Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-733/18 (V. H.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-733/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-733/18, rješavajući apelaciju Vahida Halilhodžića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vahid Halilhodžić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 326796 14 Gž od 8. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vahid Halilhodžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatura "Ćupina & Co" d.o.o. iz Mostara, podnio je 6. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 326796 14 Gž od 8. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 326796 13 P od 19. decembra 2013. godine kojim je odbačena tužba koju je apelant podnio protiv Union Banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate duga i ukinute su sve provedene radnje.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je Presudom Općinskog suda II u Mostaru broj P-118/00 od 7. februara 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru od 15. maja 2003. godine, obavezan tuženi da apelantu nadoknadi iznos od 112.343 DEM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. septembra 1989. godine pa do isplate, kao i iznos od 12.093,60 KM na ime troškova parničnog postupka. Kantonalni sud je naveo da je po prijedlogu apelanta kao tražioca izvršenja protiv izvršenika (Union banke d.d. Sarajevo), na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda II Mostar broj P-118/00 od 7. februara 2002. godine, Općinski sud donio Rješenje o izvršenju broj I- 27957/03 od 17. decembra 2003. godine. Kantonalni sud je ukazao da je tuženi apelantu, po osnovu pravosnažne presude Općinskog suda II u Mostaru, izvršio isplate i to 26. avgusta 2004. godine iznos od 56.171,99 KM, zatim 22. aprila 2005. godine iznos od 30.000,00 KM, 26. maja 2005. godine iznos od 26.172,00 KM i 8. jula 2005. godine iznos od 149.847,53 KM. Kantonalni sud je dalje naveo da je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 086010 03 1 od 2. jula 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 12. avgusta 2010. godine, usvojen prigovor izvršenika i rješenje tog suda od 25. februara 2009. godine stavljeno van snage, ukinute su sve provedene izvršne radnje i izvršenje obustavljeno u cijelosti (jer je utvrđeno da je rješenje o izvršenju tog od 17. decembra 2003. godine u cjelosti provedeno). Kantonalni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi postupio u cjelosti po Rješenju o izvršenju Općinskog suda broj I-27957/03 od 17. decembra 2003.godine, zbog čega je prigovor pravosnažno presuđene stvari istaknut od strane tuženog cijenio osnovanim i primjenom člana 67. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužbu u ovoj pravnoj stvari odbacio i ukinuo sve provedene radnje. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 196. stav (2) ZPP propisano da sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena i ako ustanovi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, tužbu će odbaciti. U vezi s tim, naveo je da je za postojanje presuđene stvari potrebno da su ispunjena tri uslova i to: da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova, te ukazao da su u konkretnom slučaju ispunjena sva tri uslova. Naime, ukazao je da je tužbu u predmetu Općinskog suda II u Mostaru broj P-118/00 (na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje) podnio apelant protiv tuženog, radi isplate, a u predmetnom postupku tužbu je takođe podnio apelant protiv istog tuženog radi isplate (identitet zahtjeva). Takođe, ukazao je da se u obje tužbe radi o isplati po osnovu Ugovora o oročavanju depozitnih sredstava građana (identitet činjeničnog osnova) i to: u predmetu Općinskog suda II u Mostaru broj P-118/00 glavnog duga, kamata i troškova, a u predmetnom postupku radi neisplaćenog dijela kamata iz pravosnažne presude Općinskog suda u Mostaru broj P-118/00. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi navodi iz žalbe da je prvostepeni sud trebao voditi računa o primjeni odredbe člana 175. Zakona o izvršnom postupku, s obzirom da apelant u tužbi nije tražio isplatu naknade štete zbog nepostupanja tužene u skladu s rješenjem o izvršenju, nego isplate neisplaćenog dijela kamata, niti je tokom prvostepenog postupka u tom pravcu predlagao i provodio dokaze, dok je prvostepeni sud, u smislu odredbe člana 2. ZPP, odlučivao u granicama zahtjeva koji je postavljen u postupku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da se u predmetnom postupku ne radi o presuđenoj stvari, već da u konkretnom postupku postoji samo identitet stranaka, ali ne i isti činjenični i pravni osnov.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-prane propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a koje navode je u konačnoj odluci u predmetnom postupku detaljno razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević