Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4261/18 (B. K.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Miješanje u porodični život
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost
  • Protjerivanje stranaca
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4261/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4261/18, rješavajući apelaciju Bećira Kelmendija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bećira Kelmendija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 025456 17 U od 31. maja 2018. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-96/17 od 5. aprila 2018. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-21/17 od 18.

marta 2017. godine u odnosu na prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bećira Kelmendija podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 025456 17 U od 31. maja 2018. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-96/17 od 5. aprila 2018. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-21/17 od 18.

marta 2017. godine odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bećir Kelmendi (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin SR Njemačke, kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 025456 17 U od 31. maja 2018. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2- 96/17 od 5. aprila 2018. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.5.1-07.3-21/17 od 18. marta 2017. godine. Apelant je, na poziv Ustavnog suda ,17. i 28. augusta 2018. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 21. augusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH, Ministarstvo i Služba su u periodu od 28. augusta do 5. septembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Služba je, postupajući po službenoj dužnosti, donijela Rješenje broj UP-1/18.5.1-07.3-21/17 od 18. marta 2017. godine kojim je apelant, državljanin SR Njemačke, protjeran s teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH), sa zabranom ulaska i boravka u trajanju od 4 (četiri) godine, računajući od dana napuštanja BiH, te mu je istovremeno ostavljen rok od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju da dobrovoljno napusti teritoriju BiH pod prijetnjom prisilnog izvršenja. Također, predmetnim rješenjem apelantu su do napuštanja BiH, uz potvrdu, privremeno oduzete sve putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da su 18. marta 2017. godine pripadnici Granične policije BiH - JGP Neum obavijestili Službu da je u njihovim prostorijama zadržan apelant za kojeg je izvršenim provjerama u službenim evidencijama utvrđeno da se radi o stranom državljaninu čije prisustvo predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, pravnom poretku i javnom redu u BiH. Dalje je navedeno da su, postupajući po službenoj dužnosti, inspektori Službe u prostorijama JGP Neum, uz zapisnik o primopredaji – ustupanju predmeta preciziranog broja od 18. marta 2017. godine, preuzeli apelanta na daljnje postupanje iz nadležnosti Službe, te je apelant u pratnji službenih lica doveden u službene prostorije Službe. Navedeno je da je neposredno prije donošenja odluke kao u izreci od apelanta uzeta izjava na zapisnik, kojom prilikom je apelant upoznat s činjenicom da postoje određene sigurnosne smetnje za njegov ostanak u BiH, a zatim mu je omogućeno izjašnjenje u pogledu utvrđenih činjenica. Ukazano je da je apelant u svojoj izjavi, datoj u prisustvu advokata, naveo da u BiH nema reguliran boravišni status, da zajedno sa svojom porodicom boravi u Njemačkoj, da nikada nije bio u sukobu sa zakonom i da mu nije poznato da se protiv njega vodi bilo kakav postupak pred organima BiH. Također je ukazano da je apelant naveo kako je on investitor u BiH i da u svojoj firmi zapošljava „BiH državljane“, da njegova firma uredno izmiruje porezne obaveze prema državi, te da povremeno dolazi u BiH kako bi obišao privredno društvo čiji je vlasnik.

7. Služba je navela da je, postupajući po službenoj dužnosti, u prethodnom periodu vršila neophodne provjere u skladu sa članom 8. stav 4. Zakona o strancima („Službeni glasnik BiH“ broj 88/15; u daljnjem tekstu: Zakon o strancima), te da su tom prilikom prikupljene informacije označene određenim stepenom tajnosti, iz kojih proizlazi da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH, što je evidentirano u službenim evidencijama. Služba je ukazala da je članom 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Također je navela da je prilikom odlučivanja da li će se apelantu izreći mjera protjerivanja iz BiH s posebnom pažnjom cijenila sve dokaze i sve okolnosti bitne za donošenje odluke, uključujući i stepen integriranosti stranca u BiH. Međutim, Služba je ukazala da pored činjenice da je apelant vlasnik firme u BiH, nije mogla zanemariti prikupljene informacije koje imaju primat u odnosu na njegov stepen integriranosti u BiH. Također je navela da je prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska, cijeneći naprijed predočene činjenice u pogledu stepena integriranosti apelanta u BiH, odlučila da je period od četiri (4) godine opravdan i proporcionalan u odnosu na utvrđenu smetnju za daljnji boravak apelanta u BiH. Pored toga, Služba je konstatirala da donošenjem odluke o protjerivanju apelanta s teritorije BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život, odnosno da nije došlo do povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Služba je, na osnovu člana 105. stav 6. i člana 106. stav 1. tačka (j) Zakona o strancima donijela rješenje kao u dispozitivu.

8. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Službe, koja je Rješenjem Ministarstva broj UP-2- 06-07-2-96/17 od 5. aprila 2018. godine odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.

9. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je iz tajnog dijela prvostepenog spisa vidljivo da je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (u daljnjem tekstu: Osa), aktima preciziranog broja od 1. jula 2016. i 14. jula 2016. godine, dostavila informacije koje su označene stepenom tajnosti, u kojima je navedeno da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Dalje je navedeno da se iz zapisnika o usmenoj izjavi stranke preciziranog broja, koji je sastavljen 18. marta 2017. godine u prostorijama Službe, vidi da je apelant izjavio da nema reguliran boravišni status u BiH, da kada je u BiH boravi u vlastitoj kući u Donjim Hadžićima, a inače njegovo prebivalište, kao i prebivalište njegove porodice je u Njemačkoj. Također je konstatirano da je apelant, na pitanje da ga je 18. marta 2017. godine kontrolirala Granična policija kada je utvrđeno da je registriran u ROS bazi podataka kao lice koje predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, pravni poredak i javni red BiH, izjavio da je zatečen budući da je bezbroj puta prelazio granicu BiH bez ikakvih problema, da nikada nije bio u sukobu sa zakonom, niti se protiv njega vodi bilo kakav postupak, da je investitor u BiH iz Njemačke i da je 1996. godine osnovao kompaniju koja se bavi proizvodnjom sokova, čokoladnih preliva i filtera za cigarete, te da zapošljava 50 radnika – državljana BiH i da je takvo postupanje prema njemu grubo kršenje njegovih prava garantiranih Evropskom konvencijom. Ministarstvo je konstatiralo da se u prvostepenom spisu također nalazi rješenje o izmjenama podataka u sudskom registru Općinskog suda u Sarajevu preciziranog broja od 26. oktobra 2016. godine iz kojeg se vidi da je u sudskom registru upisana firma „Aldolado“ d.o.o. Sarajevo, čiji je osnivač apelant, te zemljišno-knjižni ulošci preciziranog broja o vlasništvu proizvodno-poslovnog objekta „Adolado“ i obrazac JS3100 Prijava/Promjena/Odjava osiguranja za 50 radnika.

10. Ministarstvo je, cijeneći navode žalbe, utvrđene činjenice, kao i stanje u spisu predmeta, zaključilo da je prvostepeni organ potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis kada je donio prvostepeno rješenje. Naime, Ministarstvo je ocijenilo da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, pa je primjena člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima u konkretnom slučaju opravdana. Pri tome je ukazalo da je u žalbi neosnovano navedeno da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu pozivanja na provjere u službenim evidencijama u kojim je navedeno da apelantovo prisustvo u Bosni i Hercegovini predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Istaknuto je da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu informacije Ose. Ukazano je da je navedena informacija označena određenim stepenom tajnosti i kao takva u pogledu dostupnosti podliježe pravilima koja su propisana Zakonom o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09; u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti tajnih podataka), kojih su se državni organi dužni pridržavati kada u provođenju svojih zakonskih ovlaštenja proizvode, imaju pristup i koriste te podatke, kao i zaposlenici u tim organima, organizacijama i institucijama. Pored navedenog, ukazano je da je Osa, shodno članu 8. stav 4. Zakona o strancima, jedini organ koji je nadležan da vrši sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. Ministarstvo je istaklo kako činjenica da je apelant vlasnik privrednog društva koje zapošljava 50 radnika BiH državljana nema utjecaja na ovu odluku kod utvrđene činjenice da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, što je razlog za izricanje mjere protjerivanja iz BiH.

11. Dalje, Ministarstvo je ukazalo da apelant neosnovano navodi da je uskraćen u svom pravu na pristup činjenicama i dokazima i da su netačni navodi prvostepenog organa da mu je omogućeno izjašnjenje u pogledu utvrđenih činjenica. Ministarstvo je istaklo da je to zbog toga što se iz priloga spisa, i to zapisnika o usmenoj izjavi stranke preciziranog broja od 18. marta 2017. godine, vidi da je apelantu u prisustvu njegovog punomoćnika pružena mogućnost da se izjasni o činjenicama koje se odnose na okolnosti postojanja saznanja da je apelant registriran kao lice koje predstavlja prijetnju po sigurnost BiH. Zatim je konstatiralo da je apelant u žalbi neosnovano naveo da je došlo do bitne povrede odredaba upravnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostepeno rješenje doneseno bez konkretizacije, uz paušalne navode da je apelant prijetnja po sigurnost BiH. Naime, Ministarstvo je istaklo da su ti navodi u suprotnosti s podacima tajnog dijela prvostepenog spisa, odnosno suprotni su informaciji koju je dala Osa.

12. Ministarstvo je također ocijenilo da su neosnovani navodi žalbe o povredi člana 2. Protokola 4 uz Evropsku konvenciju i člana 5. Evropske konvencije. Istaklo je da je to stoga što je pitanje kretanja stranca javni domen države i njenih organa, pa se protjerivanje apelanta s teritorije BiH u zakonom predviđenoj proceduri, kao što je predmetna, ne može smatrati povredom navedenog prava. Ukazano je da se zakonitim protjerivanjem apelanta ne vrijeđaju njegova ljudska prava jer država ima pravo da prema apelantu preduzima zakonom propisane mjere na način i po postupku kako je određeno osporenim rješenjem prema Zakonu o strancima. Istaknuto je da iz prvostepenog spisa proizlazi da je apelantu izrečena mjera protjerivanja u zakonom provedenom postupku. Konstatirano je kako je nesporno da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, pa je izricanje mjere protjerivanja određeno na osnovu odredaba člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima. Polazeći od navedenog, Ministarstvo je ocijenilo da nije došlo do povrede prava apelanta iz člana 5. Evropske konvencije.

13. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Sud BiH odbio Presudom broj S1 3 U 025456 17 U od 31. maja 2018. godine.

14. U obrazloženju presude je navedeno da je radi ocjene pravilnosti zaključka organa uprave da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, Sud BiH pribavio izvještaj Ose koja, u smislu zakona, po službenoj dužnosti vrši sigurnosnu provjeru za strance s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. Prema mišljenju Suda BiH, pri donošenju konačnog upravnog akta, pravilno su utvrđene sve činjenice koje su od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom slučaju. U vezi s tim, ukazano je da je, prije svega, prema podacima u spisu, što nije osporeno ni navodima tužbe, apelantu u 2011. godini odbijen zahtjev za odobrenje privremenog boravka, nakon čega je više puta prelazio granicu BiH ne prijavljujući svoj boravak, te je u konkretnom slučaju registriran na graničnom prelazu, prilikom čega je provjerom u sistemu utvrđeno da o apelantu postoji informacija nadležne sigurnosne agencije. Dalje je ukazano da je prvostepeni organ, nakon preuzimanja apelanta od strane granične policije, izvršio operativne provjere kod nadležne agencije i na osnovu informacija Ose saslušao apelanta na navedene okolnosti, kao i na okolnosti boravka u BiH, te ocijenio da apelant preduzima aktivnosti i radnje koje štete javnom interesu BiH, odnosno aktivnosti koje predstavljaju prijetnju javnom poretku, te na osnovu navedenih činjenica, primjenom člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima, donio rješenje o protjerivanju.

15. Sud je istakao kako je apelantov prigovor da u rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da apelant preduzima aktivnosti i radnje koje štete javnom interesu BiH, odnosno aktivnosti koje predstavljaju prijetnju javnom poretku, u suprotnosti s podacima u spisu jer iz dijela spisa Ministarstva, koji nosi oznaku „povjerljivo“, proizlazi osnovanost zaključka Ministarstva, pa je Ministarstvo prilikom donošenja odluke pravilno cijenilo relevantne informacije koje je dostavila Osa. Sud je također istakao da kako Ministarstvo i Služba nemaju zakonsku mogućnost da vrše ocjenu činjenica koje je utvrdila Osa to su na osnovu dostavljenih informacija utvrdili da su se ispunili uvjeti za primjenu člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima.

16. Sud BiH je istakao da je, prema članu 1. Zakona o Osi, ova agencija odgovorna za prikupljanje, analiziranje i distribuciju obavještajnih podataka s ciljem zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Agencija obavlja svoj rad u skladu s odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, uključujući i odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila. Ukazao je da je, prema članu 5. ovog zakona, Agencija odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka u vezi s prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine kako unutar tako i van BiH, njihovo analiziranje i prenošenje ovlaštenim zvaničnicima i tijelima navedenim u članu 6. stav 5. ovog zakona, kao i za prikupljanje, analiziranje i prenošenje obavještajnih podataka s ciljem pružanja pomoći ovlaštenim službenim licima, kako je definirano Zakonom o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, te ostalim nadležnim tijelima u Bosni i Hercegovini, kada je to potrebno radi suzbijanja prijetnji po sigurnost BiH. Također je ukazao da, u skladu sa članom 8. Zakona o strancima, sigurnosnu provjeru stranaca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi OSABiH, na osnovu čije procjene je i doneseno prvostepeno, kao i drugostepeno rješenje o otkazu prava na privremeni boravak.

17. Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da mu je prvostepeni organ uskratio da se izjasni o okolnostima jer iz spisa predmeta proizlazi da je apelant saslušan prije donošenja rješenja i tom prilikom je upoznat da postoje informacije nadležne agencije, te se sam apelant saglasio s istim, što potvrđuje njegova izjava koju je apelant lično potpisao.

18. Ispitujući eventualne povrede člana 8. Konvencije, Sud BiH je ispitao da li je predmetno miješanje javne vlasti proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu radi poštovanja vladavine prava. Sud BiH je zaključio da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti i da je kontaktirao s drugim licima koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Dalje, Sud BiH je u konkretnom slučaju razmotrio okolnosti u vezi s apelantovim ličnim prilikama, kao što su brak i porodica, te dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti utvrdio da je odbijanje zahtjeva proporcionalno njegovom pravu uživanja na porodični život. Sud BiH je zaključio da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH s jedne i zaštite apelantovog prava na porodični život s druge strane.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant, u suštini, tvrdi da mu nikada u toku predmetnog postupka nije omogućeno da se upozna sa sadržajem informacija Ose, na kojima se zasnivaju osporene odluke, te da se eventualno izjasni na navode iz tih informacija, odnosno da nije mogao iznijeti razloge protiv svog protjerivanja, bez obzira što je saslušan prije donošenja prvostepenog rješenja. Apelant ukazuje da u osporenim odlukama nije konkretizirano zašto njegovo prisustvo predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Tvrdi da se u osporenim odlukama u vezi s tim nije obaziralo na ukazanu činjenicu da apelant ima registrirano privredno društvo u BiH koje posluje već duži niz godina i zapošljava veliki broj radnika, da nema neizmirenih dugovanja i da se protiv apelanta nikada nije vodio krivični ili drugi postupak. Apelant navodi da je „duboko integriran u ovoj zemlji investirajući i zapošljavajući u istoj“. Ukazuje da se osporenim odlukama „odvaja od porodice i integriranog života u BiH“, što, prema njegovom mišljenju, predstavlja kršenje člana 8. Evropske konvencije. Apelant traži da Ustavni sud utvrdi da odredbe člana 8, st. 4. i 5, člana 84. tač. h) i k) i člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima nisu kompatibilne s osnovnim ljudskim pravima garantiranim Evropskom konvencijom, odnosno da su u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i da naloži Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da u skladu sa članom 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda uskladi navedene odredbe s odgovarajućim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Odgovori na apelaciju

20. Sud BiH, između ostalog, navodi da je u konkretnom slučaju utvrdio da je pobijano rješenje pravilno jer su se stekli uvjeti iz člana 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima. Dalje ističe da u postupku odlučivanja o zakonitosti rješenja o protjerivanju sud ispituje da li je rješenje doneseno na osnovu zakona, a ne ispituje činjenicu prijetnje apelanta nacionalnoj sigurnosti jer je Osa, u skladu sa članom 8. Zakona o strancima, ta koja vrši sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. Sud BiH ukazuje da se navodi sadržani u apelantovoj apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu BiH u cijelosti ponavljaju i da su bili sadržani i u tužbi protiv rješenja Ministarstva o kojoj je odlučeno osporenom odlukom. Također ističe da apelant nije podnio zahtjev za preispitivanje osporene presude Suda BiH.

21. Ministarstvo, između ostalog, navodi da su u konkretnom slučaju osporene odluke zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da je, s obzirom na to da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, primjena člana 106. stav 1. tačka

j) Zakona o strancima u konkretnom slučaju opravdana. Ministarstvo ukazuje da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu informacije Ose koja je označena određenim stepenom tajnosti i kao takva u pogledu dostupnosti podliježe pravilima koja su propisana Zakonom o zaštiti tajnih podataka kojih su se državni organi dužni pridržavati kada u provođenju svojih zakonskih ovlaštenja proizvode, imaju pristup i koriste te podatke, kao i zaposlenici u tim organima, organizacijama i institucijama. Pored navedenog, ukazuje da je Osa, shodno članu 8. stav 4. Zakona o strancima, jedini organ koji je nadležan da vrši sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. Ministarstvo ističe da činjenica da je apelant vlasnik privrednog društva koje zapošljava 50 radnika – BiH državljana nema utjecaja na ovu odluku kod utvrđene činjenice da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, što je razlog za izricanje mjere protjerivanja iz BiH. Ministarstvo zatim tvrdi da apelant neosnovano navodi da je uskraćen u svom pravu na pristup činjenicama i dokazima i da su neosnovani navodi prvostepenog organa da mu je omogućeno izjašnjenje u pogledu utvrđenih činjenica. U vezi s tim, Ministarstvo ukazuje da se iz priloga spisa, i to zapisnika o usmenoj izjavi stranke preciziranog broja od 18. marta 2017. godine, vidi da je apelantu u prisustvu njegovog punomoćnika pružena mogućnost da se izjasni o činjenicama koje se odnose na okolnosti postojanja saznanja da je apelant registriran kao lice koje predstavlja prijetnju po sigurnost BiH. Ministarstvo, također, smatra da je u apelaciji neosnovano navedeno da je došlo do bitne povrede odredaba upravnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava jer je ožalbeno rješenje doneseno bez konkretizacije, a uz paušalne navode da je apelant prijetnja po sigurnost BiH. Ministarstvo ukazuje da su ovi navodi u suprotnosti s podacima tajnog dijela prvostepenog spisa, odnosno suprotni su informaciji koju je dala Osa. Ministarstvo, također, smatra da su neosnovani apelacioni navodi o povredi člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, između ostalog, navodi da je pitanje kretanja stranca javni domen države i njenih organa, a protjerivanje apelanta s teritorije BiH u zakonom predviđenoj proceduri, kao što je ova, ne može se smatrati povredom navedenih prava. Ministarstvo ukazuje da pravo stranca da se nastani u određenoj zemlji ili da ne bude protjeran iz određene zemlje nije građansko pravo i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije. Pored toga, prema ocjeni Ministarstva, neosnovani su apelantovi navodi da je povrijeđen član 13. Evropske konvencije jer apelantu nije osporeno pravo na zakonom propisane pravne lijekove.

22. Služba smatra da je apelacija neosnovana. Pri tome, između ostalog, navodi da je donošenju osporene odluke prethodila informacija Ose, označena određenim stepenom tajnosti, u kojoj je navedeno da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH. Također ukazuje da je, pored dostavljene informacije Ose, s posebnom pažnjom cijenila sve dokaze i sve okolnosti bitne za donošenje odluke, uključujući i stepen integriranosti u BiH. Tvrdi da je u konkretnom slučaju ispoštovano načelo saslušanja stranca koji je tom prilikom upoznat s činjenicom da Služba raspolaže saznanjima i informacijama nadležne agencije, što proizlazi iz apelantove izjave koju je lično potpisao. Ističe da je, cijeneći apelantove navode da je investitor u BiH, odnosno vlasnik firme u kojoj zapošljava BiH državljane, te da uredno izmiruje porezne obaveze prema državi BiH i povremeno dolazi u BiH, gdje nema reguliran boravak, odlučila da je period zabrane ulaska u BiH od četiri godine opravdan i proporcionalan u odnosu na utvrđenu smetnju za njegov daljnji boravak u BiH.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o strancima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 88/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

(Sloboda kretanja) (1) Stranac može ulaziti u BiH i boraviti na njenoj teritoriji s važećom putnom ispravom u koju je unesena viza ili dozvola boravka, ako ovim zakonom ili međunarodnim ugovorom čija je BiH ugovorna strana nije drugačije propisano.

Ulazak, boravak, kretanje i izlazak stranaca mogu biti ograničeni pod uslovima propisanim ovim ili drugim zakonom.

(2) Stranci koji zakonito borave u BiH pod uslovima propisanim ovim zakonom uživaju pravo na slobodu kretanja u BiH i slobodan izbor mjesta boravka, ako nije drugačije određeno ovim ili drugim zakonom u posebnim oblastima iz razloga javnog interesa u demokratskom društvu.

[…] (4) Sigurnosnu provjeru za stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Obavještajno-sigurnosna agencija).

(5) U postupku donošenja odluke koja se zasniva na informacijama sadržanim u dokumentu sa oznakom tajnosti, koju je odredio organ iz stava (4) ovog člana ili drugi nadležni organ, primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje zaštita tajnih podataka u BiH.

[…] Član 105.

(Mjera protjerivanja) (1) Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina.

(2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, period zabrane ulaska i boravka u BiH može biti duži od pet godina kada to zahtijevaju razlozi zaštite sigurnosti BiH, javnog poretka, javnog reda i mira.

[…] (6) Rješenje o protjerivanju stranca iz BiH, sa zabranom ulaska i boravka u BiH, donosi Služba po službenoj dužnosti ili na obrazloženi prijedlog druge organizacione jedinice Ministarstva, organa za provođenje zakona ili drugog organa.

[…] (10) Strancu se do okončanja postupka, uz potvrdu, privremeno oduzimaju putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH, osim ako pristane dobrovoljno napustiti BiH prije okončanja postupka.

[…] Član 106.

(Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1)Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:

[…]

j) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;

[…] (2) Prilikom odlučivanja da li će strancu izreći mjeru protjerivanja iz BiH, kao i prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska, Služba je dužna s naročitom pažnjom ocijeniti sve dokaze i utvrditi sve okolnosti i činjenice bitne za donošenje odluke, kao i stepen integriranosti u BiH, a u skladu s principima zakona kojim se uređuje oblast upravnog postupka BiH.

[…]

24. Zakon o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(Primjena Zakona) Odredbe i rješenja Zakona o zaštiti tajnih podataka (u daljnjem tekstu: Zakon) primjenjivat će se na sve institucije, organe, pravne osobe i građane Bosne i Hercegovine međunarodne ili regionalne organizacije ukoliko je propisano sporazumom između Bosne i Hercegovine s jedne strane i međunarodne ili regionalne organizacije s druge strane i dužni su ih se pridržavati državni i entitetski organi, vršioci javnih dužnosti, organi lokalne uprave, organi uprave na svim drugim nivoima vlasti, privredne i druge organizacije i institucije koje u provođenju svojih zakonskih ovlaštenja proizvode, imaju pristup i koriste te podatke, kao i zaposlenici u tim organima, organizacijama i institucijama.

Član 4.

(Značenje izraza) Izrazi korišteni u Zakonu imaju sljedeća značenja:

a) tajni podatak je činjenica ili sredstvo koje se odnosi na javnu sigurnost, odbranu, vanjske poslove ili obavještajnu i sigurnosnu djelatnost Bosne i Hercegovine, koji je potrebno, u skladu s odredbama Zakona, zaštititi od neovlaštenih osoba i koji je ovlaštena osoba označila oznakom tajnosti, […]

f) pristup je postupak upoznavanja osobe s tajnim podatkom ili mogućnost upoznavanja osobe s tajnim podatkom na osnovu dozvole za pristup tajnim podacima,

g) korištenje tajnih podataka je postupak upotrebe takvih podataka od ovlaštene osobe pri obavljanju dužnosti, uz zaštitu izvora i načina dolaska do njih, […] Član 5.

(Pristup tajnim podacima svih stepena) (1) Izuzetno od odredbi Zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju sljedeće osobe:

[…]

d) sudije Suda BiH i Ustavnog suda BiH […] (2)Lica iz stava (1) ovog člana imaju pristup isključivo tajnim podacima potrebnim za obavljanje njihovih dužnosti.

(3) Lica iz stava (1) ovog člana ne mogu zahtijevati pristup tajnim podacima koji se ne odnose na pitanja iz njihove nadležnosti kako su propisane Ustavom, zakonima i propisima.

(4) Lica iz stava (1) ovog člana početkom mandata, odnosno pri preuzimanju dužnosti svojeručno potpisuju izjavu o upoznavanju sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima koji uređuju sigurnost tajnih podataka i preuzimaju obaveze postupanja prema tajnim podacima u skladu sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima.

Član 8.

(Značenje izraza „tajni podatak“) Tajnim se smatra podatak čije bi otkrivanje neovlaštenoj osobi, sredstvima javnog informiranja, organizaciji, instituciji, organu ili drugoj državi, odnosno organu druge države, moglo prouzrokovati ugrožavanje integriteta Bosne i Hercegovine, naročito u oblasti:

a) javne sigurnosti, […] Član 10.

(Uslovi za pristup tajnim podacima) Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uslove utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.

Član 11.

(Čuvanje tajnosti podataka) 1) Svi zvaničnici iz člana 5., odnosno člana 6. Zakona, kao i ostali zvaničnici i zaposlenici, koji imaju zakonsko ovlaštenje za pristup tajnim podacima, imaju obavezu čuvati tajnim podatke sve do skidanja oznake tajnosti s njih bez obzira na to kako su do njih došli, a to važi i nakon isteka njihovog mandata, prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka obavljanja dužnosti ili članstva u odgovarajućem organu.

[…] Član 14.

(Ovlaštene osobe za određivanje tajnosti podataka stepena VRLO TAJNO) (1)Stepen VRLO TAJNO mogu odrediti samo sljedeće ovlaštene osobe:

[…]

g) generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH […] (2)Osobe iz stava (1) ovog člana mogu, također, određivati i stepen tajnosti

INTERNO, POVJERLJIVO i TAJNO.

[…] Član 17.

(Postupak određivanja tajnosti podataka) 1) Ovlaštena osoba određuje tajnost podatka u trenutku njegovog nastanka, odnosno na početku aktivnosti organa koji stvara tajni podatak.

[…] Član 22.

(Ukidanje tajnosti podataka) (1) Ovlaštena osoba dužna je ukinuti tajnost podatka kada se za to steknu uslovi određeni Zakonom.

(2) Obrazloženje odluke o ukidanju tajnosti podatka mora biti u pisanoj formi, a to ukidanje tajnosti može zatražiti osoba kojoj je odbijen zahtjev za dobivanje tog podatka, o čemu odlučuje ovlaštena osoba.

Član 25.

(Prestanak tajnosti podataka) (1)Tajnost podatka, odnosno dokumenta prestaje:

[…]

d) ukidanjem tajnosti od strane ovlaštene osobe.

[…] Član 27.

(Promjena tajnosti podataka) (1) Zakonski korisnik tajnog podatka može predložiti ovlaštenoj osobi promjenu tajnosti ako smatra da tajnost nije opravdana ili nije na odgovarajući način određena.

(2) Ovlaštena osoba dužna je prijedlog iz stava (1) ovog člana razmotriti i o svojoj odluci obavijestiti predlagača.

25. Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 12/04, 20/04, 56/06, 32/07, 50/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim zakonom osniva se Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija), koja je odgovorna za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Agencija obavlja svoj rad u skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila.

Član 5.

Agencija je odgovorna za prikupljanje obavještajnih podataka u vezi s prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine kako unutar tako i van Bosne i Hercegovine, njihovo analiziranje, obradu i prenošenje ovlaštenim zvaničnicima i tijelima navedenim u članu 6. stav 5. ovog zakona, kao i za prikupljanje, analiziranje, obradu i prenošenje obavještajnih podataka s ciljem pružanja pomoći ovlaštenim službenim osobama kako je definirano zakonima o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini, te ostalim nadležnim tijelima u Bosni i Hercegovini kada je to potrebno radi suzbijanja prijetnji po sigurnost Bosne i Hercegovine.

U smislu ovog zakona, pod "prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine" smatrat će se prijetnje suverenitetu, teritorijalnom integritetu, ustavnom poretku, osnovama ekonomske stabilnosti Bosne i Hercegovine, kao i prijetnje po globalnu sigurnost koje su štetne po Bosnu i Hercegovinu, a naročito:

[…] Član 27.

Generalni direktor odgovoran je za profesionalno, zakonito i blagovremeno izvršavanje aktivnosti Agencije.

Generalni direktor Agencije ima sljedeća prava i dužnosti:

[…] 19. da odgovori na žalbe koje podnose osobe u skladu s članom 68. ovog zakona.

Član 68.

Osobe koje smatraju da su njihova prava narušena radnjama ili propustima Agencije mogu se obratiti nadležnom sudu.

Svaka osoba u Bosni i Hercegovini može podnijeti žalbu generalnom direktoru u vezi s radnjama Agencije.

Član 87.

Informacije koje Agencija čuva i koje su označene kao povjerljive ili tajne mogu se otkriti samo uz odobrenje generalnog direktora Agencije. Generalni direktor može zamjeniku generalnog direktora dati ovlaštenje za donošenje odluke u vezi s pojedinim kategorijama otkrivanja.

Ako je informacija označena kao tajna zato što sadrži lične podatke, otkrivanje se može odobriti samo ako je izričito predviđeno zakonom ili ako je ispunjen jedan od sljedećih uslova:

a) osoba o kojoj se radi dala je saglasnost za otkrivanje;

b) otkrivanje je od vitalnog interesa za osobu o kojoj se radi; ili

c) otkrivanje je nužno zbog općeg javnog interesa koji spada u nadležnost Agencije.

Kao izuzetak od odredbe stava 1. ovog člana, za otkrivanje informacija stepena VRLO TAJNO i tajnih podataka o evidenciji saradnika potrebna je i saglasnost predsjedavajućeg Vijeća ministara.

Član 88.

U svakom zahtjevu za otkrivanje informacija mora biti naveden organ ili osoba koja podnosi zahtjev, kao i razlog traženja informacija.

Otkrivena informacija ne smije se koristiti u svrhe koje nisu navedene u zahtjevu za otkrivanje informacija.

Član 91.

Agencija je dužna obavijestiti građanina, na njegov pisani zahtjev, da li su pokrenute mjere prikupljanja podataka protiv njega i da li Agencija vodi evidenciju koja sadrži njegove lične podatke i da mu, na njegov zahtjev, tu dokumentaciju o prikupljenim podacima stavi na uvid. Ta evidencija ne smije sadržavati informacije o pripadnicima Agencije koji su preduzeli mjere prikupljanja podataka vezanih za treće osobe.

Agencija mora dati tražene informacije, odnosno dopustiti uvid u dokumente navedene u stavu 1. ovog člana u roku od 60 dana od dana primanja zahtjeva.

Agencija može biti oslobođena obaveze iz stava 1. ovog člana ukoliko:

1. takva informacija može ugroziti obavljanje zadataka Agencije;

2. takva informacija može ugroziti sigurnost izvora ili druge osobe.

U slučajevima kada generalni direktor oslobodi Agenciju od primjene odredbi iz stava 1. ovog člana, on donosi odluku u kojoj navodi razloge utvrđene u stavu 3. ovog člana.

Generalni direktor obavještava glavnog inspektora o svim takvim odlukama, koje se čuvaju u arhivi Agencije.

Građani se mogu žaliti na takvu odluku prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.

26. Zakon o upravnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13 i 53/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 72. stav 4.

(4) Ne mogu se razgledati ni prepisivati ili fotokopirati: zapisnik o vijećanju i glasanju, službeni referati i nacrti rješenja, kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu stranke ili trećih osoba.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek

27. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije.

28. Prilikom ispitivanja ovih apelacionih navoda Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

[…]

29. Apelant, dakle, osporava odluku Suda BiH kojom je odlučivano o njegovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja upravnih organa kojim je apelant kao stranac protjeran s teritorije Bosne i Hercegovine sa zabranom ulaska i boravka u određenom trajanju. Ustavni sud podsjeća da odluke koje se tiču ulaska, ostanka i protjerivanja stranaca ne uključuju utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza ili utvrđivanje postojanja krivične optužbe protiv njega u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Maaouia protiv Francuske, aplikacija broj 39652/98, st. 36-40, EHCR 2000-X i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5802/10 od 30. marta 2012. godine, tačka 54, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 025456 17 U od 31. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na slobodu kretanja

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

37. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

38. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant posebno naglašava da nikad nije bio upoznat s konkretnim razlozima zbog kojih predstavlja prijetnju javnom poretku i sigurnosti BiH, na osnovu čega mu je izrečena mjera protjerivanja.

39. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti u konkretnom slučaju jeste da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu kretanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, shodno izrekama osporenih odluka, apelant protjeruje s teritorije BiH i zabranjuje mu se ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od četiri godine, računajući od dana napuštanja BiH, te je dužan napustiti BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju, pod prijetnjom prisilnog izvršenja, a da mu do napuštanja teritorije BiH nadležni organ uz potvrdu privremeno oduzima sve putne isprave koje može koristiti za prelazak državne granice BiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da prema obrazloženjima osporenih odluka ne proizlazi da je u postupku u kojem su te odluke donesene utvrđeno da je apelant u konkretnom slučaju, kada je (kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka) prilikom registriranja na graničnom prelazu u BiH zadržan od strane Granične policije BiH - JGP Neum, nezakonito ušao u BiH i nezakonito boravio na njenoj teritoriji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda (mutatis mutandis, predmet Napijalo protiv Hrvatske, presuda od 13. novembra 2003. godine, st. 69. i 73), apelantovo pravo na slobodu kretanja „bilo ograničeno na način koji predstavlja miješanje u smislu člana 2. Protokola broj 4 uz Konvenciju“.

40. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da bi ograničenje apelantove slobode kretanja, imajući u vidu standarde organa Evropske konvencije, bilo u skladu sa članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, ono mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan od „legitimnih ciljeva“ određenih stavom 3. navedenog člana i mora biti „nužno u demokratskom društvu“.

41. Prema stavu Evropskog suda, izraz „u skladu sa zakonom“ ne zahtijeva samo da miješanje treba da ima osnov u domaćem pravu već da se tiče i kvaliteta tog zakona, te da bude u skladu s vladavinom prava. Stoga, izraz „u skladu sa zakonom“ pretpostavlja da domaći zakon mora biti dostupan i predvidiv u smislu da je njegovo značenje dovoljno jasno da pojedincu može dati dovoljno naznaka u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima su javne vlasti ovlaštene da koriste mjere koje mogu utjecati na prava iz Konvencije. Štaviše, zakon mora pružati stepen pravne zaštite od arbitrarnog miješanja javne vlasti. U stvarima koje se tiču fundamentalnih prava bilo bi suprotno da diskrecija dodijeljena javnim vlastima bude korištena u uvjetima neograničene vlasti. Stoga, zakon mora ukazivati na domašaj bilo kojeg diskrecionog ovlaštenja datog nadležnom organu i dovoljno jasno na način njegovog izvršavanja, tako da pojedincu pruži adekvatnu zaštitu od arbitrarnog miješanja (vidi, pored brojnih drugih, Evropski sud, Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, paragrafi 31–33, st. 66–68, C.G. i drugi protiv Bugarske, presuda od 24. aprila 2008. godine, stav 39).

42. Dalje, prema stavu Evropskog suda u pogledu mjera koje se tiču nacionalne sigurnosti, zahtjev za predvidivošću ne može biti isti kao u mnogim drugim oblastima. Također, zahtjev da zakon bude predvidiv ne ide tako daleko da državi nameće obavezu da donese zakone u kojim će detaljno biti navedena sva ponašanja koja mogu povlačiti odluku da pojedinac bude protjeran zbog razloga nacionalne sigurnosti. Prema prirodi stvari, prijetnje nacionalnoj sigurnosti mogu varirati prema karakteru, mogu biti nepredvidive i teško ih je unaprijed definirati. Međutim, čak i kad je nacionalna sigurnost u pitanju, koncept zakonitosti i vladavine prava u demokratskom društvu zahtijeva da mjera protjerivanja, koja utječe na fundamentalna ljudska prava, bude u određenom obliku predmet adversarnog postupka pred nezavisnim organom ili sudom nadležnim da efektivno razmotri razloge za protjerivanje i da ispita relevantne dokaze, a kad je potrebno, da upotrijebi odgovarajuća proceduralna ograničenja u pogledu korištenja tajnih podataka. Pojedinac mora biti u stanju da osporava ocjenu izvršne vlasti da je u pitanju nacionalna sigurnost. Mada će ocjena izvršne vlasti o tome šta predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti prirodno imati značajnu težinu, nezavisni organ ili sud mora biti u stanju da reagira u slučajevima u kojim pozivanje na ovaj koncept nema razuman osnov u činjenicama ili ukazuje na tumačenje „nacionalne sigurnosti“ koje je nezakonito ili suprotno zdravom razumu i arbitrarno (vidi već citirane, Al-Nashif, st. 119–124, Lupsa, st. 33. i 34). Činjenica je da ideju o „nacionalnoj sigurnosti“ nije moguće iscrpno definirati (vidi Esbester protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 18601/91, neobjavljena odluka Komisije od 2. aprila 1993. godine, Hewitt i Harman protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 20317/92, neobjavljena odluka Komisije od 1. septembra 1993. godine, Christie protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 21482/93, odluka Komisije od 27. juna 1994. godine, DR 78-A, str. od 119. do 134), te da izvršna vlast može imati prilično široku slobodu procjene o tome šta je interes sigurnosti. Međutim, to ne znači da njen obim može biti toliko širok da se razlikuje od njenog prirodnog značenja (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Association for European Integration and Human Rights i Ekimdzhiev protiv Bugarske, presuda od 28. juna 2007. godine, stav 84).

43. Najzad, prema stavu Evropskog suda, lice prema kojem se preduzimaju mjere na osnovu zabrinutosti za nacionalnu sigurnost ne smije biti lišeno svih garancija protiv arbitrarnosti. Tom licu se, između ostalog, mora omogućiti da mjere koje su u pitanju razmotri nezavisni i nepristrasni organ koji je nadležan da ispita sva relevantna činjenična i pravna pitanja kako bi se utvrdila zakonitost preduzetih mjera i kako bi se osudila eventualna zloupotreba javnih vlasti. Pred takvim organom lice koje je u pitanju mora uživati prednosti adversarnog postupka kako bi iznijelo svoje stavove i pobijalo argumente javne vlasti (vidi već citiranu Al-Nashif, st. 123–124).

44. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka eksplicitno proizlazi da je u konkretnom slučaju mjera protjerivanja izrečena apelantu zasnovana na članu 106. stav 1. tačka j) Zakona o strancima. Tom odredbom je propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Dakle, izrečena mjera je, u smislu navedenih standarda Evropskog suda, imala osnov u domaćem zakonu koji je objavljen u službenom glasilu, čime je zadovoljen zahtjev dostupnosti.

45. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka kojim je odlučivano o navedenoj mjeri proizlazi da apelantovo prisustvo u državi, prema procjeni Ose, predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, pa bi navođenje njenog sadržaja bilo u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka jer se radi o tajnim podacima u smislu člana 4. tačka a) Zakona o zaštiti tajnih podataka. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da Osa, u skladu sa članom 8. stav 4. Zakona o strancima, provodi sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. Osa je uspostavljena Zakonom o Osi i, shodno članu 1. navedenog zakona, odgovorna je za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka s ciljem zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak BiH, a svoj rad obavlja skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osa sporne informacije od 1. jula 2016. i 14. jula 2016. godine sačinila u skladu s ovlaštenjem iz odredbe člana 8. stav 4. Zakona o strancima kojom je regulirano da sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi Osa. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 5. stav 1. tačka d) Zakona o zaštiti tajnih podataka propisano da izuzetno od odredbi tog zakona pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju i sudije Suda BiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da sudijama Suda BiH nije bila uskraćena mogućnost da ostvare uvid u informacije Ose u kojima su izneseni podaci prema kojima je apelant označen kao prijetnja sigurnosti BiH i da se upoznaju s njenim sadržajem. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Suda BiH upravo jasno proizlazi da je Sud BiH izvršio uvid u navedenu informaciju Ose i da je ocijenio da iz nje proizlazi osnovanost zaključka organa uprave da apelantovo prisustvo u državi predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke Suda BiH nema elemenata koji bi upućivali na zaključak da je tumačenje sigurnosti BiH u apelantovom slučaju bilo nezakonito, ili suprotno zdravom razumu ili da se radilo o arbitrarnoj procjeni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su prilikom odlučivanja da li je apelantu potrebno izreći mjeru protjerivanja iz BiH, kao i prilikom donošenja odluke o dužini trajanja zabrane ulaska i o privremenom oduzimanju putnih isprava koje može koristiti za prelazak državne granice BiH, nasuprot apelantovim navodima, nadležni organi (Služba, a zatim Ministarstvo) odnosno Sud BiH, s naročitom pažnjom cijenili i stepen njegove integriranosti u BiH, pa Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni odredbe člana 106. Zakona o strancima u konkretnom slučaju.

46. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantu, u smislu naprijed navedenih standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nije bila uskraćena mogućnost preispitivanja izrečene mjere protjerivanja, zabrane ulaska i oduzimanja putnih isprava, putem žalbe odnosno tužbe u upravnom sporu pred nezavisnim i nepristrasnim organom, odnosno Sudom BiH, u kontradiktornom postupku u kojem je apelant imao sve proceduralne garancije. Činjenica da ni u jednoj fazi postupka izricanja navedenih mjera apelantu nije, makar u naznakama, predočena suština slučaja prijetnje po sigurnost BiH zasniva se na zakonskom ograničenju za učesnike u postupku predviđenom Zakonom o Osi i Zakonom o zaštiti tajnih podataka da, i pored mogućnosti da ocjenjuju sadržaj informacije Ose, te da zahtijevaju i njeno obnavljanje, ne mogu odlučivati o skidanju tajnosti ni u dijelu ni u cjelini, odnosno ne mogu je otkriti i prezentirati u toku postupka, niti praviti opservacije o njenom sadržaju u obrazloženju odluke.

47. U kontekstu naprijed navedenog, Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u odlukama o dopustivosti i meritumu broj AP 5802/10 od 30. i 31. marta 2012. godine (u kojima je, u kontekstu osporenih odluka u tom predmetu o određivanju i produženju mjere nadzora odnosno o otkazivanju prava na privremeni boravak i izricanju mjere protjerivanja, ispitivao navode o povredi prava iz člana 5. odnosno čl. 8. i 3. Evropske konvencije) i AP 2533/10 od 13. juna 2012. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 5802/10 od 30. i 31. marta 2012. godine, na koju se pozvao i u svojoj Odluci broj AP 2533/10 od 13. juna 2012. godine, između ostalog, konstatirao da informacija Ose nije bila apsolutno nedostupna apelantu, ali da u postupku apelant nije koristio mehanizme ustanovljene odredbama Zakona o Osi i Zakona o zaštiti tajnih podataka, te je time sam sebe i lišio mogućnosti da uspješno osporava činjenicu da je prijetnja po nacionalnu sigurnost. S obzirom na to da apelant ove mogućnosti nije koristio, a da, izuzimajući činjenice da mu nije otkrivena informacija Ose, nije tvrdio da mu mjera protjerivanja nije izrečena u skladu s uvjetima propisanim zakonom, na način i u postupku koji je, također, propisan zakonom, Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na porodični život u tim predmetima bilo zakonito.

48. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, te činjenicu da iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizlazi da je apelant u konkretnom slučaju koristio mehanizme ustanovljene odredbama Zakona o Osi i Zakona o zaštiti tajnih podataka, čime je sam sebe i lišio mogućnosti da uspješno osporava činjenicu da je prijetnja po sigurnost BiH, kao i uzimajući u obzir da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba Zakona o strancima na koje su se nadležni organi i Sud BiH pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju ograničenje apelantu slobode kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju bilo zakonito. Pri tome, u vezi s apelantovim navodima kojima je tražio od Ustavnog suda da utvrdi da su određene odredbe Zakona o strancima u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica konkretnog predmeta nesporno proizlazi da se apelant u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne ubraja u subjekte koji imaju pravo da pokrenu spor ove vrste pred Ustavnim sudom.

49. Odgovarajući na pitanje da li je predmetno ograničenje slobode kretanja apelantu iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru nužnu u demokratskom društvu radi poštovanja vladavine prava, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju sigurnosti BiH. Dalje, u konkretnom slučaju nadležni organi i Sud BiH su razmotrili okolnosti u vezi s apelantovim ličnim prilikama, te stepen integriranosti u BiH, dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti, odredili mjeru protjerivanja sa zabranom ulaska na period od četiri godine i privremeno oduzimanje svih putnih isprava koje može koristiti za prelazak državne granice BiH. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH s jedne strane i zaštite apelantovog prava na slobodu kretanja s druge.

50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantu ograničenje slobode kretanja iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju nije izrečeno suprotno standardima sadržanim u navedenom protokolu.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

51. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama, a kojima je protjeran s teritorije Bosne i Hercegovine, sa zabranom ulaska i boravka u određenom trajanju i privremenim oduzimanjem svih putnih isprava koje može koristiti za prelazak državne granice BiH, povrijeđeno i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža iz apelacionih navoda proizlazi da se apelant samo paušalno pozvao na kršenje naprijed navedenog prava, a da uopće nije obrazložio na koji način je u konkretnom slučaju, prema njegovom mišljenju, u predmetnom postupku došlo do kršenja tog prava. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je apelant navode o kršenju ovog prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a koji se, u suštini, odnose na pitanje ispunjenosti uvjeta za njegovo protjerivanje s teritorije BiH, što je Ustavni sud već ispitao i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Dakle, imajući u vidu navedeno, te naročito uzimajući u obzir činjenicu da apelant zapravo u apelaciji, osim paušalnog pozivanja na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, nije postavljao pitanje lišenja slobode u postupku u kojem su donesene osporene odluke, već je samo ukazivao na nepostojanje uvjeta za njegovo protjerivanje s teritorije BiH, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, također, neosnovani.

Pravo na privatni i porodični život

52. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud razmotrili slične apelantove navode o povredi ovog prava, kakve apelant ponavlja u apelaciji, i zaključili da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno navedeno apelantovo pravo, o čemu su dali dovoljno jasna obrazloženja iz kojih ne proizlaze elementi proizvoljnosti. Osim toga, a imajući u vidu da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantova porodica (supruga i djeca) ne boravi na teritoriji BiH, već da živi i boravi na teritoriji SR Njemačke, Ustavni sud smatra da osporene odluke ne predstavljaju miješanje u apelantov privatni i porodični život. Prema tome, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije nisu prekršeni.

53. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

54. U vezi s apelantovim tvrdnjama o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst s predmetnim upravnim postupkom okončanim osporenom presudom, zbog čega Ustavni sud ove apelantove navode neće razmatrati.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada su odluke o mjeri protjerivanja apelanta, zabrani ulaska, te oduzimanju putnih isprava zasnovane na uvjetima propisanim zakonom, donesene u postupku koji je propisan zakonom u kojem je apelant imao sve proceduralne garancije, te kada razlozi i obrazloženja iz osporenih odluka nedvosmisleno upućuju na zaključak da je u okolnostima apelantovog slučaja predmetno ograničenje slobode kretanja proporcionalno legitimnom cilju koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, odnosno da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštovanja vladavine prava.

56. Ustavni sud , također, zaključuje da nema ni kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada apelant navode o kršenju ovog prava zapravo svodi na navode o kršenju prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo kršenja tog prava.

57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer osporene odluke kojima je apelant protjeran s teritorije Bosne i Hercegovine, sa zabranom ulaska i boravka u određenom trajanju i privremenim oduzimanjem svih putnih isprava koje može koristiti za prelazak državne granice BiH ne predstavljaju miješanje u njegov privatni i porodični život, s obzirom da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da apelantova porodica (supruga i djeca) ne boravi na teritoriji BiH, već živi i boravi na teritoriji SR Njemačke.

58. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4261/18 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio