Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3631/18 (UG Lovačko društvo Tuzla)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3631/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3631/18, rješavajući apelaciju UG Lovačko društvo Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio UG Lovačko društvo Tuzla protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 151072 17 Gž od 9. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. UG Lovačko društvo Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirnes Ajanović advokat iz Tuzle, podnio je 5. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 151072 17 Gž od 9. aprila 2018. godine.

2. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba protiv Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 151072 12 P od 23. februara 2017. godine kojom je apelant obavezan da tužitelju H.K. na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je tužitelj 2012. godine na magistralnom putu M-18 doživio saobraćajnu nezgodu, na način da je udario srndaća svojim putničkim motornim vozilom, tako da je došlo do oštećenja njegovog vozila i materijalne štete koju potražuje tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je naveo da, budući da područje na kojem je došlo do nezgode pripada lovištu ,,Majevica“ Tuzla, koje je dato na upravljanje apelantu, proizilazi da je apelant u konkretnom slučaju pasivno legitimisan da naknadi pričinjenu štetu tužitelju, te da apelant, koji je u smislu odredaba Zakona o lovstvu dužan da vrši nadzor nad lovištem, odgovara za pričinjenu štetu tužitelju po principu objektivne odgovornosti (član 154. stav 2. u vezi sa članom 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima - u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje, Kantonalni sud je istakao da apelant nije dokazao, u smislu člana 177. st. 2. i 3. ZOO, da postoje elementi za njegovo oslobađanje od odgovornosti, niti da na strani tužitelja postoji bilo kakav doprinos nastanku predmetne nezgode. Naime, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da je tužitelj vozio dozvoljenom brzinom, da nije imao nikakav znak upozorenja da se na putu može nalaziti divljač, te je u momentu kada je uočio srndaća smanjio brzinu, a da je nalet srndaća na put i vozilo tužitelja bila iznenadna prepreka koju on nije mogao izbjeći, pa to što nije zaustavio vozilo, ne znači da je načinio propust zbog kojeg bi bio odgovoran za pričinjenu štetu, kako to neosnovano u žalbi navodi apelant. Kantonalni sud je, također, naveo da se konkretnom slučaju, odštetna odgovornost apelanta zasniva na riziku od opasne stvari za koju se odgovara bez obzira na krivicu (član 154. stav 2. ZOO), te je ukazao na odredbe člana 173. ZOO, kojima je propisano da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Kantonalni sud je zaključio da je navedenu pretpostavku uzročnosti, u smislu odredaba člana 177. ZOO, apelant mogao oboriti da je dokazao da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenog ili trećeg lica koju on nije mogao predvidjeti, ili da je oštećeni djelimično doprinio nastanku štete, tj. u konkretnom slučaju teret dokazivanja činjenica da se tužitelj nije kretao dozvoljenom brzinom i da je mogao bezbjedno izbjeći nalet srndaća na svoje vozilo, bio je na apelantu (član 123. stav 1. ZPP), a što u konkretnom slučaju apelant nije dokazao.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da sud nije imao pravni osnov da ga obaveže na naknadu štete tužitelju, jer je tužitelj kriv za štetnu posljedicu, budući da je shodno odredbama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini bio obavezan da brzinu kretanja prilagodi karakteristika i stanju puta, vidljivosti, preglednosti i drugim uvjetima, a kako bi se mogao blagovremeno zaustaviti pred svakom preprekom.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da apelant uglavnom ponavlja navode koje je ranije isticao u žalbi protiv prvostepene presude koji se tiču tužiteljevog doprinosa nastanku štete, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud u svojoj odluci, te jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3631/18 (UG Lovačko društvo Tuzla) | Sudska praksa | Aktio