Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1149/18 (Š. I., D. L. i "ArcelorMittal" d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 11. 09. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1149/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 09. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. septembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1149/18, rješavajući apelacije Šahe Imširović i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Šaha Imširović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 053223 16 Gž od 12. januara 2018. godine, Darko Leko protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 083775 14 Gž od 15. februara 2018. godine i "ArcelorMittal" d.o.o. Zenica protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 090673 18 Pž od 21. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1149/18

1. Šaha Imširović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Živinica, koju zastupa Husein Salkanović advokat iz Živinica, podnijela je 21. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 P 053223 16 Gž od 12. januara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantkinje i potvrđena Presuda Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 P 053223 13 P od 17. maja 2016. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi (JP Elektroprivreda BiH, Elektrodistribucija Tuzla) da joj nadoknadi štetu zbog presjecanja puta preko njene parcele radi postavljanja betonskih stubova, na način i u iznosima detaljno navedenim u izreci.

2. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu ocjene iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da put koji prolazi preko predmetne parcele postoji od ranije (prema iskazu svjedoka Dž. R. put postoji od prije rata, a prema iskazu svjedokinje Đ. E. još od 70-ih godina) kojim putem su mještani svakodnevno prolazili do svojih parcela koje se nalaze iza predmetne parcele. Kantonalni sud je naveo da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Banovićima broj P-257/01 od 16. oktobra 2001. godine tuženi obavezan da ranijem vlasniku predmetne parcele E. H. (od kojeg je apelantkinja 2006. godine kupila predmetnu parcelu) isplati iznos od 955,80 KM na ime naknade posječene šume prosijecanjem puta na toj parceli radi postavljanja tada drvenih stubova dalekovoda. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantkinja nije dokazala svoje činjenične tvrdnje na kojima je temeljila tužbeni zahtjev (da je tuženi tokom postavljanja betonskih stubova 2013. godine prvi put presjekao put preko predmetne parcele zbog čega je apelantkinji pričinio materijalnu štetu). Dakle, Kantonalni sud je ukazao da je tuženi 2013. godine samo vršio zamjenu ranije postavljenih drvenih stubova dalekovoda betonskim stubovima, što znači da je put preko predmetne parcele morao postojati još prilikom prvog postavljanja (drvenih) stubova dalekovoda, zbog čega tuženi nije ni imao potrebe da vrši prosijecanje puta prilikom zamjene tih stubova 2013. godine. Kantonalni sud je naveo da apelantkinja niti jednim dokazom pa ni uviđajem na licu mjesta nije posebno dokazivala i dokazala obim i visinu štete, već je svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete postavila u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka šumarske struke. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke prvostepeni sud nije posebno cijenio jer je dat na osnovu pretpostavke, a takvo postupanje prvostepenog suda ima osnova u utvrđenju da apelantkinja nije dokazala da je put preko njene parcele prosječen 2013. godine, te da nije dokazala ni nastanak predmetne štete, zbog čega se u takvoj situaciji nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke suvišan i irelevantan dokaz kojeg kao takvog nije ni potrebno cijeniti. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza (član 8. ZPP) i pravilnom primjenom odredaba ZPP koja sadrži pravila o teretu dokazivanja (čl. 7., 123. i 126. ZPP) kao i pravilnom primjenom materijalnog prava (član 154. stav (1) ZOO i člana 75. Zakona o električnoj energiji) odbio kao nedokazan, a time i kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje.

2. AP-1894/18

3. Darko Leko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 24. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 083775 14 Gž od 15. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju navedenom presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena Presuda Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 083775 14 P2 od 20. juna 2014. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi (Opština Čitluk kao prvotužena i J. P. Broting d.o.o. Čitluk kao drugotužena) solidarno obavežu da mu isplate naknadu štetu na vozilu u iznosu detaljno navedenom u izreci presude. Navedenom presudom apelant je obavezan da prvotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 660,00 KM.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da se 26. avgusta 2009. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je oštećeno apelantovo vozilo. Kantonalni sud je ukazao da je među strankama sporno da li postoji odgovornost tuženih za štetu nastalu na apelantovom vozilu. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelant tokom postupka nije dokazao da su uzrok nastanka saobraćajne nezgode dvije udarne rupe koje nisu bile obilježene saobraćajnim znacima od strane tuženih, a na koje je naišao D. L. upravljajući apelantovim motornim vozilom. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da svjedok A. P., (koja je upravljala motornim vozilom koje je ostvarilo kontakt sa apelantovim motornim vozilom) u svom iskazu između ostalog izjavila da na mjestu nezgode nije bilo oštećenja u vidu rupa niti je primjetila da se izvode neki radovi. Kantonalni sud je naveo da su svjedoci I. P. i J. K. (uposlenici PS Čitluk, koji su sačinili Zapisnik o obavljenom uviđaju od 26. avgusta 2009. godine sa skicom lica mjesta i fotodokumentacijom) u svom iskazu, između ostalog, izjavili da na putu na kome se dogodila saobraćajna nezgoda ima manjih oštećenja ali ne udarnih rupa. Kantonalni sud je ukazao da je vještak saobraćajne struke A. C. u svom nalazu naveo da su prilikom sačinjavanja Zapisnika o obavljenom uviđaju postojali određeni propusti uviđajne ekipe PU Čitluk, jer su gledano u smjeru regionalne ceste po desnoj saobraćajnoj traci bile iskopane na „kolniku“ udarne rupe sa oštrim rubnjacima dubine oko 15 cm, koje su od strane radnika kopane za popravljanje ceste (ponovno asfaltiranje-krpljenje) što je vidljivo iz njegove foto dokumentacije sa lica mjesta od 22. decembra 2013. godine. Prema nalazu vještaka do saobraćajne nezgode došlo zbog oštećenja na asfaltu u vidu većih rupa i zbog toga što mjesto gdje se dogodila nezgoda nije bilo obilježeno saobraćajnim znacima - radovi na putu, suženja „kolnika“ oprezna vožnja i sl. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se prvostepeni sud decidno izjasnio zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, koje navode i ovaj sud u cjelosti prihvata, s napomenom da je provođenje dokaza vještačenjem samo jedno od dokaznih sredstava koje je provedeno četiri godine nakon nastanka saobraćajne nezgode. Kantonalni sud je naveo da žalbeni navodi apelanta da iskaz A. P. nije dat na licu mjesta odmah poslije nezgode jer je ista o saobraćajnoj nezgodi zadobila povrede, nije od uticaja za zakonitost odluke u ovoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je naveo da apelant nije bio očevidac nastanka saobraćajne nezgode, a prvostepeni sud se na zapisniku sa pripremnog ročišta pravilno izjasnio zašto je odbio da se izvrši uvid u fotografije lica mjesta koje je on sačinio. Kantonalni sud je naveo da bi odgovornost tuženih na naknadu materijalne štete u konkretnom slučaju postojala jedino u situaciji da je apelant dokazao da su uzrok saobraćajne nezgode oštećenja asfalta koja nisu obilježena saobraćajnim znacima, a kako on tu činjenicu nije dokazao to je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7., 123. i 126. ZPP) odbijen sa tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju, nasuprot žalbi apelanta, nije bilo osnova primjeni pravila o podijeljenoj odgovornosti iz odredbe člana 192. ZOO, jer iz dokaza provedenih u postupku proizlazi da je D. L. (koji je upravljao apelantovim vozilom) isključivo kriv za nastalu nezgodu, a u predmetnom postupku nije predloženo izvođenje dokaza njegovog saslušanja kao drugog učesnika saobraćajne nezgode.

3. AP-2506/18

5. "ArcelorMittal" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Emir Čolaković i Nina Dragoljić iz Zenice, podnio je 26. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 090673 18 Pž od 21. februara 2018. godine. U konkretnom slučaju osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanta i potvrđena Presuda Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ps 090673 14 Ps od 16. novembra 2017. godine kojom je odbijen kao neosnovan tuženi zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (D. R. vlasnika Preduzeća za mašinsku obradu metala „Ružić“ Vitez) da apelantu nadoknadi štetu u iznosu od 48.868,56 KM.

6. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud, a koje kao pravilno utvrđene prihvata i taj sud, proizlazi da je tuženi dostavio apelantu ponudu za izradu reduktora, te da je po osnovu narudžbenice od 4. juna 2013. godine apelant od tuženog tražio izradu tipskog reduktora PM 1000-507 SSR koji je tuženi izradio i sa tehničkom dokumentacijom otpremio apelantu i ispostavio mu uz otpremnicu i račun koji je apelant platio. Kantonalni sud je naveo da je predmetni reduktor prvobitno bio uskladišten u centralno skladište apelanta kada su pregledane ugradbene mjere reduktora koje su zadovoljile tražene karakteristike, a apelant je kasnije predmetni reduktor izmjestio u svoj centralni servis gdje je prilikom njegovog otvaranja uočio nedostatke nakon čega je izvršio reklamaciju. Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da predmetni reduktor nema potrebna svojstva za njegovu redovnu potrebu, budući da iz nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke A. Z. proizilazi da je reduktor nov sa aspekta upotrebljivosti, da ranije nije korišten, da je funkcionalan i upotrebljiv za apelanta. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je u pokušaju namjere apelanta da predmetni reduktor prekonponuje na način da bi isti mogao zadovoljiti kako lijevu tako i desnu stranu u pogledu izlaznih vratila mogao dovesti do neupotrebljivosti reduktora za potrebe apelanta u tom momentu. Nadalje navodi da je tuženi na osnovu dogovora sa apelantom i na osnovu priložene šeme od apelanta izvršio premještanje lijevog izlaznog vratila na desnu stranu, promijenio stare ležajeve za nove i iste dodatno učvrstio masom za učvšćivanje, a što je prema nalazu vještaka mašinske struke okarakterisano kao dozvoljeno. Tuženi je pozvao apelantove predstavnike da izvrše pregled reduktora kada je bio rastavljen i kada je kod tuženog bio pušten u probni rad koji se nisu odazvali pozivu, a tuženi je, nakon što se uvjerio da je reduktor ispravan i funkcionalan isti spakovao i prevezao u sjedište apelanta kada je primljen od strane apelantovog zaposlenika S. O. bez primjedbi. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, kada je u pitanju narudžba zupčastog para multiplikatora tuženi je iste izradio za apelantove potrebe uz prethodnu saglasnost i dogovor sa nadležnim i stručnim predstavnicima apelanta, nakon čega je sačinio novu tehničku dokumentaciju i istu isporučio apelantu. Kantonalni sud je naveo da, nakon što je apelant izvršio određena mjerenja zupčastog para vratio je isti tuženom na doradu, nakon čega je kod tuženog zakazan sastanak sa predstavnicima apelanta po tom pitanju, kojom prilikom su izvršena ponovna mjerenja zupčastog para prema tehničkoj dokumentaciji tuženog. Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da zupčasti par funkcionalan i zadovaljajući za apelantove potrebe i da ispunjava tehničke sposobnosti za svrhu za koju je i naručen od strane apelanta, te da je tuženi pozvao apelanta da preuzme predmetni zupčasti par kao ispravan, ali da apelant isti nije preuzeo. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o kompleksnom obligacionom pravnom odnosu između parničnih stranaka, te da se u konkretnoj pravnoj situaciji radi o ugovoru o prodaji. Nadalje je ukazao da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredaba iz člana 123. stav (1) i člana 126. ZPP izveo pravilan zaključak da apelant nije dokazao da postoji materijalni nedostatak na zupčastom paru određen članom 479. ZOO, te da nije dokazao da postoji nedostatak na predmetnom reduktoru da bi mogao tražiti naknadu štete, zbog čega se prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude pravilno pozvao na odredbe čl. 478., 479., 481., 482. i člana 484. ZOO. Kod okolnosti da apelant nije dokazao da postoje materijalni nedostaci na predmetnom reduktoru propisani članom 479. ZOO neosnovano se u žalbi poziva na odredbe člana 485. ZOO koje regulišu pravnu situaciju kada je prodavač znao za nedostatak (što nije slučaj u ovom predmetu).

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1149/18.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelanti u apelacijama pozivaju odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP, zaključili da apelanti u predmetnim sudskim postupcima nisu dokazali činjenične tvrdnje na kojima su zasnivali svoje tužbene zahtjeve, slijedom čega su odbili postavljene tužbene zahtjeve apelanata. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1149/18 (Š. I., D. L. i "ArcelorMittal"… | Sudska praksa | Aktio