Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2422/16 (S. P. i G. Ć.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2422/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP 2422/16, rješavajući apelacije Slavice Pejić i Gospave Ćurković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Slavica Pejić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 025621 15 Rev od 23. februara 2016. godine i Gospava Ćurković protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 031438 15 Rev od 22. septembra 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 2422/16
1. Slavica Pejić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica), iz Pala, koju zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnijela je 7. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 025621 15 Rev od 23. februara 2016. godine.
2. U konkretnom slučaju, prvoapelantica je 4. septembra 2012. godine podnijela tužbu protiv Grada Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), te je Osnovni sud u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio presudu broj 89 1 P 025621 12 P od 24. juna 2014. godine, kojom je usvojio prvoapelantičin tužbeni zahtjev i utvrdio da je apelantica isključivi vlasnik dvosobnog stana (bliže opisan u izreci presude), obavezao tuženog da trpi da se apelantica uknjiži kao vlasnik predmetnog stana u knjigu uloženih ugovora, obavezao tuženog da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime nedovršenih radova na infrastrukturi zgrade, vanjskog uređenja zgrade i neobezbjeđenog priključka na centralno grijanje na zgradi sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, sve bliže precizirano u izreci presude. Prvostepena presuda je potvrđena u žalbenom postupku presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 025621 14 Gž od 19. juna 2015. godine. Postupajući po reviziji tuženog, Vrhovni sud je osporenom odlukom usvojio reviziju, preinačio presudu Okružnog suda tako da je žalba tuženog usvojena i presuda Osnovnog suda preinačena, te odbijen tužbeni zahtjev prvoapelantice i obavezana prvoapelantica da tuženom nadoknadi troškove postupka.
AP 4290/16
3. Gospava Ćurković (u daljnjem tekstu: drugoapelantica), iz Pala, koju zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnijela je 10. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 89 0 P 031438 15 Rev od 22. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, drugoapelantica je 15. januara 2013. godine podnijela tužbu protiv tuženog, te je Osnovni sud donio presudu broj 89 0 P 031438 13 P od 1. jula 2014. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev drugoapelantice i obavezao tuženog da drugoapelantici isplati određeni novčani iznos na ime ugovorenih a neizvedenih radova na zgradi (ne obezbjeđenog pristupa na gradski toplovod, ne obezbjeđenog priključka na centralno grijanje i termoizolacijske radove), sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, sve bliže precizirano u izreci presude. Prvostepena presuda je potvrđena u žalbenom postupku presudom Okružnog suda broj 89 0 P 031438 14 Gž od 6. novembra 2014. godine. Postupajući po reviziji tuženog, Vrhovni sud je osporenom odlukom usvojio reviziju, preinačio presudu Okružnog suda tako što je žalbu tuženog usvojio i presudu Osnovnog suda preinačio, te odbio tužbeni zahtjev drugoapelantice.
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2422/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Uvodne napomene
5. Prema navodima iz apelacija i obrazloženja iz priloženih odluka redovnih sudova donesenih u predmetnom postupku koji je okončan osporenim odlukama Vrhovnog suda, apelantice su zaključile sa Gradom Istočno Sarajevo, Zavod za planiranje i izgradnju ugovore o udruživanju sredstava i rada predmetom kojih su bili izgradnja predmetnih stanova, te su navedenim ugovorima precizirana prava i obaveze ugovornih strana. Nadalje, apelantice su isplatile kupoprodajnu cijenu i predmetni stanovi su im predati u posjed.
Obrazloženje osporenih odluka Vrhovnog suda
6. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je, između ostalog, naveo u odnosu na tužbeni zahtjev prvoapelantice za upis prava vlasništva na predmetnom stanu da ugovor predstavlja samo pravni osnov za upis stvarnih prava u javnim knjigama. Ukazano je da kako se tokom postupka pa ni u reviziji ne spori pravna valjanost tog ugovora postavlja se pitanje postojanja pravnog interesa i za eventualno postavljanje takvog zahtjeva. Dalje je navedeno da u smislu odredbe člana 105. Zakona o uređenju prostora izgrađeni objekat se ne može staviti u upotrebu prije nego što nadležni organ izda rješenje o odobrenju za upotrebu na osnovu prethodno izvršenog tehničkog pregleda objekta i pod uslovom da je pobijana presuda održana na snazi, sama po sebi, bez upotrebne dozvole za predmetne nekretnine kao „dokumenta potrebnog za upis predviđenog zakonom“ (član 3. stav 2. tačka 6. Zakona o zemljišnim knjigama RS), koji zakoni su se primjenjivali u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, ne bi predstavljala valjan pravni osnov za upis prava vlasništva prvoapelantice na predmetnom stanu. U odnosu na drugoapelanticu Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su predmetno potraživanje drugoapelantice okvalifikovali kao neosnovano obogaćenje koje predviđa odredba člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Dalje je Vrhovni sud naveo da je pravni osnov tužbenih zahtjeva apelantica za isplatu neizvedenih, a ugovorenih radova, naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO). Naime, kada jedna strana u dvostrano obaveznom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (član 124. ZOO). Vrhovni sud je dalje naveo da tuženi nije dokazao da je ugovorenu obavezu ispunio do dana podnošenja tužbi a ni kasnije, pa je nesumnjivo da je time povrijedio odredbe ugovora, što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelanticama (član 262. stav 2. ZOO). U tom smislu se, prema pravnom shvatanju revizionog suda, šteta apelanticama sastojala u umanjenju vrijednosti nekretnine zbog neizvršenih, a ugovorenih i od strane apelantica plaćenih radova, koji vid štete apelantice u predmetnim parnicima nisu tražili, niti na te okolnosti izvodili dokaze. Također, po ocjeni Vrhovnog suda, traženi iznosi naknade nemaju ni karakter štete u vidu eventualnih izdataka za radnje koje bi bile preduzete s ciljem otklanjanja štetnih posljedica koje su nastupile zbog neispunjenja ugovorne obaveze, čime bi (eventualnim izdacima) imovina apelantica bila umanjena (član 155. ZOO). Međutim, apelantice su tužbama zahtijevali isplatu iznosa na ime „vrijednosti neizvršenih radova za stan“, a što po ocjeni Vrhovnog suda nije imalo pravnog osnova, jer to ne predstavlja štetu u smislu člana 262. stav 2. ZOO.
Apelacioni navodi
8. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode da je Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO, te da nije dao valjana obrazloženja za svoja odlučenja. Naime, apelantice smatraju da se u konkretnom slučaju radilo o sticanju bez pravnog osnova, jer je tuženi naplatio cjelokupnu vrijednost nekretnina za radove koje nije izveo. Također, apelantice navode da im je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te s tim u vezi prvoapelantica traži naknadu nematerijalne štete. Relevantne odredbe
9. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 35/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 210. stav 1.
Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće-da naknadi vrijednost postignutih koristi.
Član 262. stav 2.
Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.
10. Zakonu o uređenju prostora („Službeni glasnik RS“, br. 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07), u relevantnom dijelu glasi:
Član 105.
Izgrađeni objekat za čije se građenje, po odredbama ovog zakona, pribavlja odobrenje za građenje, odnosno njegov dio koji predstavlja tehničko-tehnološku i građevinsku cjelinu i kao takav se može samostalno koristiti, kao i objekti prethodnih i pripremnih radova izgrađeni na osnovu posebnog odobrenja za građenje, mogu se koristiti, odnosno staviti u pogon, nakon što organ uprave koji je izdao odobrenje za građenje izda rješenje o odobrenju za upotrebu, a na osnovu prethodno izvršenog tehničkog pregleda objekta ili njegovog dijela.
11. Zakonu o zemljišnim knjigama („Službeni glasnik RS“, br. 67/03, 48/04, 109/05 i 119/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2. tačka 6.
2. Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev zasniva.
To mogu biti:
[…] 6. drugi dokumenti potrebni za upis određeni zakonom.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Apelantice smatraju da je Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO, te da nije dao valjano obrazloženje za svoja odlučenja, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacija proizilazi da apelantice ukazuje da je tuženi u konkretnim slučajevima naplatio cjelokupnu vrijednost predmetnih nekretnina za radove koje nije izveo, odnosno da se radi o sticanju bez osnova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da tuženi nije dokazao da je ugovornu obavezu ispunio do dana podnošenja tužbi a ni nakon toga pa je nesumnjivo da je time povrijedio odredbe ugovora, što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelanticama, iz čega proizilazi da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih a ugovorenih radova - naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. ZOO). Pri tome je ukazano da se tužbom zahtjeva isplata na ime „vrijednosti neizvršenih radova za stan“ što ne predstavlja štetu u smislu člana 262. stav 2. ZOO. Također, Vrhovni sud je dao jasno i argumentovano obrazloženje u odnosu na tužbeni zahtjev prvoapelantice za upis prava vlasništva na predmetom stanu u javnu knjigu na osnovu zaključenog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženjima osporenih presuda Vrhovnog suda. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantice nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljne ishodom predmetnih postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2360/16 od 22. marta 2017. godine i Odluke o dopustivosti br. AP- 3063/16 od 11. septembra 2018. godine, AP-4012/16 od 1. februara 2017. godine i AP-2660/16 od 20. jula 2016. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranim odlukama zauzeo stajalište da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.
16. Vezano za navode apelantica, kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelacije, da su postupci pred redovnim sudovima (na tri instance) trajali: u predmetu AP 2422/16 oko tri godine i pet mjeseci (tužba podnesena 4. septembra 2012. godine, presuda Vrhovnog suda donesena 23. februara 2016. godine), a u predmetu AP 4290/16 oko tri godine i osam mjeseci (tužba podnesena 15. januara 2013. godine, presuda Vrhovnog suda donesena 22. septembra 2016. godine). Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnih postupaka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević