Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4474/16 (S. E.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Isplata duga
- Prava iz radnog odnosa
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-4474/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4474/16, rješavajući apelaciju Subhije Eminović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Subhije Eminović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 I 048847 15 Gž od 18. oktobra 2016. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Subhija Eminović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijela je 28. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 I 048847 15 Gž od 18. oktobra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Kantonalnog pravobranilaštva Bihać kao zakonskog zastupnika Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 23. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su 5. i 12. marta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. Izvršenik u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
a)Parnični postupak (izvršna isprava)
5. Iz stanja spisa proizlazi da je apelantica 31. marta 2003. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv izvršenika i JU OŠ „Gornja Koprivna“ Gornja Koprivna (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate razlike plaća, naknade za topli obrok, regresa za godišnji odmor, te troškova putovanja na posao u određenom iznosu za period pobliže naveden u tužbi.
6. Presudom Općinskog suda u Cazinu broj Rs-244/03 od 10. augusta 2005. godine obavezana je tužena da apelantici isplati na ime naknade razlike plaće, toplog obroka i regresa za sporni period iznose pobliže navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu glavnog duga za period od oktobra 1999. do augusta 2002. godine, kao i pojedina potraživanja mjesečnih iznosa na ime toplog obroka za 1999. i 2000. godinu, te određeni iznosi naknade regresa za 1999. i 2000. godinu sa zateznom kamatom. Istom presudom odbijena je kao neosnovana apelantičina tužba u odnosu na izvršenika.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 004074 05 Rsž od 21. maja 2010. godine žalba tužene u dosuđujućem dijelu je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena, dok je žalba protiv prvostepene presude u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva odbačena kao nedopuštena. Istom presudom odbijena je kao neosnovana i apelantičina žalba podnesena protiv prvostepene presude u odbijajućem dijelu i u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
8. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 Rs 022131 12 Rev od 8. januara 2013. godine usvojena je apelantičina revizija i obje nižestepene presude preinačene u pogledu odluke za isplatu glavnog duga, i to na način da je tužena obavezana da apelantici naknadi glavni dug za period od oktobra 1999. godine do augusta 2002. godine u iznosu od 8.160,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (na način pobliže naveden u izreci presude).
b)Osporeni izvršni postupak
9. Apelantica je 9. aprila 2013. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenja protiv izvršenika radi izvršenja na njegovim novčanim sredstvima – potraživanju kod banke, a na osnovu presude Općinskog suda od 10. augusta 2005. godine, presude Kantonalnog suda od 21. juna 2010. godine kojom je potvrđena prvostepena presuda, te presude Vrhovnog suda od 8. januara 2013. godine kojom su obje nižestepene presude preinačene u pogledu glavnog duga.
10. Općinski sud je donio Zaključak broj 17 0 I 048847 13 I od 11. aprila 2013. godine kojim je apelantici naložio da dopuni – ispravi prijedlog za izvršenje na način da pravilno označi izvršenika, a u skladu s izvršnom ispravom temeljem koje predlaže izvršenje. U zaključku je navedeno da ukoliko apelantica u ostavljenom roku ne postupi po zaključku suda, smatrat će se da je prijedlog za izvršenje povučen, a ako podnesak vrati sudu bez ispravke, odnosno dopune, sud će ga odbaciti u skladu sa članom 336. stav 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), a u vezi sa članom 21. ZIP-a.
11. Apelantica je podneskom od 19. aprila 2013. godine obavijestila Općinski sud da neće postupiti po zaključku i da je izvršenika pravilno označila, u smislu člana 30. stav 2. ZIP-a, koji ima obavezu izmirenja duga tužene kao javne ustanove iz izvršne isprave u smislu člana 3. Zakona o radu, čl. 2, 8, 24. i 26. Zakona o trezoru FBiH, čl. 39. i 41. Zakona o ustanovama i člana 11. Zakona o osnovnoj školi, pa je predložila da se zaključak od 11. aprila 2013. godine stavi van snage.
12. Nakon toga, Općinski sud je donio Rješenje broj 17 0 I 048847 13 I od 20. augusta 2015. godine kojim je u cijelosti odbijen kao neosnovan apelantičin prijedlog za izvršenje od 9. aprila 2013. godine.
13. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da u izvršnom postupku važi načelo strogog formalnog legaliteta i izvršenje se može provesti prinudno samo u skladu i u onom obimu i protiv onog izvršenika na kojeg glasi izvršna isprava. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantičin tužbeni zahtjev odlukama prvostepenog, drugostepenog i revizionog suda odbijen u cijelosti kao neosnovan u odnosu na izvršenika u ovom postupku, tj. Unsko-sanski kanton, a na isplatu je obavezana tužena (JU OŠ „Gornja Koprivna“ Cazin). Nadalje, Općinski sud je naveo da su svi zakonski propisi na koje se apelantica pozvala u podnesku od 19. aprila 2013. godine bili na snazi i u vrijeme donošenja revizione odluke, pa je ipak zahtjev prema izvršeniku kako ga je apelantica označila u konkretnom postupku odbijen. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da se apelantica pogrešno pozvala na odredbe člana 30. stav 2. ZIP-a koje se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti. Naime, izvršnom ispravom tužena je dužna isplatiti apelantici određeni novčani iznos, a drugo je pitanje finansiranja navedenog subjekta, da li on ima svoj poseban račun ili se njegova sredstva vode na računu označenog izvršenika u konkretnom postupku na određenom podračunu. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da izvršenik nije obavezan da apelantici bilo šta isplaćuje jer na njega ne glasi obaveza iz izvršne isprave, a niti je apelantica postupila po zaključku suda u pogledu ispravne oznake izvršenika, zbog čega je odlučio kao u izreci rješenja u smislu člana 39. stav 6. ZIP-a, odnosno apelantičin prijedlog je odbijen u cijelosti kao neosnovan.
14. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 I 048847 15 Gž od 18. oktobra 2016. godine apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.
15. Kantonalni sud je istaknuo da je pravomoćnom izvršnom presudom Općinskog suda od 10. augusta 2005. godine tužena obavezana apelantici isplatiti određeni novčani iznos, te da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe ZIP-a kada je prijedlog za izvršenje naslovljen na izvršenika odbio jer navedenom pravomoćnom presudom nije izvršenik obavezan na isplatu nego tužena, a odnos između tužene i izvršenika kao njezinog osnivača ne tiče se apelantice niti taj odnos utiče na zakonitost pobijane odluke.
16. Kantonalni sud je naveo da na zakonitost pobijane odluke nisu od uticaja ni odredbe zakona na koje se apelantica pozvala u žalbi. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud o svim bitnim činjenicama u obrazloženju pobijane odluke dao potpuno jasne razloge, pa nema osnova žalbeni navod da je pobijana odluka nerazumljiva i u izreci i u obrazloženju jer je potpuno jasno da se prijedlog za izvršenje odbija budući da izvršenik nije obveznik isplate prema apelantici, a temeljem navedene pravomoćne izvršne presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da je osporeno rješenje doneseno uz gruba kršenja prava na pravično suđenje, i to u pogledu proizvoljne primjene materijalnih propisa i nedavanja valjanog obrazloženja za svoju odluku. U vezi s tim, apelantica je istaknula da se ni prvostepeni ni drugostepeni sud u svojim odlukama nisu pozvali niti na jednu pravnu normu kao temelj njihove odluke. Nadalje, apelantica je navela da se Općinski sud u obrazloženju rješenja od 20. augusta 2015. godine pozvao na načelo strogog formalnog legaliteta, zbog čega smatra da se izvršenje može provesti samo u skladu i u onom obimu i protiv onog izvršenika na kojeg glasi izvršna isprava, koji stav je prihvatio i Kantonalni sud u osporenom rješenju. Apelantica je navela da je u konkretnom slučaju sud pogrešno i proizvoljno zaključio da nema mjesta primjeni odredbe člana 30. stav 2. ZIP-a kojim je propisano: „Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku“. Nadalje, apelantica se pozvala i na odredbe Zakona o ustanovama u vezi s odredbama Zakona o osnovnom i općem srednjem obrazovanju USK iz kojih slijedi da je izvršenik kao osnivač tužene (lica na koje glasi izvršna isprava) supsidijarno odgovoran za sve obaveze tužene, odnosno dužan je isplatiti dug prema trećim licima kada to tužena ne učini u ostavljenom roku.
b)Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svim činjeničnopravnim razlozima koji su dati u osporenom rješenju, istaknuvši da je apelacija neosnovana jer osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantičina prava.
19. Općinski sud je istaknuo da su apelacioni navodi proizvoljni i neutemeljeni, te da je taj sud u cijelosti postupio pravilno i zakonito donoseći odluku koju je potvrdio i drugostepeni sud. V.Relevantni propisi
20. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 30.
Prijelaz potraživanja ili obaveze […] (2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.
21. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Poslodavac je, u smislu ovog zakona, fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao, te mu za obavljeni rad isplaćuje plaću i izvršava druge obaveze prema zaposleniku, u skladu sa ovim zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
22. Zakon o ustanovama („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 8/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Ustanova stječe sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta...
Član 41.
Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže.
Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno.
Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove dužan je da:
- pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.
23. Zakon o osnovnom i općem srednjem odgoju i obrazovanju („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 36.
Javne škole osniva Skupština Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Skupština) u skladu s načelima i standardima utvrđenim ovim zakonom i ostalim uvjetima i kriterijima utvrđenim propisima u oblasti obrazovanja.
Član 37.
Osnovne i opće srednje škole čiji je osnivač Skupština imaju status javnih ustanova i finansiraju se iz budžeta Unsko-sanskog kantona.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 17 0 I 048847 15 Gž od 18. oktobra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je doneseno 18. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelantica kao tražilac izvršenja pokrenula postupak izvršenja protiv izvršenika radi namirenja novčanog potraživanja na ime isplate duga po osnovu radnog odnosa, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 5089/14 od 18. jula 2017. godine, tačka 34, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što je Kantonalni sud u konkretnom slučaju propustio pravilno primijeniti odredbe Zakona o ustanovama u vezi s odredbama Zakona o osnovnom i općem srednjem obrazovanju USK i odredbe ZIP-a jer je prijedlog za izvršenje sadržavao sve što je neophodno da bi se po njemu moglo postupiti, uključujući i označavanje izvršenika.
33. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao slično pravno pitanje u okviru izvršnog postupka u predmetu broj AP 1472/07 (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1472/07 od 22. oktobra 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojem je raspravljano pitanje da li uopće postoji izvršenik u situaciji kada je radni spor vođen protiv škole kao poslodavca, koja je izvršnom ispravom obavezana na isplatu duga po osnovu radnog odnosa i kada je prijedlog za izvršenje bio usmjeren upravo protiv škole, ali su u prijedlogu bili naznačeni računi izvršenikovog Ministarstva finansija s kojih se isplaćuju naknade iz radnog odnosa, a redovni sudovi su u izvršnom postupku odbili takav prijedlog, uz obrazloženje da u izvršnom postupku nije mogla postojati obaveza izvršenja s računa izvršenikovog Ministarstva finansija. U takvim okolnostima Ustavni sud je intervenirao i u citiranoj odluci izrazio stav da javna ustanova kao pravno lice i poslodavac uživa slobodu u pogledu svojih prava i obaveza, te da jedina može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima, ali da se kanton, bez obzira na to što ne može biti stranka, niti imati pasivnu legitimaciju u sporu između radnika i ustanove, ne može oglušiti o ishod spora ako je njegova intervencija neophodna da bi se zaštitila prava utvrđena u pravomoćnoj presudi. U predmetnoj odluci Ustavni sud je još zaključio da je arbitrarno obrazloženje presude Vrhovnog suda FBiH prema kojem Zeničko-dobojski kanton u parničnim postupcima nije bio pasivno legitimiran, te da je zbog toga izvršenje na njegovom transakcijskom računu nezakonito jer je time učinjeno iluzornim izvršenje sudske odluke koje predstavlja integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je u predmetima br. AP 4827/14 i AP 5089/14, podržavajući praksu u citiranom predmetu AP 1472/07, zaključio da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u okolnostima kada su redovni sudovi u izvršnom postupku stavili van snage rješenje o izvršenju kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje budući da prijedlog za izvršenje nije bio usklađen s izvršnom ispravom, čime je, kako je u praksi Ustavnog suda zaključeno, učinjeno iluzornim izvršenje pravomoćne presude, što predstavlja integralni dio „suđenja“ u smislu prava na pravično suđenje (mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4827/14 i AP 5089/14 od 18. jula 2017. godine, tačke 40, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u postupku koji je predmet ove apelacije (vođenom po apelantičinom prijedlogu za izvršenje presude Općinskog suda od 10. augusta 2005. godine, presude Kantonalnog suda od 21. juna 2010. godine kojom je potvrđena prvostepena presuda, te presude Vrhovnog suda od 8. januara 2013. godine kojom su obje nižestepene presude preinačene u pogledu glavnog duga, kojom su joj dosuđene naknade iz radnog odnosa) Kantonalni sud odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje kojim je odbijen njen prijedlog za izvršenje i u obrazloženju rješenja istaknuo da izvršenik nije obveznik isplate prema apelantici temeljem pravomoćne izvršne presude. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 30. stav 2. ZIP-a određeno da se izvršenje može odrediti i protiv lica koje u izvršnoj ispravi nije određeno kao izvršenik ako ono prema zakonu ima obavezu izvršenja. Ustavni sud smatra, podržavajući pri tome praksu u predmetu broj AP 1472/07, da se izvršenik, koji pri tome osigurava dio budžetskih sredstava, ne može oglušiti o ishod konkretnog spora ako je njegova intervencija neophodna da bi se zaštitila prava utvrđena u izvršnoj ispravi organa uprave. U tom kontekstu, Ustavni sud posebno ukazuje da iz odredbi člana 37. Zakona o osnovnom i općem srednjem odgoju i obrazovanju proizlazi da osnovne i opće srednje škole čiji je osnivač Skupština imaju status javnih ustanova i finansiraju se iz budžeta Unsko-sanskog kantona. Ustavni sud, također, ukazuje da je odredbama člana 39. Zakona o ustanovama propisano da ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta, dok je odredbama člana 41. stav 2. propisano da je osnivač supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, nespornim proizlazi obaveza izvršenika da preduzme neophodne korake za realizaciju potraživanja koja ima prema apelantici na osnovu Zakona o osnovnom i općem srednjem odgoju i obrazovanju i Zakona ustanovama.
35. Imajući u vidu da su identična činjenična i pravna pitanja, mutatis mutandis, raspravljana u predmetu broj AP 4173/09, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu apelantičinih navoda u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 4173/09 u cijelosti se, mutatis mutandis, odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da redovni sud u osporenom rješenju nije dao jasne i precizne razloge za svoje odluke kojima je odbijen apelantičin prijedlog za izvršenje za naknadu duga po osnovu radnog odnosa.
36. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije osnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi u izvršnom postupku odbili izvršiti apelantičin prijedlog za izvršenje jer u prijedlogu za izvršenje kao izvršenik nije, navodno, pravilno određen izvršenik, čime je učinjeno iluzornim izvršenje pravomoćne presude, što predstavlja integralni dio „suđenja“ u smislu prava na pravično suđenje.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević