Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3917/16 (N. R.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3917/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3917/16, rješavajući apelaciju N. R. na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je Predmet broj AP 3917/16 2 Odluka o dopustivosti i meritumu
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija N. R. podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 023517 15 Gž od 12. jula 2016. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 023517 10 P od 12. juna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Brčkog, podnio je 3. oktobra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 023517 15 Gž od 12. jula 2016. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 023517 10 P od 12. juna 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Apelacionog suda, Osnovnog suda i B. A. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 16. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju. Budući da se pismeno upućeno tužiocu vratilo Ustavnom sudu s naznakom pošte „odselio“, dostavljanje apelacije na odgovor tužiocu je izvršeno putem oglasne table Ustavnog suda 14. septembra 2018. godine u smislu člana 75 Pravila Ustavnog suda.
3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. januara 2017. godine, a Osnovni sud 9. februara 2017. godine. Tužilac nije dostavio odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužilac je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelanta radi naknade nematerijalne štete koju je pretrpio zbog nanesene uvrede i izvršene klevete u smislu Predmet broj AP 3917/16 3 Odluka o dopustivosti i meritumu odredaba člana 6 Zakona o zaštiti od klevete Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: ZZK) i člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (daljnjem tekstu: ZOO).
6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 023517 10 P od 12. juna 2015. godine, u stavu I izreke presude, apelant je obavezan tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda isplatiti novčani iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do konačne isplate. Stavom II izreke presude apelant je obavezan tužiocu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.941,50 KM, dok je s viškom tužbenog zahtjeva tužilac odbijen.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva da sud obaveže apelanta da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda, koju je prouzrokovao apelant (u pisanoj izjavi objavljenoj u mjesečniku „Posavina“ iznio niz neistinitih činjenica i uvreda na tužiočev račun), isplati iznos od 5.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te da se presuda koja se donese u ovom postupku objavi na apelantov trošak u mjesečniku „Posavina“. Apelant je naveo da je tužbeni zahtjev neosnovan s obzirom na to da on nije dao izjavu navedenog sadržaja u mjesečnom listu „Posavina“, te da navedena izjava, odnosno članak, predstavlja konstrukciju koju su sačinili vlasnik navedenog lista P. J. i tužilac.
8. Nadalje, sud je istakao da je izvršio uvid u tekst objavljen u mjesečnom listu „Posavina“ broj 016 za avgust 2010. godine, pismeni nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke Sabrije dr Čandić, specijaliste neuropsihijatra, te da je saslušao parnične stranke i svjedokinju Vesnu Orlović. Uvidom u mjesečni list „Posavina“ objavljen pod brojem 016 za avgust 2010. godine, pod naslovom „Informatizacija Vlade Brčko distrikta ravna swinger klubu“, sa podnaslovom „Pismena reakcija gospodina N. R. na pitanja koja su mu postavljena“, utvrđeno je da je apelant, dajući odgovore na pitanja koja su mu bila unaprijed postavljena, između ostalog, u svojoj izjavi naveo sljedeći tekst: „Niste imali pojma da ste odapeli otrovne strelice baš prema njegovoj debeloj guzici“; „He, he, baš ste smiješni, ova pitanja je izgleda sastavljao onaj nabusiti glupan B. sa onom svojom svinjskom njuškom“; „Prije toga ste trebali pitati B. je li se sastajao sa P. i M. prije nego što su zajedno oteli iz budžeta 2.000.000,00 KM“; „On ionako ima previše, zadnju godinu je samo završio u plusu sa 1.200.000,00 KM“.
9. Dalje je navedeno da je svjedokinja Vesna Orlović u izjavi pred sudom istakla da je u vrijeme izlaska spornog broja lista „Posavina“, u kome je, između ostalog, izašao i Predmet broj AP 3917/16 4 Odluka o dopustivosti i meritumu intervju s tuženim, bila novinarka navedenog lista, a da je glavni urednik bio I. K., koji je zajedno s vlasnikom odlučivao o uređivačkoj politici. U tom periodu, mjesečnik „Posavina“ radio je seriju tekstova o temi javnih nabavki u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine. Sporni tekst je bio zamišljen tako da se intervjuišu određeni akteri iz javnog života koji će dobiti određena pitanja i dati odgovore na njih. S obzirom na to da je bilo vrijeme godišnjih odmora, svjedokinja je odlučila u svrhu „skraćenja vremena“ nazvati sve aktere, upoznati ih o temi članka i provjeriti da li su voljni da daju odgovore na pitanja koja bi im bila proslijeđena elektronskom poštom. Sve je bilo odrađeno na način kako je svjedokinja navela, „bez živog viđenja“. Istakla je da se nije sastala ni sa jednim licem koje je u tom broju mjesečnika dalo intervju. Nakon što je telefonskim putem razgovarala sa svakim licem i nakon što su dali potvrdan odgovor, pitanja im je proslijedila službenom elektronskom poštom, nakon čega su odgovori na navedena pitanja dostavljeni novinarki na tu istu adresu elektronske pošte. U vezi sa spornim tekstom, svjedokinja se nije mogla sjetiti da li je stigao u vrijeme kada je već bila na godišnjem odmoru, ali je istakla da je kod spornog članka ona samo pripremila uvodni tekst, dok je ostatak teksta s odgovorima koji su stigli na službenu adresu elektronske pošte doslovno prekopirala u tekst koji je kao takav i objavljen. Konačno, navela je da je odobrenje od svih lica čiji su odgovori objavljeni u navedenom broju, pa i apelantovo, dobila tako što ih je, prije svega, pitala da li žele da daju odgovore na postavljena pitanja, kao i činjenicu da su davanjem odgovora na ranije dostavljena pitanja akteri indirektno dali saglasnost za objavljivanje teksta. Istakla je da sadržaj apelantove izjave nije mijenjala.
10. Apelant je u svom iskazu pred sudom naveo da za navedeni mjesečnik nije dao nikakav intervju, niti je dao odobrenje za objavljivanje bilo čega, te da je u telefonskom razgovoru s novinarkom Vesnom Orlović kazao da nema namjeru dati bilo kakvu izjavu za navedeni mjesečnik. Tvrdio je da mu je novinarka predlagala da se sastanu, međutim do sastanka nikada nije došlo, kao i da ga tužilac nikada nije pitao u vezi s navedenim člankom, ali da mu je poznato da su kružile priče da je tužilac izjavljivao da se neće smiriti dok ga ne „izbaci“ s posla i da će mu smanjiti platu. Dalje, apelant je tvrdio da je novinarku vidio prvi put tokom postupka, dok je za vlasnika mjesečnika „Posavina“ naveo da je tužiočev dobar prijatelj i da je u tom periodu tužilac bio zainteresovan za mjesto šefa informacionih sistema, za koju poziciju mu je apelant bio direktni konkurent. Taj list je, prema apelantovim navodima, služio da „udara političke protivnike“ i pripadao je samo određenoj političkoj i ekonomskoj grupaciji ljudi. Apelant je naveo da je tačno da Predmet broj AP 3917/16 5 Odluka o dopustivosti i meritumu ga je novinarka koja je radila u listu „Posavina“ kontaktirala telefonom, ali da mu nikada nije poslala pitanja elektronskom poštom, kao i da sa svoje adrese elektronske pošte nije slao ništa u vezi sa bilo kakvim objavljivanjem u listu „Posavina“. Istakao je da je u vrijeme izlaska broja 016 mjesečnika „Posavina“ bio na moru i spomenuti tekst je prvi put ugledao kada se vratio s godišnjeg odmora, da povodom teksta nije nazvao nikoga u uredništvu novina, nije demantovao tekst, niti pak kontaktirao vlasnika ili urednika spomenutog časopisa.
11. Sud je iz provedenih dokaza, prije svega iz iskaza svjedokinje Vesne Orlović kojem je poklonio vjeru kao logičnom, povjerljivom i iskrenom, koji je dalo lice koje nije zainteresovano za ishod postupka, utvrdio da je u mjesečniku „Posavina“ broj 016 iz avgusta 2010. godine objavljen tekst o temi javnih nabavki. Navedeni tekst odnosno izjave su od lica uzimane tako što je novinarka, nakon telefonskog razgovora i njihovog pristanka, akterima, između kojih i apelantu, elektronskom poštom dostavljala pitanja koja se tiču javnih nabavki. Ta pitanja su proslijeđena putem službene adrese elektronske pošte mjesečnika „Posavina“, te su odgovori na navedena pitanja (između ostalih i apelantovi) stigli na adresu odakle su pitanja bila i upućena. Dalje, utvrđeno je da je osim uvodnog dijela spornog članka, tekst iz elektronske poruke, koji je novinarki Vesni Orlović stigao od apelanta, u identičnom tekstu u cijelosti objavljen u listu „Posavina“. Da se zaista radi o tekstu koji je potekao od apelanta dodatno proizlazi iz činjenice da je apelant u svojoj izjavi istakao da je koristio adresu elektronske pošte s koje je novinarki i stigla elektronska poruka. Konačno, sud je iz iskaza koji je tužilac dao pred sudom utvrdio da je i sam tužilac, na način kako je to opisala svjedokinja Vesna Orlović, dao intervju za navedeni list, koji je objavljen u istom broju. Osnovni sud je naveo da nije mogao da prihvati apelantove tvrdnje da je navedeni tekst plod zajedničke konstrukcije vlasnika lista „Posavina“ i tužioca, kao i da je cilj spornog članka bio da se apelant diskredituje iz razloga što, kada se uzme u obzir utvrđeno činjenično stanje, kao i činjenica da apelant te tvrdnje nije dokazao iako je na njemu bio teret dokazivanja, pri tome posebno cijeneći činjenicu da su riječi koje je apelant napisao o tužiocu u negativnom kontekstu isključivo mogle štetiti ugledu, odnosno diskreditovati tužioca.
12. Na osnovu svega navedenog sud je zaključio da je tokom postupka dokazano da je sporni sadržaj napisao apelant. Riječi koje je apelant napisao o tužiocu u negativnom kontekstu, s kojim su putem lista „Posavina“ upoznate kako tužiocu poznata tako i nepoznata lica, nesumnjivo su imale uvredljiv i omalovažavajući karakter kako s Predmet broj AP 3917/16 6 Odluka o dopustivosti i meritumu subjektivnog aspekta časti kao skupa čovjekovih vrlina i mišljenja koje tužilac ima o sebi samom tako i s aspekta ugleda kao mišljenja koje sredina u kojoj živi ima o osobnosti tužioca. U vezi s navedenim, ocijenjeno je da je sadržaj napisanog o tužiocu bio podoban da kod tužioca prouzrokuje duševnu bol zbog povrede časti i ugleda, zbog čega je sud na osnovu odredaba člana 154 stav 1, člana 155 i člana 200 ZOO obavezao apelanta da tužiocu za taj vid nematerijalne štete isplati iznos od 5.000,00 KM. Dakle, vodeći računa o intenzitetu napada na lična dobra, načinu na koji je povreda učinjena, o sredini u kojoj tužilac živi i njegovoj ličnosti, kao izvoru duševnih bolova, Osnovni sud je zaključio da je visina dosuđene naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda srazmjerna intenzitetu i trajanju razumno trpljenih duševnih bolova i u skladu s društvenom svrhom i prirodom nematerijalne štete, shodno članu 200 stav 2 ZOO, te da predstavlja pravičnu novčanu naknadu i odgovarajuću satisfakciju za pretrpljenu nematerijalnu štetu.
13. Dio tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da se presuda objavi u mjesečniku „Posavina“ sud je odbio budući da je utvrđeno da je mjesečnik „Posavina“, kako to proizlazi iz dokaza provedenih tokom postupka, odavno prestao s radom, pa je navedenu činidbu nemoguće izvršiti.
14. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 023517 15 Gž od 12. jula 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda od 12. juna 2015. godine.
15. Apelacioni sud je u obrazloženju svoje presude ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda iz kojih proizlazi da je prvostepeni sud zaključio da je tužilac dokazao da mu je apelant povrijedio čast i ugled, zbog čega je obavezan da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos označen u prvostepenoj presudi. Istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio apelantove tvrdnje da je navedeni tekst „zlonamjerna izmišljotina“ koju su konstruisali tužilac i vlasnik lista „Posavina“ s ciljem da ga diskredituju jer apelant te tvrdnje nije dokazao. Osim toga, navedeno je da je apelantov iskaz u suprotnosti s iskazom svjedokinje Vesne Orlović, koja je objasnila kako je došlo do objavljivanja teksta u listu „Posavina“, čiji je iskaz prvostepeni sud prihvatio kao objektivan i tačan. Naime, svjedokinja je navela da je u tom periodu (tokom 2010. godine) u listu „Posavina“ objavljena „serija“ tekstova o temi „javnih nabavki u Distriktu Brčko“. Dogovoreno je da se „uključe određeni akteri iz javnog života“ koji će odgovoriti na pitanja postavljena na tu temu. S obzirom na to da je bilo vrijeme godišnjih odmora, te radi „skraćenja vremena“, sve je urađeno na način da se ni sa jednim Predmet broj AP 3917/16 7 Odluka o dopustivosti i meritumu licem prije intervjua nije sastajala, nego je telefonom razgovarala sa svakim od njih i nakon dobijenog potvrdnog odgovora im je službenom elektronskom poštom proslijedila pitanja, koji su zatim odgovore na navedena pitanja dostavili na istu adresu. U vezi sa spornim tekstom, bila je izričita da je pripremala samo uvodni tekst, a riječi i sadržaj odgovora je doslovno prekopirala i on je kao takav i objavljen. Navela je da je imala apelantovo odobrenje za objavljivanje tog teksta budući da je davanjem odgovora na ranije postavljena pitanja dao saglasnost i za objavljivanje tog teksta, kao i ostala lica koja su na isti način dala intervju. Svjedokinja je bila odlučna u tvrdnji da sadržaj apelantove izjave nije mijenjala.
16. U vezi s apelantovim žalbenim navodima da je presuda prvostepenog suda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju (samo na iskazu svjedokinje Vesne Orlović), Apelacioni sud je istakao da apelant tokom postupka nije ničim doveo u sumnju tačnost navoda iz iskaza svjedokinje, zbog čega je zaključio da je apelant kao autor teksta, čiji sadržaj ima uvredljiv i omalovažavajući karakter i kao takav podoban da kod tužioca prouzrokuje duševne patnje zbog povrede časti i ugleda, odgovoran za štetu koju je tužilac pretrpio objavljivanjem spornog teksta u listu „Posavina“. Apelacioni sud je naveo da za predmet spora nije bitno zašto tužilac nije tužio i odgovornog urednika i izdavača lista, koji su prema odredbi člana 6 stav 2 ZZK takođe odgovorni za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja jer je pravo izbora na tužiocu od koga će od odgovornih lica da traži naknadu štete. Naime, prema odredbi člana 6 stav 2 ZZK za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja, pa tužilac može da traži naknadu od svakog od tih lica pojedinačno ili od svih zajedno jer je između više odgovornih lica na tužiocu pravo izbora od koga će od tih lica da traži naknadu i nije obavezan dati razloge zašto to nije učinio i prema ostalim licima odgovornim za istu štetu, odnosno zašto nije tužbom obuhvatio sva lica odgovorna za štetu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su obje presude donesene na osnovu paušalno utvrđenih činjenica, bez valjanog dokaznog Predmet broj AP 3917/16 8 Odluka o dopustivosti i meritumu osnova, uz pogrešno navedene segmente izjave krunskog svjedoka, kao i da su presude donesene uz povrede odredaba parničnog postupka. U apelaciji su ponovljeni navodi koje je apelant isticao u žalbi Apelacionom sudu, posebno da je iskaz svjedokinje Vesne Orlović pogrešno cijenjen i analiziran, kao i to da da nikada nije dao saglasnost da se njegova izjava objavi u listu „Posavina“.
b) Odgovor na apelaciju
18. Apelacioni sud je naveo da je apelant u apelaciji ponovio navode koje je istakao u žalbi protiv prvostepene presude, da je na te navode odgovoreno u pobijanoj presudi, zbog čega u cijelosti ostaje pri razlozima koje je dao u presudi od 12. jula 2016. godine.
19. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju opisao tok postupka i ukazao kako apelant tokom postupka pred prvostepenim sudom ničim nije doveo u sumnju tačnost navoda iz iskaza svjedokinje Vesne Orlović, kao i da je prvostepena presuda zasnovana na zakonu, donesena pravilnom primjenom materijalnog i procesnog prava i da ničim nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o zaštiti od klevete Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“ broj 14/03) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se za teritorij Brčko Distrikta BiH građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem trećoj osobi izražavanja nečeg neistinitog i identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi.
Principi koji se ostvaruju zakonom.
Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem trećoj osobi izražavanja nečeg neistinitog i identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi.
Član 6. st. 1. 2. i 3.
Predmet broj AP 3917/16 9 Odluka o dopustivosti i meritumu Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
Član 16.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacijski odnosi, Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta (Službeni glasnik Brčko Distrikta br. 5/2000; 1/2001; 6/2002), Zakona o sudovima Brčko Distrikta („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ br. 4/2000; 1/2001;
10/2001; 5/2002) i Zakona o izvršnom postupku Brčko Distrikta („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ br. 8/2000; 1/2001; 5/2002).
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94) relevantne odredbe glase: Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu.
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Predmet broj AP 3917/16 10 Odluka o dopustivosti i meritumu
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 246.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 023517 15 Gž od 12. jula 2016. godine od protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. avgusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 3. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. Predmet broj AP 3917/16 11 Odluka o dopustivosti i meritumu
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
30. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete tužiocu zbog klevete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je nesporno da u navedenom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1670/15 od 6. decembra 2017. godine, stav 23). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.
31. Apelant osporava presude redovnih sudova ukazujući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i Predmet broj AP 3917/16 12 Odluka o dopustivosti i meritumu dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna.
32. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud u obrazloženjima presuda koje apelant osporava ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza, i to teksta objavljenog u mjesečnom listu „Posavina“, pismenog nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke Sabrije dr Čandić, specijaliste neuropsihijatra, te iskaza parničnih stranaka i iskaza svjedokinje Vesne Orlović kojem je poklonio vjeru kao logičnom, povjerljivom i iskrenom, koji je dalo lice koje nije zainteresovano za ishod postupka, apelant obavezan da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu. Nadalje, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Apelacionog suda slijedi da je apelant prigovarao da je presuda prvostepenog suda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju (samo na iskazu svjedokinje Vesne Orlović), međutim apelant tokom postupka nije ničim doveo u sumnju tačnost navoda iz iskaza ove svjedokinje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, u smislu prethodno navedenih principa, ne smatra da osporene presude krše apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno - sadrže odgovore na suštinsko pitanje zašto je udovoljeno tužiočevom tužbenom zahtjevu, odnosno razloge zašto je apelant obavezan tužiocu, na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova, isplatiti u presudi precizirani novčani iznos.
33. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi kojima je ukazivao na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, te da stoga nije povrijeđen član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženjima presuda koje apelant osporava ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni prava.
Predmet broj AP 3917/16 13 Odluka o dopustivosti i meritumu
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević