Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3425/18 (S. Č.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3425/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3425/18, rješavajući apelaciju Simeuna Čuturića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Simeun Čuturić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 104323 17 Rev od 20. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Simeun Čuturić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Dragan Gavrić advokat iz Bijeljine, podnio je 20. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 104323 17 Rev od 20. marta 2018. godine.
2. U konkrentom slučaju osporenom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 104323 17 Rsž od 13. oktobra 2017. godine kojom je žalba apelanta djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi (Univerzitet za poslovne studije Banjaluka) obavezan da apelantu isplati naknade plate za period od oktobra 2008. godine do januara 2009. godine sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u ostalom dijelu (u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je zasnovao radni odnos kod tuženog na određeno vrijeme, na period od pet godina na radnom mjestu nastavnika za nastavne predmete „Osnove menadžmenta“ i „Strategijski menadžment“ sa mjesečnom platom u iznosu od 2.000,00 KM, što bi tuženi bio dužan priznati i trpjeti, kao i zahtjev za isplatu naknade plate za period od januara 2009. do juna 2012. godine) apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je odlukom Senata tuženog iz 2007. godine apelant izabran u zvanje docenta, na period od pet godina, za nastavne predmete Finansijski uslužni menadžment i Marketing razvojne strategije, te da su apelant i tuženi zaključili ugovor o povremenim i privremenim poslovima broj 204/07, za školsku 2006/07 godinu za navedene nastavne predmete kao i ugovor o radu za iste predmete na određeno vrijeme od pet godina. Vrhovni sud je naveo da je, također, utvrđeno da je apelant obavljao pomenute poslove u školskoj 2007/2008 godina zaključno sa januarom 2009. godine i da mu je tuženi platio platu zaključno sa oktobrom 2008. godine, te da apelant odlukom Senata tuženog o imenovanju nastavnika za zimski semestar 2008/2009 godina nije uvršten u listu odgovornih nastavnika tuženog. Takođe, da je rješenjem Fonda socijalnog osiguranja vojnih osiguranika Beograd od 14. novembra 2007. godine apelantu priznato pravo na penziju počev od 1. oktobra 2007. godine, nakon čega je tuženi dostavio apelantu sporazumni raskid ugovora o radu (koji apelant nije potpisao), kao i obavijest da zbog ekonomske opravdanosti ne postoji potreba za njegovim daljnjim radnim angažovanjem. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da akademsko zvanje, u vidu jednostranog „akta“, dodjeljuje visokoškolska ustanova i njime se stiče svojstvo akademskog osoblja u visokoškolskoj ustanovi, dok za razliku od navedenog, ugovor o radu je dvostrani akt koji se zaključuju između radnika i poslodavca, radi zasnivanje i uređivanja radnog odnosa, tj. ugovorom o radu se stiče svojstvo radnika kod poslodavca i uređuju se prava, obaveze i odgovornosti radnika i poslodavca. Stoga su, prema stavu Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno sudili kada su zaključili da izbor apelanta u zvanje - docenta, nema pravni karakter zasnivanja radnog odnosa, kako je apelant tvrdio tokom postupka a to ponavlja i u reviziji. Vrhovni sud je zaključio da na to upućuju odredbe Zakona o visokom obrazovanju koje se odnose na dodjeljivanje zvanja i ne govore o radno pravnom statusu akademskog osoblja. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizilazi da apelant nije potpisao ugovor o radu na određeno vrijeme, na period od 5 godina, za nastavne predmete „Osnove menadžmenta“ i „Strategijski menadžment“ sa radnim vremenom od 40 časova u radnoj sedmici, nego da je zaključio sa tuženim ugovor o radu za predmete „Finansijski uslužni menadžment“ i „Marketing razvojne strategije“ i da je jedino taj ugovor o radu potpisan od strane apelanta i tuženog, i da je pravno valjan. Međutim, sve da je taj ugovor i zaključen (a nije) tužbenim zahtjevom kojim se traži da se utvrdi da su parnične stranke zaključile predmetni ugovor o radu za navedene predmete, ugovoreni period i uz ugovorenu platu, apelant ne ostvaruje sudsku zaštitu u ovom sporu u situaciji kada tužbenim zahtjevom ne pobija otkaz navedenog ugovora, dat izjavom tuženog od 16. oktobra 2008. godine, koju apelant nije obuhvatio tužbenih zahtjevom, niti je prigovorio da mu navedeno obavještenje nije dostavljeno, zbog čega te prigovore ne može uspješno isticati u reviziji. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da nemaju osnova ni apelantovi revizioni prigovori da je teret dokazivanja u radnom sporu na tuženom (koje pravilo je predviđeno članom 128. Zakona o radu u slučaju spora pred nadležnim sudom kod otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze, što ovdje nije slučaj) i da je s tim u vezi tuženi trebao provesti dokaz saslušanjem svjedoka R.R. na okolnosti da se nije mogao vratiti na rad kod tuženog jer da nije bio regulisan njegov radno pravni status kod tuženog. Stoga, prema zaključku Vrhovnog suda, kada je apelant tvrdio da se R.R. vratio na rad (jer je apelant i angažovan radi odsustva tog profesora), na apelantu je bio teret da dokaže suprotno, jer u ovoj vrsti spora važi procesno pravilo o teretu dokazivanja iz člana 7., 102. i 123. Zakona o parničnom postupku, po kojem je svaka stranka dužna da iznese činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i da izvede dokaze kojima se utvrđuje te činjenice. Vrhovni sud je zaključio da budući da su apelant i tuženi u tački 8. ugovora ugovorili da tuženi može apelantu otkazati ugovor, između ostalog, i „ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba da apelantu prestane rad...“ i prije isteka vremena na koje je ugovor zaključen, pravilno je shvatanje drugostepenog suda da je tuženi, povratkom na rad profesora R.R., bio ovlašten da saglasno odredbi člana 126. stav 2. Zakona o radu, otkaže navedeni ugovor o radu i prije ugovorenog vremena njegovog trajanja, jer je takva ugovorna odredbe proizvod volje obje ugovorne strane.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio, na osnovu pogrešne ocjene dokaza, odnosno prebacivanja tereta dokazivanja na njega umjesto na tuženog, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4.)Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, prihvatajući stav nižestepenih sudova o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena dokaza ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda u pogledu ocjene dokaza, odnosno tereta dokazivanja, Ustavni sud, suprotno navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević