Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4203/18 ("Aluminij" d.d. Mostar i drugi)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4203/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4203/18, rješavajući apelacije "Aluminij" d.d. Mostar i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Aluminij" d.d. Mostar protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 172582 17 Rsž od 6. juna 2018. godine, ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Sarajevo kao pravni slijednik BOSNA SUNCE Osiguranja d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 42 0 Rs 008788 15 Rev od 20.

marta 2018. godine, Hotel Tuzla DD Tuzla protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 192990 17 Rev od 17. maja 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4203/18

1. "Aluminij" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo "Palameta i Palameta" d.o.o. iz Mostara, podnio je 23. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 172582 17 Rsž od 6. juna 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena Presuda Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 172582 15 Rs od 10. aprila 2017. godine. Navedenom prvostepenom presudom poništena je kao nezakonita Odluka apelanta broj 4328/15 od 2. oktobra 2015. godine i utvrđeno da je tužilac (A.H.) u stalnom radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod apelanta, na radnom mjestu bravar. Slijedom toga, naloženo je apelantu da tužioca vrati na ovo ili drugo odgovarajuće radno mjesto, te je obavezan da tužiocu nadoknadi na ime plate i na ime ishrane određene novčane iznose (u iznosima i za periode detaljno navedene u presudi), kao i da za tužioca uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Osim toga, prvostepenom presudom je naloženo apelantu, kao protivniku mjere osiguranja, da tužioca kao predlagača mjere osiguranja vrati na radno mjesto bravar, isplaćuje platu i ostale naknade sve do pravosnažnog okončanja ovog postupka i to pod prijetnjom izricanja novčane kazne u iznosu od 1.000,00 KM, a u iznosu od 500,00 KM odgovornoj osobi apelanta, ukoliko u roku od jednog dana po prijemu rješenja ne postupi po odluci suda.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja Odluke o raskidu ugovora o radu broj 4328/15 od 2. oktobra 2015. godine proizilazi da je ugovor o radu raskinut sa tužiocem 2. oktobrom 2015. godine zbog toga što tužilac nije stupio na rad na dan koji je bio određen u ugovoru o radu (16. septembra 2015. godine), bez opravdanih razloga. Kantonalni sud je ukazao da je apelantu raskinut ugovor o radu zbog težih povreda radnih obaveza. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pri donošenju pobijane presude pravilno primijenio materijalno pravo tj. Zakon o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). S tim u vezi, naveo je da je članom 97. stav (1) ZOR propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku bez obaveze poštovanja otkaznog roka u slučaju da je radnik odgovoran za teži prestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Takođe, naveo je da je članom 101. ZOR-a propisano da, ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada radnika, obavezan mu je omogućiti da se očituje o elementima odgovornosti koja mu se stavlja na teret. Kantonalni sud je ukazao da svako ograničenje prava na odbranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu, pa ukoliko ovo pravo nije ispoštovano, to u pravilu vodi povredi prava zaposlenika i nezakonitosti otkaza. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije na objektivan i pouzdan način dokazao da tužilac nije pristupio na rad 16. septembra 2015. godine iz neopravdanih razloga. Takođe, Kantonalni sud je naveo da prilikom otkazivanja ugovora o radu apelant nije postupio ni prema odredbama Zakona o vijeću zaposlenika F BiH, u kojem je članom 2. propisano da zaposlenici kod poslodavca koji ima u radnom odnosu najmanje 15 zaposlenika, imaju pravo da učestvuju u odlučivanju o pitanjima u vezi sa njihovim ekonomskim i socijalnim pravima i interesima, na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom. Dakle, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da li je prije donošenja osporavane odluke pribavio mišljenje vijeća zaposlenika o opravdanosti otkaza, odnosno sindikata, pa je odluka o otkazu ugovora o radu donesena suprotno članu 23. Zakona o vijeću zaposlenika F BiH i kao takva ništavna. Kantonalni sud je ukazao da s obzirom da je otkaz ugovora o radu nezakonit, to tužiocu pripada naknada plate za sporni period, kao i uplata doprinosa nadležnom fondu za PIO shodno članu 106. stav (2) ZOR u visini koju je utvrdila vještak financijske struke S. A.. Naveo je da je pravilno prvostepeni sud odredio i privremenu mjeru o vraćanju tužioca na rad do okončanja sudskog postupka, u kojem pravcu je dao pravilne razloge, koje prihvata i Kantonalni sud.

AP-4247/18

4. Adriatic osiguranje d.d. Sarajevo kao pravni slijednik BOSNA SUNCE Osiguranja d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Milas, Martinović & Partneri iz Mostara, podnio je 25. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 0 Rs 008788 15 Rev od 20. marta 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda djelimično je uvažena revizija apelanta, Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 Rs 008788 14 Rsž od 24. februara 2015. godine i Presuda Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 Rs 008788 10 Rs od 9. jula 2014. godine djelimično preinačene na način da se tužbeni zahtjev tužioca (A.Đ.) odbija u dijelu u kojem je tražio isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora za period od 2008. do 2012. godine, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena (poništenje odluke o otkazu, vraćanje na posao, isplata neisplaćene plate u iznosu od 30.412,18 KM sa kamatama i troškovima postupka).

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je tužilac radni odnos kod apelanta zasnovala na osnovu Ugovora o radu od 18. maja 2007. godine na neodređeno vrijeme, na poslovima i radnim zadacima „preuzimač rizika“. Tužilac i apelant su 5. februara 2008. godine zaključili Sporazum o izmirenju duga kojim je utvrđen dug tužioca u iznosu od 23.065,81 KM (nastao po osnovu neplaćenih premija iz zaključenih ugovora o osiguranju u 2005. i 2006. godini) koji će tužilac izmiriti apelantu kroz mjesečne odbitke od plate. Opomenom od 9. juna 2010. godine apelant je pozvao tužioca da izmiri zaostale rate i naveo da isto predstavlja težu povredu radne discipline za koju je predviđen prestanak radnog odnosa. Apelant je 16. avgusta 2010. godine donio Odluku o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, odnosno neispunjavanje planskih zadataka tužioca i višestrukog narušavanja ugleda društva. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, donijeli pravilnu odluku kada su usvojili tužbeni zahtjev tužioca jer apelant nije u roku od 15 dana od kada je saznao za činjenicu zbog koje daje otkaz otkazao ugovor o radu. Naime, iz Odluke o prestanku radnog odnosa od 16. avgusta 2010. godine proizilazi da je apelant za težu povredu radnih obaveza (zbog neosnovanog prisvajanja novca) opomenuo tužioca 9. juna 2010. godine kao i da su se druge povrede koje su joj stavljene na teret (neispunjavanje planskih zadataka i višestruko narušavanje ugleda društva) desile u prethodnom periodu, odnosno za te povrede apelant nije saznao naknadno. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno pitanje da li tužiocu pripada pravo na isplatu neisplaćenih plata za sporni period primjenom Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu GKU). Naveo je da je neosnovan prigovor apelanta da ga odredbe GKU ne obavezuju, jer je članom 2. stav (1) GKU propisano da ovaj ugovor obavezuje strane koje su ga zaključile, a primjenjuje se na finansijske organizacije (poslodavce) koji imaju šifru djelatnosti grupacije finansija, odnosno zaposlenike koji su članovi Sindikata, a prema stavu (2) iste odredbe ugovor se primjenjuje na organizacije u kojima ima najmanje 15 članova Sindikata. Naime, predmetni kolektivni ugovor za granu financija zaključen u ime Vlade F BiH od Federalnog ministarstva financija kao jedne od strana u zaključivanju ugovora, pa prava i obaveze koje iz ugovora proizilaze obavezuju poslodavca i primjenjuje se na financijske organizacije koje imaju šifru djelatnosti grupacije financija, pa tako i na apelanta, odnosno njegove zaposlenike. Naime, u ugovoru o radu tužioca od 18. maja 2007. godine navedeno da se on zaključuje na osnovu čl. 5. i 6. Pravilnika o radu apelanta, dok je članom 9. stav (2) ugovora regulisano je da se plata zaposlenika obračunava na osnovu opštih akata poslodavca u kojima su utvrđeni kriteriji za obračun plata. Kako je u preambuli Pravilnika o radu navedeno da se donosi između ostalog i na osnovu člana 2. GKU, njegov normativni dio je inkorporisan u pravne akte apelanta i time je apelant prihvatio primjenu GKU.

AP-5067/18

7. Hotel Tuzla DD Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Omazić advokat iz Tuzle, podnio je 6. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 192990 17 Rev od 17. maja 2018. godine.

8. U konkrenom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 192990 15 Rsž od 6. jula 2017. godine kojom je odbijena žalba apelanta i potvrđena Presuda Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 192990 14 Rs od 29. oktobra 2014. godine. Navedenom presudom Općinskog suda obavezan je apelant da tužiocu N. J. isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenih i manje isplaćenih plata, zatim naknade za prevoz na posao i sa posla, naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora, te da tužiocu na ime neuplaćenih i manje uplaćenih doprinosa za PIO izvrši uplatu zakonom obaveznih doprinosa.

9. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi utvrdili da je tužilac u utuženom periodu bio zaposlenik apelanta na radnom mjestu „recepcionerblagajnik-telefonista" i da je za obavljene poslove primao manju platu od one koja bi mu pripadala prema kolektivnom ugovoru. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanta da se na njega u konkretnom slučaju ne može primjeniti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u Hotelu „Tuzla" d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), jer je apelant preduzeće sa 100% privatnim kapitalom, već da su se u konkretnom slučaju mogle primjeniti isključivo odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: OKU). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je članom 44. stav (2) OKU propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaje da važi Opći kolektivni ugovor za teritoriju F BiH i Privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca u F BiH Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju F BiH. Članom 39. stav (2) OKU propisano je da će se usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršiti u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog kolektivnog ugovora. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da prelazne i završne odredbe OKU ne propisuju da njegovim stupanjem na snagu prestaju važiti postojeći granski kolektivni ugovori, niti izostanak usklađivanja granskih kolektivnih ugovora u navedenom roku može imati za pravnu posljedicu prestanak važenja tih granskih kolektivnih ugovora. Naime, navedeni Kolektivni ugovor zaključen je na neodređeno vrijeme i on važi sve do momenta dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni ili prestanku. Zbog toga se interni Kolektivni ugovor primjenjuje na potraživanja tužioca, pa kako je bio na snazi u utuženom periodu, to su u skladu sa načelom povoljnosti, izraženim u odredbi člana 3. stav (3) OKU, nižestepeni sudovi pravilno na predmetna potraživanja primijenili odredbe Kolektivnog ugovora, kao najpovoljnije pravo za tužioca. Vrhovni sud je naveo da se apelant kao poslodavac poziva na interni Kolektivni ugovor pri davanju otkaza ugovora o radu tužiocu od 31. avgusta 2010. godine, na koji način je i sam potvrdio da su preuzeli navedeni Kolektivni ugovor kao izvor prava i obaveza poslodavca i zaposlenika u Hotelu „Tuzla". Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku ne postoji sukob interesa u odnosu na punomoćnika tužioca koji je u ranijem periodu zastupao apelanta. Naime, u konkretnom slučaju se radi o potraživanjima koja su nastala poslije aprila 2011. godine, tj. u vrijeme kada je punomoćnik tužioca prestao zastupati apelanta i pružati mu advokatske usluge, zbog čega u konkretnom slučaju ne postoji sukob interesa. Dakle, takvo zastupanje je pravilno i nije u suprotnosti sa Zakonom o advokaturi i Kodeksu advokatske etike.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4203/18.

11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

12. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti u predmetnim apelacijama pozvali odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4203/18 ("Aluminij" d.d. Mostar i drugi) | Sudska praksa | Aktio