Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3196/18 (Jasmina Ferhatović - Gliha)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3196/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednk Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3196/18, rješavajući apelaciju Jasmine Ferhatović - Gliha, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 18. stav (4), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbija se kao nedopuštena apelacija Jasmine Ferhatović - Gliha u odnosu na navode o postupanju Općinskog suda u Sarajevu u postupku koji se vodi pod brojem 65 0 K 44706 15 K i koji je u toku, u odnosu na pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član

3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmine Ferhatović - Gliha protiv Rješenja o potvrđivanju optužnice broj 65 0 K 444706 15 Kps u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasnima Ferhatović - Gliha (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Denis Bogilović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 444706 15 Kps od 18. marta 2015. godine (koje nije dostavila uz apelaciju). Takođe, apelantica je izjavila apelaciju žaleći se na sam način vođenja krivičnog postupka protiv apelantice pred Općinskim sudom. Apelantica je dopunila apelaciju novim informacijama u predmetu dana 19. jula i 17. avgusta 2018. godine. Apelantica je takođe u apelaciji tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru da se postupak u predmetu broj 65 0 K 444706 15 K obustavi na način da se ukine rješenje o potvrđivanju optužnice i da se predmet vrati u predistražnu fazu.

2. Uz apelaciju apelantica je, između ostalih dokumenata dostavila optužnicu Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo ( u daljnjem tekstu Tužilaštvo), prethodne prigovore na optužnicu, koje je izjavila apelantica, rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 444706 15 Kps od 21. decembra 2015. godine kojim se odbijaju prethodni prigovori branioca apelantice podneseni na optužnicu Tužilaštva od 12. marta 2015. godine.

3. Takođe, uz apelaciju apelantica je dostavila zahtjev za izuzeće Ureda Glavne tužiteljice, i postupajućeg tužioca, zatim odluku Federalnog tužilaštva od 21. oktobra 2016. godine (rješenje da se odbacuje zahtjev apelanatice za izuzeće tužilaštva kao nedopušten, kao i da se odbacuje zahtjev za izuzeće glavne tužiteljice zbog nenadležnosti). Takođe, apelantica je dostavila rješenje Tužilaštva broj A-1039/16, od 18. novembra 2016. godine kojim je odbijen zahtjev apelantice za izuzeće postupajućeg tužioca. Uz apelaciju je dostavljeno i rješenje Federalnog tužilaštva broj T11 0 KTA 0002740 17 kojim je kantonalnom tužilaštvu Zeničko – Dobojskog kantona Zenica povjereno dalje postupanje po podnescima apelantice od navedenog datuma, kojim se ukazuje na navodna nezakonita postupanja tužioca i Glavne kantonalne tužiteljice Tužilaštva, za koja cijeni da imaju karakter krivičnog djela.

4. U navodima apelacije apelantica ukazuje na povredu prava na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i duga prava u vezi sa krivičnim postupkom, te s tim u vezi i pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. U opsežnoj apelaciji apelantica navodi tok događanja, te ukazuje na propuste u samoj optužnicu, sugerišući da krivično djelo za koje se apelantica tereti ne postoji (nema elemenata krivičnog djela) da ne postoji osnov sumnje, oštećena strana, na neodređenost u optužnici i drugo. Nadalje, apelantica navodi da je uložila prethodni prigovor na optužnicu i ukazivala na formalne nedostatke optužnice, kao i na nezakonitost dokaza na kojima se temelji optužnica. I pored svega istaknutog, sud je (kako ističe apelantica) potvrdio optužnicu i odbio prigovore apelantice na optužnicu. Apelantica u apelaciji navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak jer se postupak protiv nje vodi od 2011. godine. Nadalje, apelantica izražava nezadovoljstvo radom tužilaštva u konkretnom predmetu (nezakoniti dokazi, nesređen spis i drugo), te navodi da je o istom obavijestila Glavnu tužiteljicu, koja je uputila da navedeno može iznijetu pred sudom. Apelantica ukazuje da je Glavna tužiteljica propustila da po pravu nadzora izvrši uvid u spis i uredi predmet. Apelantica takođe ukazuje da je Glavna tužiteljica (nakon rješenja Vrhovnog suda o izuzeću) dana 18. novembra 2016. godine odbila zahtjev za izuzeće kao neosnovan, dakle „lično odbila zahtjev za svoje izuzeće“, jer se zahtjev odnosio i na Glavnu tužiteljicu. Apelantica takođe u apelaciji ukazuje da joj je ročište za izjašnjenje o krivnji zakazano prije nego je donesena odluka o prigovorima na optužnicu, ili isteka roka za ulaganje prigovora što implicira da je sudija već unaprijed odlučio odbiti prigovore.

5. U odnosu na navode apelantice koji idu za tim da ukažu da joj je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni apelantica ukazuje da ročište za izjašnjenje o krivnji zakazano za 22. decembar 2015. godine nije održano, jer je bilo zakazano tri dana nakon operativnog zahvata kojeg je apelantica imala, pa je sudija na svoju inicijativu isto ovo ročište odložila. Apelantica navodi da je ročište za izjašnjenje o krivnji zbog bolesti apelantice u par navrata odgođeno, a u jednom momentu nakon hospitalizacije apelantice na psihijatriju, o čemu je sud bio obaviješten, i da obaviješten da će apelantica pristupiti ročište dana 11. jula 2016., godine, sud je izdao naredbu dovođenja sudskoj policiji „da se ista nađe na kućnoj adresi ili na Psihijatriji“. Apelantica navodi da je i na navedenom ročištu, kada je prinudno dovedena i kada joj je sud pročitao optužnicu - koju nije bila u stanju razumjeti i nakon što je rekla da nije u stanju da se izjasni - sud umjesto da vještači zdravstveno stanje apelantice i utvrdi njenu sposobnost da učestvuje u postupku „primio“ njenu izjavu kao da ista odbija da se izjasni pa je sud konstatovao po službenoj dužnosti da se izjašnjava da nije kriva, čime se stiču ulovi za otvaranje glavnog pretresa. Apelantica dalje u apelaciji navodi zakonske odredbe po kojima sud nije postupio, odnosno navodi da su ova ročišta bila apsolutno nezakonita što proizilazi iz spisa predmeta i postupanja samog suda. Koliki je propust učinio sud, prema mišljenju apelantice, govori podatak da je na glavnom pretresu predloženo vještačenje apelantice kako bi se utvrdilo da li je u sposobna učestvovati u postupku, te je nalaz bio nedvosmislen - da ne može učestvovati u postupku i da ni u vrijeme izjašnjenja o krivnji nije imala procesne sposobnosti, zbog čega proizilazi da ovaj krivični postupak nije ni mogao doći do faze glavnog pretresa. U dopunama apelacije apelantica ukazuje na nastavak kršenja prava navedenih u apelaciji što proizilazi iz činjenice da je na dan određen za pretres (od 12. jula 2018. godine) koje nije trebalo biti održano (jer je branilac apelantice naveo da ne može pristupiti, a nije pristupio ni vještak jer ga je sud najvjerojatnije obavijestio da se isti neće održati) apelanticu sa anonimnog broja pozvala sudska policija i rekla da sama pristupi kako je ne bi privodili. Nadalje, apelantica navodi da poziv nije ni zaprimila za navedeni pretres (iako je sud obavijestila o novoj adresi), te je ista pristupila pred sud, a od sudske policije je dobila informaciju da je izdata naredba za njeno dovođenje što je obrazloženo činjenicom da se ista 5. jula 2018. godine nije pojavila na pretresu. Navedeni pretres nikada nije zakazan. Apelantica ukazuje na odredbe ZKP, da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje naredbe za dovođenje, te sve navedeno utiče na apelanticu koja je „bila omamljena“ zbog redovne terapije, ali i stanja šoka zbog izdate naredbe, a što je prema mišljenju liječnika okidač za pogoršanje apelanticinog zdravstvenog stanja. Apelantica je takođe u dopuni ukazala na postupanje sudije koji je naveo da ima dokaz da je sposobna da prati suđenje, kako se suđenje mora nastaviti i spočitavana joj je namjera (i njenom braniocu) da razvlači postupak. Apelantica u tom pravcu navodi da je jedino ona uredno dolazila na zakazana ročišta, (da je tražila promjenu branioca jer nije dolazio pretrese), a podnošenje apelacije, zahtjeva za izuzeće tužioca i ostala prava koja koristi ne mogu se smatrati odugovlačenjem postupka. Apelantica je ukazala da je trajno duševno bolesna (što se vidi iz medicinskih nalaza) pati od PTPS poremećaja trajnog karaktera (živjela na Grbavici u toku rat, te privedena i zlostavljana), te joj je doktor zabranio „bilo kakvo prisustvo na sudu ili prisustvo autoritetu (policiji ili vojsci)“, jer kod nje takvi postupci dovode do vraćanja slika iz rata i pogoršanjem zdravstvenog stanja, a što se zapravo desilo navedenim postupanjem suda „te joj je ljekar morao pojačati dozu“. U dopuni od 17. avgusta 2017. godine apelantica navodi da povreda i dalje traje samim postupkom te opet navodi da (nakon što pretres od 12. jula nije održana zbog nedolaska branioca i vještaka) novi je zakazan za 14. avgust 2018. godine, ali zbog kolektivnih godišnjih branilac nije zaprimio poziv, te nije mogao pristupiti. Apelantica navodi da ni vještak nije pristupio, da iz Tužilaštva „neko je pristupio“, kao i apelantica u pratnji supruga. Apelantica ukazuje na izjavu sudije koju je doživjela kao prijetnju i prejudiciranje sudske odluke (Vrhovnog suda) jer je sudija obavijestio apelanticu da je njen advokat podnio zahtjev za izuzeće Općinskog suda i čim se predmet vrati sa Vrhovnog suda (koji po istom postupa) nastaviće se i brzo završiti. Dalje, apelantica ukazuje da dok nalaz vještaka (koji je sada drugačiji od prethodnog) ne bude predmetom rasprave pred sudom i dok se ne donese rješenje o nastavku postupka na snazi je rješenje kojim se postupak privremeno obustavlja zbog nesposobnosti apelantice da prati suđenje. Stoga apelantica problematizira i prihvatanje novog nalaza od strane suda i opet ukazuje na prejudiciranje stvari, te upućuje na pristrasnost suda.

6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Općinskog suda i Tužilaštva zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelacije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

10. U odnosu na navodnu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelantica ili hoće li imati pravičan postupak pred sudom odgovor ne može dati dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci, koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Slijedom toga, u principu, nije moguće utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz stanja spisa, da je krivični postupak protiv apelantice u toku, te svi navodi apelantice oko optužnice, zakonitosti dokaza, postupanja suda i ostalo što je navedeno u apelaciju, a ima veze sa samim postupkom, može biti predmet ispitivanja u samom postupku, sve do donošenja konačne odluke. Dakle, iz navedenog proizlazi da u konkretnom predmetu još nije donesena odluka koja bi predstavljala rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelantice, te koja bi kao takva mogla biti predmet apelacionog ispitivanja pred Ustavnim sudom, pa slijedi da je predmetna apelacija u ovom dijelu preuranjena.

12. Takođe, apelantica ukazuje na pristrasnost suda, odnosno postupajućeg sudije. Međutim, iz apelacije, odnosno dopune apelacije se vidi da je zahtjev za izuzeće Općinskog suda apelantica izjavila u redovnom postupku, te je postupak u toku, zbog čega je i ovaj navod preuranjen.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na jedan dio navoda iz apelacije koji se odnose na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud primjećuje da je apelantica ukazala na dužinu trajanja postupka, te je navela da se postupak vodi od 2011. godine. Iz odgovora Tužilaštva proizilazi da je krivična prijava podnijeta protiv apelantice 2011. godine i 2013. godine, te je Tužilaštvo donijelo naredbu o provođenju istrage 1. aprila 2013. godine, a zatim 26. decembra 2013. godine dopunu naredbe. Tužilaštvo je dana 12. marta 2015. godine pripremilo i uputilo optužnicu sudiji za predhodno saslušanje na potvrđivanje , a zbog postojanja osnovane sumnje da je apelantica počinila krivično djelo prevare, dok je 12. marta 2015. godine donijelo naredbu o obustavi istrage zbog ostalih krivičnih djela (Pronevjera u službi i Krivotvorenje službene isprave). Međutim, ono što je bitno napomenuti, dužina trajanja krivičnog postupka u istražnoj fazi se cijeni od trenutka kada je neko lice saznalo za postupak, odnosno kada je postupak počeo da „pogađa“ određeno lice, a iz navoda apelacije Ustavni sud ne može da utvrdi koji je to momenat u odnosu na apelanticu. Ustavni sud primjećuje da nakon što je potvrđena optužnica ročište o izjašnjenju o krivnji održano dana 11. jula 2016. godine. Takođe, iz navoda apelacije, proizilazi da su ročišta odgađana „u par navrata zbog bolesti apelantice“, a i iz navoda datog u odgovoru od strane Općinskog suda jasno proizilazi da je razlog nedolaska apelantice za dva od pet zakazanih ročišta bilo zdravstveno stanje apelantice. Takođe, Općinski sud navodi da su ročišta za glavni pretres odgađana na predlog apelantice, zbog traženja izuzeća postupajućeg tužioca, te da je dana 14. februara 2017. godine apelantica dovela u pitanje sposobnost da prati tok suđenja, te je sud na pretresu 28. marta 2017. godine, uzimajući u obzir nalaz vještaka prekinuo glavni preters (na period od dva mjeseca) iz razloga što je utvrđeno da apelantica nije zdravstvenog stanja koje omugućava da prati tok suđenja. Nakon promjene postupajućeg sudije 27. aprila 2018. godine sud je izdao novu naredbu za vještačenje zdravstvenog stanja apelantice, te je pretres zakazan za dan 12. jul 2018. godine, koji je, kako apelantica navodi, odgođen zbog branioca apelantice (iako nije ni vještak došao), kao i pretres od 14. avgusta 2018. godine koji nije održan (jer branilac nije primio poziv zbog kolektivnog godišnjeg odmora). U vezi navedenog, Ustavni sud prijmjećuje da apelantica ukazuje da ona koristi svoja prava (izuzeće tužioca, suda, podnošenja apelacije) ali da smatra kako nije kriva za odugovlačenje postupka. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da svaka stranka u postupku može da koristi svoja prava. Međutim, korištenje određenih prava može i te kako da utiče na dužinu trajanja postupka, čega stranaka koja traži to pravo mora biti svjesna, a toga je u konkretnom slučaju trebala biti svjesna i apelantica. Ustavni sud zapaža iz dostavljenih odgovora, kao i iz navoda apelacije, da iako apelantica trpi određenu neizvjesnost zbog postupka koji je u toku ipak i sama utiče na dužinu trajanja postupka. Čak i okolnost da je predmetni postupak bio prekinut i da sud, kako apelantica navodi, nije poduzimao ništa od 22. marta 2017. godine do aprila 2018. godine, prema mišljenju Ustavnog suda ne može se staviti na teret redovnom sudu, jer je očito da je do zastoja u postupku dolazilo (i) zbog zdravstvenog stanja apelantice. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» da u konkretnom slučaju tvrdi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

b)U odnosu na navode o povredi prava na život i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

16. Apelantica ističe da joj je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kojim je određeno da niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. Povredu ovog prava apelantica u suštini vidi u postupanju sudu, odnosno u činjenice da i pored zdravstvanog stanja apelantice sud poduzima određene radnje.

17. Ustavnisud napominje da je ovo pravo je jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupiti, čak ni u vrijeme rata. Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 30/05). Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65. stav 162). U pogledu ponašanja organa vlasti, posebni faktori koji se uzimaju u obzir su ponašanje organa vlasti nakon relevantnog događaja i mjera do koje je proveden postupak u vezi s događajem (vidi Evropski sud, Gakici protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine, Odluke i izvještaji 2001. IV, stav 156). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi bivši Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Odluka broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnositelj apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R. G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109).

18. Dakle, apelantica ukazuje na postupanje suda, te u jednom dijelu apelacije ukazuje da je bila u stanju šoka „omamljena sedativima“ i „da joj je pozlilo“ i to zbog izdatih naloga za dovođenje apelantice, zbog načina na koji je provedeno ročište o izjašnjenju o krivnji i zbog izjava sudije koje je doživjela kao prijetnje. Međutim, iz dostavljene dokumentacije, te iz navoda apelacije ne proizlaze bilo kakvi dokazi koji bi potvrdili ove navode, osim paušalnih navoda da joj je stanje pogoršano i „terapija povećana“. Naime, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud uvažavajući nalaz vještaka u vezi sa stanjem apelantice, donio rješenje o privremenom prekidu postupka, kao i da je konstatovao da se apelantica izjašnjava da „nije kriva“, a poduzete radnje u cilju dovođenja apelantice ili izjave koje je dao sudija nisu takve, niti u sadržaju, niti u intezitetu, da se mogu smatrati povredom navedenog prava. Pri tome, Ustavni sud ističe da je tvrdnja o mučenju ili nečovječnom i ponižavajućem tretmanu ozbiljna tvrdnja i kao takva mora biti potkrijepljena jasnim dokazima o povredi, patnji ili trpljenju, ili se bar mora pokazati da se apelantica na takav tretman žalila i da je tražila zaštitu, ali da je ispitivanje tih navoda ili zaštite uskraćeno. S obzirom na to da apelantica nije dostavila dokaze koji bi potkrijepili tvrdnju da je došlo do povrede prava da ne bude podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na povredu prava na dužinu trajanja postupka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

20. Dakle, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3196/18 (Jasmina Ferhatović - Gliha) | Sudska praksa | Aktio