Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3597/16 (Z.S.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ništavost
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3597/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3597/16, rješavajući apelaciju Z. S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. listopada 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Z. S.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 P 013896 14 Rev 2. od 24.

svibnja 2016. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Zapadnohercegovačkog kantona da apelantu Z. S. isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Zapadnohercegovačkog kantona da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Z. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 P 013896 14 Rev 2.

od 24. svibnja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 013896 14 Gž 3 od 16. svibnja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 013896 12 P 2 od 11. ožujka 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Z. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Dragutin Bošnjak, odvjetnik iz Mostara, podnio je 26. kolovoza 2016. godne apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 013896 14 Rev 2. od 24. svibnja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 013896 14 Gž 3 od 16. svibnja 2014. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 013896 12 P 2 od 11. ožujka 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, I. S. (u daljnjem tekstu: prvotuženi), T.Č. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i M.Č. (u daljnjem tekstu: trećetuženi, sva trojica tuženih zajedno:tuženi) zatraženo je 21. svibnja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 29. svibnja 2018. godine, Kantonalni sud 29. svibnja 2018. godine i Općinski sud 8. lipnja 2018. godine. Tuženi nisu dostavili tražene odgovore.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 13. srpnja 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih kojom je tražio da sud poništi ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je 12. srpnja 2000. godine zaključio prvotuženi sa A. Č., čiji su predmet bile nekretnine precizirane u presudi. Općinski sud je donio Presudu broj P-210/04 od 16. siječnja 2006. godine kojom je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbijen kao neutemeljen.

6. Protiv navedene presude apelant je podnio priziv Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 008-0-Gž-06-000 183 od 9. lipnja 2006. godine ukinuo osporenu presudu Općinskog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje uz obrazloženje da je prvostupanjski sud nezakonitim postupanjem onemogućio stranku da raspravlja pred sudom a što je bilo do utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

7. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 064-0-P-06-000 167 od 22. lipnja 2007. godine kojom je ponovno u cijelosti odbijen precizirani apelantov tužbeni zahtjev.

8. Protiv navedene presude apelant je podnio priziv Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 008-0-Gž-08-000 003 od 17. ožujka 2008. godine priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 070-0-Rev-08-000749 od 26. siječnja 2010. godine ukinuo osporenu drugostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovni postupak uz obrazloženje da su nižestupanjski sudovi pogrešno protumačili materijalno pravo i pogrešno ga primijenili.

10. Nakon toga Općinski sud je, nakon što mu je Kantonalni sud u postupku izvršenja revizione odluke predmet vratio na ponovni postupak, donio Presudu broj 64-0-P-013896 04 P od 6. prosinca 2010. godine kojom je djelomično usvojio apelantov precizirani tužbeni zahtjev, a odbio zahtjev u dijelu u kojem je podnesen protiv tužene M. Š.

11. Protiv navedene presude prvotuženi je podnio priziv Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 64-0-P-013896 11 Gž od 17. ožujka 2011. godine priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

12. Protiv navedene presude prvotuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 64-0-P-013896 11 Rev od 25. studenog 2011. godine reviziju usvojio, ukinuo osporenu presudu u usvajajućem dijelu i predmet u tom dijelu vratio drugostupanjskom sudu na ponovni postupak, jer je utvrđeno da u konkretnom slučaju prodavac A.Č. nije bio obuhvaćen tužbom a koji je, obzirom da se radi o dvostrano teretnom ugovoru, morao biti obuhvaćen.

13. Nakon toga Kantonalni sud je donio Rješenje broj 64-0-P-013896 12 Gž 2 od 18. svibnja 2012. godine kojim je priziv prvotuženog uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo u usvajajućem dijelu i u tom dijelu vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

14. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 64-0-P-013896 12 P 2 od 11. ožujka 2014. godine kojom je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ništav i da se poništava ugovor zaključen 12. srpnja 2000. godine između prvotuženog i A. Č. o kupoprodaji zemljišta označenog kao k.č. broj 242/128, površine 332 m2, upisanog u zk. uložak broj 633 k.o. Lise, novi premjer k.č. broj 1299 k.o. Lise (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), kao i sve pravne posljedice tog ugovora a to su prisvajanje objekata izgrađenih na tom zemljištu (stambena zgrada, šupa i ograda), te raspolaganje prizemnim stanom, da se utvrdi da je apelant temeljem kupovine, građenjem i dosjelošću suvlasnik sa dijelom ½ naznačenog zemljišta parcele 1299 i objekata izgrađenih na njemu a to su kuća na kat, šupa i ograda oko parcele, pa su tuženi dužni trpjeti da se apelant upiše kao suvlasnik sa ½ dijela navedenih nekretnina s tim da se istodobno prvotuženi briše, da se temeljem ovih utvrđenja obvezuje i da je dužan prvotuženi sa svojom obitelji i svojim stvarima napustiti predmetne nekretnine i predati ih u posjed apelantu i kaniti se ubuduće bilo kakvog smetanja apelanta u njihovom korištenju, te mu naknaditi troškove parničnog postupka. Presudom je obvezan apelant da prvotuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi. Presudom je odbačen apelantov prijedlog da sud zemljišnoknjižnom uredu dostavi rješenje kojim se nalaže da se u zk. ul. broj 633 k.o. Lise u teretnom listu upiše zabrana raspolaganja nekretninom k.č. broj 242/128 do pravomoćnog okončanja predmetnog spora.

15. U obrazloženju je navedeno da je na temelju brojnih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da su M. Š. i njena mldb. djeca 16. travnja 1979. godine kao kupci sa JB. i dr. kao prodavcima zaključili kupoprodajni ugovor čiji je predmet bilo zemljište označeno kao k.č. broj 242/10, upisano u zk. ul. broj 565 k.o. Lise, po novom premjeru k.č. broj 1298 (na kojem je M. Š. dogradila postojeću kuću), kao i k.č. broj 242/128, po novom premjeru k.č. broj 1299, k.o. Lise, da je M. Š. 20. studenog 1987. godine dala izjavu kojom se odriče vlasništva na zemljištu označenom kao k.č. broj 1299, vlasništva na kući izgrađenoj na tom zemljištu, kao i svih nekretnina i pokretnina koje se nalaze na njenoj nekretnini označenoj kao k.č. broj 1298 k.o. Lištica, i to u korist braće - apelanta i S.S. nakon čega je apelant ušao u posjed predmetne kuće (osim prvog kata) u kojem je bio do 1993. godine, da je M. Š. tri puta sačinjavala dodatak navedenoj izjavi, i to 20. studenog 1987. godine, 15. listopada 1992. godine i 1. ožujka 2000. godine, da je M. Š. od svoje braće -apelanta i S.S. primila novčani iznos od po 10.000,00 KM na ime prodaje predmetne kuće izgrađene na parceli broj 1299, da je prvotuženi ušao u posjed predmetne kuće sagrađene na zemljištu označenom kao k.č. broj1299, i to tijekom 1992. godine, i to na način da se uselio na prvi kat predmetne kuće koji je bio samo grubo izgrađen, da je prvotuženi navedeni kat dogradio i da se i danas nalazi u njegovom posjedu, da je prvotuženi 12. srpnja 2000. godine zaključio ugovor o kupoprodaji sa A.Č., vlasnikom i upisanim posjednikom parcele označene kao k.č. broj 242/128 k.o. Lise, po novom premjeru k.č. broj 1299, čiji je jedini posjednik i vlasnik u vrijeme zaključenja navedenog ugovora bio A.Č., nakon čega se prvotuženi i u zemljišnim knjigama uknjižio kao vlasnik i u katastru kao posjednik sa dijelom 1/1, da je nakon toga prvotuženi na svoje ime ishodio i rješenje o legalizaciji stambenog objekta izgrađenog na toj parceli, te nakon što je navedeni objekt upisao kao svoje vlasništvo u zemljišnim knjigama, temeljem ugovora o darivanju jednu polovicu kuće u idealnom dijelu prebacio na S.S.

16. S tim u svezi je navedeno da je među parničnim strankama bilo sporno da li je M.Š. kao kupac po osnovi ugovora iz 1979. godine kupila i nekretninu označenu kao k.č. broj 1299, po starom premjeru broj 242/128, k.o. Lise, odnosno da li je mogla steći pravo vlasništva na toj parceli budući da J.B. i dr. nisu bili upisani u zemljišnoj knjizi, niti katastru kao vlasnici ili posjednici označene parcele. Navedeno je i da je sporno tko je investirao u gradnju stambenog i popratnih objekata na navedenoj parceli kojih se M.Š. navedenim izjavama odrekla u korist svoje braće - apelanta i S.S. a koje je prvotuženi (kao njen treći brat) kupio od A.Č. 2000. godine i na temelju tog kupoprodajnog ugovora se uknjižio kao vlasnik i posjednik.

17. Općinski sud je, u svezi s navedenim, istaknuo da iz spornog kupoprodajnog ugovora iz 1979. godine proizlazi da prodavci prodaju, a kupci kupuju obiteljsku stambenu kuću na k.č. broj 242/10, upisanu u zk.ul. broj 565 k.o. Lise, u katastru označenu kao k.č. br. 1298 i 1299 k.o Lištica, za kupoprodajnu cijenu preciziranu u presudi, te da su ugovarači svoje potpise ovjerili kod nadležnog suda u Lištici iz čega se, prema mišljenju tog suda, može zaključiti da je navedeni ugovor zaključen sukladno odredbama članka 9. Zakona o prometu nepokretnosti koji je tada bio na snazi. Navedeno je i da je iz spornog ugovora vidljivo da je predmet kupoprodaje bila i parcela broj 1299, ali da je na temelju zemljišnoknjižne dokumentacije, precizirane u presudi, utvrđeno da u vrijeme zaključenja tog ugovora niti jedan od prodavaca nije bio uknjižen kao vlasnik niti posjednik, već da je u svim zemljišnim knjigama kao vlasnik i posjednik upisan A. Č. Navedeno je i da iz skice snimanja precizirane u presudi, također, proizlazi da su posjednici obje parcele (br. 1298 i 1299) sudskom nagodbom odredili površine, oblik i granice tih parcela a iz koje proizlazi da J. B. nikada nije bila ni vlasnica niti posjednica parcele broj 1299, tako da nije ni mogla pravnim poslom prenijeti vlasništvo ili posjed na toj parceli na M. Š. zbog čega ona nije ni mogla steći valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva ili posjeda u zemljišne knjige ili druge javne registre na parceli broj 1299. Prema obrazloženju Općinskog suda i iz iskaza M. Š., proizlazi da ona prije kupovine označene nekretnine nije „istraživala niti zemljišnoknjižno, niti katastarsko stanje te parcele“ iz čega, prema mišljenju tog suda, proizlazi da je prilikom kupovine nekretnine postupala nesavjesno. Nesavjesnost M. Š. proizlazi, prema obrazloženju tog suda, i iz zaključka SO Lištica od 12. svibnja 1981. godine koji je sačinjen prilikom uviđaja na predmetnim nekretninama i kojem je, između ostalih, nazočio i A.Č., kao i iz činjenice da je protiv nje A. Č. pokrenuo i parnični postupak vezan za parcelu broj 1299.

18. Općinski sud je istaknuo da upravo iz navedenih razloga M. Š. nije ni mogla temeljem dane izjave o odricanju od prava vlasništva i dodacima te izjave kasnije sačinjenim, niti bilo kojim drugim pravnim poslom, pa čak ni pod pretpostavkom zaključenja ugovora ovjerenog kod nadležnog suda, prenijeti pravo vlasništva na parceli broj 1299 na apelanta i S.S. Prema zaključku tog suda, i apelant i njegov brat S.S. su znali da je A. Č. kao upisani vlasnik i posjednik parcele broj 1299 pokrenuo parnični postupak vezan za tu parcelu protiv M. Š., jer im je ona dala punomoć za zastupanje u sporu protiv A. Č. Zbog navedenih razloga, kako je obrazložio taj sud, M. Š. nije mogla ni steći pravo vlasništva na kući izgrađenoj na toj parceli, niti je njezinom prodajom braći - apelantu i S.S. za cijenu od 20.000,00 KM mogla na njih prenijeti pravo vlasništva na kući, jer ga nije ni sama imala, već su apelant i S.S., prema mišljenju tog suda, isplatom iznosa od 20.000,00 KM (po 10.000,00 KM svaki) samo mogli stupiti u isti pravni položaj u kojem je bila i M. Š. Pri tome je navedeno i da je u postupku utvrđeno da M. Š. i nije imala svojih novčanih sredstava za izgradnju navedene kuće. Općinski sud je naveo da je, s druge strane, nesporno da je prvotuženi na zakonit način kupio parcelu broj 1299 od njezinog pravog vlasnika i posjednika A. Č., te da je time stekao osnovu za upis u zemljišne i druge javne knjige svog vlasništva i posjeda na parceli broj 1299 zbog čega ugovor koji su njih dvojica zaključila nije ništav u smislu odredaba članka 103. ZOO.

19. S tim u svezi je navedeno da je odredbom članka 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da osoba koja izgradi građevinski objekt trajne namjene na zemljištu koje pripada drugome stječe pravo vlasništva i na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekt, kao i na zemljištu koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala, niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah gradnji usprotivio. Pošto u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je M. Š. kao njegova prednica, a niti on svojim sredstvima sagradio predmetni objekt na parceli broj 1299, te pošto iz provedenih dokaza proizlazi da su i M. Š. i apelant bili nesavjesni, jer su znali da M. Š. nije stekla vlasništvo ni posjed na toj parceli, zbog svih tih razloga, prema mišljenju Općinskog suda, apelant nije mogao steći pravo vlasništva niti dosjelošću, to je Općinski sud odbio kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev preciziran u dispozitivu presude.

20. Protiv navedene presude apelant je podnio priziv Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj broj 64 0 P 013896 14 Gž 3 od 16. svibnja 2014. godine priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu u potpunosti prihvatajući pravni stav prvostupanjskog suda. Presudom je odbijen i zahtjev prvotuženog za naknadu troškova za sastav priziva.

21. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 64 0 P 013896 14 Rev 2 od 24. svibnja 2016. godine reviziju odbio. U obrazloženju je navedeno da apelant neutemeljeno prigovara da je drugostupanjska presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 209. u svezi sa člankom 228. ZPP, jer je, kako je naveo taj sud, prethodna drugostupanjska presuda od 17. ožujka 2011. godine ukinuta rješenjem Vrhovnog suda od 22. studenog 2011. godine, jer je revizijski sud zaključio da je zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 209. u svezi sa čl. 293. stavak 3. i 295. ZPP budući da odsustvo jednog nužnog suparničara (u konkretnom slučaju nasljednika prodavca A. Č.) predstavlja nedostatak procesnopravne legitimacije koja tužbu čini neurednom, a vođenje parnice nedopuštenom. Stoga je revizijski sud, kako je obrazloženo, naložio drugostupanjskom sudu da se u ponovnom postupku otkloni nedostatak u zasnivanju nužnog pasivnog suparničarstva, odnosno da se predmetna tužba uredi tako da se njome obuhvate svi subjekti koji su sudionici spornog materijalnopravnog odnosa (u konkretnom slučaju i prodavač, odnosno njegovi pravni sljednici iz kupoprodajnog ugovora koji je predmet zahtjeva za utvrđenje ništavosti). Kako je naveo Vrhovni sud, drugostupanjski sud je, postupajući po uputama revizijskog suda, u ponovnom postupku ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje koji je i postupio prema nalogu tog suda. S tim u svezi je navedeno da je neutemeljen apelantov revizioni navod da su se nižestupanjski sudovi u ponovnom postupku morali ograničiti isključivo na otklanjanje povrede odredaba parničnog postupka na koju je ukazao revizijski sud u svom ukidnom rješenju, bez mogućnosti ponovnog utvrđivanja činjenica i izvođenja dokaza o kojima ovisi meritorna odluka. Navedeno je, prema mišljenju tog suda, neutemeljeno, jer na novom pripremnom ročištu, koje je zakazano nakon što je prvostupanjska presuda ukinuta, stranke mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze. Za to pripremno ročište, kako je obrazloženo, u svemu važe odredbe čl. od 77. do 85. ZPP, tako da stranke nisu na tom ročištu ograničene u pogledu predlaganja novih dokaza i iznošenja novih činjenica. Ovo tim više što bi u konkretnom slučaju novooznačeni tuženi, kada bi se prihvatio kao pravilan apelantov stav, prema obrazloženju Vrhovnog suda, bili onemogućeni u pravu da raspravljaju u parnici. Nadalje je navedeno da je neutemeljen i apelantov navod da su u postupku pred nižestupanjskim sudovima proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog prava. Kako je obrazloženo, u ovoj pravnoj stvari apelant zahtijeva da se utvrdi ništavim kupoprodajni ugovor zaključen između A. Č., kao prodavca, i prvotuženog, kao kupca, kao i da se utvrdi da je on osnovom kupoprodaje, građenjem i dosjelošću stekao pravo suvlasništva sa dijelom 1/2 na nekretnini koja je bila predmet navedenog kupoprodajnog ugovora, pa slijedom toga zahtijeva zemljišnoknjižni upis tog prava i predaju nekretnina u posjed, dakle, suština tužbenog zahtjeva u ovoj parnici je predaja u posjed spornih nekretnina.

22. S tim u svezi je navedeno da, prema odredbi članka 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, vlasnik može tužbom zahtijevati od držatelja povrat individualno određene stvari, pri čemu tužitelj mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, odnosno jače pravo na posjed (tužba iz pretpostavljenog vlasništva - članak 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima), kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U situaciji kada tuženi osporavaju da je i prodavač (M. Š.), odnosno njegov pravni prednik (J. B.) bila vlasnik sporne nekretnine k.č. broj 1299 k.o. Lise, kako je to slučaj u ovoj parnici, kako je obrazložio taj sud, činjenica da je pravni prednik tužitelja kupio predmetnu nekretninu ne daje mu, sama po sebi, nikakvo pravo prema tuženim ako ne dokaže pravni temelj i istinit način prodavčevog stjecanja nekretnine. Suprotno apelantovom pravnom rezoniranju, prema mišljenju tog suda, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da tužitelj u postupku nije dokazao vlasništvo njegovog pravnog prednika (M. Š.) na parceli k.č. broj 1299 k.o. Lise za koji zaključak su uz obrazloženje svojih presuda dali pravilne i potpune razloge koji u svemu prihvaća i taj sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem (str. 13. i 14. prvostupanjske presude). Stoga, kako je obrazložio taj sud, M. Š. nije ni mogla izjavom od 20. studenog 1987. godine prenijeti na tužitelja pravo vlasništva na parceli k.č. broj 1299 jer ni sama to pravo vlasništva nije stekla temeljem kupoprodajnog ugovora od 16. travnja 1979. godine, pa je, stoga, prema mišljenju tog suda, neprihvatljiv pravni stav revidenta da je temeljem pravnog posla stekao pravo vlasništva na predmetnoj parceli. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja da je obiteljska kuća na parceli k.č. broj 1299 sagrađena novčanim sredstvima prvotuženog i njegovog brata S.S., nema osnova za zaključak da je tužitelj temeljem građenja vlasnik predmetne parcele, kako su to pravilno, prema mišljenju Vrhovnog suda, zaključili i nižestupanjski sudovi.

23. Nadalje je navedeno da pošto predmetni kupoprodajni ugovor od 16. travnja 1979. godine, a slijedom toga ni izjava o odricanju od vlasništva, koju je M. Š. sačinila 20. studenog 1987. godine, ne predstavlja punovažan pravni posao podoban za stjecanje prava vlasništva, to se u konkretnom slučaju ne može govoriti o zakonitom posjedu kao osnovi za redovan održaj. Pod savjesnim posjedom, kako je obrazloženo, podrazumijeva se posjed kod koga posjednik vjeruje u pravnu osnovu svog posjeda, dakle, opravdano smatra da je on titular prava čiju sadržinu faktično vrši, odnosno savjesni posjednik nije svjestan da se njegova faktička vlast razilazi od pravnog stanja. Njegova zabluda o svom vlastitom pravu, kako je obrazloženo, mora biti objektivna, tako da on prema normalnim okolnostima nije morao da sumnja da nema pravo koje faktički vrši a savjesnost posjeda se pretpostavlja i mora postojati za sve vrijeme potrebno za održaj (članak 77. stavak 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima). Osim toga, navedeno je da je pri uračunavanju vremena potrebnog za stjecanje vlasništva na nekretnini putem održaja nužno i da je pravni prednik sadašnjeg posjednika za sve vrijeme bio savjestan posjednik (članak 28. stavak 4. i članak 30. stavak 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno članak 32. i članak 35. Zakona o vlasničkopravnim odnosima). S tim u svezi je navedeno da je ocjenom utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključio da pravni prednik tužitelja, njegova sestra M. Š., nije bila savjestan posjednik parcele k.č. broj 1299 koji je kao pravilan prihvatio i drugostupanjski sud, te da, prema mišljenju Vrhovnog suda, neovisno o navedenom zaključku, čiju pravilnost apelant osporava, treba istaći da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izvanredni održaj ni pod pretpostavkom da je M. Š. bila savjesni posjednik sporne parcele. Naime, kako je obrazloženo, pošto od zaključenja kupoprodajnog ugovora od 16. travnja 1979. godine pa do 1993. godine, kada je apelant prestao posjedovati spornu nekretninu, nije protekao zakonom propisani rok od 20 godina, to nema osnove za zaključak da je apelant dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini.

24. Nadalje je navedeno da su, imajući u vidu sve navedeno, nižestupanjski sudovi pravilno odbili i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora od 12. srpnja 2000. godine, zaključenog između A. Č. kao prodavca i prvotuženog kao kupca. Neovisno o razlozima nižestupanjskih sudova, polazeći od suštine tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je ocijenio da kupoprodajni ugovor na temelju koga je prodana tuđa stvar, što zapravo apelant i tvrdi, ne bi bio ništav u smislu članka 103. ZOO, pa se već zbog tog razloga ne može udovoljiti zahtjevu za utvrđivanje ništavosti ugovora. Apelant, kao eventualni vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik, nije aktivno legitimiran da radi zaštite prava vlasništva pobija pravni posao trećih osoba samo zato što je predmet ugovora njegovo „vlasništvo“ (pravni stav izražen u Biltenu Vrhovnog suda BiH broj 1989/4, sentenca broj 60). Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U veoma opširnoj apelaciji apelant većim dijelom komentira presude donesene u tijeku postupka a prije osporenih presuda (za čije osporavanje je, u smislu odredaba članka 18. Pravila Ustavnog suda, protekao rok za osporavanje obzirom da su donesene 2010. godine i ranije). U svezi sa osporenim presudama, navodi da je nedvojbeno dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina, te da je prvotuženi sve vrijeme postupao nesavjesno znajući da je kupio nekretninu od nevlasnika, a da je apelant već njezin vlasnik. Navodi i da nije točno da je A. Č. protiv M. Š. pokrenuo parnični postupak, niti da je apelant bio njezin zastupnik, jer je bio pokrenut postupak zbog smetanja posjeda. Navodi i da su redoviti sudovi protuzakonito postupali kada su ponovno proveli dokazni postupak nakon što je predmet vraćen prvostupanjskom sudu radi obuhvaćanja tužbom i A. Č. Također, navodi i da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo i to preko 13 godina zbog čega traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete od 3.900,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da u cijelosti ostaje kod obrazloženja danog u svojoj presudi.

27. Kantonalni sud je naveo da u postupku nisu prekršena prava na koja se apelant poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.

28. Općinski sud je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, mišljenja da u postupku donošenja osporene presude nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva.

V. Relevantni propisi

29. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98) ) relevantne odredbe glase:

Članak 28.

1)Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se odmah usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt ili da graditelj poruši građevinski objekt i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu vrijednost zemljišta. 2)Iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekt ne poruši, ako njegovo rušenje, obzirom na okolnosti slučaja (vrijednost objekta, ponašanje vlasnika zemljišta i graditelja u tijeku izgradnje i sl.) ne bi bilo opravdano.

3)U slučaju iz stavka 1. ovog članka, vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete. 4) Ako vlasnik zemljišta zahtijeva da mu pripadne pravo vlasništva na građevinski objekt, dužan je graditelju naknaditi vrijednost objekta u visini prosječne građevinske cijene objekta u mjestu gdje se nalazi, u vrijeme donošenja sudske odluke.

5)Pravo izbora iz stavka 1. ovog članka, vlasnik zemljišta može ostvariti u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne vrijednosti zemljišta.

Članak 30.

U slučaju kad su graditelj i vlasnik zemljišta nesavjesni, shodno će se primjeniti pravila iz odredbe članka 28. ovog zakona.

Članak 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Članak 35.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao svjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici. Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.

Članak 43.

1)Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

2) Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

3)Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka, ne zastarijeva.

Članak 48.

1)Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

2)Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.

3)Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka, ne zastarijeva.

4)Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.

Članak 77.

1)Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

2)Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

30. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Članak 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. (3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2.). Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 P 013896 14 Rev 2 od 24. svibnja 2016. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 27. lipnja 2016. godine a apelacija je podnesena 26. kolovoza 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.[...]

37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.[...]

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja prava vlasništva i ništavosti kupoprodajnog ugovora čiji su predmet bile nekretnine, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U odnosu na primjenu prava

39. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje od redovnih sudova, jer su ti sudovi odbili kao neutemeljen njegov tužbeni zahtjev. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

40. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev, naveden u prethodnim točkama ove odluke, odbijen jer apelant nije dokazao da je njegova pretkinja M. Š. bila savjesna prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora iz 1979. godine, niti da je na bilo koji način postala vlasnicom i posjednicom parcele broj 1299, zbog čega niti apelant, kojem je M. Š. (kao i drugom bratu S. S.) izjavom ustupila pravo vlasništva i posjeda na parceli broj 1299 i prodala im stambeni objekt izgrađen na toj parceli za 20.000,00 KM, nije mogao (pa ni dosjelošću) steći pravo vlasništva ni posjeda, obzirom da se kao jedini vlasnik i posjednik te parcele u zemljišnim i katastarskim knjigama vodio A. Č., koji je parcelu i sagrađene objekte na njoj prodao prvotuženom. Kako Ustavni sud zapaža, redoviti sudovi su utvrdili i da apelant ničim nije dokazao nesavjesnost prvotuženog i A. Č. prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora iz 2000. godine.

42. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da je čl. 28. stavak 4, 30. stavak 2, 43. i 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, između ostalog, propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od držatelja povrat individualno određene stvari pri čemu tužitelj mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, odnosno jače pravo na posjed, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, odnosno da je za uračunavanje vremena potrebnog za stjecanje vlasništva na nekretnini putem održaja nužno da je pravni prednik sadašnjeg posjednika za sve vrijeme bio savjestan, te da se u takvom slučaju vlasništvo stječe protekom roka od 20 godina. Dovodeći u kontekst navedeno, kao i citirane relevantne odredbe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili pogrešno utvrdili činjenično stanje, jer iz činjenica predmeta proizlazi da apelant ničim nije dokazao da je njegova prednica (a ni sam apelant) bila savjesna sticateljica sporne parcele broj 1299 ili graditeljica stambenog objekta na toj parceli, te da je tako mogla na apelanta prenijeti pravo vlasništva ili posjeda. Obzirom na to da apelant u postupku pred redovitim sudovima, kao ni u postupku pred Ustavnim sudom ničim nije doveo u pitanje navedena utvrđenja redovitih sudova, to Ustavni sud apelantove navode smatra neutemeljenim.Također, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i apelantovi navodi da redoviti sud nakon posljednjeg vraćanja predmeta na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, jer tužbom nije bio obuhvaćen i A. Č., nije imao zakonska ovlaštenja da ponovno provede dokazni postupak. Ovo stoga što su redoviti sudovi dali argumentirano i jasno obrazloženje da je navedeno bilo potrebno učiniti (sukladno relevantnim odredbama ZPP), jer bi u suprotnom tuženi A. Č. bio onemogućen u svom pravu da kao stranka sudjeluje u postupku, odnosno da predlaže i izvodi dokaze, te osporava dokaze tužitelja.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica. U odnosu na duljinu trajanja postupka

44. Apelant smatra da mu je, zbog duljine trajanja predmetnog postupka od 13 godina, prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.900,00 KM.

45. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora o kupoprodaji i utvrđivanje stjecanja prava vlasništva na nekretninama 13. srpnja 2004. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 P 013896 14 Rev 2 od 24. svibnja 2016. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao 11 godina i 11 mjeseci pri čemu je predmet tri puta odlukama Vrhovnog suda vraćan na ponovni postupak nižestupanjskim sudovima zbog proceduralnih grešaka tih sudova zbog čega je predmetni postupak najdulje trajao pred Općinskim sudom (više od šest godina), Kantonalnim sudom nešto malo više od dvije godine, dok je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom ukupno trajao gotovo četiri godine. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nije radilo o sporu koji je žurne naravi po samom zakonu ali da navedeno ne opravdava činjenicu za ovako dugo trajanje postupka koji u suštini i nije bio posebice složen.

46. Obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da je postupak pretjerano dugo trajao za što redoviti sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.

47. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovitim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1680/1, AP 1918/16 od 10. svibnja 2017. godine i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine kojim je rješavano pitanje duljine trajanja postupaka pred sudovima u Federaciji BiH, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tim odlukama, između ostalog, Ustavni sud je naveo da „usprkos mjerama koje se poduzimaju za rješavanje prekomjerne duljine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sustavno kršenje ovog prava pred redovitim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za poduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene obveze propisane zakonom u svezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

48. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenim odlukama, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženja iz tih odluka (AP 1680/16, AP 1918/16 i dr. od 10. svibnja 2017. godine). Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovitim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sustavnog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupaka, te podsjeća na ranije dani nalog relevantnim subjektima za poduzimanje adekvatnih mjera u svezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Zbog istih razloga, i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima.

49. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

Pitanje naknade nematerijalne štete

50. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

51. Obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija obzirom da se apelant Ustavnom sudu povodom ovog pitanja obratio tek kad je predmetni postupak okončan, ali i da će nadležna tijela kojima je dan nalog u citiranim odlukama Ustavnog suda od 10. svibnja 2017. godine poduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta, tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

52. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Zapadnohercegovačkog kantona, obzirom na sjedište sudova pred kojima je najdulje vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

53. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu. Kršenje navedenog prava apelant vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Pošto je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje u tom segmentu, to Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je predmetni postupak pred redovitim sudovima trajao 11 godina i 11 mjeseci od čega pred Općinskim sudom više od šest godina i Kantonalnim sudom više od dvije godine a Vrhovnim sudom skoro četiri godine. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovakvo prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sustavnih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti.

55. Protivno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na aspekt primjene materijalnog prava i utvrđivanje činjenica iz prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, kada nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

56. Nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmetnu primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, niti su činjenice pogrešno utvrđene.

57. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3597/16 (Z.S.) | Sudska praksa | Aktio