Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1768/16 (Grad Tuzla)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Privatizacija
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1768/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1768/16, rješavajući apelaciju Grada Tuzle, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Grada Tuzle podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 011860 14 U od 9. februara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Grad Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gradsko pravobraniteljstvo Grada Tuzle, podnio je 10. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 011860 14 U od 9. februara 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva industrije, energetike i rudarstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Kantonalne agencije za privatizaciju Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: KAP), Ernesta Janoša, Mirsada Alića, Bona Jurišića, Osmana Demirovića, Jasmina Omerčića, Mirsada Jaranovića, Mirsada Rakovca i Šabana Rakovca zatraženo je 24. januara 2018. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, KAP, Ministarstvo, Osman Demirović i Bono Jurišić odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 7. do 12. februara 2018. godine. Ernest Janoš, Mirsad Alić, Jasmin Omerčić, Mirsad Jaranović, Mirsad Rakovac i Šaban Rakovac nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem KAP-a broj 19/01-021-6425/2000 od 1. septembra 2000. godine odobren je program privatizacije preduzeća JKP „Centralno grijanje“ sa sjedištem u Tuzli (u daljnjem tekstu: sporno preduzeće; stav 1) i odobren je početni bilans spornog preduzeća, tako što je utvrđeno da ukupan kapital spornog preduzeća iznosi 9.369.836,00 KM (100% državni), te da dio kapitala u nominalnom iznosu od 4.776.610,00 KM (51% ukupnog kapitala) ostaje državni, dok se preostali dio kapitala nominalne vrijednosti od 4.591.220,00 KM (49% ukupnog kapitala) prodaje u postupku velike privatizacije prodajom dionica metodom javne ponude dionica (stav 2).

6. Rješenjem KAP-a broj 19/01-021-2920/2001 od 14. juna 2001. godine, između ostalog, odobren je upis izvršene privatizacije spornog preduzeća u sudski registar (tačka I), te je utvrđeno da je državni-društveni kapital u iznosu 4.591.220,00 KM ili 49 % ukupnog kapitala prodat kupcima-dioničarima navedenim na str. od 1. do 5. ovjerene liste novih dioničara nastalih u procesu javne ponude dionica.

7. Rješenjem Ministarstva broj 03/1-19-386/06 od 9. marta 2006. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog tužitelja Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) za proglašavanje ništavim rješenja KAP-a od 1. septembra 2000. godine i rješenja od 14. juna 2001. godine.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-U-06-000 191 od 9. maja 2008. godine uvažena je tužba apelantovog prednika, te je rješenje od 9. marta 2006. godine i rješenje KAP-a od 14. juna 2001. godine poništeno i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Kantonalni sud je naveo da je iz obrazloženja osporenog akta vidljivo da se Ministarstvo u postupku nije bavilo utvrđivanjem činjenica da su u postupku privatizacije kod spornog preduzeća obuhvaćena prirodna bogatstva, odnosno dobra u općoj upotrebi. U vezi s navodima tuženog Ministarstva da je apelantov prednik Zaključkom broj 02-05/4406/01 od 11. juna 2001. godine dala saglasnost da se u preduzećima iz oblasti komunalnih djelatnosti proda 49% ukupnog kapitala, Kantonalni sud je naveo da dajući saglasnost za postotak neprivatiziranog državnog kapitala u visini od 51% ukupnog kapitala, odnosno saglasnost za privatizaciju i prodaju 49% ukupnog kapitala kupcima – dioničarima, apelantov prednik nije dala saglasnost za privatizaciju stvari u općoj upotrebi, i to jasno proizlazi iz sadržaja. Prema tome, radi donošenja zakonite i pravilne odluke po prijedlogu tužitelja za proglašavanje ništavim, Ministarstvo je bilo dužno prije donošenja odluke utvrditi da li su prirodna bogatstva i dobra u općoj upotrebi ušla u korigirani početni bilans predmetnog preduzeća.

9. Dalje, KAP je Rješenjem broj 01-772/2008 od 30. maja 2008. godine, između ostalog, naložio spornom preduzeću da identificira javna dobra i dobra u općoj upotrebi koja koristi u obavljanju svoje djelatnosti, te da nakon identifikacije njihovu vrijednost isknjiži iz svojih poslovnih knjiga po stanju na dan 31. decembar 1999. godine, da sačini početni bilans stanja na dan 31. decembar 1999. godine i program privatizacije.

10. Rješenjem KAP-a broj 01-07-065/2010 od 18. januara 2010. godine odbijen je izmijenjeni početni bilans na dan 31. decembar 1999. godine i program privatizacije koji je sporno preduzeće podnijelo 2. decembra 2009. godine, a Rješenjem Ministarstva broj 03/1-19-3530/10 od 9. marta 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba spornog preduzeća.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 002961 10 U od 9. januara 2012. godine tužba spornog preduzeća je uvažena, osporeno rješenje je poništeno i predmet je vraćen Ministarstvu na ponovno odlučivanje. Kantonalni sud je zaključio da je sporno preduzeće osnovano navelo da u rješenju KAP-a nisu navedeni propisi koji se odnose na uočene nedostatke u izmijenjenom početnom bilansu i programu privatizacije koje je sporno preduzeće podnijelo 2. decembra 2009. godine, zbog čega se ne može ispitati pravilnost i zakonitost odluke organa uprave, iz čega slijedi da je nejasno da li je prvostepeno tijelo u ponovnom postupku u svemu postupilo prema uputama suda.

12. U ponovljenom postupku KAP je donio Rješenje broj 01-182/2013 od 4. marta 2013. godine o odobravanju korigiranog programa privatizacije i početnog bilansa spornog preduzeća. Stavom I navedenog rješenja odobren je korigirani početni bilans spornog preduzeća prema aktu od 2. decembra 2009. godine. Stavom II tačkom 3. utvrđeno je da ukupan kapital odobrenog korigiranog početnog bilansa – aktivnog podbilansa stanja na dan 31. decembar 1999. godine nakon izvršenog isknjižavanja vrijednosti javnih dobara i dobara u općoj upotrebi iznosi 4.988.677,00 KM. Stavom III odobren je korigirani program privatizacije spornog preduzeća s pratećom dokumentacijom na dan 31. decembar 1999. godine u dijelu promjene ukupnog iznosa kapitala, kako je utvrđeno stavom II tačka 3 rješenja. Stavom IV određeno je da nakon što rješenje postane konačno, u posebnom postupku će se riješiti kako, na koji način i u kojoj mjeri se odobrene promjene u početnom bilansu odražavaju na zakonitost izvršene privatizacije i upisa izvršene privatizacije u sudski registar, te je stavom V određeno da se donošenjem rješenja stavlja izvan snage rješenje o odobravanju programa privatizacije i početnog bilansa spornog preduzeća od 1. septembra 2000. godine.

Postupak okončan osporenom presudom

13. Postupajući po službenoj dužnosti u predmetu proglašavanja ništavim rješenja o odobravanju programa privatizacije i početnog bilansa i rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudskih registar spornog preduzeća, te polazeći od tačke IV konačnog rješenja od 4. marta 2013. godine, KAP je donio Rješenje broj 01-737/2013 od 1. oktobra 2013. godine kojim je u cijelosti proglašeno ništavim rješenje o odobravanju programa privatizacije i početnog bilansa spornog preduzeća od 1. septembra 2000. godine (tačka 1. izreke rješenja).

14. Tačkom 2. rješenja utvrđeno je da je vrijednost državnog kapitala u kapitalu spornog preduzeća nakon isknjižavanja javnih dobara i dobara u općoj upotrebi u iznosu od 4.988.677,00 KM ili 100% sa stanjem na dan 31. decembar 1999. godine.

15. Tačkom 3. u cijelosti je proglašeno ništavim rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar spornog preduzeća od 14. juna 2001. godine.

16. Tačkom 4. navedenog rješenja poništene su sve pravne posljedice koje su proizvela rješenja iz tačaka 1. i 3. rješenja.

17. Tačkom 5. naloženo je spornom preduzeću da u roku od 60 dana od dana izvršnosti ovog rješenja podnese Općinskom sudu u Tuzli prijavu za upis u registar promjena podataka od značaja za pravni promet, i to:

-promjenu vrijednosti osnovnog kapitala sa stanjem u tekućem periodu, preračunatu u odnosu na vrijednost kapitala u iznosu od 4.988.677,00 KM sa stanjem na dan 31. decembar 1999. godine, a u skladu s knjigovodstvenom ispravkom vrijednosti kapitala spornog preduzeća utvrđenoj u tački 2. ovog rješenja;

-brisanje privatnog kapitala iz osnovnog kapitala spornog preduzeća;

-brisanje privatnih vlasnika (dioničara) iz članstva spornog preduzeća;

-zadržavanje apelantovog prednika kao jedinog člana spornog preduzeća i upis visine njegovog uloga u osnovnom kapitalu u iznosu preračunatom na stanje u tekućem periodu u odnosu na kapital od 4.988.677,00 KM ili 100% sa stanjem na dan 31. decembar 1999. godine;

-i promjenu oblika organiziranja spornog preduzeća iz dioničkog društva u društvo s ograničenom odgovornošću (uz prethodno proveden postupak kod Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH).

18. U obrazloženju rješenja je navedeno da je donošenjem rješenja o odobravanju programa privatizacije i početnog bilansa spornog preduzeća odobren upis izvršene privatizacije javnog preduzeća u sudski registar, iako su se u strukturi kapitala nalazila i javna dobra. Ovakvim rješenjem odlučeno je o javnim dobrima i dobrima u općoj upotrebi koja, prema važećim propisima, nisu mogla biti predmet privatizacije niti odlučivanja teritorijalno nadležne agencije za privatizaciju. Zbog te činjenice donošenje i izvršavanje upravnih akata u konkretnom postupku privatizacije predstavlja najteži oblik nezakonitosti. U vezi s tim je ukazano na odredbe člana 8. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća, člana 4. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti, člana 7. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, prema kojima javna dobra i dobra u općoj upotrebi ne mogu preći iz javnog u privatno vlasništvo, a pravni poslovi kojima se prometuju takva dobra po zakonu su ništavi. U vezi s tim, navedeno je da će se pitanje naknade štete malim dioničarima i zaštita prava i interesa morati riješiti u posebnom postupku. Prema tome, KAP je, imajući u vidu da su u konkretnom postupku privatizacije s državnim kapitalom prodata i javna dobra te dobra u općoj upotrebi, istakao da je jasno da predmet tog pravnog posla nije pravno valjan ni moralan i da je cijeli pravni posao ništav i da ne može biti proglašen samo djelomično ništavim.

19. Rješenjima Ministarstva br. UP2-03/1-19-000783/13 od 3. januara 2014. godine, UP2-03/1- 19-000793/13 od 6. januara 2014. godine, UP2-03/1-14-000797/13 od 6. januara 2014 i UP2-03/1- 19-000808/13 od 8. januara 2014. godine odbijene su kao neosnovane žalbe dioničara Osmana Demirovića; Ernesta Janoša, Mirsada Alića, Bona Jurišića i Jasmina Omerčića; Mirsada Rakovca i Šabana Rakovca, te Mirsada Jaranovića (u daljnjem tekstu: dioničari), koje su podnesene protiv rješenja KAP-a od 1. oktobra 2013. godine.

20. U obrazloženju Ministarstvo je navelo da je uzimajući u obzir činjenicu da pozitivni zakonski propisi iz postupka privatizacije izuzimaju ili zabranjuju pravni promet javnih dobara i dobara u općoj upotrebi, odnosno da javna dobra i dobra u općoj upotrebi ne mogu preći iz javnog u privatno vlasništvo, te da su pravni poslovi kojima se prometuju takva dobra po zakonu ništavi, to je rješenje KAP-a od 1. oktobra 2013. godine pravilno doneseno. Također, Ministarstvo je istaklo da će se pitanje naknade štete malim dioničarima i zaštita njihovih prava i interesa morati rješavati u posebnom postupku.

21. Odlučujući o tužbama dioničara i uz učestvovanje apelanta kao zainteresirane strane, Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 011860 14 U od 9. februara 2016. godine rješavajući „u upravnoj stvari proglašavanja ništavim rješenja o odobravanju početnog bilansa, rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar i dr.“, uvažio tužbe dioničara, rješenja Ministarstva poništio i upravnu stvar [u relevantnom dijelu] riješio na slijedeći način: „Djelomično se uvažavaju žalbe dioničara podnesene protiv rješenja KAP-a broj 01-737/2013 od 1. oktobra 2013. godine, pa se to rješenje poništava u svim tačkama izreke osim tačke 3., koja tačka se mijenja i glasi:

ꞌProglašava se djelomično ništavim Rješenje KAP-a broj 19/01-021-2920/2001 od 14. juna 2001. godine, o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, i to u dijelu u kome su u ukupnom kapitalu iskazana dobra u općoj upotrebi – stav II tačke 1. i 2. i stav III tačke 1. i 2. izreke rješenja, tako da navedeni stavovi i tačke izreke tog rješenja nakon djelomičnog proglašavanja ništavim glase:

II 1. Ukupan kapital prije privatizacije sa stanjem na dan 31. decembar 1999.

godine nakon isknjižavanja dobara u općoj upotrebi je iznosio 4.988.677,00 KM ili 100%.

2. Iznos državnog – društvenog kapitala prije privatizacije po Zakonu o privatizaciji preduzeća iznosio je 4.988.677,00 KM ili 100% III 1. Državni – društveni kapital koji je privatiziran po Zakonu o privatizaciji preduzeća u procesu javne ponude dionica, prvi talas – drugi krug iznosi 2.444.452,00 KM ili 49% ukupnog kapitala i prodat je kupcima (…)

2. Neprivatizirani državni kapital iznosi 2.544.225,00 KM ili 51%.ꞌ“

22. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je procesno i materijalno pravo u osporenim rješenjima u većem dijelu nepravilno primijenjeno. Naime, u konkretnom slučaju su za proglašavanje ništavim rješenja o odobravanju početnog bilansa, kao i rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, bili ispunjeni zakonski uvjeti iz člana 264. stav 1. tačke 3. i

5. Zakona o upravnom postupku, ali ne za njihovo proglašavanje ništavim u cijelosti, nego samo za djelomično proglašavanje ništavim, tj. za proglašavanje ništavim u dijelu u kojem su u ukupnom kapitalu spornog preduzeća iskazana dobra u općoj upotrebi. Ovo stoga što je odredbama člana 264. stav 1. tačka 3. ZUP-a propisano da se ništavim proglašava rješenje čije izvršenje uopće nije moguće, dok je odredbama člana 264. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnom postupku propisano da se ništavim proglašava rješenje koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti. Dalje je ukazano na odredbu člana 8. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća kojom je propisano da se u početnom bilansu preduzeća za privatizaciju između ostalog ne iskazuju prirodna bogatstva i dobra u općoj upotrebi, te stav 7. kojim je propisano da takvim sredstvima preduzeće ne može raspolagati u pravnom prometu. Također je navedeno da je odredbama člana 7. st. 1. i 4. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH propisano da su u prometu samo stvari na kojima postoji pravo vlasništva, a da stvari u općoj upotrebi nisu u prometu. Pored toga, odredbama člana 23. Zakona o vodama Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj 15/99), propisano je da su vodoprivredni objekti u vlasništvu općina, dok je odredbama člana 4. st. 1. i 4. Zakona o prometu nepokretnosti („Službene novine RBiH“ br. 2/92, 21/92, 3/93 i 18/94) propisano da nepokretnosti koje su u općoj upotrebi nisu u prometu, odnosno da su ugovori o prometu takvih nepokretnosti ništavi. Imajući u vidu odredbe navedenih zakona, Kantonalni sud je naveo da nije bilo valjanog osnova da se rješenja koja su proglašena ništavim prvostepenim aktom u tačkama 1. i 3. izreke proglase ništavim u cijelosti, nego samo u onom dijelu u kojem su dobra u općoj upotrebi iskazana u ukupnom kapitalu predmetnog preduzeća jer za njihovo proglašavanje ništavim u preostalom dijelu, tj. dijelu u kojem dobra u općoj upotrebi nisu iskazana u ukupnom kapitalu spornog preduzeća, nedostaje valjan procesnopravni i materijalnopravni osnov.

23. Što se tiče proglašavanja ništavim rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, Kantonalni sud je istakao da je pored nepostojanja valjanog procesnopravnog i materijalnopravnog osnova našao i druge smetnje da se to rješenje proglasi ništavim u cijelosti. Naime, pri proglašavanju ništavim (u cijelosti) rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, prvostepeno tijelo je previdjelo činjenicu da je svojim konačnim i pravomoćnim rješenjem od 4. marta 2013. godine već odobrilo korigirani početni bilans stanja spornog preduzeća, iz kojeg je isknjižena vrijednost evidentiranih javnih dobara, zbog čega se i rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar moglo proglasiti ništavim samo u onom dijelu u kojem su dobra u općoj upotrebi iskazana u ukupnom kapitalu spornog preduzeća.

24. U vezi s odlukom prvostepenog tijela (tačka 5. izreke) kojim je spornom preduzeću naloženo da u roku od 60 dana od dana izvršnosti Općinskom sudu u Tuzli podnese prijavu za upis u registar promjena podataka od značaja za pravni promet i da izvrši i druge radnje bliže opisane u izreci prvostepenog akta, Kantonalni sud je istakao da prvostepeno tijelo za takav nalog nije imalo nadležnost, ovlaštenje, ni materijalnopravni osnov. Naime, prema odredbama ranijeg Zakona o privrednim društvima (koji se primjenjivao do 20. decembra 2015. godine), kao ni prema odredbama novog Zakona o privrednim društvima (koji se primjenjuje od 21. decembra 2015. godine), ni prema odredbama Zakona o javnim preduzećima u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao ni prema odredbama drugih materijalnih zakona kojima su regulirana postupanja, ovlaštenja i nadležnost kantonalnih agencija za privatizaciju, prvostepeno tijelo nije imalo i nema nadležnost i ovlaštenja da javnim preduzećima nalaže obaveze kakve je naložilo u navedenoj tački izreke prvostepenog akta. Prvostepeno tijelo je u tom dijelu izašlo iz okvira nadležnosti i djelokruga rada koji su regulirani odredbama Zakona o Agenciji za privatizaciju i Zakona o Kantonalnoj agenciji za privatizaciju jer je de facto vršilo određenu vrstu revizije, odnosno ispitivanja i ocjene ispravnosti i zakonitosti procesa privatizacije provedene u predmetnom pravnom subjektu i de facto poništilo izvršenu privatizaciju, i to u cijelosti, iako ni Federalna, ni kantonalne agencije za privatizaciju prema navedenim zakonima, a ni prema odredbama Zakona o reviziji privatizacije državnog kapitala u privrednim društvima i bankama, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepenog akta, nisu ovlaštene za reviziju izvršenih privatizacija, odnosno ispitivanje i ocjenu ispravnosti i zakonitosti procesa provedene privatizacije i donošenje akata koji za posljedicu imaju poništavanje izvršene privatizacije. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da prema odredbama Zakona o reviziji privatizacije državnog kapitala u privrednim društvima i bankama, čak ni Agencija za reviziju, kao revizijski organ koji je ustanovljen tim zakonom, nije nadležna da nakon provedenog postupka revizije privatizacije privrednih društava i banaka Agencija za reviziju donosi rješenja kojima se de facto ili de iure poništava privatizacija, odnosno da donosi rješenja kojima se dioničari lišavaju svojih dionica, nego samo da, shodno odredbama člana 17. stav 1. tog zakona, donosi rješenja kojima se utvrđuje da je privatizacija provedena u skladu sa zakonom i drugim propisima ili da je u tokom privatizacije došlo do povrede propisa. Ukoliko utvrdi da je tokom privatizacije došlo do povrede propisa, tada je Agencija za reviziju, shodno odredbama člana 18. stav 2. istog zakona te odredbama Zakona o upravnom postupku i Zakona o obaveznim odnosima, dužna da bez odlaganja pokreće upravne postupke, upravne i parnične sporove radi izmjene, poništenja ili ukidanja rješenja i zaključenih ugovora o privatizaciji državnog kapitala privrednih društava i banaka, privremenom osiguranju nezakonito stečene imovine/imovinske koristi i povratu, odnosno oduzimanju nezakonito stečene imovine/imovinske koristi. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeno tijelo na osnovu odredaba Zakona o upravnom postupku bilo nadležno za proglašavanje ništavim svojih ranijih rješenja, s tim što prema tim i drugim odredbama Zakona o upravnom postupku, kao ni prema odredbama bilo kojeg materijalnog propisa, nije bilo nadležno da spornom preduzeću nalaže obaveze koje su navedene u tački 5. izreke prvostepenog akta.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud u osporenoj presudi proizvoljno tumačio relevantne pravne norme, čime je povrijedio apelantovo pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje, te da je neustavna i nezakonita privatizacija državnog kapitala spornog preduzeća. Apelant je istakao da je Skupština Tuzlanskog kantona usvojila Zakon o komunalnim djelatnostima, te da je cjelokupan zakon koncipiran tako da država ima monopolski položaj u odnosu na te djelatnosti, ali ustavnu i zakonsku obavezu da pruža usluge na najbolji način. Također, apelant je naveo da je članom 3. stav 1. Zakona o privatizaciji preduzeća propisano da će odluku o metodama, rokovima i nadležnoj agenciji za privatizaciju iz oblasti komunalnih djelatnosti, na prijedlog Agencije za privatizaciju FBiH, donijeti Vlada FBiH, te da se preduzeća iz oblasti komunalnih djelatnosti mogu privatizirati po posebnim propisima, na osnovu liste koju utvrdi Parlament FBiH, a da nikada nije usvojen takav zakonski okvir, što znači da nije promijenjen odnos prema komunalnim djelatnostima kao javnim djelatnostima. U vezi s navedenim, apelant smatra da sve dok se ne liberalizira tržište za pružanje usluga koje će istovremeno garantirati i osiguranje ovih i sličnih usluga za građane, država mora imati monopol i kontrolu nad obavljanjem komunalnih djelatnosti, te da osporena presuda Kantonalnog suda vodi ka privatizaciji javne nadležnosti i ovlaštenja države (Grada Tuzla) i lišavanju neophodnih uvjeta da efikasno obavlja svoju nadležnost. U vezi s tim, apelant je ukazao na odluke Ustavnog suda br. U 1/11 od 13. jula 2012. godine i U 26/01 od 28. septembra 2001. godine smatrajući da državna imovina služi kako bi država mogla crpiti svoje nadležnosti, odnosno u konkretnom slučaju vršiti komunalnu djelatnost. Apelant, dalje, smatra da zaključak Kantonalnog suda da KAP nije nadležan za ovakvu vrstu ex officio postupanja je pravno neodrživa. Naime, u članu 6. stav 1. Zakona o Kantonalnoj agenciji za privatizaciju jasno je propisano ovlaštenje ove agencije da odobrava program privatizacije i početnog bilansa preduzeća, te nadziranje privatizacija preduzeća, pa ako je privatizacija nezakonita jer je Ustavom i zakonima zabranjeno da se komunalna javna preduzeća privatiziraju, onda ova agencija ima zakonsku obavezu po pravu nadzora da poništi konkretno provedenu privatizaciju, zajedno sa svim posljedicama koje je proizvela. Prema tome, apelant smatra da je Kantonalni sud morao sagledati ovaj postupak privatizacije u širem smislu i ne baviti se samo pravno tehnički pitanjem bilansa preduzeća i djelomične ili opće ništavosti posla.

b) Odgovor na apelaciju

26. Kantonalni sud je naveo da je osporena odluka tog suda u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonom, kao i Evropskom konvencijom, zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Ministarstvo je ukazalo da je uloga Ministarstva bila da rješava po žalbama protiv upravnih akata KAP-a.

28. Dalje, KAP smatra da je postupak proveden u skladu s procesnim i materijalnim propisima koji reguliraju ovu oblast. Također, KAP je ukazao da su netačni apelacioni navodi da privatizacija komunalnih preduzeća nije bila moguća na osnovu odredaba Zakona o privatizaciji, što potvrđuje odluka Upravnog odbora Agencije za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine o utvrđivanju postotka državnog/društvenog kapitala preduzeća za prodaju u velikoj privatizaciji („Službene novine FBiH“ broj 36/00) kojom je u tački III utvrđeno da preduzeća iz člana 3. Zakona o privatizaciji preduzeća koja nisu obuhvaćena utvrđenom listom tendera i preduzeća iz komunalnih djelatnosti prodavat će se do 49% od ukupnog kapitala svakog preduzeća, a ostatak od 51% ukupnog kapitala ostaje državni kapital. Navedenoj odluci prethodilo je donošenje Odluke o metodama, rokovima i nadležnoj agenciji za privatizaciju preduzeća iz oblasti elektroprivrede, prometa i veza (osim cestovnog prijevoza), vodoprivrede, eksploatacije ruda i šuma, javnog informiranja, igara na sreću i industrije naoružanja i vojne opreme („Službene novine FBiH“ broj 11/99).

29. Osman Demirović je istakao da je postao mali dioničar apelanta i da je kao svaki građanin koji je od države dobio certifikate učestvovao u kupovini spornog preduzeća te da je prodaja legalno provedena, pa stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

30. Bono Jurišić apelacione navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi

31. U Zakonu o upravnom postupku FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 264. stav 1. tačke 3. i 5.

Ništavim se oglašava rješenje:

(…) 3) čije izvršenje uopće nije moguće;

(…) 5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.

Član 265. st. 1. i 2.

(1) Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke ili tužioca ili ombudsmena.

(2) Rješenje se može oglasiti ništavim u cijelosti ili djelomično.

32. U Zakonu o privatizaciji preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00,45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) relevantne odredbe glase: Član 8. stav 2.

(…) U početnom bilansu preduzeća za privatizaciju ne iskazuju se prirodna bogatstva i dobra u općoj upotrebi, objekti od općeg kulturnog i historijskog značaja koje preduzeće koristi u obavljanju svoje djelatnosti. (…).

33. U Zakonu o reviziji privatizacije državnog kapitala u privrednim društvima i bankama („Službene novine FBiH“ broj 55/12) relevantne odredbe glase:

Član 17. stav 1.

Nakon provedenog postupka revizije privatizacije privrednih društava i banaka Agencija za reviziju donosi rješenje kojim se utvrđuje da je privatizacija provedena u skladu sa zakonom i drugim propisima ili da je u toku privatizacije došlo do povrede propisa.

Član 18. stav 1.

Ukoliko je rješenjem iz člana 17. stav 1. ovog zakona utvrđena povreda zakona, Agencija za reviziju će u skladu sa svojim ovlaštenjima, odredbama Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 48/99) i Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03), bez odlaganja pokretati upravne postupke, upravne i parnične sporove radi izmjene, poništenja ili ukidanja rješenja i zaključenih ugovora o privatizaciji državnog kapitala privrednih društava i banaka, privremenom osiguranju nezakonito stečene imovine/imovinske koristi i povratu, odnosno oduzimanju nezakonito stečene imovine/imovinske koristi.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Kantonalnog suda broj 03 0 U 011860 14 U od 9. februara 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 19. februara 2016. godine, a apelacija je podnesena je 10. aprila 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

38. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

39. Ustavni sud, dakle, prvenstveno zapaža da se apelant pozvao na povredu prava garantiranih članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te u vezi s tim ukazuje na svoj stav izražen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) prema kojem državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga će Ustavni sud, s obzirom na to da je apelant javna vlast, ispitati apelacione navode o povredi prava garantiranih članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. I.Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv jer se radi o postupku proglašavanja ništavim rješenja o odobravanju početnog bilansa i rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, u kojem su donesene odluke koje imaju utjecaj na apelantova ustavna prava.

42. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene presude proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da je KAP imao zakonsku obavezu da po pravu nadzora poništi konkretno provedenu privatizaciju, zajedno sa svim posljedicama koje je proizvela.

43. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Ustavnog suda te praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.

44. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

45. U vezi s apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je KAP rješavajući po službenoj dužnosti donio rješenje od 1. oktobra 2013. godine kojim je proglasila ništavim rješenje o odobravanju programa privatizacije i početnog bilansa spornog preduzeća od 1. septembra 2000. godine (tačka 1. izreke rješenja) i rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar spornog preduzeća od 14. juna 2001. godine (tačka 3. izreke rješenja), poništila sve pravne posljedice koje su proizvela navedena rješenja i naložila spornom preduzeću da Općinskom sudu u Tuzli podnese prijavu za upis u registar promjena podataka od značaja za pravni promet. Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo kao drugostepeni organ rješenjima odbilo žalbe koje su dioničari izjavili protiv rješenja od 1. oktobra 2013. godine. Međutim, Kantonalni sud je u upravnom sporu uvažio tužbe dioničara i sva osporena rješenja Ministarstva poništio, te predmetnu upravnu stvar riješio na način da je poništio rješenje od 1. oktobra 2013. godine u svim tačkama osim u tački 3. kojom je odlučeno o rješenju o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar od 13. juna 2001. godine, i to na način da je rješenje to proglašeno djelomično ništavim u dijelu u kome su u ukupnom kapitalu spornog preduzeća iskazana dobra u općoj upotrebi. U vezi s pitanjem zakonitosti provedene privatizacije, Kantonalni sud je ukazao da nije bilo valjanog osnova da se sporna rješenja (od 1. septembra 2000. godine i 14. juna 2001. godine) proglase ništavim u cijelosti, nego samo u onom dijelu u kojem su dobra u općoj upotrebi iskazana u ukupnom kapitalu predmetnog preduzeća, jer za njihovo proglašavanje ništavim u preostalom dijelu, tj. dijelu u kojem dobra u općoj upotrebi nisu iskazana u ukupnom kapitalu spornog preduzeća, nedostaje valjan procesnopravni i materijalnopravni osnov. Također, Kantonalni sud je naglasio da je pri proglašavanju ništavim (u cijelosti) rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, prvostepeno tijelo previdjelo činjenicu da je svojim konačnim i pravomoćnim rješenjem od 4. marta 2013. godine već odobrilo korigirani početni bilans stanja spornog preduzeća iz kojeg je isknjižena vrijednost evidentiranih javnih dobara, zbog čega se i rješenje o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar moglo proglasiti ništavim samo u onom dijelu u kojem su dobra u općoj upotrebi iskazana u ukupnom kapitalu spornog preduzeća. Nadalje, Kantonalni sud, u vezi s odlukom KAP-a kojom je spornom preduzeću naloženo da podnese prijavu upisa promjena podataka od značaja za pravni promet (kako je detaljno navedeno u tački 5. odluke), ukazao je da KAP za takav nalog nije imalo nadležnost, ovlaštenje, ni materijalnopravni osnov, te da je izašlo iz okvira nadležnosti i djelokruga rada koji su regulirani odredbama Zakona o Agenciji za privatizaciju i Zakona o Kantonalnoj agenciji za privatizaciju jer je de facto vršilo određenu vrstu revizije i poništilo izvršenu privatizaciju. Kantonalni sud je posebno ukazao da tu nadležnost nemaju ni Federalna, a ni kantonalne agencije za privatizaciju, već da su ovlaštene shodno odredbama Zakona o reviziji privatizacije državnog kapitala u privrednim društvima i bankama pokrenuti upravne postupke, upravne i parnične sporove radi izmjene, poništenja ili ukidanja rješenja i zaključenih ugovora o privatizaciji državnog kapitala privrednih društava i banaka, privremenom osiguranju nezakonito stečene imovine/imovinske koristi i povratu, odnosno oduzimanju nezakonito stečene imovine/imovinske koristi.

46. Dovodeći navedeno obrazloženje Kantonalnog suda kao i ranije odluke organa uprave u vezu s apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku uopće nije kao sporno postavljano pitanje pravilnosti provedene privatizacije zbog navodnih nezakonitosti na koje apelant ukazuje u apelaciji. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku pred organima uprave i Kantonalnim sudom odlučivano o zakonitosti rješenja o odobravanju programa privatizacije i početnog bilansa spornog preduzeća i rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije u sudski registar spornog preduzeća, samo u dijelu u kojemu su dobra u općoj upotrebi bila iskazana u ukupnom kapitalu spornog preduzeća i njihovom eventualnom utjecaju na pravilnost provođenja privatizacije. U vezi s tim pitanjem, Kantonalni sud je zaključio da nije bilo valjanog osnova da se sporna rješenja proglase ništavim u cijelosti nego samo u onom dijelu u kojem su dobra u općoj upotrebi iskazana u ukupnom kapitalu predmetnog preduzeća. Tom prilikom Kantonalni sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o reviziji privatizacije državnog kapitala u privrednim društvima i bankama u pogledu nadležnosti za vršenje revizije cjelokupne privatizacije, što je apelant nastojao ostvariti u okviru predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u osporenoj odluci Kantonalnog suda bila arbitrarna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

47. Najzad, Ustavni sud nalazi da se apelant u prilog svojim navodima da državna imovina služi kako bi država mogla crpiti svoje nadležnosti neosnovano poziva na odluke Ustavnog suda br. U 1/11 od 13. jula 2012. godine i U 26/01 od 28. septembra 2001. godine jer su navedene odluke donesene u postupku apstraktne kontrole ustavnosti Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja i Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine.

48. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

II.Pravo na imovinu

49. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1768/16 (Grad Tuzla) | Sudska praksa | Aktio