Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4029/16 (I. K.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Povrat stana
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Aktivna legitimacija
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4029/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4029/16, rješavajući apelaciju Ivane Kristić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ivane Kristić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 057838 16 Rev od 2. augusta 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 057838 11 Gž od 20.

februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 057838 10 P 2 od 22. augusta 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivana Kristić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nusret Kolašinac, advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 057838 16 Rev od 2. augusta 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 057838 11 Gž od 20. februara 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 057838 10 P 2 od 22. augusta 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od tužene P. F. (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 28. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je 14. juna 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 6. juna 2018. godine, Vrhovni sud 31. maja 2018. godine, a tužena 13. juna 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 057838 10 P 2 od 22. augusta 2011. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev da se naloži tuženoj da stan koji se nalazi u Sarajevu, u ulici Avde Jabučice broj 54, prizemlje, ukupne površine 71 m², po strukturi trosoban (u daljnjem tekstu: predmetni stan), oslobodi od stvari i lica, s obzirom na to da predmetni stan koristi bez pravnog osnova, dakle bespravni je korisnik, te da ga preda u posjed i raspolaganje, a sve u roku od 15 dana uz naknadu troškova parničnog postupka.

6. Kako navodi sud, između parničnih stranaka nije sporno da je apelanticin djed Ante Kristić 23. juna 1967. godine zaključio ugovor o korištenju stana sa Stambenim preduzećem Sarajevo. Poslije smrti Ante Kristića (12. jula 1993. godine), ugovor o korištenju stana sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja grada Sarajeva je 7. septembra 1994. godine zaključila apelanticina baka, koja je preminula 23. februara 1998. godine. U navedenom ugovoru određeno je da će, pored nosioca stanarskog prava, predmetni stan koristiti i članovi porodičnog domaćinstva, i to apelantica kao unuka nosioca stanarskog prava. Apelantica je s bakom Ivankom Kristić 12. septembra 1996. godine zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je ovjerio sudija pojedinac Općinskog suda II u Sarajevu, a kojim je Ivanka Kristić prihvatila da apelantica i dalje nastavi stanovati u predmetnom stanu čiji je ona nosilac stanarskog prava.

7. Ocjenjujući sve provedene dokaze, kako posebno tako i u međusobnoj vezi, u smislu člana

8. Zakona o parničnom postupku (ZPP), sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Konkretno, Općinski sud je utvrdio da iz provedenih dokaza, a prije svega pravosnažne presude Općinskog suda broj P- 532/04 od 9. jula 2004. godine, proizlazi da apelantica nema status člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, pa u vezi s tim nije ni stekla pravo iz osnova stanarskog prava. Apelantica je ustanovila zajednicu življenja s nosiocem stanarskog prava 9. maja 1990. godine, a iz apelanticinog iskaza datog na ročištu 27. juna 2011. godine proizlazi da je 1992. godine izbjegla u Republiku Hrvatsku, da se školovala u Zagrebu gdje je 1999. godine završila fakultet kao redovan student, da u Zagrebu ima prijavljeno prebivalište od 2002. godine gdje je zasnovala i svoju porodicu, što sve upućuje na zaključak da nije živjela duži period u ekonomskoj zajednici s nosiocem stanarskog prava. S obzirom na to da nije stekla status člana porodičnog domaćinstva shodno odredbi člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, pa time ni pravo na otkup stana u društvenom vlasništvu, a što proizlazi iz pravosnažne presude broj P- 532/04 od 9. jula 2004. godine, apelantica nema osnov za predaju u posjed predmetnog stana.

8. Nadalje, drugom presudom Općinskog suda broj 65 0 P 047729 07 od 23. maja 2009. godine apelantici je odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, uz obavezu tužene Općine Centar da joj prizna sva prava i obaveze koje joj pripadaju kao i drugim nosiocima stanarskog prava koja su to pravo stekla prije 6. decembra 2000. godine, te da se utvrdi da joj se kao članu porodičnog domaćinstva prizna pravo da zaključi ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, te da presuda zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se apelantica na osnovu presude, nakon uplate kupoprodajne cijene u iznosu od 31.311,00 KM u certifikatima, upiše u knjigu položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda kao vlasnik sa dijelom 1/1. Sud u parničnom postupku koji se vodio po predmetnoj tužbi nije našao utvrđenim da je apelantica korisnik stana iz člana 6. Zakona o stambenim odnosima, kao ni okolnosti iz člana 21. istog zakona, pa je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

9. Dakle, ocjenjujući činjenice da je o prethodnom pitanju da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva Ivanke Kristić i Ante Kristića, te da li je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava 6. decembra 2000. godine i time pravo na otkup predmetnog stana, odlučeno dvjema presudama broj P-532/04 od 9. jula 2004. godine i broj 65 0 P 047729 07 P od 23. marta 2009. godine, to sud u konkretnom parničnom postupku nije mogao odlučivati o istom pravnom pitanju. Sud je u konkretnom parničnom postupku ocijenio da apelantica nema aktivnu legitimaciju, odnosno nema materijalnopravno ovlaštenje da traži iseljenje tužene i predaju u posjed predmetnog stana, pa slijedom navedenog, a primjenom odredbi iz člana 6. stav 2. i člana 21. Zakona o stambenim odnosima, sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 057838 11 Gž od 20. februara 2015. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

11. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za rješavanje ovog spora, te je dao veoma detaljnu i jasnu ocjenu provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te je za tu ocjenu dao i jasne razloge u smislu člana 191. tačka 4. ZPP, pa nije prihvatljiva iznesena tvrdnja žalbe da sud nije ocijenio dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Shodno odredbi člana 123. ZPP stav 2, prvostepeni sud je izvedene dokaze ocijenio u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza iz člana 8. ZPP, te na osnovu te ocjene utvrdio činjenice bitne za donošenje odluke. Obrazloženje presude sadrži sve objektivne i subjektivne elemente spora, kao i razloge činjenične i pravne naravi na osnovu kojih je prvostepeni sud odlučio u presudi. Kako zaključuje Kantonalni sud, prvostepeni sud je pravilno utvrdio činjenicu da apelantica živi i radi u Zagrebu, da iz njenog iskaza datog na ročištu od 27. juna 2011. godine proizlazi da je 1992. godine izbjegla u Republiku Hrvatsku, da se školovala u Zagrebu gdje je 1999. godine završila fakultet kao redovan student, da u Zagrebu ima prijavljeno prebivalište od 2002. godine gdje je zasnovala i svoju porodicu, što sve upućuje na zaključak da nije živjela duži period u ekonomskoj zajednici s nosiocem stanarskog prava.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 057838 16 Rev od 2. augusta 2016. godine apelanticina revizija je odbijena kao neosnovana. Prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovan je apelanticin prigovor da su nižestepeni sudovi počinili povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8. ZPP. Suprotno apelanticinom prigovoru, prvostepeni sud je ocjenu izvedenih dokaza izvršio u skladu s odredbom člana 8. ZPP ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, pri čemu ta ocjena dokaza nije bila arbitrarna, kako je to pravilno zaključio u razlozima svoje odluke i drugostepeni sud. Slobodnoj sudskoj ocjeni dokaza stranka ne može osnovano suprotstaviti svoju ocjenu dokaza, pogotovo kada ova u sebi uključuje i prigovore činjenične prirode koji se u revizionom postupku ne mogu isticati (član 240. stav 2. ZPP). Nije osnovan ni apelanticin prigovor da su nižestepeni sudovi odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva donijeli uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

13. Kako zaključuje Vrhovni sud, u iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtjev zaključivši da apelantica nije aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, odnosno da nema materijalnopravno ovlaštenje da zahtijeva iseljenje tužene i predaju u posjed predmetnog stana, budući da apelantica nema status člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2. ZSO-a, niti je prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. U konkretnom slučaju, na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno je da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstava, a ni korisnik predmetnog stana u smislu odredbe člana 6. st. 1. i 2. ZSO-a, niti je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, pa je u toj situaciji pravilan zaključak nižestepenih sudova da kod apelantice postoji nedostatak aktivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari, odnosno da apelantica nije ovlaštena da traži iseljenje tužene iz stana i predaju stana u posjed, odnosno da nije stekla ni prava koja proizlaze iz osnova stanarskog prava. Za navedeni pravni zaključak nižestepeni sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali potpune i pravilne razloge koje prihvata i Vrhovni sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na obrazovanje i pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

15. Iznoseći hronološki tok postupka, apelantica navodi da je pokrenula sudski postupak za utvrđivanje stanarskog prava protiv tužene Općine Centar Sarajevo. U konkretnoj pravnoj stvari sud je donio presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija zanemarujući, kako apelantica navodi, bitne činjenice: da je apelantica upisana u ugovoru o korištenju stana kao član porodičnog domaćinstva 1994. godine, ugovor o doživotnom izdržavanju koji je ovjerio sudija Općinskog suda, da stan nikad nije proglašen napuštenim, da je apelantica izvadila prvu ličnu kartu na predmetnoj adresi, te da je to bio njen dom. Sud je zanemario i mišljenje Helsinškog komiteta u kojem jasno stoji da su kršena apelanticina osnovna ljudska prava, da apelantica ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana od 1990. godine, da je to bio njen dom, kao i druge dokaze koji idu u njenu korist.

16. Iz svega navedenog vidljivo je da su redovni sud i drugi organi kršili apelanticina osnovna prava, i to pravo na pravično suđenje i saslušanje u građanskim i drugim pravima u vezi s ovim postupkom, pravo na dom i imovinu, pravo na obrazovanje, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta. Stoga, apelantica predlaže Ustavnom sudu da nakon provedenog postupka uvaži apelaciju, poništi presude Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda i dopusti apelantici vraćanje u posjed svoga doma.

b) Odgovori na apelaciju

17. Općinski sud smatra da bi apelantica mogla ostvariti zaštitu svojih osnovnih prava, kao što su pravo na dom, pravo na obrazovanje, pravo na slobodu kretanja i prebivališta, pravo na pravično suđenje u građanskim i drugim pravima u vezi s ovim postupkom, ta prava trebaju biti osnovana. Kao što se iz teksta izjašnjenja i osporene presude može utvrditi, apelantica nije imala aktivnu legitimaciju za pokretanje postupka u ovoj pravnoj stvari.

18. Kantonalni sud smatra da nisu osnovani navodi iz apelacije da su učinjene povrede ljudskih prava na koja se apelantica poziva.

19. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude i, suprotno apelanticinom stanovištu, mišljenja je da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelantica poziva, niti je primjena prava u revizionoj odluci bila proizvoljna.

20. Tužena predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana i da se odbiju apelanticini prigovori i zahtjevi.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/74, 12/87 i 36/89) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju sa nosiocem stanarskog prava. VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 057838 16 Rev od 2. augusta 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 22. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 20. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na obrazovanje i pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana, dakle nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i u primjeni prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

32. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženjima osporenih presuda Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda saglasno navedeno da apelantica (tužiteljica) nije aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, odnosno da nema materijalnopravno ovlaštenje da zahtijeva iseljenje tužene i predaju u posjed predmetnog stana, budući da tužiteljica nema status člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2. ZSO-a, niti je prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. U toj situaciji redovni sudovi su zaključili da kod apelantice postoji nedostatak aktivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari, odnosno da apelantica nije ovlaštena da traži iseljenje tužene iz stana i predaju stana u posjed, odnosno da nije stekla prava koja proizlaze iz osnova stanarskog prava. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe člana

6. Zakona o stambenim odnosima i čl. 8. i 123. ZPP na kojima su zasnovane osporene presude, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Stoga su apelanticini navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na dom i imovinu

34. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovih prava, u suštini, veže za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru njenih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Ostali navodi

35. U vezi s apelanticinim tvrdnjama o povredi prava na obrazovanje i prava na slobodu kretanja, Ustavni sud ukazuje da se garancije tih prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst s predmetnim sudskim postupkom okončanim osporenom presudom, zbog čega Ustavni sud te navode neće ni razmatrati.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene procesnih i materijalnopravnih propisa na predmetnu situaciju.

37. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4029/16 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio