Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2564/16 (NG Commerce export-import d.o.o. Proboj, I. G., M. G. i A. G.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2564/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-2564/16, rješavajući apelaciju NG Commerce export-import d.o.o. Proboj i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija NG Commerce export-import d.o.o. Proboj, Ine Gavran, Marijana Gavrana i Ane Gavran podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 004769 15 Rev 2 od 15. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. NG Commerce export-import d.o.o. Proboj, Ina Gavran, Marijan Gavran i Ana Gavran (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelant, četvrtoapelantica ili apelanti) iz Proboja općina Ljubuški, koje zastupa Mladen Šimić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 14. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 004769 15 Rev 2 od 15. marta 2016. godine.
2. U parničnom postupku kojeg je pokrenuo tužitelj „Holdina“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanata, radi utvrđenja i naknade štete, Općinski sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 64 0 Ps 004769 02 Ps 4 od 28. novembra 2014. godine kojom je tužbeni zahtjev djelomično usvojen. Navedenom presudom je naime utvrđeno da je tužitelj na temelju Ugovora o zajedničkom ulaganju u izgradnji i komercijalnoj eksploataciji benzinske stanice Vitina od 4. decembra 1993. godine koji je sklopio sa prvoapelantom (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) i Ugovora o darovanju od 4. decembra 1993. godine koji je sklopio sa trećeapelantom, stekao vlasništvo na 1/5 dijela prizemlja stambeno poslovnog objekta – benzinske pumpe u k.o. Proboj (katastarske oznake bliže navedene u izreci presude) i na 1/5 zemljišta na kojem se zgrada nalazi i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu objekta (prema nalazima vještaka), pa su apelanti dužni trpiti prednje utvrđenje i tužitelju izdati tabularnu ispravu podobnu za upis njegovog prava u zemljišnim knjigama i drugim javnim knjigama. Prvoapelant je obavezan da tužitelju na ime naknade štete odnosno kazne zbog nepoštivanja spornog ugovora o zajedničkom ulaganju isplati određeni novčani iznos. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je tražio naknadu materijalne štete je odbijen. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da se tužitelj obaveže da na ime naknade štete zbog neispunjenja preuzetih obaveza iz spornog ugovora isplati određeni novčani iznos koji se odnosi na investiranje, osiguranje i isporuku robe.
3. U obrazloženju presude su istaknuti činjenični navodi iz tužbe i odgovora na tužbu a zatim dokazi izvedeni na okolnosti i tvrdnje iz tužbe i odgovora na tužbu. S tog aspekta je u obrazloženju presude veoma iscrpno naveden sadržaj svakog izvedenog dokaza, a nakon njihove analize i ocjene, pojedinačne, međusobne i ukupne, Općinski sud je zauzeo stav da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan. U tom smislu je ocijenjeno da je osnovan zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva sa dijelom 1/5, zahtjev za izdavanje tabularne isprave za upis tog prava i obaveze isplate određenog novčanog iznosa na ime naknade štete (kazne) zbog neispunjenja ugovornih obaveza. U tom kontekstu je Općinski sud u obrazloženju presude veoma opširno naveo sadržaj izvedenih dokaza i utvrđenja koja su iz tih dokaza proizašla te razloge zbog kojih nisu prihvaćeni prigovori apelanata, konkretno zbog čega nisu osnovani prigovori nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja.
4. Kantonalni sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je odlučujući o žalbi apelanata donio presudu broj 64 0 Ps 004769 15 Pž 5 od 25. marta 2015. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti ocijenio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
5. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanata donio presudu broj 64 0 Ps 004769 15 Rev 2 od 15. marta 2016. godine kojom je revizija djelomično usvojena i nižestepene presude preinačene u dijelu u kome su apelanti obavezani tužitelju izdati tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljevog prava u zemljišnim knjigama i drugim javnim registrima i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen. U dijelu presude kojim je odlučeno o naknadi štete zbog nepoštivanja odredbi spornog ugovora, drugostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. U preostalom dijelu (kojim je odlučeno o utvrđenju prava suvlasništva i protivtužbenom zahtjevu) je revizija apelanata odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prije svega ponovio predmet spora i odlučenja iz nižestepenih presuda te navode iz revizije, te je cijeneći njenu djelomičnu osnovanost ukazao na odredbu iz člana 240. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koji se tiče pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi je Vrhovni sud podsjetio da iz obrazloženja nižestepenih presuda proizilazi nesporna činjenica zaključenja ugovora o zajedničkom ulaganju i postojanja dogovora između tužitelja i zakonskog zastupnika prvoapelanta, te je u vezi sa spornim činjenicama koje su se ticale visine ulaganja i upisa u zemljišne knjige u obrazloženju presude navedeno da su te činjenice na pouzdan način utvrđene u postupku pred nižestepenim sudovima, za koje je revizijski sud u postupku odlučivanja o reviziji vezan (član 240. stav 2. ZPP) a tiču se utvrđenja prava suvlasništva s dijelom 1/5. U tom smislu je Vrhovni sud naveo jasne razloge zbog kojih revizioni prigovori nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja nisu osnovani, ističući da je pasivna lgitimacija materijalnopravni odnos apelanata kao tuženih prema predmetu spora o čemu sud odlučuje na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, dakle ocjenom da li su apelanti kao tuženi materijalnopravni obveznici u odnosu na postavljeni zahtjev ili nisu. Pri tome, kako je dalje navedeno, ne postoji obaveza da sud u presudi obrazlaže neosnovanost navedenog prigovora ukoliko jasno obrazloži i navede razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev usvojen, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju. Stoga je ocijenjeno da su neosnovani revizijski prigovori prema kojima nižestepeni sudovi nisu odgovorili na istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Isti zaključak je proizašao i u pogledu prigovora zastare, budući da je u pitanju stvarnopravni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva koje ne podliježe zastari pa je takav prigovor neosnovan.
6. Što se tiče djelomične osnovanosti revizije zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je ponovio prethodna utvrđenja iz nižestepenih presuda prema kojima predmetne nekretnine predstavljaju porodičnu imovinu apelanata (zajedničko vlasništvo), da je prvoapelant preduzeće u zajedničkom vlasništvu ostalih apelanata (drugoapelantice, trećeapelata i četvrtoapelantice) i da su svi apelanti pasivno legitimisani u utvrđujućem dijelu tužbenog zahtjeva. Međutim, kako je dalje navedeno, apelanti nisu upisani u zemljišnoj knjizi kao vlasnici ili suvlasnici predmetnih nekretnina (sa izuzetkom trećeapelanta koji je upisan u zemljišnu knjigu sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom), pa stoga kao vanknjižni vlasnici tužitelju ne mogu izdati tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na tim nekretninama. Stoga su u tom dijelu (izdavanje tabularne isprave) usvajanjem revizije preinačene nižestepene presude i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP.
7. Što se tiče revizionih navoda kojima je ukazano na povredu odredbe člana 231. ZPP-a jer drugostepeni sud nije odgovorio na konkretne žalbene prigovore u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete, Vrhovni sud je ukidanjem drugostepene presude u tom dijelu i vraćanjem na ponovni postupak, istakao da obrazloženje drugostepene presude ne zadovoljava standard iz odredbe člana 231. ZPP-a. Ovo iz razloga što se iz osporenih presuda ne vidi da li su apelanti na isplatu novčanog iznosa obavezani temeljem naknade štete ili ugovorne kazne na što su apelanti u žalbi ukazivali, pa je primjenom odredbe člana 249. stav 1. ZPP drugostepena presuda u ovom dijelu ukinta i predmet vraćen na ponovni postupak.
8. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda (u pravosnažnom usvajajućem dijelu) prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelanti u suštini ukazuju na nedostatke procesne i materijalne prirode, smatrajući da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan i da Vrhovni sud u tom segmentu nije donio pravilnu odluku. Također smatraju da nije pravilno odlučeno o istaknutom prigovoru zastare jer tužbeni zahtjev ima stvarnopravne i obligacionopravne elemente, a osporenom presudom je odlučeno samo o stvarnopravnom zahtjevu. Osim toga, apelanti ukazuju da tužitelju nije moglo biti utvrđeno pravo vlasništva jer tužbom nisu obuhvaćeni svi suvlasnici pa je u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno i osporena presuda neadekvatno obrazložena.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa pitanjem da li je Vrhovni sud adekvatno obrazložio osporenu presudu, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 352/04 od 23. marta 2005. godine, točka 27, i AP-1039/06 od 16. jula 2007. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, aplikacija broj 18390/91, tačka 29 i Higgins i dr. protiv Francuske, presuda od 19. februara 1998. godine, aplikacija broj 20124/92, tačka 42). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, tačka 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 35. i 36). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci, odlučujući u okviru revizionih navoda apelanata, pazeći pri tom na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveo detaljno i jasno obrazloženje o svim suštinskim pitanjima koja se tiču predmeta spora, nalazeći da je revizija djelomično osnovana u kom dijelu je drugostepenu presudu preinačio i dio tužbenog zahtjeva odbio (izdavanje tabularne isprave) a dio ukinuo i vratio na ponovni postupak (isplata novčanog iznosa). Iz navedenog proizilazi da apelant povrede navedenih prava dovodi isključivo u kontekst dijela tužbenog zahtjeva o kom je pravosnažno odlučeno, dakle zahtjeva kojim je utvrđeno da tužitelju temeljem pravnih poslova (ugovora o zajedničkom ulaganju i izgradnji i ugovora o darovanju) pripada suvlasništvo na nekretninama apelanata i to dovodeći prednje utvrđenje u kontekst prigovora zastare i nedostatka pasivne legitimacije.
13. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud pozivajući se pri tom na relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava detaljno obrazložio zaključak u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje prava suvlasništva, potvrđujući u tom smislu stav i zaključak iz nižestepenih presuda koji je proistekao iz činjenica utvrđenih u konkretnom postupku temeljem svih izvedenih dokaza, koje navodima žalbe i revizije nisu dovedene u pitanje niti su mogle dovesti do drugačijeg odlučenja. Imajući u vidu da su odluku o usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva apelanti doveli u vezu s prigovorima zastare i nedostatka pasivne legitimacije te u konačnici u revizionom postupku s nedostacima u obrazloženju drugostepene presude, Vrhovni sud je obrazlažući neosnovanost navedenih prigovora naveo jasno i argumentovano obrazloženje iz kog proizilazi da je osporenom presudom riješen stvarnopravni zahtjev koji ne zastarijeva i da su svi apelanti u odnosu na taj zahtjev (utvrđenje prava vlasništva) u materijalnopravnom odnosu prema predmetu spora, zbog čega su navedeni prigovori neosnovani. Vrhovni sud je pri tom, imajući u vidu revizione navode kojima je ukazano na nedostatak obrazloženja drugostepene presude u usvajajućem dijelu, naveo relevantne odredbe ZPP-a koje ne obavezuju sud da obrazlaže neosnovanost navedenih prigovora u situaciji usvajanja tužbenog zahtjeva i navođenja razloga za takvo odlučenje (kad je tužbeni zahtjev osnovan), kao što je po ocjeni Vrhovnog suda učinjeno u konkretnom slučaju.
14. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pažljivo razmotrio sve revizione navode apelanata, te je imajući u vidu da su nižestepeni sudovi na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja djelomično izveli pravilan zaključak i da su u tom dijelu pravilno primijenili materijalno pravo, a djelomično izveli pogrešan pravni zaključak, primjenom relevantnih materijalno-pravnih propisa drugostepenu presudu djelomično potvrdio (utvrđenej prava vlasništva), djelomično preinačio i tužbeni zahtjev odbio (izdavanje tabularne isprave) a djelomično ukinuo i vratio na ponovni postupak (isplata novčanog iznosa), te je za svoju odluku naveo jasne i razumljive razloge. U tom kontekstu, Ustavni smatra da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene procesnog i materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije kojima je ukazano na nedostatak obrazloženja (razloga) na kojima je utemeljena osporena presuda u vezi s primijenjenim materijalnim pravom.
15. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji ne nude druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključak Ustavnog suda u vezi sa pravom na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević