Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2349/16 (Ž. L. iz Prnjavora i „20. oktobar“ d.o.o. u stečaju Banja Luka)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2349/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-2349/16, rješavajući apelaciju Željka Ljubojevića i „20. oktobar“ d.o.o. u stečaju Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) i člana 57 stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Ljubojevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 006645 15 Rev 2 od 21. marta 2016. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „20.
oktobar“ d.o.o. u stečaju Banja Luka protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 006645 15 Rev 2 od 21. marta 2016.
godine, i presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 006645 14 Pž 3 od 21. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Ljubojević iz Prnjavora (u daljnjem tekstu apelant-umješač), kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 2. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 006645 15 Rev 2 od 21. marta 2016. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-2349/16.
2. „20. oktobar“ d.o.o. u stečaju Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant-tužitelj), kojeg zastupa Advokatska firma „Sajić“ o.d. Banjaluka, podnio je 17. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 006645 15 Rev 2 od 21. marta 2016. godine i presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 006645 14 Pž 3 od 21. maja 2015. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-2630/16.
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP-2349/16 i AP-2630/16 vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP-2349/16.
4. Apelant-umješač je jedini osnivač i vlasnik apelanta-tužitelja. Predmet parničnog postupka koji je rezultirao osporenim odlukama bio je zahtjev apelanta-tužitelja da mu Stambena zadruga „Banjaluka“ iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: tuženi), na ime duga iz devet ugovora o zajedničkoj izgradnji stanova, poslovnih prostora i garaža, koji su zaključeni 1999. i 2001. godine, isplati iznos od 1.575.547,33 KM sa zakonskim kamatama i troškovima postupka. Okružni privredni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) je, prvostepenom presudom broj 57 0 Ps 006645 10 Ps 2 od 18. septembra 2012. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, u cijelosti usvojio postavljeni tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu-tužitelju isplati utuženi iznos sa kamatama i troškovima postupka. Okružni privredni sud je, između ostalog, utvrdio da su apelant-tužitelj i tuženi bili u poslovnom odnosu po osnovu devet ugovora o zajedničkoj gradnji, kojima je bila ugovorena izgradnja stanova, poslovnih prostora i garaža za prodaju na tržištu, kao i da je apelant-tužitelj obavljao građevinske radove, a da je tužena radove plaćala novcem i u građevinskom materijalu po ispostavljenim situacijama. Osim toga, utvrđeno je i da je apelant-tužitelj, zbog problema u svom poslovanju, krajem 2001. godine napustio sva gradilišta. Zbog toga je tuženi angažovao firmu „Trio Trade“ d.o.o. iz Aleksandrovca (u daljnjem tekstu: firma „Trio Trade“) da dovrši radove, pa je toj firmi apelant-tužitelj te radove i platio. Firma „Trio Trade“ je imala u ovom postupku procesnu ulogu umješača na strani tuženog.
5. Dalje, Okružni privredni sud je utvrdio i da je do momenta napuštanja gradilišta, tuženi isplatio apelantu-tužitelju, u novcu i u građevinskom materijalu, ukupan iznos od 6.669.540,28 KM. Dalje, utvrđeno je da su 8. februara 2002. godine, apelant-tužitelj kao dužnik, tuženi kako prijemnik potraživanja i firma „Trio Trade“ kao ustupilac potraživanja, potpisali ugovor o ustupanju potraživanja i preuzimanju duga (u daljnjem tekstu: ugovor o ustupanju), kojim je apelant-tužitelj prenio svoj dug u iznosu od 2.462.127,90 KM prema firmi „Trio Trade“ na tuženog. Na osnovu ovog ugovora o ustupanju, Osnovni sud je zaključio da je tuženi temeljem tog ugovora platio apelantu-tužitelju iznos od 1.396.465,15 KM, zato što je toliki iznos uknjižen u knjigama tuženog 2008. godine. Također, sud je utvrdio i da je apelant-tužitelj dostavio tuženom situacije za izvršene građevinske radove, te da tuženi nije reklamirao ispostavljene situacije iako nisu sve bile potpisane od strane ovlaštenog lica niti nadzornog organa. Sud je, na osnovu vještačenja vještaka finansijske struke, utvrdio da razlika između „situiranog (fakturisanog) i plaćenog iznosa“ iznosi 1.575.547,33 KM, koliko je apelant-tužitelj i tražio tužbom.
6. Uzimajući u obzir sve provedene dokaze i upute drugostepenog suda, Okružni privredni sud je utvrdio da je poslovni odnos između apelanta-tužitelja i tuženog po zaključenim ugovorima imao karakter ugovora o građenju u smislu odredbe člana 630. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni privredni sud je naveo da je nesporno da ugovori koje su zaključile parnične stranke nisu ispoštovani zato što je apelant-tužitelj napustio gradilište, zbog čega su zaključeni ugovori raskinuti „što zbog napuštanja [apelanta-tužitelja], [...] da je tuženi plaćao [apelantu-tužitelju] i u novcu i u materijalu, da kako tuženi nije pratio dinamiku izvođenja radova plaćanjem nespornih situacija, dovelo je do toga da [apelant-tužitelj] više nije mogao nastaviti sa izvođenjem radova, što je dovelo do štrajkova, kašnjenja u isplati plata i troškova, pa i konačnog napuštanja gradilišta od strane [apelanta-tužitelja].“ Na osnovu toga, sud je zaključio da se nije ostvarila svrha predmetnih ugovora zaključenih između parničnih stranaka, te da je stoga došlo do raskida predmetnih ugovora u smislu odredbe člana 124. ZOO. Dalje, Okružni privredni sud je odbio prigovore tuženog da se iz privremenih situacija ne može utvrditi količina, vrijednost radova i cijena, te da te situacije nisu pravilne, zato što se o tim situacijama izjasnio vještak građevinske struke koji je izjavio „da su iste formalno ispravne“. Također, sud nije prihvatio ni prigovor tuženog da pojedine situacije nisu potpisali ovlašteno lice i nadzorni organ, te da stoga ne predstavljaju validan dokument za potraživanje po tim situacijama. U vezi s tim, sud je naveo da je tuženi primio sve situacije, da im nije prigovarao, niti ih je osporio, već ih je knjižio kao dug prema apelantu-tužitelju.
7. Viši privredni sud je, presudom od 17. septembra 2013. godine, djelimično uvažio žalbe i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev. Međutim, apelant-tužitelj i apelant-umješač su protiv ove presude izjavili reviziju, pa je Vrhovni sud, rješenjem od 24. jula 2014. godine uvažio njihove revizije, ukinuo drugostepenu odluku u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda i predmet je vratio na ponovno suđenje.
8. Viši privredni sud je u ponovnom postupku, nakon provedene rasprave pred tim sudom, osporenom drugostepenom presudom broj 57 0 Ps 006645 14 Pž 3 od 21. maja 2015. godine djelimično uvažio žalbu tuženog i firme „Trio Trade“ kao umješača na strani tuženog, pa je preinačio prvostepenu presudu u obavezujućem dijelu tako što je obavezao tuženog da umjesto iznosa od 1.575.547,33 KM isplati apelantu-tužitelju iznos od 486.701,03 KM sa kamatama i troškovima postupka koji su također smanjeni srazmjerno uspjehu u sporu, kako je to precizno navedeno u izreci drugostepene presude. U obrazloženju svoje odluke, Viši privredni sud je, između ostalog, drugačije ocijenio ugovor o preuzimanju duga između parničnih stranaka i firme „Trio Trade“, te nalaz vještaka finansijske struke sa svim njegovim dopunama i usmenim obrazloženjima, pa je na taj način došao do zaključka da dug tužene prema apelantu-tužitelju iznosi 486.701,03 KM. Naime, drugostepeni sud je zaključio da je pravilno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o ugovorima o građenju, kao i da nije ostvaren cilj tih ugovora, kako je to i obrazložio prvostepeni sud. Budući da su ti ugovori raskinuti, zahtjev apelanta-tužitelja se, kako je obrazloženo, treba riješiti u skladu sa članom 132. stav 2 ZOO, pri čemu „treba voditi računa o vjerodostojnosti ispostavljenih situacija, vrijednosti radova iz tih situacija, kao i visini sredstava uplaćenih u novcu i materijalu od strane tuženog.“ Imajući to sve u vidu, Viši privredni sud je utvrdio da je apelant-tužitelj, kroz privremene, obračunske i konačne situacije, ukupno fakturisao tuženoj iznos od 8.532.706,46 KM, što po mišljenju tog suda obuhvata „i ispravne i neispravne situacije“. Od toga se iznos od 1.802.514,44 KM odnosi na situacije koje nije ovjerio ni naručilac posla, niti nadzorni organ, ali je sud zaključio da je nesporno da su one ispostavljene tuženom i da im on nije prigovarao „već je čak i vršio određene uplate“.
9. Viši privredni sud je također zaključio da tuženi u poslovnom odnosu sa apelantom-tužiteljem nije pretrpio nikakvu štetu, niti je dokazao da je platio više u odnosu na ispostavljene situacije, te da su radovi po situacijama izvedeni. Dalje, u odnosu na ugovor o ustupanju, Viši privredni sud je naveo da je ugovor validan, te da je u članu 3. tog ugovora navedeno da dug u iznosu od 2.462.127,90 KM koji je apelant-tužitelj imao prema firmi „Trio Trade“ u cijelosti preuzima tuženi, čime se apelant-tužitelj u cijelosti oslobodio duga koji je imao prema firmi „Trio Trade“, a tuženi se oslobodio obaveze prema apelantu-tužitelju. Također, sud je naveo da je ugovor potpisan i ovjeren pečatima, a da je tuženi taj ugovor uknjižio u svom knjigovodstvu 2008. godine na iznos od 1.396.465,15 KM, pa je „sud prihvatio navedeno knjiženje tužene“ u navedenom iznosu kao dug koji je plaćen apelantu-tužitelju. Na osnovu svega navedenog, sud je zaključio da dug tuženog prema apelantu-tužitelju iznosi 486.701,03, pa je u skladu s tim i donio osporenu odluku.
10. Protiv drugostepene odluke, revizije su izjavili apelant-tužitelj, tuženi i apelant-umješač. Vrhovni sud je, osporenom presudom broj 57 0 Ps 006645 15 Rev 2 od 21. marta 2016. godine, uvažio reviziju tuženog, preinačio drugostepenu presudu tako što je uvažio žalbe tuženog i umješača na njegovoj strani protiv prvostepene presude i tu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev u cjelosti. Revizija apelanta-tužitelja je odbijena, a revizija apelanta-umješača je odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je najprije naveo da je prema članu 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostavljanja drugostepene presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana. Ovi rokovi se, u smislu člana 371. stav 1. ZPP, primjenjuju i na umješače. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je utvrdio da je punomoćnik apelanta-umješača primio drugostepenu presudu 7. oktobra 2015. godine, da je revizija trebala biti predata sudu ili preporučenom poštom 22. oktobra, ali da je predata tom sudu 23. oktobra 2015. godine (petak), te da je stoga apelant-umješač propustio propisani rok.
11. Što se tiče revizija apelanta-tužitelja i tuženog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju radilo o ugovorima o građenju iz člana 630. ZOO. Dalje, prema svim utvrđenim činjenicama, apelant-tužitelj je „smatrao da tužena ne ispunjava svoje obaveze i zbog toga je napustio sva gradilišta“, zbog čega se, kako je naveo Vrhovni sud; „ima smatrati da je raskinuo sve zaključene ugovore temeljem odredbe člana 124. ZOO“. Zbog toga se, kako je naveo Vrhovni sud, o obavezama stranaka ne može odlučivati primjenom odredbe člana 262. stav 1. ZOO, kako je to učinio prvostepeni sud, nego temeljem odredbe člana 132. stav 3, odnosno kao vraćanje datog nakon raskida ugovora.
12. Dalje, Vrhovni sud je naveo da u ovoj parnici nije ni bilo sporno da nijedna ugovorna strana nije izvršila svoje obaveze iz zaključenih ugovora „što znači da se ima izvršiti vraćanje datog, odnosno vraćanje realizovanog dijela ugovora, što je na strani [apelanta-tužitelja] vrijednost izvedenih radova, a na strani tuženog vrijednost uloženih sredstava u novcu, materijalu i preuzimanju duga. Visinu uloženih sredstava je utvrdio drugostepeni sud prihvatajući podatke vještaka finansijske struke.“ Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno prihvatio dio nalaza vještaka koji se odnosi na plaćanje tuženog u novcu i građevinskom materijalu u iznosu od 6.669.540,28 KM (što je nesporni dio plaćanja). Međutim, kako je zaključio Vrhovni sud, visinu izvršenja novčane obaveze tuženog prema apelantu-tužitelju putem ugovora o ustupanju, drugostepeni sud nije pravilno utvrdio. Naime, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je ugovorom o preuzimanju izmiren samo dio duga tuženog prema tužitelju u iznosu od 1.396.465,15 KM, zato što se taj zaključak temelji samo na činjenici da je predmetni ugovor za taj iznos proveden u knjigovodstvu tuženog.
13. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno ocijenio vjerodostojnost ugovora o preuzimanju duga, „čiji originalni primjerak se nalazi u spisu.“ Taj ugovor je, kako je Vrhovni sud dalje naveo, zaključen u pismenoj formi između apelanta-tužitelja i tužene, a na njega je dala pristanak firma „Trio Trade“ i ona se također smatra ugovornom stranom. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je prigovor apelanta-tužitelja da se radi o falsifikovanom ugovoru neosnovan i proizvoljan jer „na okolnost vjerodostojnosti pismene isprave o postojanju ugovora o preuzimanju duga, [apelant-tužitelj] nije predložio niti jedan dokaz“. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da je drugostepeni sud pravilno prihvatio taj ugovor kao validan dokaz o tome da je tužena preuzela dug koji je apelant-tužitelj imao prema firmi „Trio Trade“. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 446. stav 1. ZOO propisano da se preuzimanje duga vrši ugovorom između dužnika i preuzimaoca na koji je pristanak dao povjerilac. Dalje, na osnovu člana 448. stav 1. ZOO, preuzimalac preuzimanjem duga stupa na mjesto pređašnjeg dužnika, a ovaj se oslobađa obaveze, dok je stavom 3. istog člana propisano da između preuzimaoca i povjerioca postoji ista obaveza koja je do tada postojala između pređašnjeg dužnika i povjerioca. To je, kako je naveo Vrhovni sud, trostrani pravni posao kojim se mijenja dužnik, pa raniji dužnik izlazi iz obligacionog odnosa.
14. U konkretnom slučaju, prema stavu Vrhovnog suda, ugovorom o preuzimanju duga, tuženi je kao preuzimalac preuzeo dug apelanta-tužitelja (dužnika) prema povjeriocu, firmi „Trio Trade“ uz njegov pristanak, i to u iznosu od 2.462.127,90 KM. Ovaj iznos, u vrijeme zaključenja tog ugovora, apelant-tužitelj nije osporavao. Time se apelant-tužitelj oslobodio duga prema firmi „Trio Trade“ upravo u tom iznosu. Vrhovni sud je naveo da „nije ni od kakvog značaja činjenica za koji iznos je predmetni ugovor knjižila tužena u svom knjigovodstvu, pa čak ni da li ga je uopšte knjižila“. Naime, kako je obrazložio Vrhovni sud, zaključenjem ugovora o preuzimanju duga, momentom pristanka povjerioca, apelant-tužitelj se oslobodio obaveze u ugovorenom iznosu, istupio iz obligacije, a njegova prava i obaveze su prešle na tuženog. To znači, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, da od momenta pristanka na zaključenje ugovora o preuzimanju duga, firma „Trio Trade“ nema nikakvih prava prema apelantu-tužitelju u odnosu na preuzeti dug, te da je odnos primaoca duga i povjerioca „poseban odnos na koji [apelant-tužitelj] kao raniji dužnik ne može uticati, tako da je bez značaja za ishod ove parnice koliko od preuzetog duga je preuzimalac izmirio prema povjeriocu.“ U konkretnom slučaju, kako je obrazložio Vrhovni sud, preuzimanjem duga apelanta-tužitelja u iznosu od 2.462.127,00 KM, umanjena je obaveza tuženog prema apelantu-tužitelju po svim ugovorima o građenju u tom iznosu, a ne u iznosu od 1.396.465,00 KM koji je tuženi knjižio. Kad se uzme u obzir iznos od 6.669.540,28 KM koji je tuženi nesporno platio apelantu-tužitelju i iznos od 2.462.127,00 iz ugovora o ustupanju, proizlazi da je tužena platila apelantu-tužitelju ukupno 9.131.668,18 KM „što prelazi iznos od 8.539.706,46 KM koliko prema zbiru svih privremenih građevinskih situacija iznosi vrijednost izvedenih radova od strane [apelanta-tužitelja], što u konačnom znači da u stvari postoji dug [apelanta-tužitelja] prema tuženoj i da je zahtjev [apelanta-tužitelja] neosnovan.“
15. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je visinu iznosa čije je vraćanje tražio kao posljedicu raskida ugovora, apelant-tužitelj dokazivao samo ovjerenim i neovjerenim privremenim situacijama, a da se ta visina mogla pravilno utvrditi „samo da su prilikom napuštanja radova na pojedinim gradilištima bili obezbijeđeni dokazi, prije nastavka radova od strane drugih izvođača, i to uz pomoć vještaka građevinske struke uz urednu građevinsku knjigu i građevinski dnevnik“, ali da ti dokazi nisu predloženi niti izvedeni u postupku. S druge strane, kako je naveo Vrhovni sud, čak i uz pretpostavku da se vrijednost izvedenih radova mogla utvrditi samo na osnovu ispostavljenih privremenih situacija, nižestepeni sudovi su pogrešno ocijenili vjerodostojnost tih situacija. Naime, kako je dalje obrazloženo, sudovi su svoje povjerenje u neovjerene situacije zasnovali samo na činjenici da tuženi nije te situacije reklamirao, te da je po jednom dijelu situacija platio određene iznose. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je taj zaključak pogrešan, jer iz „svih provedenih dokaza proizlazi da tužena nije ni vršila plaćanje po pojedinim situacijama, već je plaćanje vršila avansno, a privremene situacije (ovjerene i prihvaćene) su ispostavljene radi pokrivanja uplaćenog iznosa avansa, pa ukoliko iznos avansnih uplata prelazi iznos ovjerenih građevinskih situacija, to nipošto ne znači da je tužena plaćala i neovjerene situacije.“ Također, Vrhovni sud je naveo da su sudovi zanemarili i to da iz iskaza zakonskog zastupnika tuženog proizlazi da neispravne situacije nisu mogle biti reklamirane zato što je apelant-tužitelj napustio gradilišta i što tuženi nakon toga nije više znao adresu njegovog sjedišta. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da „nigdje nije propisano da zbog propuštanja reklamiranja neispravnih građevinskih situacija, investitor treba snositi štetne posljedice“, kao i da je kao vjerodostojnu moguće prihvatiti samo građevinsku situaciju koja je ovjerena i koju prihvate obje ugovorne strane iz ugovora o građenju i nadzorni organ investitora. S obzirom navedeno, Vrhovni sud je odbio reviziju apelanta-tužitelja, a usvojio reviziju tuženog kako je to već navedeno (tačka 10.. ove odluke).
Apelacioni navodi
16. Apelant-umješač osporava presudu Vrhovnog suda zato što smatra da mu je tom presudom prekršeno pravo na imovinu, te pravo na suđenje u razumnom roku kao dio prava na pravično suđenje. Te svoje navode zasniva na neslaganju sa sudskom ocjenom provedenih dokaza i primjenom materijalnog prava.
17. Apelant-tužitelj također smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Svoje navode o kršenju navedenih prava, apelant-tužitelj zasniva na tvrdnji da je ugovor o ustupanju i preuzimanju duga falsifikat, uz tvrdnju da je „[p]otpis na tom listu papira validan, ali je ugovor nastao zloupotrebom blanko potpisanih listova papira koje je [apelant-tužitelj] dao tuženom u toku zajedničke saradnje na izgradnji objekta“, te da „raspored mjesta na kojima se nalaze potpisi ugovornih strana“ pokazuju da ugovor nije potpisan „na način na koji se potpisuju dokumenti na kojima treba da se nađu potpisi tri ugovorne strane.“ U vezi s tim, apelant-tužitelj navodi i da je raniju odluku drugostepenog suda od 13. oktobra 2010. godine donijelo vijeće u kojem je bilo dvoje od troje sudija koje su učestvovale i u donošenju osporene drugostepene odluke, nakon što je Vrhovni sud vratio predmet Okružnom privrednom sudu na ponovno odlučivanje. U vezi s tim navodi da se „pita zašto su sudije [...] tako drastično promijenile svoj stav o valjanosti ugovora [o ustupanju]“, te da je „drugostepeni sud promjenom samo jednog sudije u vijeću zauzeo dijametralno suprotan zaključak“ što je pitanje „na koje [apelant-tužitelj] nema odgovor,odnosno ima ga, ali nema dokaza za to“.Također navodi da je pogrešan i stav Vrhovnog suda o tome da je taj ugovor vjerodostojan, te da je u vezi s tim Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo (detaljno na strani 3-4. apelacije). Relevantni propisi
18. U Zakonu o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije šta drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostoj izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Dejstvo raskida Član 132.
[...] (3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora. [...] Ugovor o preuzimanju duga Član 446.
(1) Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac. [...] Promjena dužnika Član 448.
(1) Preuzimanjem duga preuzimalac stupa na mjesto pređašnjeg dužnika, a ovaj se oslobađa obaveze. [...] (3) Između preuzimaoca i povjerioca postoji ista obaveza koja je dotle postojala između pređašnjeg dužnika i povjerioca.
Pojam Član 630.
(1) Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to plati određenu cijenu. [...]
19. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 237.
Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana. [...] Član 247.
Nedozvoljenu reviziju odbaciće revizijski sud rješenjem, kao i neblagovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlašćenja, nije učinio prvostepeni sud. [...] Član 371.
Umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku kad se umješa u parnicu. U daljem toku parnice on je ovlašćen da stavlja prijedloge i da preduzima sve ostale parnične radnje u rokovima u kojima bi te radnje mogla da preduzima stranka kojoj se pridružio.[...] Dopustivost u odnosu na AP-2349/16 (apelant-umješač)
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije apelanta-umješača Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.
21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. Član 18. st. (1) i (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. [...] (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
[...]
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
23. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
24. Ustavni sud ukazuje da se, u skladu sa članom 237. stav 1. ZPP, revizija može izjaviti u roku od 30, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana od dana prijema drugostepene odluke, kako je to naveo i Vrhovni sud. Prema praksi Ustavnog suda revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uslovi dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek koji je apelant dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je utvrdio da je punomoćnik apelanta-umješača drugostepenu odluku primio 7. oktobra 2015. godine, pa budući da se radi o privrednom sporu, posljednji dan za predaju revizije sudu ili preporučeno poštom je bio 22. oktobar 2015. godine. Međutim, kako je to utvrdio Vrhovni sud, revizija je predata sudu 23. oktobra 2015. godine (petak), što znači da je izjavljena nakon proteka propisanog roka, pa je Vrhovni sud osporenom odlukom odbacio reviziju apelanta-umješača. Apelant-umješač, odnosno njegov punomoćnik je, dakle, bio dužan blagovremeno izjaviti reviziju prije obraćanja Ustavnom sudu. Propustom da blagovremeno izjavi reviziju, apelant-umješač se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja pred Ustavnim sudom, čime je propustio iscrpiti djelotvoran pravni lijek u smislu člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na AP-2630/16 (apelant-tužitelj)
26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije apelanta-tužitelja Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
27. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
28. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
29. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant-tužitelj u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
30. U konkretnom slučaju, apelant-tužitelj svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasniva na tvrdnji koju je iznio i tokom postupka pred redovnim sudovima – da je ugovor o ustupanju potraživanja i preuzimanja duga falsifikovan. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u vezi s tim prigovorom, Vrhovni sud naveo da je taj ugovor zaključen u pismenoj formi, da su ga potpisale tri ugovorne strane: apelant-tužitelj, tuženi i firma „Trio Trade“, te da je ovjeren pečatom obje ugovorne strane i povjerioca, kao i da apelant-tužitelj tokom postupka nije predlagao bilo kakve dokaze kojima bi dokazao da taj ugovor nije vjerodostojan, odnosno da je falsifikovan. Dakle, ovo je pitanje na koje je odgovorio Vrhovni sud u osporenoj odluci, o čemu je dao obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Također, apelantovi navodi o tome da je u donošenju osporene drugostepene presude u vijeću učestvovalo dvoje sudija koji su ranije učestvovali u donošenju ranije drugostepene odluke u istom predmetu, i da je „drugostepeni sud promjenom samo jednog sudije u vijeću zauzeo dijametralno suprotan zaključak“ ne ukazuju na bilo kakvo kršenje prava na pravično suđenje. Naime, ako je apelant sumnjao u nepristrasnost drugostepenog vijeća, onda je to trebao argumentirati najprije pred drugostepenim sudom koji je osporenu odluku donio nakon provedene rasprave, ali to nije učinio. Osim što ove navode prvi put ističe u apelaciji, apelant-tužitelj ni ne argumentira, već samo neobrazloženo insinuira mogućnost postojanja pristrasnosti drugostepenog vijeća. Stoga Ustavni sud u takvim okolnostima navode istaknute u tom pravcu smatra očigledno neosnovanim .
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud u dijelu koji apelant pobija dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant-tužitelj nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta-tužitelja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant-tužitelj ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
32. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević