Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3067/16 (D. P.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3067/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3067/16, rješavajući apelaciju Dragana Praštala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Praštala podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 014315 16 Kvlz od 29. septembra 2016. godine i 11 0 K 014315 16 Kž 13 od 12. aprila 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci 11 0 K 014315 15 K od 19. oktobra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Praštalo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 014315 16 Kž 13 od 12. aprila 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 014315 15 K od 19. oktobra 2015. godine. Apelant je dopunio apelaciju 23. novembra 2016. godine, te je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 014315 16 Kvlz od 29. septembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštava (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 K 014315 15 K od 19. oktobra 2015. godine, kojom je apelanta i još šest lica osudio da su na način opisan u dispozitivu presude počinili krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo tok postupka, da je u odnosu na određena lica koja su zaključila sporazum o krivnji postupak razdvojen, te dokaze koje je predložilo Tužilaštvo, kao i dokaze apelantove odbrane (stranica 22. presude). Okružni sud je naveo da je cijeneći provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti te dovodeći ih u vezu s navodima odbrane na nesumnjiv način utvrdio da se u radnjama apelanta i ostalih navedenih lica stiču sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ.
7. Na stranici 23. presude Okružni sud je naveo da je iz materijalnih dokaza, i to naredbe za pretres stana, kuće, podrumskih prostorija, ostalih prostorija, dvorišta, pokretnih stvari, ugostiteljskih objekata, putničkih motornih vozila koja su koristili optuženi, između ostalih apelant, zapisnika o pretresanju kuće stana i drugih prostorija, fotodokumentacije sačinjene povodom pretresa, te potvrda o privremenom oduzimanju predmeta i kriminalističko-tehničkih izvještaja, utvrđeno da je izvršen pretres kuće i ugostiteljskog objekta koji je koristio apelant 23. septembra 2014. godine, te koji su predmeti tom prilikom pronađeni, što sud detaljno obrazlaže na str. 27. presude. Okružni sud navodi da su pretresi izvršeni na zakonit način, u skladu s odredbom čl. 124˗127. ZKP, pri čemu su prigovori odbrane da su navedeni dokazi pribavljeni na nezakonit način bez osnova. Takođe, Okružni sud navodi da je otvaranje predmeta izvršeno u prostorijama suda, a što se vidi iz zapisnika o otvaranju privremeno oduzetih predmeta. Okružni sud je cijenio kao neosnovan prigovor branioca optuženih da je zapisnik o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta nezakonit dokaz. U vezi s tim, Okružni sud navodi: „Da li je ročište za otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta održano u prisustvu svjedoka ili u njihovom odsustvu i da li su isti pozvani od strane tužioca na to ročište, ili nisu, i da li su prisutni potpisali zapisnik o pregledu predmeta, jer su ranije napustili samo ročište nikako ne može dovesti u pitanje zakonitost tog zapisnika, kako to pogrešno tvrdi odbrana“. Ovo stoga, kako navodi Okružni sud, jer se odredba člana 135. ZKP odnosi na otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i prisustvo na tom ročištu lica od kojih su predmeti oduzeti nije ni obavezno. Održavanje ročišta je obavezno samo kada se radi o većem broju privremeno oduzetih predmeta ili dokumentacije koji prilikom privremenog oduzimanja nisu popisani ili se nisu mogli identifikovati.
8. Okružni sud se pozvao i na vještačenje, odnosno na iskaz vještaka i nalaz i mišljenje koji je vještak dao, pa je utvrđeno da je od apelanta oduzet materijal – osušeni i usitnjeni listovi zeleno-smeđe boje, mase 0,2321 g, upakovani u prozirnu vrećicu – celofan i analizom je utvrđeno prisustvo tetrahidrokanabinola psihoaktivnog kanabinoida konoplje, tj. biljke vrste Cannabis sativa L iz porodice Cannabaceae koji pripadaju grupi halucinogena, dok na digitalnoj vagi nije utvrđeno prisustvo opojnih i psihotropnih supstanci. Okružni sud je naveo da je nalaze vještaka cijenio kao stručne, da ih je u cijelosti prihvatio, naročito kada se ima u vidu da su na glavnom pretresu u uslovima neposrednosti i kontradiktornosti vještaci potvrdili i dopunili sadržaj nalaza, a njihovu vjerodostojnost nije dovela u pitanje ni odbrana.
9. Na str. 30. i 31. presude Okružni sud je naveo da su određeni svjedoci mijenjali svoj iskaz dat u istrazi u odnosu na iskaz koji su dali na glavnom pretresu, pa je sud dao detaljno obrazloženje zašto je prihvatio iskaze ovih svjedoka date u istrazi, a pozivajući se na iskaze svjedoka-zaposlenih u MUP-u, kao i advokata (koji je prisustvovao saslušanju jednog od svjedoka). Takođe, Okružni sud je naveo da je neosnovan prigovor odbrane o vrijednosnom značenju iskaza svjedoka u kontekstu odredbe člana 149. st. 1. i 2. ZKP, odnosno da svjedoci o navedenom nisu poučeni. Okružni sud navodi da je smisao ove odredbe zaštita svjedoka od samooptuženja, a ne zaštita drugih lica protiv kojih se vodi postupak. U konkretnom slučaju, kako Okružni sud navodi, na iskazima ovih svjedoka se ne zasniva optužba protiv samih svjedoka, zbog čega se njihov iskaz može koristiti kao potpun, valjan i zakonit dokaz. Nadalje, na stranici 32. presude Okružni sud navodi da iz zapisnika o saslušanju svjedoka (koje poimenično navodi), koji su dati u prethodnom postupku, proizlazi da su oni detaljno i konzistentno objasnili način na koji su učestvovali u krivičnom događaju ili pak nabavili opojnu drogu u periodu od početka 2014. godine do 23. septembra 2014. godine. Isto tako, svjedoci su naveli brojeve telefona za koje je nesporno utvrđeno da su ih koristili svjedoci i optuženi, koje su svjedoci spominjali.
10. Na stranici 39. presude, prigovor koji je isticala odbrana Z. S. da mu u toku istrage nisu saopšteni osnovi sumnje koji mu se stavljaju na teret i da je na taj način optuženom Z. S. povrijeđeno pravo na odbranu (u kom pravcu je odbrana uložila zapisnik o saslušanju tada osumnjičenog Z. S.), sud je cijenio kao neosnovan. Okružni sud je naveo da su povredu prava na odbranu iz člana 6. ZKP isticali svi branioci optuženih, tvrdnjom da optuženima nije omogućeno da se izjasne da su svakom od navedenih svjedoka prodavali opojnu drogu heroin, na način kako je to navedeno optužnicom, a čime im je povrijeđeno i pravo iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ovaj prigovor je, prema mišljenju Okružnog suda, neosnovan. Prigovori odbrana da je izostala pravična i javna rasprava u vezi s krivičnom optužbom protiv optuženih, čime je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje zagarantovano članom 6. Evropske konvencije, tj. da je u konkretnom slučaju izostao minimum prava optuženih da se izjasne na navode i dokaze koji im se stavljaju na teret, što je suprotno članu 6. stav 3. Evropske konvencije, „propušteno je njihovo podrobno obavještenje o prirodi i razlogu optužbe protiv njih“, prema mišljenju Okružnog suda nemaju realno uporište. Ovo iz razloga što su osumnjičeni već na prvom ispitivanju, na ročištu pred sudijom za prethodni postupak, obaviješteni o djelu za koje se terete i osnovama sumnje, što se i ne osporava. Međutim, činjenica da osumnjičeni prilikom prvog ispitivanja nisu obaviješteni o svim činjenicama i dokazima koje ih terete nikako ne znači da im je povrijeđeno pravo na odbranu, kako to tvrde odbrane optuženih, pogrešno interpretirajući član 6. stav 2. ZKP. Stav 2. navedene odredbe ne pominje prvo ispitivanje osumnjičenog, tako da obavještenja navedena u stavu 2. člana 6. ZKP koja se moraju dati osumnjičenom, odnosno optuženom, trebaju se posmatrati u toku čitavog prvostepenog postupka, sve do donošenja presude. Okružni sud navodi da je u konkretnom slučaju nesporno da su svi optuženi o svim činjenicama i dokazima koji ih terete upoznati tokom glavnog pretresa, izvođenjem svih dokaza, pa i onih na koje se pozivaju branioci optuženih, pa kako im je sud omogućio da se izjasne o svim tim činjenicama i dokazima, to nije povrijeđeno njihovo pravo na odbranu.
11. U nastavku presude Okružni sud interpretira iskaze svjedoka, te na str. 43. i 44. navodi iskaz svjedoka D. C., koji je pominjao apelanta, te dalje na str. 47˗49. iskaze svjedoka (datih „u prethodnom postupku“) B. S., D. A., S. Ć. ukazujući i na brojeve telefona koji su koristili svjedoci i apelant, kao i listing, odnosno transkript presretnutih razgovara, kao i na potvrdu o oduzetim predmetima.
12. Okružni sud je naveo da je kao svjedok odbrane saslušana apelantova supruga S. P., koja je izjavila da je pretres njihovog stana izvršen na osnovu naredbe suda, koja je glasila na njenog supruga, a da je tom prilikom izvršen i „pretres njene tašne“, koja je njeno vlasništvo, zbog čega smatra da se naredba za pretres trebala odnositi na nju. Takođe, svjedok S. P. je navela da se bavi otkupom zlata i srebra i da je upravo iz tih razloga imala digitalnu vagu s kamenom i kiselinom. Okružni sud je naveo da je iskaz ovog svjedoka cijenio činjenicom da se radi o apelantovoj supruzi, koja svoje navode ničim nije potkrijepila (da je vaga korištena za otkup zlata). Što se tiče izvršenog pretresa tašne kao nezakonite radnje, Okružni sud je naveo da je pretres izvršen na osnovu naredbe suda, u skladu s odredbama ZKP i naredba se odnosila na pretres kuće, pomoćnih prostorija i pokretnih stvari i ugostiteljskog objekta na navedenim adresama, kao i vozila koja je apelant koristio. Time se pretres odnosio na prostor spavaće sobe, tako da su predmeti u njoj mogli biti predmet pretresa i pribavljeni dokazi po izvršenom predmetu su zakoniti dokazi, kako Okružni sud navodi, i mogu se koristiti u postupku protiv apelanta.
13. Okružni sud je naveo da je apelantova odbrana saslušala apelanta u svojstvu svjedoka koji je negirao da je drogu heroin, marihuanu i metadon kupovao radi prodaje.
14. Takođe, Okružni sud navodi da je kao dokaz odbrane uvrštena naredba Tužilaštva o proširenju istrage, navedenog broja od 25. avgusta 2014. godine, kao i naredba o sprovođenju istrage, navedenog broja od 24. septembra 2014. godine. Odbrana je tvrdila da se radi o presedanu da Tužilaštvo donosi naredbu o proširenju istrage od 25. avgusta 2014. godine, a zatim naredbu o sprovođenju istrage koju je zaveo pod navedenim brojem od 24. septembra 2014. godine. Međutim, Okružni sud je naveo da istaknuti prigovor nije od značaja za postupanje suda. Sud ne može uticati na način kako će Tužilaštvo zavoditi predmete i sud ima samo obavezu da vodi računa da je njegovo postupanje u skladu s odredbama ZKP, kao i postupanje Tužilaštva u ranoj fazi istrage u odnosu na one radnje kojima se ograničavaju osnovna ljudska prava i slobode, a zavođenjem naredbi o proširenju istrage, sprovođenju istrage „pod broj POV 9/14“ ili sličan broj ne može uticati na navedeno.
15. Takođe, Okružni sud je naveo da su naredbom suda određene i produžene posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, a obrana optuženih je prigovorila da naredbe o određivanju posebnih istražnih radnji ne sadrže obrazložene osnove sumnje da su tada osumnjičeni, među kojima je apelant, počinili navedeno krivično djelo i ne sadrže obrazloženje zbog čega se dokazi ne mogu prikupiti na drugi način i da je njihovo pribavljanje povezano s nesrazmjernim teškoćama. Sud je ove prigovore cijenio neosnovanim pozivajući se na relevantne odredbe čl. 234˗236. ZKP. Okružni sud je naveo da je iz naredbi suda kojima su određene i produžene istražne radnje u koje je sud izvršio uvid utvrđeno da je tužilac podnio obrazložen prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji u kojem je obrazložio osnove sumnje da su optuženi, među kojima je apelant, počinili krivično djelo i uz prijedlog je dostavio dokaze iz kojih proizlaze osnovi sumnje. Nakon ocjene navoda u prijedlogu, dovodeći iste te navode u vezu s priloženim dokazima, sudija za prethodni postupak je prihvatio prijedlog. Iz svih naredbi u koje je sud izvršio uvid proizlazi da su navedeni osnovi sumnje, kao prvi opšti uslov za određivanje naredbi, kao i da je navedeno da se na drugi način ne mogu prikupiti dokazi radi utvrđivanja činjenica o načinu nabavke i preuzimanja droge, lokacije na kojima se čuva opojna droga i vrši njena primopredaja, te da se ne mogu pronaći i identifikovati svjedoci koji kupuju opojnu drogu, a kako bi se utvrdila uloga svakog od optuženih, što sud sve objašnjava na stranici 55. presude sa zaključkom da je prigovor odbrane neosnovan.
16. Okružni sud je naveo poseban način komunikacije među optuženim (stranica 57. presude), te dalje u nastavku i razgovore, odnosno sadržaj transkripata presretnutih razgovora (u odnosu na apelanta str. 61˗62. presude iz koje je sud zaključio da je optuženi M. D. kupovao radi dalje prodaje drogu heroin od apelanta i zatim je prodao svjedocima koje je sud naveo u presudi, a što je potvrđeno i iskazom svjedoka). Dalje, na stranici 64. presude Okružni sud navodi i druge apelantove razgovore (sadržaj transkripta presretnutih razgovora) s optuženim, odnosno svjedocima iz kojih je sud izvukao zaključak o tome da je apelant prodavao marihuanu i metadon, a što je sud doveo u vezu i s iskazima svjedoka (str. 42. i 65. presude). Okružni sud je iz sadržaja presretnutih razgovora, te iskaza svjedoka optužbe zaključio da su se optuženi, među kojima je apelant, u vremenskom periodu od početka 2014. godine do 23. septembra 2014. godine na području gradova Banja Luka, Prijedor i opštine Gradiška kontinuirano i po prethodnom dogovoru koji su međusobno ostvarili putem mobilnih telefona neovlašteno bavili, kao više lica, prodajom, kupovinom radi prodaje, držali i prenosili supstance koje su proglašene za opojne droge. Iz presretnutih telefonskih razgovora sud je na nedvosmislen način utvrdio da je smisao telefonskih razgovora između optuženih međusobno, s jedne, kao i optuženih s NN licima i svjedocima, s druge strane, takav da se može zaključiti da se radi o držanju i kupovini opojnih droga radi podaje. Okružni sud na str. 66. i 67. presude, polazeći od krivičnog djela iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, navodi da iz dokaza optužbe proizlazi (u odnosu na apelanta) da je utvrđeno da je M. D. prodavao drogu heroin, koji se dalje prodavao, kao i sam prodavao heroin, metadon i marihuanu, koju je nabavljao od NN lica.
17. Zbog svega navedenog, bez obzira na to što su optuženi negirali izvršenje krivičnog djela (osim D. D. koji je priznao djelo), Okružni sud je našao utvrđenim da su optuženi počinili radnje navedene u izreci presude, kao i da su se stekli svi elementi bića krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga ( iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, sa razlikom u odnosu na optuženu B. P.), kao i da su optuženi postupali s direktnim umišljajem, te je dao svoje razloge za odluku o kazni.
18. Odlučujući o žalbama optuženih, između ostalih i apelanta i Tužilaštva, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 K 014315 16 Kž 13 od 12. aprila 2016. godine kojom je žalbe apelanta i ostalih optuženih odbio, a žalbu Tužilaštva djelomično uvažio i presudu od 19. oktobra 2015. godine preinačio u odluci o krivičnopravnim sankcijama, tako što je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant žalbu izjavio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona, odluke o kazni i odluke o oduzimanju predmeta, uz prijedlog da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i apelant oslobodi od optužbe ili da se proglasi krivim za krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZ i izrekne mu uslovna osuda ili blaža kazna ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.
20. Prije ispitivanja apelantove žalbe, Vrhovni sud je naveo da je žalbom optuženog Z. S. odbrana nastojala dovesti u sumnju zakonitost dokaza kojima su utvrđene odlučne činjenice i kojom je sugerisano da je ovom optuženom povrijeđeno pravo na odbranu, te je sud naveo da činjenica da su pored ovog optuženog naredbom za preduzimanje posebnih istražnih radnji bila obuhvaćena i druga lica koja nisu kasnije procesuirana ne čini ovu naredbu nezakonitom. Takođe, opravdanost i prihvatljivost razloga u prijedlogu tužioca za određivanje posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, pa tako da li je navedeno šta je prethodno preduzeto i da li je bilo moguće bilo šta preduzeti prije naredbe, sud cijeni u svakoj konkretnoj situaciji. Vrhovni sud navodi da odbrana u stvari i ne dovodi u sumnju opravdanost određivanja radnje već se upušta u kritiku sadržine samog prijedloga i obrazloženja naredbe. Po nalaženju Vrhovnog suda, zakonom propisani postupak donošenja naredbe je u svemu poštovan, a njena osnovanost je faktičko pitanje koje u konkretnom slučaju ne utiče na zakonitost pribavljenih dokaza jer argumentima žalbe nije dovedena u sumnju.
21. Vrhovni sud je ukazao da je u žalbama S. B. i apelanta navedeno da je optužnica protiv njih podignuta suprotno odredbi člana 233. stav 3. ZKP jer oni nikada nisu ispitani na okolnosti i činjenice koje su im stavljene na teret optužnicom. Po njihovom shvatanju, ovim je postupljeno suprotno odredbama člana 6. st. 1. i 2. i člana 12. ZKP, a čime je optuženim povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP. Suprotno ovim navodima, Vrhovni sud je naveo da je stanje stvari drugačije jer su osumnjičeni prilikom prvog ispitivanja obaviješteni o djelu za koje se terete i osnovima sumnje protiv njih, kao što je to propisano odredbom člana 6. stav 1. ZKP. Nakon toga je sprovedena istraga, prikupljeni su dokazi i za to djelo podignuta optužnica na osnovu koje je održan glavni pretres i donijeta pobijana presuda. Vrhovni sud navodi da cilj sprovođenja istrage jeste da se prikupe dokazi i utvrde činjenice na osnovu kojih se donosi odluka o podizanju optužnice. Zbog toga, optužnica po pravilu i sadrži više činjenica i okolnosti od onih na koje su osumnjičeni prvi put ispitivani jer su u njoj sadržani rezultati sprovedene istrage. Kada bi se prihvatilo shvatanje žalbe da optužnica za isto krivično djelo ne može da sadrži činjenice i okolnosti na koje osumnjičeni nije ispitan, dovela bi se u pitanje svrha sprovođenja same istrage. Suština je u tome da se osumnjičenom, odnosno optuženom, shodno stavu 2. citiranog člana, u toku cijelog krivičnog postupka mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Optuženom se omogućava da ovo pravo koristi zavisno od faze postupka i procesne radnje koja se preduzima, a radnja ispitivanja osumnjičenog je samo jedna od tih radnji, i to najčešće prva radnja u istrazi. Vrhovni sud je zaključio da, prema stanju spisa, a žalbe ne nude dokaze za drugačiji zaključak, optuženim to nije onemogućeno ni u istrazi niti na glavnom pretresu, tako da nisu povrijeđene odredbe na koje se žalbe pozivaju, a shodno tome ni pravo na odbranu.
22. Vrhovni sud je takođe naveo da je apelant žalbom prigovarao na pravilnost postupka otvaranja i pregleda oduzetih predmeta. Vrhovni sud ističe da je zakonom propisano koga je tužilac dužan obavijestiti o ovoj radnji, a ne sadrži zabranu prisustva i drugih lica, o čemu odlučuje tužilac koji vrši to otvaranje, pa tako i o potrebi prisustva inspektora. Stranke, branilac i lica se obavještavaju samo da im se omogući prisustvo radi kontrole zakonitosti otvaranja, identifikovanja i raspolaganja s predmetima koji su od njih oduzeti, a nisu mogli biti popisani u smislu odredbe člana 132. ZKP. Obavještavanjem lica od kojih su predmeti oduzeti štiti se njihovo pravo, tako da oni jedino i mogu izjaviti žalbu u tom pravcu, a takva žalba nije izjavljena. Zato su neosnovani prigovori iz žalbe o tome da tužilac nije obavijestio lica od kojih su predmeti oduzeti. Apelant i njegov branilac su bili prisutni ovoj radnji, a što je vidljivo iz zapisnika koji se nalazi u spisu, pa je postupljeno shodno odredbi člana 135. stav 2. ZKP. S obzirom na to da se ne radi o raspravnom ročištu na kome stranke predlažu dokaze i slično, već o istražnom, nekontradiktornom ročištu, Vrhovni sud ukazuje da su neosnovani navodi da je ono sprovedeno nezakonito zato što tužilac nije uvažio određene prijedloge i zahtjeve odbrane na tom ročištu, uključujući prijedloge predočavanja dostavnica i davanja na uvid potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od apelanta. Nadalje, Vrhovni sud ukazuje da je pretresanje apelantovih prostorija i oduzimanje predmeta, pa tako i onih koje koristi njegova supruga, izvršeno po zakonom propisanim pravilima i potpuno je zakonito. Vrhovni sud navodi da se ne radi o pretresu lica već objekta za koji su bile ispunjene sve zakonske pretpostavke jer je navedeno koji se objekat pretresa. Pretres prostorija podrazumijeva i pregled kao i oduzimanje predmeta koji se tu pronađu, a mogu poslužiti kao dokaz, bez obzira na to čije su vlasništvo ili u čijem su posjedu, u šta se organ koji tu radnju vrši nije dužan ni upuštati. Shodno tome, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta izdaje se licu u čijim su prostorijama ti predmeti pronađeni, kao što je to propisano odredbom člana 126. stav 1. ZKP, a kako je i postupljeno u konkretnom slučaju.
23. Vrhovni sud je takođe ukazao da se žalbom osporava opravdanost i prihvatljivost razloga u naredbama za određivanje posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, pogotovo što nijedna nije identična prijedlogu tužioca. Ovaj prigovor nije osnovan iz razloga koji su dati u vezi s istim navodima žalbe branioca optuženog Z. S. Vrhovni sud ukazuje da se opravdano prigovara da tužilac nije podnio izvještaj sudu o preduzimanju posebnih istražnih radnji i da one nisu nikada provjerene od sudije za prethodni postupak, ali je pogrešno zaključeno da te istražne radnje nisu određene u skladu sa zakonom i da se radi o nezakonitim dokazima. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 1. ZKP, kojom nije propisan rok u kome se izvještaj mora podnijeti sudiji za prethodni postupak, a propust tužioca da dostavi izvještaj sudiji za prethodni postupak ne znači da su preduzete radnje nezakonite. Vrhovni sud navodi da se zakonitost preduzetih radnji mora cijeniti u smislu odredaba člana 239. ZKP, a što je prvostepeni sud cijenio u toku glavnog pretresa i o tome dao valjane razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud. S druge strane, kako Vrhovni sud navodi, to znači da je apelantu i braniocu data mogućnost da se na glavnom pretresu u uslovima neposrednosti i kontradiktornosti upoznaju s tim radnjama, iznesu svoje primjedbe i prijedloge, a što pruža veći stepen zaštite prava nego u postupku kontrole koju vrši sudija za prethodni postupak. U odnosu na prigovor o nezakonito pribavljenim iskazima svjedoka S. Ć. i drugih, datim prilikom saslušanja u istrazi, prema stavu Vrhovnog suda, i ovi prigovori su neosnovani jer su „prisiljavanje, maltretiranje i slično“ kao vid prinude kod dobijanja ovih iskaza ostali samo u sferi neargumentovane i nedokazane tvrdnje odbrane, a što je pravilno zaključio prvostepeni sud cijeneći navedeno u sklopu drugih dokaza, za šta je dao potpune i uvjerljive razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud.
24. Vrhovni sud navodi da, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud nije izmijenio činjenični opis dispozitiva optužnice na apelantovu štetu kada je radnje optuženog M. D. povezao s apelantovim radnjama. Ovo, kako navodi Vrhovni sud, iz razloga jer optužba polazi od opisa zajedničkog djelovanja, povezanosti radnji u jednom vremenskom i prostornom okviru, da bi potom u sklopu takvog opisa vršila konkretizaciju pojedinačnih radnji. Sud je samo prilagodio jednu radnju utvrđenom činjeničnom stanju, a koja i dalje ostaje u okviru opisa zajedničkog djelovanja iste količine kriminalne aktivnost i istog krivičnog djela, tako da se ne radi o izmjeni optužnice na apelantovu štetu i bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka i) ZKP. Vrhovni sud je ukazao da shodno tome nisu osnovani ni navodi žalbe o nerazumljivosti izreke u pogledu toga šta je ko kome prodavao, niti je obrazloženje suprotno izreci presude. Izreka je sasvim jasno i određeno utvrdila sve apelantove radnje, vrstu, količinu i vrijednost droge kojom je trgovao. S druge strane, razlozi koji su dati o tome su sasvim određeni u pogledu ovih radnji, a to što ih žalba ne prihvata kao takve ne predstavlja izraz realnog stanja sadržine obrazloženja i njegovog odnosa prema izreci, zbog čega Vrhovni sud nije prihvatio da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP.
25. Vrhovni sud je ukazao da sve žalbe (osim žalbe branioca D. D.) presudu pobijaju i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud navodi da žalbe u tom smislu „koriste manje ili više prigovore koje su iznosili u okviru bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, prevodeći ih na teren činjeničnog stanja“. Vrhovni sud je naveo da su svi ti prigovori u stvari drugačije viđenje utvrđenih odlučnih činjenica koje ne prate odgovarajući uvjerljivi argumenti koji bi doveli do drugačijeg zaključka zasnovanog na realnoj dokaznoj građi. Ovo se nastoji ostvariti izdvajanjem pojedinih dokaza iz cjeline procesne građe i njihovim posmatranjem i analiziranjem bez povezanosti s drugim dokazima. Tako se, prema mišljenju Vrhovnog suda, dolazi do pogrešnih zaključaka koji služe za suprotstavljanje zaključcima koje je izveo prvostepeni sud. Suprotno tome, Vrhovni sud je našao da je prvostepeni sud svaki dokaz cijenio pojedinačno i u vezi s drugim dokazima i odbranom optuženih, tako da dolazi do zaključaka koji se ovakvim pristupom žalbi ne mogu dovesti u sumnju. U tom smislu, cjelokupna kriminalna aktivnost optuženih kako pojedinačna tako i međusobno povezana zasnovana je na potpuno i pravilno utvrđenim odlučnim činjenicama. Za to je sud imao realno uporište u iskazima saslušanih svjedoka koje je prihvatio i kritički cijenio, a na koje se detaljno poziva u svom obrazloženju. Ovi iskazi su pravilno dovedeni u vezu s dokazima koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama o kojima je ranije bilo riječi, kao i potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta i pretresima prostorija. Suština je da zakonito pribavljeni materijalni dokazi, dokazi posebnih istražnih radnji i iskazi svjedoka, grade jednu logičnu, neprotivrječnu i čvrstu osnovu koja sudu daje mogućnost za izvedene zaključke i utvrđivanje činjeničnog stanja sadržanog u izreci presude. Suprotni dokazi, koje je ponudila odbrana, kao što su različiti iskazi svjedoka na glavnom pretresu dati u istrazi pravilno su ocijenjeni i dobili su onaj značaj koji im realno u sklopu ukupne procesne građe i pripada. U odnosu na prigovore na činjenični osnov na koji je apelant žalbom ukazivao, Vrhovni sud ih nije mogao prihvatiti kao osnovane. Vrhovni sud je zaključio da je suprotno navodima iz žalbe potpuno jasno kako je sud utvrdio činjenično stanje i radnje koje čine obilježje krivičnog djeda. Saglasni iskazi svjedoka, čiju sadržinu pobijana presuda iznosi, daju prvostepenom sudu valjanu podlogu za pouzdano utvrđivanje odlučnih činjenica. Svjedoci su dovoljno određeno i uvjerljivo opisali radnje apelanta , a sud je to kritički cijenio i doveo u vezu i sa drugim dokazima koji ih potvrđuju.
26. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepena presuda sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdila i o tome dala jasne, uvjerljive i logične razloge, koje je potpuno prihvatio i Vrhovni sud.
27. Budući da prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, a sve odlučne činjenice je pravilno i potpuno utvrdio, te je na takvo činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon i radnje optuženih pravno kvalifikovao kao krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ i za to djelo optužene proglasio krivim, suprotni žalbeni prigovori su bez osnova. U vezi s odlukom o izrečenim krivičnim sankcijama, Vrhovni sud je našao neosnovane žalbe branilaca optuženih, dok je našao da je osnovana žalba Tužilaštva, te je na stranici 11. presude dao svoje obrazloženje u vezi s preinačenjem odluke u ovom dijelu, odnosno zbog čega je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
28. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 014315 16 Kvlz od 29. septembra 2016. godine odbijen je zahtjev apelanta (i ostalih) za zaštitu zakonitosti.
29. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u zahtjevu, koji se tiču povrede krivičnog zakona koja se ogleda u tome da je prvostepeni sud donošenjem pobijane presude prekoračio optužbu jer je Tužilaštvo u izmijenjenoj optužbi apelantu stavilo na teret izvršenje krivičnog djela iz člana 224. stav 1, a sud je činjenični opis izmijenio na apelantovu štetu na način da ga je doveo u vezu s optuženim M. D. Vrhovni sud navodi da je ovaj prigovor ispitan u odluci po žalbi, o čemu je dato obrazloženje, a koji se svodi na to da sud nije izmijenio činjenični opis dispozitiva optužnice kada je radnje optuženog M. D. povezao s radnjama apelanta a iz razloga što je optužba pošla od zajedničkog djelovanja povezanosti radnji u vremenskom i prostornom okviru, a potom u sklopu takvog opisa izvršila konkretizaciju pojedinačnih radnji. Prvostepeni sud je, dakle, ostao u okviru opisa zajedničkog djelovanja iste količine kriminalne aktivnosti i u okviru istog krivičnog djela za koje je apelant i osuđen. Iz navedenih razloga apelantov prigovor da je povrijeđen krivični zakon je neosnovan, dok prigovori o prekoračenju optužbe i time bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka
i) ZKP u smislu odredbe člana 350. stav 1. tačke a) i b) ZKP nisu propisani kao uslovi za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani i navodi zahtjeva da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP jer se argumentacija da je povreda počinjena zasniva na tvrdnjama o nezakonitosti sprovedenih istražnih radnji, nezakonitim radnjama o pretresanju, otvaranju predmeta i drugim povredama odredbi ZKP i na svemu tome se zasniva konačna tvrdnja da svaka povreda odredaba krivičnog postupka predstavlja povredu prava na odbranu. Vrhovni sud ukazuje da je povreda odredaba iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP izdvojena kao posebna povreda zbog koje se zahtjev za zaštitu zakonitosti može podnositi, tako da se neke druge povrede ne mogu podvoditi pod povredu iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
30. Apelant ukazuje na povredu prava na pravičan postupak, odnosno povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 12. Evropske konvencije. Apelant najprije ukazuje da prilikom prvog saslušanja nije saslušan u skladu s odredbama člana 6. st. 1. i 2. ZKP, kao i čl. 12. i 233. stav 3. ZKP. Apelant ukazuje na ovaj propust ukazujući stalno na relevantne odredbe ZKP (gore navedene koje citira), te navodi da „da bi osumnjičeni odnosno optuženi mogao realizovati svoje pravo na odbranu ne samo da treba da bude obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovama sumnje protiv njega nego je potrebno da mu se omogući da se izjasni o činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist“. Nadalje, iz navoda apelacije čini se kako apelant problematizuje da nikada nije upoznat s osnovima sumnje protiv njega, odnosno da nije upoznat o svim činjenicama i dokazima koji ga terete (u istrazi) te je tako onemogućen da ukaže tužiocu na određene dokaze i svjedoke , ali sve ostalo sakriveno od njega do podizanja optužnice. Apelant navodi: „Suština prigovora [apelanta] je u tome da on nikada u istrazi nije ispitan na činjenice i okolnosti za koje se sumnjiči i za koje se vodi istraga, već je samo obaviješten da se protiv njega vodi postupak zbog krivičnog djela iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona“. Dakle, apelant navodi da nikada do podizanja optužnice nije upoznat s osnovima sumnje protiv njega pa mu je povrijeđeno pravo na odbranu. Apelant navodi da Vrhovni sud pogrešno primjenjuje član 6. st. 1. i 2. ZKP. Takođe, apelant navodi da je presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima. U tom pravcu ukazuje da sud nije poštovao odredbe člana 135. ZKP, pa navodi da tužilac na ročištu za otvaranje predmeta nije odbrani dao dokaz da su lica od kojih su predmeti oduzeti obaviještena o ročištu. Apelant ukazuje da su samo navedena imena ovih lica i da je navedeno da nisu prisutni, ali nije konstatovano da su uredno obaviješteni. Takođe, apelant ističe da je zahtijevao da se osumnjičenom da potvrda o oduzetim predmetima jer tu potvrdu nikada nije primio, ali tužilac taj dokaz nije dao na uvid. Apelant, čini se, problematizuje i što su otvaranju predmeta prisustvovali inspektori odjeljenja kriminalističke policije i MUP-a. Apelant ukazuje da su sudovi prihvatili da je zakonit dokaz naredba o pretresanju, kao i predmete koji su tom prilikom oduzeti. Prema njegovom mišljenju, „pretresanje se moglo izvršiti samo onih predmeta koje koristi [apelant] u navedenoj ulici“, te osporava pretres ženske torbe u kojoj je pronađena vaga jer naredbom nisu obuhvaćeni predmeti koje koristi apelantova supruga, što apelant veoma detaljno obrazlaže u apelaciji. Takođe, apelant navodi da naredba za pretresanje od 22. septembra 2014. godine nije sačinjena u skladu s odredbom ZKP opet ukazujući šta je naredbom navedeno, ali da nije navedeno da će se pretresati pokretne stvari koja koriste druga lica. Apelant ističe da u zapisniku o pretresanju nije opisano gdje su oduzete stvari pronađene, a na fotodokumentaciji, odnosno na fotografijama je prikazana ženska torba u kojoj je vaga. Apelant, takođe, tvrdi da su i dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji nezakoniti dokazi jer naredbe suda o provođenju posebnih istražnih radnji nisu sačinjene u skladu s odredbom člana 243. stav 1. tačka g) ZKP. Apelant tvrdi da naredbe o određivanju posebnih istražnih radnji ne sadrže obrazložene osnove sumnje za svakog osumnjičenog pojedinačno za izvršenje krivičnog djela, ne sadrže obrazloženje zbog čega se dokazi ne mogu obezbijediti na drugi način, kao ni obrazloženje da je njihovo pribavljanje povezano s nesrazmjernim teškoćama. Apelant ukazuje da nijedna naredba suda nije identična prijedlogu tužioca. Takođe, apelant ukazuje da tužilac nikada nije podnio izvještaj sudu o preduzimanju posebnih istražnih radnji, pa je očigledno da ih sudija za prethodni postupak nije ni provjerio. Apelant, takođe, navodi da je sud zasnovao presudu na nezakonito pribavljenim dokazima kada je činjenično stanje utvrdio na osnovu iskaza svjedoka datih prilikom saslušanja u istrazi. Apelant ukazuje na relevantne odredbe ZKP pa zaključuje da sud nije cijenio ove iskaze i u vezi sa odredbama čl. 63. stav 2. i 151. tačke 7, 8. i 9. ZKP, jer da jeste, utvrdio bi da iskazi nisu sačinjeni u skladu sa zakonom. Apelant ukazuje na proizvoljno tumačenje odredbi ZKP u okviru Vrhovnog suda, čiju je primjenu apelant osporio, te da je proizvoljno obrazloženje o neosnovanosti apelantovih žalbenih navoda. Apelant navodi da su sudovi postupali pristrasno jer su pomagali Tužilaštvu i što su sve njegove propuste tumačili u njegovu korist, i to do te mjere da je sud izmijenio optužnicu na način da je apelanta doveo u vezu s ostalim optuženim jer to nije učinio tužilac, a pri tome je Vrhovni sud, kako bi navedeno opravdao, apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od pet godina, pogrešno navodeći da se radi o specijalizovanom povratniku.
b) Odgovor na apelaciju
31. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da se prigovori koje apelant iznosi u pretežnom dijelu odnose na utvrđeno činjenično stanje, ali se nastoje prikazati kao povreda procesnog i materijalnog zakona ukazivanjem na propuste koje Vrhovni sud nije počinio u donošenju drugostepene presude i presude po zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Svi navedeni prigovori iz apelacije nemaju osnov u stanju spisa jer nisu učinjeni propusti u postupku odlučivanja po žalbi i zahtjevu za zaštitu zakonitosti, a Vrhovni sud navodi da je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKP cijenio sve navode žalbe i zahtjeva i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore o odlučnim činjenicama. Presude su u svojim razlozima odgovorile na pitanja koja se tiču odlučnih činjenica za pravilno i zakonito presuđenje konkretne krivične stvari. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
32. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelant bio upoznat s optužnicom i sa svim dokazima koje je postupajući tužilac dostavio uz navedenu optužnicu, te se nakon toga o navodima optužnice izjasnio pred sudijom za prethodno saslušanje. Izmjena optužnice kao i glavni pretres sprovedeni su u svemu u skladu s odredbama ZKP, pa su, prema mišljenju Okružnog suda, neosnovani navodi o povredi apelantovih prava. Svi apelantovi prigovori koji su isticani u postupku vođenja glavnog pretresa pred Okružnim sudom na zakonit način su riješeni, obrazloženje navedene presude sadrži razloge o tim prigovorima kako u pogledu postojanja krivičnog djela tako i krivične odgovornosti optuženog.
33. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da osporenim presudama nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, uz navođenje da apelant nije konkretizovao svoje navode, pa je predloženo da se apelacija i dopuna apelacije odbiju kao neosnovani.
V.Relevantni propisi
34. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u konkretnom slučaju glasi: Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.
(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.
(2)Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3)Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.
Pouka o pravima Član 12.
Osumnjičenog, odnosno optuženog ili drugo lice koje učestvuje u postupku koje bi iz neznanja moglo propustiti neku radnju u postupku ili da se zbog toga ne koriste svojim pravima, sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku će poučiti o pravima koja im po ovom zakonu pripadaju i o posljedicama propuštanja radnje.
Sadržaj naredbe za pretresanje Član 122.
Naredba za pretresanje sadrži:
a)naziv suda koji izdaje naredbu, osim kada se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva i potpis sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu,
b) ako se naredba za pretresanje odobrava na osnovu usmenog zahtjeva, to će se navesti uz naznačenje imena sudije za prethodni postupak koji izdaje naredbu i vremena i mjesta izdavanja,
v) svrhu pretresanja,
g) ime i funkciju ovlašćenog lica na koje se naredba odnosi,
d) opis lica koje treba pronaći ili opis stvari koje su predmet pretresanja,
đ) određivanje ili opis mjesta, prostorija ili lica koja se traže, sa navođenjem adrese, vlasništva, imena ili sličnog za sigurno utvrđivanje identiteta,
e) uputstvo da se naredba treba izvršiti u vremenu između 6.00 i 21.00 ili ovlašćenje da se naredba može izvršiti u bilo koje vrijeme,
ž) ovlašćenje, kada to sud izričito odredi, izvršiocu naredbe da može ući u prostorije koje treba da se pretresu bez prethodne najave,
z) uputstvo da se naredba i oduzete stvari donesu u sud bez odgađanja i
i) pouku da osumnjičeni ima pravo da obavijesti branioca i da se pretresanje može izvršiti i bez prisustva branioca ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti.
Zapisnik o pretresanju Član 126.
(1) O svakom pretresanju stana, prostorije ili lica sastaviće se zapisnik koji potpisuje lice kod kojeg se vrši pretresanje ili na kojem se vrši pretresanje i lica čije je prisustvo obavezno. Prilikom vršenja pretresanja oduzeće se privremeno samo oni predmeti i isprave koji su u vezi sa svrhom pretresanja. U zapisnik će se unijeti i tačno opisati predmeti i isprave koji se oduzimaju, a to će se naznačiti i u potvrdi o oduzimanju predmeta koja će se odmah izdati licu kojem su predmeti, odnosno isprave oduzete.
(2)Ako se pri pretresanju stana, prostorije, odnosno lica nađu predmeti koji nisu u vezi sa krivičnim djelom zbog kojeg je izdata naredba za pretresanje, ali upućuje na drugo krivično djelo, oni će se opisati u zapisniku i privremeno oduzeti, a o oduzimanju će se odmah izdati potvrda. O tome će se obavijestiti tužilac. Ti će se predmeti odmah vratiti ako tužilac ustanovi da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka, a ne postoji neki drugi zakonski osnov po kojem bi se ti predmeti mogli oduzeti.
(3)Predmeti upotrijebljeni prilikom pretresanja kompjutera i sličnih uređaja za automatsku obradu podataka vratiće se nakon pretresanja njihovim korisnicima, ako nisu potrebni za vođenje krivičnog postupka. Lični podaci pribavljeni pretresanjem mogu se koristiti samo u svrhe krivičnog postupka i izbrisaće se, bez odgađanja, kada ta svrha prestane.
Oduzimanje predmeta na osnovu naredbe za pretresanje Član 127.
(1)Nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlašćeno službeno lice će napisati i potpisati potvrdu u kojoj će navesti oduzete predmete i naziv suda koji je izdao naredbu.
(2)Ako je predmet privremeno oduzet od određenog lica, takva potvrda mora se uručiti tom licu. Ako je predmet privremeno oduzet iz stana ili prostorije, takva potvrda mora se uručiti vlasniku, stanaru ili korisniku.
(3)Nakon oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlašćeno službeno lice mora, bez odgađanja, vratiti sudu naredbu i predati predmete i spisak oduzetih predmeta.
(4)Nakon prijema stvari oduzetih na osnovu naredbe za pretresanje, sud će zadržati predmete pod svojim nadzorom do konačne odluke.
Član 129. st. 1. i 3.
(1)Predmeti koji se po Krivičnom zakonu treba da oduzmu ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.
(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaku predmeta za oduzimanje, ime lica od kojeg se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok za oduzimanje predmeta.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 135. st 1. i 2.
(1)Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.
(2)O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan da obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.
(3)Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se brinuti da njihov sadržaj ne saznaju neovlašćena lica.
Okončanje istrage Član 233. stav 3.
(3) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236. st. 1. i 3.
(1)Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži:
podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
(3)Istražne radnje iz člana 234. stav 2. t. a), b), v), g) i e) ovog zakona mogu trajati najduže do mjesec dana, a iz posebno važnih razloga mogu se, na obrazloženi prijedlog tužioca, produžiti za još mjesec dana, s tim da mjere iz t. a),
b) i v) mogu trajati ukupno najduže šest mjeseci, a mjere iz t. g) i e) ukupno najduže tri mjeseca. Zahtjev za radnju iz člana 234. stav 2. tačka đ) ovog zakona može se odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv istog lica mora sadržavati razloge koji opravdavaju njenu upotrebu.
Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o preduzetim radnjama Član 237.st. 1. i 3.
(1)Nakon prestanka primjene radnji iz člana 234. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene preduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati tužiocu. Tužilac je dužan da dostavi sudiji za prethodni postupak pisani izvještaj o preduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.
(3)Sudija za prethodni postupak će, bez odgađanja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 234. ovog zakona, obavijestiti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta. Lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta može od suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je sprovedena radnja.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 29. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. oktobra 2016. godine, odnosno 17. maja 2016. godine (presuda Vrhovnog suda od 12. aprila 2016. godine), a apelacija je podnesena 15. jula 2016. godine, odnosno dopuna apelacije 23. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 12. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
42. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
43. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi zasnovali odluke na dokazima na kojim se ne mogu zasnovati, da su proizvoljno i pogrešno primijenili relevantne odredbe procesnog prava i povrijedili procesna prava na apelantovu štetu, zbog proizvoljnog obrazloženja, kao i da je odluku donio pristrasni sud.
44. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33˗34).
45. Apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. Evropske konvencije koja se u suštini odnose na tvrdnje da postupak kao cjelina nije bio pravičan prvenstveno ukazujući na nepoštovanje proceduralnih garancija, što je kao posljedicu imalo donošenje osporene presude, odnosno donošenje zaključka o apelantovoj krivici.
46. U konkretnom slučaju, apelant najprije tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je prvostepeni sud izmijenio činjenični opis optužnice na način koji nije identičan činjeničnom supstratu presude, a koji je sadržan u izmijenjenoj optužnici, te navodi da prilikom prvog ispitivanja nisu ispoštovane odredbe ZKP, odnosno da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima. U suštini, apelant je problematizovao, u proceduralnom smislu, cjelokupni tok postupka od naredbe za provođenje istrage, apelantovo ispitivanja, zakonitosti pri izdavanju naredbi suda, kao i pribavljene dokaze u vezi s navedenim. Ustavni sud primjećuje da je identične navode kao i u apelaciji apelant iznosio pred prvostepenim sudom, a potom u postupku po žalbi. Takođe, Ustavni sud primjećuje da iz veoma detaljnog obrazloženja prvostepenog suda i drugostepenog suda proizlazi da je sud odgovorio na sve iznesene apelantove prigovore i žalbene navode. Tako je sud naveo da je apelant prilikom prvog ispitivanja (prvostepeni sud navodi pred sudijom za prethodni postupak) obaviješten o djelu za koje se sumnjičio i osnovima sumnje protiv njega, što i nije dovedeno u pitanje u toku postupka, a činjenica da osumnjičeni nisu obaviješteni o svim činjenicama i dokazima koje ih terete nikako ne znači da im je povrijeđeno pravo na odbranu. Vrhovni sud je jasno ukazao da optužnica sadrži više činjenica i okolnosti od onih na koje je apelant prvi put ispitan, što u suštini i jeste cilj provođenja istrage, ali da je apelant u toku postupka dobio mogućnost da se izjasni na sve činjenice i dokaze koji ga terete, kao i o onim koju mu idu u korist. Takođe, sud je jasno naveo da prvostepeni sud nije izmijenio optužnicu na način koji ide na apelantovu štetu povezujući apelantove radnje s radnjama optuženog M. D. ukazujući da je optužba pošla od zajedničkog djelovanja i povezanosti radnji u prostornom i vremenskom okviru, da bi potom vršila konkretizaciju pojedinačnih radnji, a sud je samo jednu radnju prilagodio utvrđenom činjeničnom stanju. Takođe, prvostepeni sud veoma detaljno (stranica 55. presude) navodi da je ispitao prigovore odbrane optuženih o naredbama za određivanje i produženje posebnih istražnih radnji, te obrazlaže zašto je našao da je ovaj prigovor neosnovan, a što je potvrdio i Vrhovni sud pri tome upućujući da odbrana nije dovela u pitanje opravdanost određivanja same radnje, već se upušta u kritiku sadržine prijedloga i naredbe, a Vrhovni sud zaključuje da je zakonom propisan postupak donošenja naredbe u svemu poštovan, a njena osnovanost je faktičko pitanje koje u konkretnom slučaju ne utiče na zakonitost pribavljenih dokaza. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su sudovi konstatovali da tužilac sudu nije podnio izvještaj o preduzimanju posebnih istražnih radnji i da ih sudija za prethodni postupak nikada nije provjerio, ali sud zaključuje da to ne utiče na njihovu zakonitost, upućujući na čl. 237. i 239. ZKP. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizlazi da je sud ispitao i progovore u vezi s pretresom apelantovog stana i ostalih prostorija, da je apelantu izdata potvrda o oduzimanju predmeta, kao i da je sud detaljno odgovorio zašto je zakonit dokaz stvar (vaga pronađena u torbi njegove supruge) koja je pronađena u stanu koju koristi apelant. Ustavni sud primjećuje da su oba suda veliku pažnju poklonila iskazima svjedoka koji su promijenili ili djelomično promijenili iskaz iz istrage u odnosu na iskaz dat na glavnom pretresu, te je sud obrazložio zašto je prihvatio iskaz dat u istrazi.
47. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantuje pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prije svega pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
48. Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine).
49. Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).
50. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).
51. U vezi sa standardima koje je ustanovio Evropski sud, a koje je prihvatio i Ustavni sud, kao i navodima iz apelacije, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi jasno naveli relevantne propise primjenom kojih su došli do svojih zaključaka, te Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, kao i u primjeni procesnog prava, ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Pojedinačna analiza svakog apelantovog navoda svela bi se na ponavljanje zaključaka redovnog suda, te imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, nalazi da su ispoštovane sve proceduralne garancije prava na pravičan postupak, te da apelant, osim nezadovoljstva osporenim odlukama i vlastitog viđenja stvari, ne nudi konkretne dokaze da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Osim navedenog, Ustavni sud mora da primijeti da apelantovim određenim navodima zaista nedostaje konkretizacija jer se samo poziva na određene odredbe ZKP, bez jasnih navoda šta je zapravo ono čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Tako činjenica da je ročište za otvaranje predmeta, izvršeno suprotno članu 135. ZKP (a koje je sprovedeno u prisustvu apelanta i njegovog branioca), čak i ako je sprovedeno bez obavještenja lica od kojih su oduzeti predmeti, ne može ukazivati samo po sebi na povredu apelantovog prava, ako utvrđena „nezakonitost“ odnosno propust u postupku ne pogađa konkretno apelanta. Osim toga, pojedine radnje odnosno dokazi koje apelant osporava (na primjer pretres kuće i oduzimanje vage iz torbe apelantove supruge) više se odnose na samo tumačenje odredbe koje daje apelant, nego na nezakonitost konkretne radnje. Suština je da, ukoliko apelant ukazuje na eventualne proceduralne i materijalne propuste suda, on mora objasniti kako su navodni propusti suda imali za posljedicu kršenje njegovog prava na pravično suđenje, a što je sve izostalo u konkretnom slučaju. Takođe, kao veoma značajno, Ustavni sud želi ukazati da je apelant problematizovao sadržinu naredbi o određivanju i produženju posebnih istražnih radnji, a koje je takođe ispitao redovni sud i o tome dao svoje mišljenje, ali i ukazao da odbrana nije dovela u sumnju opravdanost određivanja radnje, već se upušta u „kritiku sadržine samog prijedloga“. U vezi s tim, Ustavni sud želi da ukaže da „kritika sadržine samog prijedloga“ u suštini jeste pitanje zakonitosti naredbe, odnosno nedostajanje potrebnih elemenata naredbi, kako je propisano odredbama ZKP, može upućivati na njenu (ne)zakonitost. Prema mišljenju redovnog suda, ove naredbe su u svemu donijete u skladu s odredbama ZKP. U ovom dijelu Ustavni sud podsjeća na prasku Evropskog suda u predmetu Dragojević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, aplikacija broj 68955/11, od 15. januara 2015. godine), u kojem se Evropski sud bavio sličnim pitanjem i utvrdio da nema povrede člana 6. Evropske konvencije. U navedenom predmetu Evropski sud je naveo:
131. Sud na početku ističe da podnositelj nije iznio nikakve tvrdnje koje osporavaju pouzdanost podataka dobivenih mjerama tajnog nadzora već je svoj prigovor ograničio isključivo na formalnu uporabu takvih podataka kao dokaza za vrijeme postupka (usporedi, Khan, citirano gore, stavak 38.; P. G. i J. H., citirano gore, stavak 79.; i Bykov, citirano gore, stavak 95.).
132. On je također imao učinkovitu mogućnost osporiti vjerodostojnost dokaza i usprotiviti se njihovoj uporabi, a tu priliku je i iskoristio za vrijeme postupka pred prvostupanjskim sudom (vidi stavke 35. i 42. gore), u svojoj žalbi (vidi stavak 47. gore) i ustavnoj tužbi (vidi stavak 49. gore). Domaći sudovi su ispitali osnovanost njegovih tvrdnji te dali obrazloženje za svoje odluke (vidi stavke 46., 48. i 50. gore). Činjenica da podnositelj nije bio uspješan ni u kojem koraku ne mijenja činjenicu da je imao učinkovitu mogućnost osporiti dokaze te se usprotiviti njihovoj uporabi (vidi Schenk, citirano gore, stavak 47., i Khan, citirano gore, stavak 38.).
133. Sud nadalje ističe da sporni dokazi nisu bili jedini dokazi na kojima se temeljila presuda (usporedi Schenk, citirano gore, stavak 48.). Prilikom osuđivanja podnositelja, Županijski sud u Dubrovniku je uzeo u obzir iskaze podnositelja i njegovih suoptuženika te ih ispitao zajedno s iskazima drugih svjedoka i dokazima dobivenim brojnim pretragama i zapljenama (vidi stavak 45.
gore).
134. Na temelju gore navedenoga, Sud smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava obrane podnositelja nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna (vidi Bykov, citirano gore, stavak 98.). Zaključno, Sud smatra da uporaba spornih snimki kao dokaza nije kao takva podnositelja lišila poštenog suđenja.
135. Prema tome nije došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
52. Ustavni sud primjećuje da se apsolutno isti zaključak može primijeniti u i apelantovom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi na dvije instance, kao i Vrhovni sud koji je odlučivao po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, niti da je presuda zasnovana na „nezakonitim“ dokazima, niti bilo šta ukazuje na proizvoljnost u obrazloženjima presuda.
53. U odnosu na apelantovo ukazivanje na određenu praksu Ustavnog suda, Ustavni sud naglašava da je imao u vidu navedeni predmet (AP 291/08), ali da ta praksa u konkretnom slučaju ne može dovesti do drugačije odluke.
54. Apelant je takođe ukazao da je sud bio „pristrasan“ jer je pomagao tužiocu, pa čak „do te mjere da je sud izmijenio optužnicu na način da je apelanta stavio u vezu s ostalim optuženim jer to nije učinio tužilac“. Međutim, Ustavni sud je već utvrdio da je postupak u cjelini bio pravičan, da je sud u redovnom postupku ispitao i ovaj navod i našao ga neosnovanim, a takvo obrazloženje ni po čemu ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti, niti upućuje na pristrasnost suda u bilo kom smislu, osim što ukazuje na apelantovo nezadovoljstvo donijetim odlukama. Stoga, Ustavni sud nalazi da je i navod o pristrasnosti suda neosnovan.
55. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
56. Apelant je u apelaciji isticao povredu prava iz čl. 5. i 12. Evropske konvencije, koju ničim nije konkretizovao, niti Ustavni sud može iz dostavljenih odluka, apelacije i ostalih dokumenata pronaći elemente koji eventualno pokreću pitanje povrede ovih prava, zbog čega nalazi da nije potrebno da se dalje upušta u ispitivanje ovih navoda.
VIII. Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene odredbi ZKP ili zloupotrebe procesnog prava na apelantovu štetu, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan, ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak.
58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević