Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4442/18 (M. B.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4442/18
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4442/18, rješavajući apelaciju Merseda Bešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Merseda Bešića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli br. 32 0 K 338588 Kv 18 od 17. jula 2018. godine i 32 0 K 338588 18 Kpp od 12. jula 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mersed Bešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnio je 7. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 32 0 K 338588 Kv 18 od 17. jula 2018. godine i 32 0 K 338588 18 Kpp od 12. jula 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud, sudija za prethodni postupak, donio je Rješenje broj 32 0 K 338588 18 Kpp od 12. jula 2018. godine kojim je apelantu odredio pritvor iz razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP, te pritvor po rješenju apelantu teče od 10. jula 2018. godine i može trajati do 10. augusta 2018. godine
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je uvidom u spis predmeta našao „osnov sumnje“ da je apelant počinio krivično djelo na način, u mjestu i u vrijeme kako je navedeno u prijedlogu za određivanje pritvora, što proizlazi iz dokaza koje sud navodi na str. 3. rješenja. Nadalje, sud se pozvao na iskaz apelanta (zapisnik o ispitivanju osumnjičenog) koji je negirao izvršenje krivičnog djela, kao i na iskaze svjedoka (zapisnik o saslušanju svjedoka S. H. i Š. K.), zapisnike o uviđaju i fotodokumentaciji (sačinjenu na licu mjesta otuđenja vozila, vlasništvo S. H. i Š. K.), zapisnik i potvrdu o vraćanju predmeta S. H., a koje im je dobrovoljno predao D. A., kao i izjavu D. A. (zapisnik o saslušanju svjedoka D. A.), a što je sud sve naveo na str. 3. i 4. rješenja. Iz izjave D. A., koju sud navodi, proizlazi da se D. A. i apelant znaju iz vremena kada su zajedno izdržavali kaznu zatvora, da su se sreli i da je D. A. rekao apelantu gdje živi, te je apelant nedugo poslije toga došao kod D. A. s vozilom marke Golf II i zamolio da ostavi kod njega vozilo jer ima neke probleme s bratom zbog toga što mu duguje pare, a za te pare je uzeo golf koji nema gdje držati, te mu je D. A. dopustio da vozilo parkira kod njega u garažu. Svjedok je naveo da je to vozilo koristio i za svoje potrebe i da vozilo nije imalo tablice. Nakon dva dana, kako svjedok navodi, apelant je ponovo došao do njegove kuće s crvenim golfom i zamolio da i njega ostavi. Svjedok navodi da je posumnjao da je vozilo ukradeno kada je vidio neki alat u vozilu, budući da se apelant ne bavi zanatskim poslom, zbog čega je zvao apelanta i tražio da odveze vozilo, što je on uradio. Svjedok je opisao da je tada apelant došao s još jednim licem, te je galamio i rekao da će isjeći sivog golfa, te ga je počeo „sjeći“ u njegovom dvorištu i željezne dijelove s nekim Romima odvezao da proda kao staro željezo, a kod njega su ostali drugi dijelovi koje je dobrovoljno predao policiji. Na str. 5. rješenja sud navodi šta je pronađeno prilikom pretresa stana i vozila koje koristi apelant.
7. Nadalje, na str. 5. i 6. rješenja Općinski sud navodi izvod iz krivične evidencije za apelanta. Općinski sud na stranici 6. rješenja navodi da iz navedenih dokaza, te podataka iz podnijetog prijedloga Tužilaštva proizlazi da postoje „osnovi sumnje“ da je apelant počinio produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona (u daljnjem tekstu: KZ), za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, te je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Nadalje, Općinski sud navodi da iz izvoda krivične evidencije za apelanta proizlazi da je on ranije osuđivan, i to za ista i istovrsna krivična djela, i to 21 put, kojom prilikom su mu izrečene krivičnopravne sankcije, odnosno mjere upozorenja, zatim kazne zatvora u rasponu od 30 (trideset) dana do 3 (tri) godine, kao i novčane kazne, a to su naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao nastaviti s vršenjem ovakvih krivičnih djela, dakle, ponoviti krivična djela, a što sve ukazuje na njegovu upornost i bezobzirnost u izvršavanju krivičnih djela iz oblasti imovinskih delikata, koja su apelantu postala izvor osiguravanja egzistencijalnih potreba. Općinski sud navodi da je očigledno da do sada izrečenim i izdržanim mjerama upozorenja, novčanim kaznama i kaznama zatvora nije postignuta svrha kažnjavanja, što sve, prema stavu suda, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, zbog čega je, prema mišljenju Općinskog suda, ispunjen i posebni uvjet za određivanje mjere pritvora iz člana 146. stav l. tačka c) ZKP. Općinski sud je ocijenio da zbog navedenog nisu osnovani navodi odbrane da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora jer upravo iz iskaza svjedoka kao i ostalih dokaza dostavljenih uz prijedlog proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio krivično djelo.
8. Razmatrajući po službenoj dužnosti, a i po prijedlogu apelantovog branioca, mogućnost izricanja nekih od mjera zabrana predviđenih odredbama iz člana 140. i 140.a) ZKP, Općinski sud je našao da se ni s jednom mjerom zabrane ne bi mogla ostvariti svrha koja se ostvaruje mjerom pritvora određenog iz posebnog razloga predviđenog u članu 146. stav 1. tačka c) ZKP, jer ovaj pritvorski osnov nema cilj osiguravanje prisustva osumnjičenog kao preduvjet za uspješno vođenje krivičnog postupka, već, prije svega, ima cilj da svojom preventivnom prirodom eliminira opasnost da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ponovio izvršenje krivičnog djela, imajući prvenstveno u vidu prirodu krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret i razloge na osnovu kojih mu je određen pritvor.
9. Općinski sud u vijeću, odlučujući po apelantovoj žalbi, donio je Rješenje broj 32 0 K 338588 Kv 18 od 17. jula 2018. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju rješenja Općinski sud navodi da je uvidom u predmetni spis utvrđeno da proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 1. tačka a u vezi sa članom 55. KZ, a ona proizlazi iz dokaza u spisu, o čemu su dati razlozi u osporenom rješenju, na koje se i vijeće pozvalo.
11. U pogledu postojanja posebnih uvjeta za određivanje pritvora predviđenih u članu 146. stav 1. tačka c) ZKP, vijeće je također našlo da je apelant do sada osuđivan za raznovrsna krivična djela, između kojih i za krivično djelo razbojništvo iz člana 289. stav 2. KZ, na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, više puta osuđivan na novčane kazne i uvjetne osude i kazne zatvora, što ukazuje na apelantovu sklonost „ka povređivanju vrijednosti zaštićenih krivičnim zakonodavstvom“ i da bez obzira na izrečene kazne nije izvršen postupak njegove resocijalizacije, pa s obzirom na to da je ranije osuđivan za imovinska krivična djela i da je nezaposlen „i da mu se sada stavlja na teret izvršenje dvije krivičnopravne radnje, kako bi ostvario protupravnu imovinsku korist njenom prodajom, to sve ukazuje na sklonost osumnjičenog [apelanta] da vrši krivična djela koja su motivirana koristoljubljem, a što, po ocjeni suda, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo“. Općinski sud zaključuje da postoje opći i posebni uvjeti za određivanje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
12. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U samom tekstu apelacije, zbog propusta suda da ispita sve apelantove navode u žalbi, apelant ukazuje i na povredu člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je prvostepeni sud u rješenju utvrdio postojanje „osnova sumnje“ iz dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo. Apelant ističe da jedini dokaz koji povezuje apelanta s krivičnim djelom (zapisnik o saslušanju svjedoka D. A.) sudovi nisu ocijenili s neophodnom kritičnošću, niti su doveli u vezu s ostalim dokazima, što apelant pojašnjava, ukazujući da ovaj svjedok kod kojeg su pronađeni predmeti proistekli iz izvršenja krivičnog djela „prebacuje“ (a radi se o ranije osuđivanoj osobi) odgovornost na apelanta. Apelant ukazuje da prilikom pretresa njegovog stana i automobila ništa nije pronađeno. U odnosu na posebne pritvorske razloge apelant ukazuje da ranija osuđivanost a priori ne smije kod suda stvoriti zaključak da će apelant ponoviti krivično djelo. Nadalje, apelant ukazuje da su podaci o ranijoj osuđivanosti netačni, što je odbrana ukazivala i pred redovnim sudom koji nije odgovorio na ove navode. Pri tome, u ovom dijelu ukazuje na netačne navode u vezi s ranije donijetim presudama (u principu, apelant navodi da je sud pogrešno naveo da su pravosnažne presude Općinskog suda, dok je datum „vezao“ za presude drugostepenog suda, kada su one preinačene, čime su postale pravosnažne i da je pogrešno navedeno jedno krivično djelo), te ukazuje da posljednjih pet godina „a ne zadnjih godinu dana, kako to proizlazi iz osporenog rješenja“, nije vršio istovrsna ili slična krivična djela, tako da nije prihvatljiv zaključak suda da je sklon vršenju takvih djela. Apelant navodi da je u najvećem broju riječ o osudama koje su morale biti brisane po službenoj dužnosti, te da se tako postupilo, apelant ne bi bio osuđivana osoba. Apelant je također napomenuo da nije u mogućnosti priložiti kopije materijalnih dokaza na kojima su zasnovana osporena rješenja, a iz razloga što odbrani nije odobren uvid i fotokopiranje tih isprava.
II.Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana jer su u rješenju jasno navedeni zakonski osnovi za određivanje pritvora, odnosno posebni razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c), tj. okolnosti koje postoje u konkretnom slučaju, a zbog kojih se osumnjičenom može odrediti pritvor ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca.
14. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo ističe da apelantovi navodi da je sud zaključio da iz svih provedenih dokaza te podataka iz podnesenog prijedloga proizlazi da postoje osnovi sumnje, a ne osnovana sumnja nisu tačni jer iz pobijanih rješenja jasno proizlazi, a što je i navedeno, da je sud utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, navodi odbrane da nisu bili upoznati s dokazima koje je Tužilaštvo prikupilo u toku istrage nisu tačni jer je braniocu na njegov zahtjev i dopušten uvid u spis Tužilaštva, a što se može vidjeti iz naredbe postupajućeg tužioca.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Općinskog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije.
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
22. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
23. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda, te lice koje se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za određivanje pritvora pri čemu osporava postojanje osnovane sumnje, kao i posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.
24. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
25. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance utvrdili da postoje razlozi za određivanje pritvora apelantu, o čemu su u osporenim rješenjima dati jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi koje će Ustavni sud, s obzirom na pitanja pokrenuta apelacijom, ispitati.
27. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u prvostepenom rješenju u dva navrata navedeno postojanje „osnova sumnje“ . Međutim, Ustavni sud primjećuje da se radi o očiglednoj greški, a koju je nesporno po žalbi otklonilo vijeće Općinskog suda, ukazujući da se radi o dokazanoj osnovanoj sumnji koja proizlazi iz dostavljenih dokaza u spisu. Također, apelant navodi da je jedini dokaz koji ga dovodi u vezu s krivičnim djelom iskaz svjedoka D. A., čiju vjerodostojnost apelant pokušava dovesti u pitanje. Međutim, radi se samo o apelantovom viđenju stvari, odnosno načina na koji on ocjenjuje navedeni iskaz, dok Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju na temelju navedenih dokaza, kako su oni interpretirani u obrazloženju osporenih rješenja, može izvesti zaključak o osnovanoj sumnji. Stoga je, u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnog suda da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za produženje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje član 5. Evropske konvencije.
28. Nadalje, u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naveli naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da će apelant ponoviti krivično djelo, dok apelant navodi da a priori sudovi ne mogu raniju osuđivanost uzimati kao razlog za to da će apelant, ako ostane na slobodi, ponoviti krivično djelo. Također, apelant navodi da je u njegovom slučaju „u najvećem broju“ riječ o presudama koje su se trebale brisati, kao i da su netačni navodi iznijeti u vezi s ranijim presudama.
29. U vezi s posebnim pritvorskim uvjetima iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, Ustavni sud podsjeća da je potrebno, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica u pitanju one moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, uporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. godine i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, također, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedopuštenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
30. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelant do sada 21 put osuđivan pravosnažnim presudama (koje su donijete u periodu od 2000. godine do 2017. godine) i izricane su mu krivičnopravne sankcije od mjera upozorenja, kazne zatvora (od tri mjeseca do tri godine), kao i novčane kazne. Općinski sud navodi da je očigledno da do sada izrečenim i izdržanim kaznama nije postignuta svrha kažnjavanja. Pri tome je u obrazloženjima osporenih rješenja ukazano na činjenicu da je apelant ispoljio upornost i bezobzirnost u izvršavanju krivičnih djela iz oblasti imovinskih delikata, te da su mu krivična djela postala izvor osiguravanja egzistencijalnih potreba. Općinski sud po žalbi navodi da je i u konkretnom predmetu apelant osumnjičen za izvršenje dvije krivičnopravne radnje „kako bi ostvario protupravnu imovinsku korist njenom prodajom“, te je navedeno da je apelant nezaposlen. Dakle, sudovi nisu ocijenili samo apelantovu raniju osuđivanost, kako to u apelaciji želi da predstavi apelant, već i njegove lične prilike, posebno materijalne prilike i način na koji bi apelant mogao doći do sredstava za život, te su naveli da sve navedeno predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant ukoliko bi se našao na slobodi ponovio krivično djelo, čime je ostvaren uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz apelantovih navoda ne proizlazi ništa iz čega bi se moglo zaključiti da u okolnostima njegovog slučaja ne postoji istinska „opravdana bojazan“ da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu mogao počiniti krivično djelo, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o naročitim okolnostima koji opravdavaju bojazan i koji nadjačavaju pravilo o poštovanju apelantovog prava na slobodu. Također, niti jedan navod koji apelant ističe u vezi s ranijim osudama, te greškama u navedenim ranijim presudama nije takav da može utjecati na drugačiju odluku jer je nesporno da je apelant posljednji put osuđen 2017. godine na kaznu zatvora od tri mjeseca, a činjenica da „se veći dio ranijih presuda“ treba brisati, što nije učinjeno, kako apelant navodi, čak i da je tačno, ne dovodi u pitanje njegovu raniju osuđivanost (kako je sud naveo 21 put).
31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.
Ostali navodi
32. Apelant je ukazao da žalba nije bila djelotvoran pravni lijek jer sud nije ocijenio njegove žalbene navode. Suprotno apelantovom navodu, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao jasne i konkretne razloge, a potvrđivanje rješenja prvostepenog suda, odnosno odbijanje apelantove žalbe jasno ukazuje, kao i dato obrazloženje u drugostepenom rješenju, da je drugostepeni sud ispitao žalbu, uglavnom u dijelovima koji su od odlučnog značaja za rješavanje stvari. Činjenica da apelant nije uspio sa žalbom ili da se ona detaljno ne bavi svim apelantovim žalbenim navodima, sama po sebi na ukazuje na nedjelotvornost navedenog pravnog lijeka.
33. Apelant je naveo povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, koju ničim nije obrazložio, pa Ustavni sud, pogotovo imajući u vidu da se apelacijom osporavaju rješenja kojim je apelantu određen pritvor, ne nalazi da je potrebno ispitivati ovaj navod.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih rješenja o određivanju pritvora nisu izostali razlozi i obrazloženja na osnovu predočenih dokaza koje su redovni sudovi ocijenili u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i naročitih okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije jer je apelant imao pravo na žalbu protiv prvostepenog rješenja koju je drugostepeni sud u bitnim dijelovima ispitao, a činjenica da apelant nije zadovoljan odlukom ne pokreće pitanje djelotvornosti ovog pravnog lijeka.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević