Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-21/18 (Š. M. i O. M.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-21/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-21/18, rješavajući apelaciju Š. M. i O. M., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Š. M.
i O. M. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 028865 17 Rev 3 od 17. oktobra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Š. M. i O. M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Blagaja, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 028865 17 Rev 3 od 17. oktobra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev prednika apelanata kojim je tražio da se obaveže tuženi (Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Mujić“ Mostar) da mu isplati razliku plaća za period od 2004. do 2008. godine, te neisplaćeni regres za 2004. i 2005. godinu, u određenim novčanim iznosima, pobliže preciziranim u izreci presude.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je predmet spora zahtjev prednika apelanata za isplatu razlike plaća koju je primao po Pravilniku o plaćama iz 1997. godine i najniže plaće koja je propisana kolektivnim ugovorima (granskim i općim) za period od 1. jula 2004. do 30. novembra 2008. godine, te naknade za regres za 2004. i 2005. godinu. U vezi s tim, istaknuto je da je predniku apelanata plaća isplaćivana prema zaključku Upravnog odbora, Pravilniku o plaćama i drugim ličnim primanja iz 1997. godine, sve do 2009. godine kada je donesen novi Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da prigovor tuženog da se Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine) ne može primijeniti na tuženog jer tuženi, a ni Vlada HNK nije pristupila ovom kolektivnom ugovoru, niti je dala saglasnost na njegovu primjenu, sudovi su usvojili na temelju odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud F BiH) broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine. Naime, konstatovano je da prema navedenoj odluci Ustavnog suda F BiH, GKU iz 2000. godine nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i III. Ustava F BiH u odnosu na HNK, te da su stoga nižestepeni sudovi prijedlog prednika apelanata da se primijeni GKU iz 2000. godine u odnosu na tuženog kao javnu ustanovu koja posluje na području HNK odbili. Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev i primjenom Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine), budući da osim propisivanja najniže neto satnice tim kolektivnim ugovorom nije utvrđen koeficijent vrednovanja poslova - složenosti, zbog čega se nije mogla utvrditi visina najniže plaće za zaposlene u javnoj ustanovi. Isto tako, Vrhovni sud je istakao da nije prihvaćen prijedlog da se na najnižu satnicu uvećanje vrši prema koeficijentu iz Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima radnika tuženog iz 1990. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Shodno navedenom, ukazano je da u tom dijelu nisu osnovani revizijski navodi da je trebalo primijeniti kombinaciju najniže satnice iz OKU iz 2005. godine i Pravilnika, budući da takav obračun nije propisan ni jednim propisom ili kolektivnim ugovorom. Osim toga, Vrhovni sud je konstatovao da ni pravo na naknadu za regres nije dokazano jer je pravilno utvrđeno da se Opći kolektivni ugovor za teritoriju F BiH iz 2000. godine nije odnosio na javne ustanove.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim u razlozima osporenih presuda nije mogao naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa, kao i OKU iz 2005. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 5612/14 od 28. aprila 2016. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-690/17 od 15. juna 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević