Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3891/16 (A&A International consulting limited)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Revizija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3891/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3891/16, rješavajući apelaciju A&A International Consulting Limited, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A&A International Consulting Limited podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 003601 16 Rev od 19. jula 2016. godine, br.

S1 3 P 003601 15 Pž 2 od 26. februara 2016. godine i br. S1 3 P 003601 14 P 2 od 20. februara 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. A&A International Consulting Limited (u daljnjem tekstu: apelant), iz Capital Cityja, Seychelles, koje zastupa Advokatsko društvo Spaho d.o.o, iz Sarajeva, podnio je 3. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 003601 16 Rev od 19. jula 2016. godine, br. S1 3 P 003601 15 Pž 2 od 26. februara 2016. godine i br. S1 3 P 003601 14 P 2 od 20. februara 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa (Ministarstvo) koje zastupa Pravobranilaštvo BiH i Tuzlanski kanton, Ministarstva pravde kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je 6. marta 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalno pravobranilaštvo Tuzle 14. marta 2018. godine, dok Pravobranilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Sud BiH broj S1 3 P 003601 14 P 2 od 20. februara 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim traži da se tuženi obavežu da apelantu, solidarno, na ime naknade štete, isplate iznos od 977.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 26. decembra 2007. godine pa do isplate, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Također, istom presudom je obavezan apelant da prvotuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.466,00 KM, u roku od 30 dana, od dana prijema presude, pod prijetnjom izvršenja; kao i da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.024,00 KM, u roku od 30 dana, od dana prijema presude, pod prijetnjom izvršenja.

6. Apelant navodi da je 3. aprila 2006. godine zaključio Ugovor o istupanju ovjeren kod Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem ovjere 032-0-0v-06-00- 2018, kao i Aneks ugovora o pristupanju stranih osnivača. Navedenim ugovorima, apelant je stekao vlasništvo nad 50% udjela Privrednog društva ,,ELTA-MT“ d.o.o. za trgovinu, građevinarstvo i trgovinu, Tuzla, dok su Slobodan Jovanović i Dušan Černigoj istupili iz vlasništva nad Društvom. Nakon izvršenih promjena, apelant navodi da je u Društvu imao 50% udjela, a fizička lica Muhamed Tokača i Jovanka Kabanica po 25% udjela. Tužitelj dalje navodi da su upravo u tom periodu, ostali vlasnici udjela u Društvu Muhamed Tokača i Jovanka Kabanica (po 25% udjela) pokrenuli postupke osporavanja pristupanja stranih osnivača Društvu. Dakle, apelant navodi da je greška koju su počinili službenici za čiji rad odgovaraju tuženi, razlog podizanja tužbe apelanta, jer je upravo tom greškom nastala šteta apelanta. Apelant navodi da je Općinski sud donio rješenje broj 032-0-Reg-07-00715 od 26. decembra 2007. godine o brisanju konačnog upisa u sudski registar, u kojem je navedeno da se radi o očiglednom previdu postupajućeg sudije, jer u protivnom sudija ne bi ni donio naredbu o upisu promjena u sudski registar, kao i da je rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 12. juna 2008. godine broj 003-0-PŽ-08-000018 potvrđeno navedeno rješenje. Dakle, kako zaključuje apelant, šteta je nastala greškom postupajućeg sudije, a na osnovu toga apelant pokreće parnični postupak radi naknade nastale štete. Iz činjenice da su sami organi za čiji rad odgovaraju tuženi poništili ili preinačili svoja ranija rješenja vidljivo je da su oni počinili greške u radu, usljed kojih je apelantu kao savjesnom trećem licu nanesena materijalna šteta.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđujući osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete, Sud BiH je ocijenio da se u postupanju tuženih ne može pronaći elemenat protivpravnosti, pa na osnovu čega im se i ne može pripisati ni odgovornost za eventualni nastanak štete prilikom zakonitog i pravilnog postupanja. Naime, protivpravnost štetne radnje, kao pravni institut koji definira jedan od elemenata odštetne odgovornosti, po svom sadržaju i smislu označava, radnju koja je protivna normama pozitivnog prava, što takvu radnju čini nedopuštenom i što, u slučaju ispunjenja i drugih, zakonom propisanih elemenata, dovodi do odštetne odgovornosti štetnika. Upravo je iz navedenih razloga Sud BiH ocijenio da u radnjama tuženih nema elemenata protivpravnosti. Kada se ima u vidu, da su tuženi sporna rješenja donijeli u okviru ovlaštenja datih im zakonima i drugim propisima, to u radnjama koje se sastoje u brisanju registracije nema protivpravnosti, koja bi predstavljala pretpostavku odštetne odgovornosti. Imajući u vidu da su tuženi vršili svoju dužnost u okviru svoje nadležnosti i na zakonom propisani način, isključena je odgovornost za eventualno nastalu štetu. Slijedom utvrđenih činjenica, i primjenom relevantnih propisa, Sud BiH je utvrdio da na strani tuženih ne postoji krivica kao subjektivni elemenat u okviru pretpostavki za odgovornost za štetu.

8. Sud BiH je također naveo da apelant nije dokazao ni da bi ostvario uvjete za naknadu štete odnosno da bi izgubljenu dobit zaista i ostvario. Naime, da se dosudi naknada na ime izgubljene dobiti nije dovoljna apstraktna mogućnost zarade, nego ta zarada mora biti očekivana prema redovnom toku stvari. Naime, postojanje ponude (konkretno ponuda poslovnog subjekta 7L Capital Partners od 28. maja 2008. godine), a imajući u vidu da apelant nije dokazao postojanje prihvata iste ponude koja bi u bitnim elementima sadržajno odgovarala ponudi, nije dovoljno da se izvede zaključak o postojanju pravnog posla, tj. ugovora. Naime, imajući u vidu odredbu člana 32. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94: u daljnjem tekstu: ZOO), ponuda predstavlja samo prijedlog za zaključenje ugovora, dakle predstavlja apstraktnu mogućnost zarade, i kao takva nije relevantan dokaz da bi se mogao izvesti zaključak o očekivanoj zaradi prema redovnom toku stvari. Sud BiH nije posebno obrazlagao sve provedene dokaze s obzirom da se odnose na nesporne činjenice i one koje nisu bitne za odlučivanje o predmetnoj pravnoj stvari. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

9. Presudom Sud BiH broj S1 3 P 003601 15 Pž 2 od 26. februara 2016. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

10. Polazeći od činjenica koje su utvrđene u prvostepenom postupku, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da su Rješenjem Ministarstva od 14. marta 2007. godine poništena konačna rješenja tog Ministarstva od 25. marta 2004. godine i 1. maja 2006. godine na osnovu kojeg je po prijedlogu Muhameda Tokača rješenjem Općinskog suda od 26. decembra 2007. godine izvršeno brisanje kao neosnovanog, konačnog upisa u sudski registar pristupanje društvu stranih osnivača, povećanje osnovnog kapitala, brisanje pojedinačnih djelatnosti i upis lica ovlaštenih za zastupanje, što je Kantonalni sud potvrdio rješenjem od 4. januara 2008. godine. Ugovorom o kupoprodaji od 15. augusta 2006. godine, Dušan Černigoj, tadašnji ovlašteni zastupnik i direktor apelanta, je prodao dionice odnosno udio u firmi ELTA-MT d.o.o. Tuzla od 50% Igoru Mašiću i Dragi Juriću za iznos od 977.915,00 KM i garantuje povrat uplaćenog novca u slučaju da dođe do poništenja aneksa i vraćanja udjela u periodu od dvije (2) godine.

11. Nadalje, po ocjeni suda, grešku u postupanju suda otklanja sam podnosilac prijave, odnosno firme koja je upisana u registar, a ne pada na teret suda ni organa. Tačno je da je odredbom člana 10. tačka 6. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“, br. 27/05, 68/05, 43/09 i 63/14) propisano da registarski sudovi odgovaraju za vjerodostojnost izvršenog upisa. Međutim, ta odredba se odnosi na vjerodostojnost upisa u sudski registar što znači da upis odgovara dokumentaciji koja je uz prijavu priložena. Tačno je da je nadležni registarski sud postupajući po prijemu prijave za registraciju dužan da u skladu sa ovlaštenjima iz odredbe čl. 53-55 navedenog zakona provjeri da li su uz prijavu predate potrebne isprave i da li su u skladu sa drugim propisima Federacije BiH. Međutim, odredbom člana 69. citiranog zakona jasno su određeni razlozi za brisanje iz registra na zahtjev lica koje ima pravni interes ili po službenoj dužnosti, pa u skladu sa navedenim članom stav 1. tačka 3., sasvim jasno proizlazi da će se neosnovani upis brisati i u slučaju u kojima je po zakonu upis bio nedopustiv, ili je naknadno postao nedopustiv.

12. Žalbom se osnovano ukazuje da se krivotvorenja isprave i zamjene stranica ugovora dokazuje samo pravosnažnom presudom u postupku nadležnog suda, međutim ta činjenica ne utiče na zakonitost i pravilnost pobijane odluke. U konkretnom slučaju Općinski sud je imao ovlaštenje za brisanje neosnovanog upisa prema rješenju Ministarstva od 14. marta 2007. godine kojim su poništena u cjelosti konačna rješenja tog Ministarsva od 25. marta 2004. godine i prijava zahtjeva za registraciju Ugovora o pristupanju društvu stranih osnivača i zahtjeva za registraciju Aneksa Ugovora o pristupanju odbačena kao neuredna. U pitanju je ulog stranog ulagača u privrednom društvu koje se bavi javnim informiranjem, koji prema odredbi člana 4. Zakona o politici direktnih stranih ulaganja u BiH i člana 3. stav 2. Zakona o stranim ulaganjima, strani ulog u glavnicu društva sa navedenom djelatnošću ne može biti veći od 49% od glavnice u tom društvu. Kako je u konkretnoj situaciji prema Ugovoru o pristupanju stranih ulagača, strani ulog bio 75%, odnosno tužitelj sa 50% udjela, neprihvatljivi su navodi žalbe da su ulagači ispoštovali sve zakonske procedure za registraciju i upis. Konačno, drugostepeno vijeće Suda BiH zaključuje da je prvostepeni sud za presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev, u postupku proveo i pravilno ocjenio sve provedene dokaze na način iz odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: ZPP). S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, drugostepeno vijeće nalazi da ne stoji ni jedan od žalbenih razloga apelanta, da ne postoje ni povrede parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, da je pravilna odluka prvostepenog vijeća, zbog čega je drugostepeno vijeće Suda BiH na osnovu odredbi člana 193. ZPP.

13. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 003601 16 Rev od 19. juli 2016. godine revizija apelanta je odbijena kao neosnovana.

14. Kako navodi revizijsko vijeće Suda BiH, revizija nije osnovana, jer u provedenom postupku nema povrede odredaba parničnog postupka iz člana 176. ZPP. Nadalje, po mišljenju revizijskog vijeća Suda BiH, revizijski razlozi koji se odnose na povrede odredaba parničnog postupka člana

176. ZPP zapravo su činjenični prigovori. U reviziji tužitelji iznose svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznose drugačije činjenične zaključke od nižestepenih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer se prema odredbi člana 207. stav

2. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S druge strane, Sud ne čini povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 176. u vezi sa čl. 13. ZPP ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije, nego što to smatra apelant.

15. Kako je dalje navedeno, razlozi revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani. Po ocjeni revizijskog vijeća, drugostepeno vijeće je postupilo u skladu sa zakonom kada je prihvatilo kao pravilne i potpune dokaze koje je tokom postupka izveo prvostepeni sud, kao i njihovu ocjenu, te pravno relevantne činjenice koje su provedenim dokazima utvrđene, a na osnovu kojih je prvostepeni sud donio prvostepenu presudu, koju drugostepeno vijeće smatra pravilnom i zakonitom. Za ovakvu odluku drugostepeno građansko vijeće je dalo valjane razloge koje u cijelosti usvaja i ovo revizijsko vijeće.

16. Na osnovu provedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio, a drugostepeni sud ocijenio pravilnim i potvrdio utvrđenje da je potrebno, za postojanje odgovornosti za naknadu štete za štetu, prema odredbi člana 154. ZOO postojanje dva osnovna uvjeta odgovornosti za prouzrokovanu štetu

- krivicu kao poseban uvjet i osnov odgovornosti i štete kao općeg uvjeta odgovornosti, te je prvostepeni sud postavio sebi zadatak utvrđivanja krivice na strani tuženih, kao posebnog uvjeta. I prema shvatanju revizionog vijeća, pravilno je drugostepeni sud ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučivao kada je kao odlučnu činjenicu cijenio da je rješenje Općinskog suda u Tuzli od 26. decembra 2007. godine, potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli od 12. juna 2008. godine, za posljedicu imalo brisanje registracije po rješenju Kantonalnog suda u Tuzli od 13. maja 2004. godine, a koje je uzročno - posljedično povezano sa brisanjem svih naknadnih upisa promjena u sudskog registru koji se temelje na brisanom upisu, pa među kojima je i upis apelanta od 1. juna 2006. godine. Reviziono vijeće nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je nesumnjivo utvrđeno da se u postupanju tuženih ne može pronaći elemenat ni krivice ni protivpravnosti, pa na osnovu čega im se i ne može pripisati u odgovornost eventualni nastanak štete kada su, u konkretnoj stvari, zakonito i pravilno postupali.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

18. Apelant prigovara da je na istaknute revizijske navode koji se odnose na presudu koja se razlikuje od prvostepene, revizijsko vijeće dalo obrazloženje identično prvostepenoj presudi. Niti jedan od revizijskih razloga nije razmatran niti je odlučeno po njima, već je revizijsko vijeće ponovilo identična obrazloženja iz prvostepene presude. Apelant je u reviziji istaknuo navode u pogledu tumačenja tužbenog zahtjeva od Apelacijskog vijeća. Revizijsko vijeće je u tom pogledu navelo identičan stav prvostepenog suda koji se navodi da tužitelj nije dokazao naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti. Apelacijsko vijeće u svojoj odluci, protiv koje je uložena revizija, niti jednim navodom ne spominje zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene dobiti. Na istaknute navode apelanta u pogledu pogrešnog navođenja Apelacionog vijeća u pogledu sudskih postupaka i rješenja drugih organa koji su ili u toku ili drugačije pravosnažno odlučeni u odnosu na navode drugostepene odluke, Revizijsko vijeće nije dostavilo bilo kakvo obrazloženje. Nesporno je da Revizijsko vijeće nije razmatralo uloženi pravni lijek apelanta. Revizijsko vijeće nije dostavilo odgovore i tumačanje na istaknutu reviziju, već je ponovilo identična obrazloženja iz prvostepene presude. Apelantu je uskraćeno pravo na razmatranje pravnog i vanrednog pravnog lijeka. Zakonom i ustavom garantirano pravo na pravni lijek protiv odluka sudova ne predstavlja puki formalizam prijema pravnog lijeka bez njegovog tumačenja i razmatranja i pružanja odgovora na istaknute navode.

b) Odgovor na apelaciju

19. Sud BiH smatra da je navođenje povreda ljudskih prava u ovom predmetu potpuno proizvoljno jer je pravo na pravično suđenje u potpunosti zadovoljeno, što se vidi iz postupka koji je vođen kod nadležnih državnih organa koji su potpuno pravilno i zakonito odbili apelantoive zahtjeve, jer nije ispunjavao ni činjenične ni pravne razloge za uvažavanje tih zahtjeva.

20. Kantonalno pravobranilaštvo predlaže da Ustavni sud odbije kao neosnovanu apelaciju podnesenu protiv osporenih odluka Suda BiH.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94), relevantne odredbe glase:

Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta. Ponuda Član 32.

(1) Ponuda je prijedlog za zaključenje ugovora učinjen određenom licu, koji sadrži sve bitne sastojke ugovora tako da bi se njegovim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor.

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (...)

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.

(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.

22. U Zakonu o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“, broj: 27/05, 68/05, 43/09 i 63/14), relevantne odredbe glase:

Član 10. tačka 6.

(.....)

(6) Registarski sudovi odgovaraju za vjerodostojnost izvršenoga upisa.

Član 69.

Razlozi za brisanje iz registra Mjerodavni registarski sud brisat će neutemeljeni upis, na zahtjev osobe koja ima pravni interes ili po službenoj dužnosti, u slučaju da se u postupku ustvrdi:

1) da je upis izvršen bez podnošenja propisane isprave;

2) da su nakon donošenja rješenja o upisu propisani drugi uvjeti za registraciju poslovnoga subjekta, a poslovni subjekt je propustio uskladiti te uvjete u propisanome roku i 3) u drugim slučajevima u kojima je po zakonu upis bio nedopustiv ili je naknadno postao nedopustiv.

23. U Zakonu o parničnom postupku pred sudom BiH („Službeni glasnik BiH broj 36/04), relevantne odredbe glase:

Člana 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 176.

(1) Povreda odredbi parničnog postupka postoji ako Sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. (…)

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 003601 16 Rev od 19. juli 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 3. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio isplatu štete, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava apelanta. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

34. Ustavni sud zapaža da je odlukom prvostepenog vijeća Suda BiH, a koju je potvrdilo dugostepeno vijeće, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da apelantu, solidarno, na ime naknade štete, isplate iznos od 977.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 26. decembra 2007. godine pa do isplate. Apelant, međutim, smatra da su tim odlukama, a posebno revizijskom odlukom Suda BiH, povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje i imovinu. Međutim, po mišljenju revizijskog vijeća Suda BiH, revizijski razlozi koji se odnose na povrede odredaba parničnog postupka člana 176. ZPP zapravo su činjenični prigovori. U reviziji apelant iznose svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznose drugačije činjenične zaključke od nižestepenih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer se prema odredbi člana 207. stav 2. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S druge strane, sud ne čini povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 176. u vezi sa čl. 13. ZPP ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije, nego što to smatra apelant.

35. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOO, ZPP i Zakona o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji BiH na kojima su zasnovane osporene presude Suda BiH, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u parničnom postupku i u primjeni materijalnog prava. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

37. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, vežu za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kada je Sud BiH utvrdio da razlozi revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani, jer je drugostepeno vijeće postupilo u skladu sa zakonom kada je prihvatilo kao pravilne i potpune dokaze koje je tokom postupka izveo prvostepeni sud.

39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević