Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2950/18 (E. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2950/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-2950/18, rješavajući apelaciju Edina Mehića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edin Mehić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mals 135344 17 Gž od 8. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Mehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 22. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mals 135344 17 Gž od 8. marta 2018. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. juna 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom končanom odlukom apelant je obavezan da tužitelju A.B., radi sticanja bez osnova, isplati novčani iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da iz izvedenih dokaza (izjave potpisane od strane apelanta i tužitelja koja je notarski ovjerena) proizilazi da je apelant od tužitelja primio iznos od 5.000,00 KM na ime kupoprodaje stana (koja nije realizirana jer nije došlo do zaključenja ugovora) čija je ukupna dogovorena cijena iznosila 117.000,00 KM, te da je dogovoreno da će navedeni iznos biti isplaćen najkasnije do 30. juna 2016. godine. Kantonalni sud je naveo da je, polazeći od ovih činjeničnih utvrđenja, prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantu naložio da tužitelju vrati novčani iznos od 5.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, pravilnom primjenom odredbi člana 210. i 214. Zakona o obligacionim odnosima, jer i po mišljenju ovog suda činjenično stanje spisa opravdava pružanje tražene pravne zaštite prema pravilima o sticanju bez osnova. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da prvostepena presuda nije zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka na koje apelant ukazuje u žalbi, jer je sve dokaze koje su parnične stranke izvele na ročištu za glavnu raspravu prvostepeni sud cijenio upravo na način propisan u odredbi iz člana 8. Zakona o parničnom postupku, kao i sve navode parničnih stranaka. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud o istaknutom prigovorima apelanta o nedostatku pasivne legitimacije odlučio na osnovu nespornih činjenica a koje je utvrdio pravilnom ocjenom izvedenih dokaza u smislu odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku. Naime, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je na strani apelanta došlo do sticanja bez osnove nakon što mu je tužitelj kao vlasniku stana na ime dijela ugovorene kupoprodajne cijene isplatio iznos od 5.000,00 KM a što proizilazi iz notarski ovjerene izjave. Naime, da se radi o sticanju bez osnova koje nastalo radnjom (propuštanjem) apelanta da vrati tužitelju iznos od 5.000,00 KM koji je primio na ime kupoprodaje stana koja nije realizovana, pri čemu je došlo do uvećanja imovine na strani apelanta, s jedne strane, i njenog umanjenja na strani tužitelja, s druge strane, a za takvo uvećanje imovine apelanta nije postojao punovažan pravni osnov. Zbog navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je apelant dužan vratiti tužitelju onaj iznos za koji se neosnovano obogatio. Na koncu, Kantonalni sud je zaključio da su apelantovi navodi da nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari iz razloga što uplaćeni iznos od 5.000,00 KM nije njemu izvršen i da je u svim pregovorima učestvovao i da su svi pregovori vršeni direktno sa "stvarnim vlasnikom predmetnog stana" i ta činjenica nije bila nepoznata niti tužitelju niti pomoćniku notara, nemaju značaj za drugačiju odluku o ovoj pravnoj stvari, pa su bez uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi, apelant je naveo da je pogrešan zaključak sudova da je tužitelj izvedenim dokazima dokazao da je u konkrentom slučaju došlo do neosnovanog bogaćenja na njegovoj strani, te da je su sudovi pogrešno cijenili pasivnu legitimaciju u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., prava iz člana 7. i 10. Evropske konvencije itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je, prihvatajući zaključak prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, obavezao apelanta na isplatu navedenog novčanog iznosa na ime sticanja bez osnova, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode koje je ranije isticao u žalbi, a koji se odnose na nedostatak dokaza da se radi o neosnovanom bogaćenju, te pitanje nedostatka pasivne legitimacije, o kojima se izjasnio Kantonalni sud u osporenoj odluci, te jasno obrazloži zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2950/18 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio