Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4214/18 (Argentum d.o.o. Mostar i D. M.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Hipoteka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4214/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-4214/18, rješavajući apelacije Argentum d.o.o. Mostar i Dušana Mihajlovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Argentum d.o.o. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 117999 15 Rev od 16.

aprila 2018. godine;

Dušan Mihajlović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 070548 17 Gž od 22. juna 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4214/18

1. Argentum d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mladen Šimić advokat iz Ljubuškog, podnio je 23. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 117999 15 Rev od 16. aprila 2018. godine.

2. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine ugovor o kreditu, zaključen između apelanta i tužene (Hypo Alpe Adria Bank International AG, Klagenfurt, Republika Austrija), te da se briše založno pravo tužene na nekretninama u Mostaru, bliže navedenim u izreci presude, kao i da se briše založno pravo koje je zasnovano u korist tužene na udjelima apelanta, a koji udjeli su vlasništvo založnog dužnika Hermes d.o.o. Ljubuški, i da se naloži tuženoj da založnim dužnicima vrati tri bjanko mjenice Republike Austrije (vsp. 31.000,00KM).

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužena, kao davalac kredita, sa apelantom, kao korisnikom kredita, 2006. godine zaključila Ugovor o kreditu, te sa D.I. i društvom HERMES Export Import d.o.o. Ljubuški, kao založnim dužnicima, u visini od 4.100.000,00 EUR-a, za kupovinu građevinskog zemljišta u Mostaru. Pri tome, založni dužnici su se obavezali da zaključe s tuženom Sporazum radi obezbjeđenja novčanog potraživanja na osnovu kojeg će se zasnovati založno pravo u korist banke na nekretninama u Mostaru i založno pravo na svim udjelima apelanta. Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tuženi u cijelosti ispunio sve svoje obaveze iz spornog ugovora o kreditu na način da je apelantu direktno na njegov račun isplaćen iznos od 77.152,00 EUR-a, a preostali iznos kredita drugim pravnim subjektima, uz direktni nalog apelanta ili uz njegovu izričitu suglasnost i znanje, ali da apelant nije ispunio svoje obaveze iz ugovora o kreditu (vraćanje iznosa kredita sa kamatama). U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da, u okolnostima predmeta slučaja kada je, dakle, tužena u cijelosti ispunila sve svoje obaveze prema apelantu, tada apelantu ne pripada pravo tražiti raskid tog istog Ugovora, jer je odredbama člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da „u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete“. Prema stavu Vrhovnog suda, osnovni uslov da bi jednoj strani iz dvostranog ugovora pripalo pravo na raskid ugovora je da druga strana nije ispunila svoje obaveze iz ugovora, a u konkretnom predmetu to nije slučaj, jer je utvrđenje nižestepenih sudova, zasnovano na osnovu izvedenih dokaza, prije svega na pismenom nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, te izjavi vještaka na glavnoj raspravi, da je tužena u cijelosti prema apelantu izvršila sve obaveze iz ugovora o kreditu (na koji nalaz i mišljenje, te izjavu vještaka parnične stranke nisu imale primjedbi). Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe člana 124. i 130. ZOO, kada su apelantove zahtjeve iz tužbe odbili, za koje odluke su iznijeli pravilna i zakonita obrazloženja, koje odluke revizijskim prigovorom pogrešne primjene materijalnog prava nisu dovedene u sumnju. AP-4273/18

4. Dušan Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Obarske, kojeg zastupa Dragomir Živanović advokat iz Bijeljine, podnio je 26. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu; Okružni sud) broj 80 0 P 070548 17 Gž od 22. juna 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 070548 17 P 2 od 14. jula 2017. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine Ugovor o dugoročnom kreditu zaključen 2013. godine između apelanta, kao korisnika kredita, te M.J. kao hipotekarnog dužnika i tužene (Pavlović International Bank AD Slobomir, Grad Bijeljina - Filijala Bijeljina), te da se raskine Ugovor o zasnivanju hipoteke po kojem je tuženi založni povjerilac, a apelant i J.M., založni dužnik, kao i da mu tužena nadoknadi štetu.

6. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je prvostepeni sud cijeneći Obavještenje tužene o jednostranom raskidu ugovora upućeno apelantu i J.M. zbog neispunjenja ugovornih obaveza, koji je kao dokaz nesporan među strankama, pravilno zaključio da je predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu raskinut po sili zakona, u smislu člana 125. ZOO, tj. kada je ispunjenje ugovora bitni sastojak ugovora, zbog čega je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanta u cjelosti kao neosnovan. Osim toga, Okružni sud je naveo da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da ne postoji ni jedan zakonski razlog za raskid Ugovora o zasnivanju hipoteke koji se traži pod tačkom 2. tužbenog zahtjeva, ni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete, jer je očigledno ugovor o kreditu raskinut krivicom apelanta. Nadalje, Okružni sud je naveo da nije istinita tvrdnja apelanta da mu sredstva definisana kreditom nisu isplaćena, jer to ne proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kojeg je predložio apelant, a koji se zasniva isključivo na raspoloživoj materijalnoj dokumentaciji. Okružni sud je, dalje, zaključio da nisu osnovani navodi apelanta da je sud vještačenje i izvođenje tog dokaza proveo suprotno pravilima postupka, s obzirom da iz spisa proizilazi da je svaka strana u postupku imala priliku da ispita vještaka i da negira utvrđeno činjenično stanje, a kako je vještačenje predložio sam apelant, bili su neosnovani njegovi zahtjevi za drugo vještačenje. U vezi sa prijedlogom apelanta da drugostepeni sud predmet izuzme od postupajućeg sudije sa prvostepenog suda i dodijeli drugom sudiji koji će voditi predmet, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 357. stav (2) i 358. Zakona o parničnom postupku koje propisuju zakonske uslove za izuzeće sudije kao i vrijeme kada se takav prijedlog može podnijeti, pa kako apelant nije naveo niti jedan zakonom propisani razlog za izuzeće postupajućeg prvostepenog sudije, a imajući u vidu fazu postupka u kojoj se predmet nalazi, kao i kompletno stanje spisa u konkretnom slučaju, i ovaj prijedlog je neosnovan.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem predmeta AP 4214/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da su sudovi na osnovu proizvoljne ocjene dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje, kao i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe ZOO.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena dokaza ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4214/18 (Argentum d.o.o. Mostar i D. M.) | Sudska praksa | Aktio