Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3162/18 ("CHEMOS" AD Palić, Republika Srbija)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3162/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3162/18, rješavajući apelaciju "CHEMOS" AD Palić, Republika Srbija, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "CHEMOS" AD Palić, Republika Srbija protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 272721 18 Pž od 9. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "CHEMOS" AD Palić, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faruk Abdulahović advokat iz Gradačca, podnio je 4. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 272721 18 Pž od 9. aprila 2018. godine.
2. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 272721 16 Ps od 2. novembra 2017. godine kojim je odbačena apelantova tužba podnesena protiv tuženog (,,DITA“ Industrija deterdženata d.d. Tuzla u stečaju) radi utvrđenja osnovanosti potraživanja, te su ukinute sve preduzete radnje.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je apelant protiv tuženog podnio tužbu 2016. godine radi duga u kojoj je naznačio da je ranije podnosio tužbu 2011. godine radi isplate istog potraživanja (broj predmeta 32 0 Ps 055210 11 Ps), te da je nakon podnošenja te tužbe rješenjem suda iz 2015. godine nad tuženim otvoren stečajni postupak, zbog čega je taj parnični postupak prekinut rješenjem od 14. decembra 2015. godine. Kantonalni sud je naveo da je stečajni upravnik u odgovoru na tužbu naveo da je u stečajnom postupku na ispitnom ročištu osporio prijavljena potraživanja apelanta zbog zastarjelosti potraživanja, predlažući da se zahtjev odbije zbog ranijeg pokrenutog postupka (litispendencije). U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 60. stav 3. ZPP-a, kojim je propisano da „dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti", dok je stavom 5. istog člana propisano, da će „sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teče li već druga parnica ....", s tim da, shodno stavu 4. istog člana, su „stranke dužne o tome obavijestiti sud". Razmatrajući apelantove žalbene prigovore, Kantonalni sud je istakao da apelant neosnovano ukazuje da se ne radi o istim tužbenim zahtjevima jer da je u tužbi iz 2011. godine tražio isplatu duga, a u tužbi iz 2016. godine, tražio je utvrđenje osnovanosti potraživanja koje se ima uvrstiti u opšti isplatni red. Prema stavu Kantonalnog suda, zahtjev u drugoj tužbi opredijeljen u skladu sa odredbama ZPP-a i Zakona o stečajnom postupku, budući da je nakon podnošenja te tužbe nad tuženim otvoren stečajni postupak, ali se u suštini radi o istim tužbama i istim zahtjevima, kako je to zaključio prvostepeni sud. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da apelantovi navodi u žalbi „da ranija parnica drži pat poziciju i da se zbog prekida postupka ništa ne dešava, a i da nema pravnog interesa da nastavi tu parnicu jer se odluke o njegovom zahtjevu donose u stečajnom postupku", nisu od uticaja na donošenje i pravilnost pobijanog rješenja. Naime, prema zaključku Kantonalnog suda, ranija parnica je prekinuta po sili zakona, zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, pa se u smislu člana 381. stav 1. ZPP prekinuti postupak može nastaviti kada stečajni upravnik preuzme parnični postupak ili kada ga sud na prijedlog protivne strane pozove da to učini, nakon čega će se odlučiti o nastavku prekinutog postupka. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je apelant svoja povjerilačka prava prema stečajnom dužniku ovlašten iznositi u stečajnom postupku, pa navodi da bi bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale povjerioce, nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke donijete u ovom postupku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su sudovi trebali primijeniti odredbe Zakona o stečajnom postupku, koji je lex specialis u konkrentom slučaju, „koji posebno normira ovakve situacije na način da svim povjeriocima stečajnog dužnika pruža jednake mogućnosti u ostvarenju njihovih prava“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević