosna i Hercegovina kao država, te da je „Bosna i Hercegovina u smislu članka 1. Ustava pravna sljednica RBiH, a da je Federacija jedna od dva sastavna entiteta Bosne i Hercegovine“ (stavak 3.), da „ne umanjujući kontinuirani suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, Vlada Republike mora prenijeti funkcije na Vladu Federacije u skladu s Ustavom Federacije” (stavak 5.), „postojeće civilne vlasti i njihovi organi u dijelovima Federacije pod kontrolom HVO-a moraju prenijeti sve svoje funkcije na organe Federacije i biti raspušteni“, čl. II.A pod naslovom „prijenos odgovornosti na Federaciju“ u tački 5. stoji da u odgovornosti Vlade Federacije i drugih sastavnih institucija Federacije uključuje, između ostalog ,,obranu...“, dok je u točki 6. navedena taksativna lista nadležnosti funkcija u odgovornosti Vlade Republike Bosne i Hercegovine.
18. Istaknuto je da je na temelju Ustava Federacije BiH donijet Zakon o obrani Federacije BiH (stupio na pravnu snagu 22. kolovoza 1996. godine). Odredbom iz članka 37. tog zakona određeno je da se oružane snage Federacije sastoje od jedinica Armije BiH i HVO-a, a u okviru reforme obrane 2005. godine temeljem „dodatne nadležnosti“ – članak III.5.a) Ustava Bosne i Hercegovine, donijet je Zakon o obrani Bosne i Hercegovine (stupio na pravnu snagu 28. prosinca 2005. godine) u kojem je navedeno (članak 2. stavak 2.) da se oružane snage sastoje od „tri pješadijska puka koji su organizacije odgovorne za vojno naslijeđe i identitet jedinica i naroda iz kojih potiču“ (Armija RBiH, HVO i Vojska RS). Člankom 72. stavak 2. pod naslovom „prijenos drugih prava i obveza“ propisano je da „entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obveze entitetskih ministarstava obrane nastalih do 1. siječnja 2006. godine“.
19. Imajući u vidu da se radi o šteti koja je nastala prije stupanja na snagu Zakona o obrani BiH (28. prosinca 2005. godine), te kako Ministarstvo obrane BiH nije preuzelo dugove i obveze nastale do 1. siječnja 2006. godine, prema mišljenju Vrhovnog suda, utemeljen je prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da bivša država SFRJ nije prigovarala nedostatku pasivne legitimacije, a što se vidi iz odgovora na tužbu koji je primljen u Osnovnom sudu u Mostaru 20. lipnja 1990. godine. Navodi da su nižestupanjski sudovi ispravno utvrdili da se odgovornost tuženog temelji na materijalnim propisima koji reguliraju sukcesiju, te da pasivna legitimacija u ranijem postupku nije bila sporna ni isticana. Ukazuje da je tužitelj u spis suda dostavio i odluku Ustavnog suda R Hrvatske od 21. veljače 2001. godine, koju su nižestupanjski sudovi naveli u obrazloženju. U tom predmetu Ustavni sud R Hrvatske je usvojio apelantovu apelaciju s potpuno istim činjeničnim i pravnim stanjem. Apelant navodi da tužena kao pravni sljednik i sukcesor bivše države SFRJ stupa u parnicu u stanju u kakvom je zatekla, odnosno preuzima prava i obveze uključujući i konkretnu obvezu na naknadu štete apelantu, državljaninu tužene, za štetu koja je nastala na teritoriju tužene. Apelant je naveo da je Bosna i Hercegovina preuzela prava i obveze bivše SFRJ, a za konkretnu štetu apelantu bila je odgovorna bivša država SFRJ koja nije prigovarala pasivnoj legitimaciji. Prema apelantovom mišljenju, tužena je odgovorna za nastalu štetu apelantu primjenom materijalnih propisa koji reguliraju pitanje sukcesije, za što nisu od utjecaja propisi koje navodi revizijski sud u pobijanoj presudi. Navedeni propisi bi se, prema apelantovom mišljenju, eventualno mogli primijeniti samo u slučaju da je šteta nastala u obavljanju poslova organa i institucija tužene. Ukazuje da iz Ugovora o pitanjima sukcesije od 29. lipnja 2001. godine i Bečke konvencije o sukcesiji država u pogledu državne imovine arhiva i dugova iz 1983. godine, kao propisa koji su dio pravnog sustava BiH, jasno i nedvosmisleno proizlazi zaključak da je tužena pasivno legitimirana u predmetnom sporu.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju revizijske presude, te ukazuje da pobijanom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
22. Tužena je navela da je apelacija neutemeljena, te da se radi o šteti koja je nastala prije stupanja na snagu Zakona o obrani BiH (28. prosinca 2005. godine), te da kako Ministarstvo obrane BiH nije preuzelo dugove i obveze nastale do 1. siječnja 2006. godine, time je utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije.
V. Relevantni propisi
23. Zakon o obrani Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 88/05 i 94/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2. stavak 2.
(2) Oružane snage sastoje se iz rodova ustrojenih po sustavu pukovnija.
Postoje tri pješadijske pukovnije koje su organizacije odgovorne za vojno naslijeđe i identitet postrojbi i naroda iz kojih potječu. One nemaju operativnih ni administrativnih ovlasti.
Članak 72. stavak 2.
(2) Osim ukoliko nije drukčije predviđeno planom za prijenos ostalih prava i obveza iz stavka (1) ovoga članka odobrenog sukladno članku 73. ovoga Zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obveze entitetskih ministarstava obrane nastalih do 1. siječnja 2006.
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.
Član 195.
(1) Ko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, kao i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.
(2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 103189 15 Rev od 5. siječnja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 18. ožujka 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. svibnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant smatra da je pobijanom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak koji je okončan pobijanom presudom odnosi na pitanje pasivne legitimacije tužene u postupku po apelantovoj tužbi za naknadu štete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 428/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 22, dostupna na www.ustavnisud.ba ), te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
33. Apelant ukazuje na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Europski sud, neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu članka 6. stavak 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očito nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. veljače 2015. godine, stavak 61.).
34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
35. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konačnici pobijanom presudom Vrhovnog suda apelantu odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete (nematerijalne i materijalne štete) zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene. Naime, za razliku od prvostupanjskog i drugostupanjskog suda koji su odbili prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije i usvojili apelantov tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je takav prigovor smatrao utemeljenim i odbio apelantov tužbeni zahtjev.
36. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su prvostupanjski i drugostupanjski sud kao osnovu za pasivnu legitimaciju tužene u predmetnom postupku ukazali na Ugovor o pitanjima sukcesije koju je tužena potpisala u Beču 29. lipnja 2001. godine. Također su ukazali i na odluku Ustavnog suda R Hrvatske od 21. veljače 2001. godine donesenu povodom gotovo identičnog činjeničnog i pravnog pitanja. U tom predmetu, Ustavni sud R Hrvatske je usvojio ustavnu tužbu podnositelja i utvrdio da je R Hrvatska pravni sljednik bivše SFRJ zbog čega odgovara za štetu koju je pretrpio podnositelj ustavne tužbe. Pri tome je svoju odluku Ustavni sud R Hrvatske utemeljio na međunarodnim konvencijama o sukcesiji koje je ratificirala R Hrvatska (Bečka konvencija o sukcesiji država u pogledu međunarodnih ugovora iz 1978. godine i Bečka konvencija o sukcesiji država u pogledu državne imovine), kao i praksi Stalnog međunarodnog suda pravde u Hagu.
37. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku o pasivnoj legitimaciji u biti utemeljio na odredbi članka I/3. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojoj se Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, i odredbi članka 72. stavak 2. Zakona o obrani BiH (koji je stupio na pravnu snagu 28. prosinca 2005. godine) prema kojem su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obveze entitetskih ministarstva obrane nastalih do 1. siječnja 2006. godine. Stoga, kako je u konkretnom slučaju šteta nastala prije 1. siječnja 2006. godine, proizlazi da za nju nije odgovorna tužena već entitetske vlade. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je u pobijanoj odluci Vrhovni sud dao argumentirane razloge zbog čega tužena nije pasivno legitimirana u predmetnoj pravnoj stvari i to svoje stajalište utemeljio na materijalnopravnim propisima u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost na način na koji apelant ukazuje u apelaciji.
38. U odnosu na odluku Ustavnog suda R Hrvatske na koju apelant ukazuje u apelaciji a i na koju su se pozvali prvostupanjski i drugostupanjski sud u pogledu sukcesije i odgovornosti Bosne i Hercegovine za konkretnu štetu, Ustavni sud ukazuje da nije sporna primjena međunarodnih standarda o sukcesiji koje je ratificirala Bosna i Hercegovina. Međutim, u kontekstu odgovornosti Bosne i Hercegovine u smislu sukcesije nužno je ukazati da Bosna i Hercegovina za razliku od R Hrvatske ima drugačije ustavnopravno uređenje koje je propisano Ustavom Bosne i Hercegovine, te da se ona sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, čije su nadležnosti propisane Ustavom Bosne i Hercegovine i ustavima entiteta. Dakle, Bosna i Hercegovina je složena pravna tvorevina u kojoj su nadležnosti pa samim tim i odgovornosti podijeljene između institucija Bosne i Hercegovine i njezinih entiteta i u svezi s tim je nužno utvrditi je li u okolnostima konkretnog slučaja za štetu koju je pretrpio apelant odgovorna Bosna i Hercegovina ili njezini entiteti. Na navedeno je u biti ukazao i Vrhovni sud u pobijanoj presudi upućujući na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Zakona o obrani BiH. Slijedom navedenog, kako je odredbom članka 72. stavak 2. Zakona o obrani BiH propisana nadležnost entitetskih vlada za obveze i dugove koji su nastali do 1. siječnja 2006. godine, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji pasivna legitimacija tužene.
39. U odnosu na apelantove navode da ranija tužena SFRJ nije prigovarala pasivnoj legitimaciji, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženje presuda redovnih sudova proizlazi da vojni pravobranitelj koji je zastupao tada tuženu SFRJ nije prigovorio pasivnoj legitimaciji. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant na temelju novonastalih okolnosti nakon podnošenja tužbe uređivao tužbu na način da je kao tuženu umjesto SFRJ označio Bosnu i Hercegovinu kojoj je dostavljena apelantova tužba na odgovor, a koja je u tom odgovoru na tužbu kao i tijekom cijelog postupka pobijala svoju pasivnu legitimaciju, o čemu je u konačnici odluku donio Vrhovni sud u pobijanoj odluci u čijem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
40. Imajući u vidu sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je u pobijanoj odluci dao jasno i argumentirano obrazloženje zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev, odnosno zbog čega u konkretnom slučaju tužena nije pasivno legitimirana u konkretnoj pravnoj stvari primjenjujući pri tome relevantne pravne propise u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Europskog i Ustavnog suda, mogla biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Vrhovnog suda.
41. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Pravo na imovinu
42. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju pobijane odluke kojom je okončan predmetni postupak nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, te kada je revizijski sud za svoju odluku dao veoma jasne razloge.
44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević