Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4889/16 (D. J. i S. Ć.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4889/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4889/16, rješavajući apelaciju Damira Jahića i Slavka Ćosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Damir Jahić i Slavko Ćosić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 042379 16 Rev od 4. oktobra 2016. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 042379 15 Gž od 28.

januara 2015. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (broj 32 0 P 042379 14 P od 27. avgusta 2015. Godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Damir Jahić i Slavko Ćosić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla – advokat Gordan Isabegović, podnijeli su 20. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 042379 16 Rev od 4. oktobra 2016. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 042379 15 Gž od 28. januara 2015. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 042379 14 P od 27. avgusta 2015. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 042379 14 P od 27. avgusta 2015. godine apelanti su obavezani da solidarno tužitelju „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplate dug u preciziranom iznosu, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

3. Iz obrazloženja navedene presude Općinskog suda proizilazi da je u toku postupka pred tim sudom konstatovano da su tužitelj, kao davalac kredita i Selma Hatić, kao korisnik kredita, zaključili 21. septembra 2002. godine ugovor o kreditu na precizirani novčani iznos, uz obavezu Selme Hatić da odobreni kredit isplati u 120 jednakih mjesečnih rata u određenom iznosu, sa pravom otkaza ugovora od strane davaoca kredita ukoliko se primalac kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, a naročito ako ne plati dvije uzastopne dospjele rate. Dalje, proizilazi da je utvrđeno da su apelanti taj ugovor potpisali kao solidarni dužnici – jemci platci, a da je u svrhu osiguranja novčanog iznosa po ugovorenom kreditu od 21. septembra 2002. godine izdata bjanko mjenica preciziranog serijskog broja, sa naznakom „ bez protesta", a koju su potpisali apelanti kao jemci, a koja je kasnije popunjena od strane tužitelja na precizirani novčani iznos i dospjela na naplatu 10. septembra 2007. godine. Takođe, proizilazi da su Selma Hatić i apelanti 23. septembra 2002. godine potpisali sporazum i izjavu o obavezi na temelju navedene mjenice kojim su ovlastili tužitelja da može u svako doba upisati iznos u visini dugovanog iznosa,, te u tekstu mjenice unijeti, dopunu koju smatra svrsishodnom i potrebnom za naplatu mjenice, a koja je izdata u cilju osiguranja izvršenja obaveza iz ugovora o kreditu od 21. septembra 2002.godine. Iz obrazloženja presude takođe proizilazi da je novčani iznos predviđen ugovorom o kreditu prenesen na račun primaoca kredita, koja nije izvršila ugovorne obaveze odnosno nije plaćala dospjele anuitete kredita, zbog čega je ugovor o kreditu otkazan 10. septembra 2007. godine. Dalje, proizilazi da je tužitelj u svojstvu tražioca izvršenja 23. novembra 2007. godine protiv apelanata kao izvršenika podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave – precizirane mjenice, a radi naplate duga u određenom novčanom iznosu, pa je sud dozvolio predloženo izvršenje, da bi povodom podnesenih prigovora apelanata kao izvršenikâ donio zaključak kojim je stavio van snage to rješenje i odredio da se prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom i postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka, u kojem je tužitelj 20. maja 2014. godine uredio tužbeni zahtjev u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku.

4. Općinski sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, zaključio da su mjenične obaveze apelanata dospjele za plaćanje 10. septembra 2007. godine i odlučio kao u izreci presude, konstatujući da se utvrđeno činjenično stanje može podvesti pod odredbe čl. 1004. stav 3. i 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i odredbe člana 39. Zakona o mjenici (Službene novine FBiH 32/00 i 28/03 u daljnjem tekstu: Zakon o mjenici).

5. Apelanti su podnijeli žalbu protiv presude Općinskog suda koju je Kantonalni sud odbio presudom broj 32 0 P 042379 15 Gž od 28. januara 2015. godine i potvrdio prvostepenu presudu.

6. U obrazloženju presude Kantonalnog suda konstatovano je da se na sporni odnos trebaju primijeniti odredbe Zakona o mjenici kao lex specialis u konkretnom slučaju u odnosu na ZOO, a ne odredbe ZOO, pa je ocijenjeno da je primjenom odredbi člana 48. Zakona o mjenici tužbeni zahtjev osnovan.

7. Apelanti su izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbio presudom broj 32 0 P 042379 16 Rev od 4. oktobra 2016. godine.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je u konkretnom slučaju riječ o mjenično-pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici sačinjenoj u smislu odredbe člana 3. Zakona o mjenici, koja propisuje sadržaj trasirane mjenice, a radi osiguranja potraživanja iz predmetnog ugovora o kreditu. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da se radi o sporu u kojem se odlučuje o tužbenom zahtjevu tužitelja, kao mjeničnog povjerioca, na isplatu prema apelantima, kao mjeničnim jemcima, primjenom odredaba Zakona o mjenici, kao posebnog zakona (lex specialis). Ukazao je da je odredbama iz člana 48. Zakona o mjenici propisano da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice(stav 1.), a imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo bilo protiv svih zajedno, pri čemu nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali (stav 2.). Vrhovni sud je istakao da prigovor apelanata da je izvršni sud trebao obustaviti izvršni postupak, koji je pokrenut na osnovu mjenice koja nema karakter vjerodostojne isprave, po ocjeni Vrhovnog suda nije relevantan za rješavanje konkretnog spora jer parnični sud ne može ispitivati pravilnost i zakonitost odluka izvršnog suda. Vrhovni sud je konstatovao da je neosnovan i prigovor apelanata da je nastupila zastara mjenično-pravnog zahtjeva tužitelja. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je tužitelj kao imalac trasirane mjenice istu ispunio 10. septembra 2007. godine, kao danom dospijeća mjenične obaveze i podnio prijedlog za izvršenje 23. novembra 2007. godine, koji se dan ima smatrati i danom podnošenja tužbe, s obzirom da je po prigovoru apelanata postupak nastavljen u parnici. Nadalje je Vrhovni sud istakao da prema odredbama iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. Vrhovni sud je zaključio da se zbog navedenog u odnosu na apelante primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, koji s obzirom na dospijeće i datum podnošenja tužbe nije protekao.

9. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 1.3 Evropske konvencije. Apelanti navode da je Vrhovni sud odstupio u predmetnom slučaju od zauzetog pravnog shvatanja da mjenica koja nije protestovana iako sadrži klauzulu „Bez protesta“ ne smatra se vjerodostojnom ispravom, te da su sudovi odbili cijeniti prigovor apelanata da mjenica koja nije protestirana ne predstavlja vjerodostojnu ispravu, odnosno da su sudovi proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U vezi sa apelacionim navodima Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, kao konačne odluke u konkretnom predmetu, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se pozvao Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u više svojih odluka razmatrao slična činjenična i pravna pitanja kao u konkretnom slučaju odnosno u kojima je razmatrao apelacije fizičkih lica podnesene protiv presuda Vrhovnog suda donesenih u parničnim postupcima po tužbama istog tužitelja kao u konkretnom slučaju, sa istim odlučenjima i sličnim obrazloženjima kao u konkretnim slučajevima, kao da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, između ostalog, Odluke o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-337/17 od 22. marta 2017. godine i AP-5078/16 od 15. februara 2017. godine i dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud zapaža da se apelanti pozivaju na pravno shvatanje koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 5. decembra 2016. godine da „Mjenica, koja nije protestirana iako sadrži klauzulu „Bez protesta“ ne smatra se vjerodostojnom ispravom“, a da osporavaju odluku koju je Vrhovni sud donio 4. oktobra 2016. godine, pa je očigledno da je navedeno pravno shvatanje Vrhovni sud zauzeo nakon donošenja osporene odluke. (vidi Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-337/17 od 22. marta 2017. godine, tačka 7). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i paušalni navodi o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u situaciji kad su, kako to proizilazi iz činjenica predmeta, apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4889/16 (D. J. i S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio