Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4886/18 (J. K.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4886/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4886/18, rješavajući apelaciju Jasmina Karabegovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jasmin Karabegović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 083898 18 Rsž od 22. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Karabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 29. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 083898 18 Rsž od 22. juna 2018. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se „naložiti tuženom da privremeno vrati apelanta na rad“.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (JP Elektroprivreda BiH Podružnica „Elektrodistribucija“ Bihać) da ga vrati na poslove na kojima je radio i da mu naknadi plate (u određenim iznosima za određeni period) sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Također, odbijen je i apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja kojom je tražio da ga tuženi privremeno vrati na rad i isplaćuje naknadu plate do donošenja pravosnažne odluke u predmetnom sporu.

3. Kantonalni sud navodi da je tokom postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je odlukom generalnog direktora tuženog od 3. marta 2015. godine apelant imenovan za vršioca dužnosti direktora Podružnice ,,Elektrodistribucija“ Bihać (od 1. marta 2016.godine do imenovanja Direktora „Elektrodistribucija" Bihać), nakon čega je apelant zaključio Ugovor o pravima i obavezama vršioca dužnosti direktora Podružnice „Elektrodistribucije" Bihać. Nadalje, da je odlukom generalnog direktora tuženog od 28. septembra 2016. godine apelant razriješen sa funkcije vršioca dužnosti direktora Podružnice „Elektrodistribucije" Bihać, koju odluku je apelant odbio da primi (dostava izvršena putem oglasne table). Također, da je odlukom tuženog od 10. oktobra 2016. godine apelantu ponuđeno zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima na radno mjesto stručni saradnik za zaštitu zdravlja i sigurnosti na radu u Sektoru za sisteme upravljanja tuženog sa početkom rada od 29. septembra 2016. godine, ali da je ugovor vraćen sa naznakom da je supruga apelanta odbila prijem iste. Zatim, da je tuženi 23. novembra 2016. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu, te kako apelant nije prihvatio odluku tuženog kojom mu je ponudio zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima, tuženi je 30. decembra 2016. godine donio odluku o prestanku ugovora o radu. Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud, cijeneći ovako utvrđeno činjenično stanje, pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu člana 96. Zakona o radu, a slijedom toga i zahtjev za izdavanje privremene mjere. Naime, navedenom odredbom je propisano da ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavca obavezati da vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknaditi mu štetu. Osim toga, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je apelant pismenim podneskom precizirao tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da ga vrati na rad na poslove na kojima je radio i da mu nadoknadi platu u iznosima navedenim u izreci presude, odnosno da tužbom nije tražio da se utvrdi da li je odluka tuženog o prestanku ugovora o radu nezakonita i da se ista poništava. Suprotno navodima žalbe obrazloženje prvostepene presude po svom sadržaju odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pa je neosnovan prigovor apelanta da je prvostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka. Kantonalni sud je istakao da je prilikom donošenja presude prvostepeni sud izvršio detaljnu ocjenu izvedenih dokaza, kao i da iz spisa proizilazi da je uposlenik tuženog (I.D.) imao urednu punomoć za zastupanje tuženog zbog čega su neosnovani navodi apelanta da je došlo do povrede čl. 4., 99., 101., 102. i 103. ZPP (apelant potpisao zapisnike na koje nije imao primjedbi, odnosno na zapisnicima nema konstatacije da su završna izlaganja dostavljena na stiku). Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci svoje presude.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali je te navode zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja je apelant ukazao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i ZPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4886/18 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio