Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2687/16 (L. i D. D.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2687/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2687/16, rješavajući apelaciju Ljeposave i Diane Duronjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ljeposave i Diane Duronjić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku vođenom pred Kantonalnim sudom pod brojem 65 0 P 044196 10 Gž, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044196 16 Rev od 7. aprila 2016. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelanticama Ljeposavi i Diani Duronjić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 675,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljeposave i Diane Duronjić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044196 16 Rev od 7. aprila 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044196 10 Gž od 7.

jula 2014. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljeposava i Diana Duronjić (u daljnjem tekstu: apelantice), nastanjene u Indhovenu, Nederland, koje zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnijele su 24. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 044196 16 Rev od 7. aprila 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044196 10 Gž od 7. jula 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st (1) i (2) Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženih Nusreta Uke i Zumrete Ganibegović (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena ili tuženi) zatraženo je 26. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku, osim prvotuženog, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 23. jula 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. U parničnom postupku koji su apelantice pokrenule protiv tuženih 26. decembra 2006. godine radi poništenja ugovora Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 044196 06 P od 7. jula 2010. godine kojom je poništen kupoprodajni ugovor zaključen 12. novembra 2004. godine između prvotuženog u svojstvu punomoćnika apelantica i drugotužene u svojstvu kupca poslovnog prostora površine 32 m u Sarajevu u Ulici Aleja Lipa bb, pa su tuženi obavezani apelanticama predati u posjed navedeni poslovni prostor i nadoknaditi im troškove postupka. Višak tužbenog zahtjeva je odbijen.

6. U obrazloženju presude su istaknuti činjenični navodi iz tužbe, iz kojih proizlazi da su apelantice prvotuženom opozvale punomoć za zastupanje 3. augusta 2004. godine, da je prvotuženi 12. novembra 2004. godine bez ovlaštenja i potpisane punomoći poslovni prostor u vlasništvu apelantica prodao drugotuženoj, da ugovor o kupoprodaji nije ovjeren u sudu već u općini i da je stoga protivan prinudnim propisima u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa su tužbenim zahtjevom zatražile poništenje navedenog ugovora. Prvotuženi se u postupku nije izjašnjavao na navode tužbe, niti je dostavio odgovor na tužbu, dok je drugotužena osporila tužbeni zahtjev zato što je nakon zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji s prvotuženim isplatila kupoprodajnu cijenu u iznosu od 57.000,00 KM, pri čemu nije znala da su apelantice prvotuženom opozvale punomoć, da je po isplati cijene i ovjeri ugovora pred nadležnim općinskim organom preuzela posjed poslovnog prostora i da ga od tada nesmetano koristi.

7. U obrazloženju presude su zatim navedeni svi dokazi koji su izvedeni na okolnost tvrdnji iz tužbe i odgovora na tužbu, te je nakon njihove ocjene u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenjeno da je tužbeni zahtjev osnovan u smislu člana 103. ZOO. S tog aspekta je u obrazloženju presude veoma iscrpno naveden sadržaj svakog izvedenog dokaza, a zatim sadržaj relevantnih odredbi ZPP, ZOO i Zakona o prometu nekretnina, te je u vezi s tim napomenuto da je za zaključenje ugovora o kupoprodaji neophodno da se ugovarači sporazumiju o njegovim bitnim elementima, dakle predmetu i cijeni i da je, pri tome, neophodno postojanje općeg uvjeta koji se tiče forme ugovora koja podrazumijeva potpis ugovarača i ovjeru ugovora. Imajući u vidu da u okolnostima konkretnog slučaja predmetni kupoprodajni ugovor nije ovjeren u nadležnom sudu, već pred općinskim organom, te da nije sastavljen prema relevantnim propisima Zakona o prometu nekretnina (član 9), kojim se podrazumijeva stroga forma, Općinski sud je ocijenio osnovanim zahtjev apelantica kojim su zatražile poništenje navedenog ugovora primjenom odredbe iz člana 103. ZOO.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 044196 10 Gž od 7. jula 2014. godine uvažio žalbu drugotužene i preinačio prvostepenu presudu tako što je tužbeni zahtjev za poništenje ugovora o kupoprodaji odbijen u cjelini kao neosnovan. Žalba apelantica je odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (višak tužbenog zahtjeva) potvrđena. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama propisanim u odredbi člana 221. ZPP, Kantonalni sud je ocijenio da je žalba drugotužene osnovana, te je u vezi s tim ponovio činjenična utvrđenja iz prvostepene presude, uz zaključak da je prvostepeni sud iz utvrđenih činjenica izveo nepravilan zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, u obrazloženju presude ponovljen je predmet spora i navodi žalbe kojima je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilno ukazano na razliku pravnih posljedica rušljivosti i ništavosti ugovora, te zaključak prvostepenog suda iz kog proizlazi da predmetni ugovor o kupoprodaji nije sačinjen u skladu s odredbom člana 9. Zakona o prometu nekretnina i da je stoga ništav. Razlozi za poništenje predmetnog ugovora se, prema mišljenju prvostepenog suda, nalaze u nedostacima potpisa ugovarača koji nisu ovjereni u nadležnom sudu i nedostatku pismene punomoći za zaključenje ugovora, zbog čega je na osnovu člana 103. ZOO predmetni ugovor poništen, cijeneći da je ugovor suprotan imperativnoj normi i prinudnom propisu, te da je stoga od početka bez pravnog dejstva. U vezi s takvim zaključkom, Kantonalni sud je podsjetio da odredba člana 103. ZOO regulira pojam ništavog ugovora, a da tužbeni zahtjev apelantica nije opredijeljen na utvrđivanje ništavosti spornog ugovora, nego na njegovo poništenje, što su dva različita pravna instituta s različitim pravnim posljedicama. Poništenje ugovora je, kako je dalje obrazloženo, regulirano odredbom člana 112. ZOO i ugovorne strane, u čijem je interesu rušljivost ustanovljena, mogu tražiti da se ugovor poništi, a prema članu

111. ZOO ugovor je rušljiv kad ga je zaključila ograničeno poslovno sposobna strana, kada je pri zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to zakonom ili posebnim propisom određeno. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je, obrazlažući pogrešnu primjenu materijalnog prava, istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o prometu nekretnina jer je predmet prodaje poslovni objekt čvrste gradnje i da je stoga bilo potrebno sačiniti pismeni ugovor i ovjeriti potpise ugovarača pred nadležnim sudom, uz pismenu punomoć za zastupanje. Apelantice su u postupku, kako je dalje obrazloženo, dokazale da je zaključen ugovor o kupoprodaji nekretnina, da potpisi ugovarača nisu bili ovjereni kod suda i da je navedeni ugovor u ime prodavca zaključilo lice koje nije imalo pismenu punomoć za zaključenje ugovora u smislu čl. 90. i 91. ZOO, da one kao prodavci nisu naknadno odobrile zaključenje ugovora u smislu člana 88. stav 1. ZOO i da je stoga ugovor ništav. Imajući u vidu da se apelantice pozivaju na razloge apsolutne ništavosti, prvostepeni sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, morao rješavati u granicama zahtjeva apelantica u smislu člana 2. stav 2. ZPP i tražiti da li su ispunjeni razlozi iz člana od 111. do 117. ZOO kojima je regulirana rušljivost ugovora. Međutim, kako je prvostepeni sud rješavao o zahtjevu kakav je postavljen, nije mogao naći razlog za poništenje jer, kako je navedeno, razlog koji su navele apelantice je nedostatak ovjere potpisa ugovarača kod suda i nedostatak pismene punomoći. Zbog toga su, prema mišljenju Kantonalnog suda, navodi žalbe drugotužene u ovom dijelu osnovani, pa je prvostepena presuda preinačena i apelantice odbijene s navedenim tužbenim zahtjevom na osnovu člana 229. stav 4. ZPP.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantica, donio Presudu broj 65 0 P 044196 16 Rev od 7. aprila 2016. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukratko naveo sadržaj i odlučenje prvostepene, a zatim i drugostepene presude, te pravni stav Kantonalnog suda koji smatra pravilnim. U tom smislu, Vrhovni sud je u pogledu neosnovanosti revizionih prigovora kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava podsjetio na relevantne odredbe ZOO (čl. 111, 112. i 117) kojima je propisano da je ugovor rušljiv kada ga je zaključila ograničeno poslovno sposobna strana, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana volje strana, kao i kada je to zakonom ili posebnim propisom određeno. Za razliku od rušljivog ugovora, kako je dalje obrazloženo, u odredbi iz člana 103. ZOO regulirani su slučajevi ništavosti ugovora, dakle ugovora koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima koji je, za razliku od rušljivog, od samog početka bez dejstva. U tom kontekstu, Vrhovni sud je, polazeći od opredijeljenog tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo poništenje ugovora, napomenuo da su apelantice u postupku trebale dokazati razloge za poništenje ugovora (prijetnja, zabluda, prevara), a to nisu, niti su na te okolnosti izvodile bilo kakve dokaze. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je sud u parničnom postupku dužan razgraničiti da li se radi o ugovoru zaključenom pod pritiskom koji bi bio protivan prinudnim propisima, pa samim tim i apsolutno ništav ili pak o ugovoru zaključenom s manom u volji prodavca (relativno ništav) jer se u pogledu ništavih i rušljivih ugovora primjenjuju različite vrste pravila. U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio na odredbu iz člana 109. ZOO koja daje pravo sudu da po službenoj dužnosti ocijeni da li je neki pravni posao ništav, ali da u datim okolnostima to nije slučaj. S obzirom na to da su apelantice konkretnim tužbenim zahtjevom zatražile poništenje ugovora, takav zahtjev je morao biti sagledan u smislu odredbi iz čl. od 111. do 117. ZOO kojima je regulirana rušljivost, a ne ništavost ugovora i uz ispunjenje uvjeta iz naprijed navedenih odredbi eventualno i usvojen, a kako to nije, Vrhovni sud je, primjenom odredbe člana 248. ZPP, reviziju apelantica protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu, nalazeći da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti su učinjene povrede odredaba parničnog postupka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelantice smatraju da im je osporenim presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantice su, prije svega, hronološki opisale tok postupka pred redovnim sudovima, a zatim neslaganje u pogledu zaključaka iz osporenih presuda, za koje smatraju da su proizvoljni i pogrešni. U vezi s tim, apelantice su istakle da je u postupku utvrđeno da pored elemenata koji predmetni ugovor čini ništavim svakako postoje i elementi za rušljivost ugovora budući da je pri zaključenju ugovora svakako postojala mana volje na strani apelantica, te da je stoga zaključak sudova iz osporenih presuda paušalan i pogrešan.

11. Apelantice su također ukazale na prekomjernu dužinu trajanja postupka kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa su zbog prekomjernog trajanja postupka zatražile naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud smatra da u postupku donošenja osporene presude nisu povrijeđena prava na koja su apelantice ukazale, niti je primjena prava u revizionoj odluci bila proizvoljna, te da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude. U pogledu dužine trajanja postupka, Vrhovni sud je naveo da je predmet na odlučivanje o reviziji primljen 2. februara 2016. godine i da je riješen na sjednici vijeća 7. aprila 2016. godine.

13. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana i da u postupku nisu povrijeđena prava apelantica na pravično suđenje i imovinu. U pogledu dužine trajanja postupka, Kantonalni sud je istakao da se zbog brojnosti predmeta koji se rješavaju pred tim sudom predmet nije mogao okončati ranije i da se period rješavanja ne može smatrati znatnim prekoračenjem roka za odlučivanje.

14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je prvostepena presuda bila predmet razmatranja Kantonalnog i Vrhovnog suda, da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 26. decembra 2006. godine, a prvostepena presuda donesena 7. jula 2010. godine, da se dostavljanje sudskih pismena prvotuženom tokom postupka vršilo putem oglasne table suda i objavljivanjem u sredstvima javnog informiranja, što je znatno doprinijelo dužini trajanja postupka pred tim sudom.

15. Drugotužena je po punomoćniku Aminu Hasoviću, advokatu iz Sarajeva, u odgovoru na apelaciju predložila da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana zbog nepostojanja opravdanog zahtjeva stranke u postupku, odnosno zbog toga što predočene činjenice ne opravdavaju tvrdnju da postoji kršenje prava na koja je apelacijom ukazano. U vezi s tim, smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu proizvoljna.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja „Ustavu Republike Bosne i Hercegovine“, prinudnim „prinudnim“ propisima te moralu socijalističkog samoupravnog društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

Kad je ugovor rušljiv Član 111.

Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.

Poništenje ugovora Član 112.

(1) Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.

(2) Ali, saugovarač te strane može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen.

(3) Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatraće se da je ugovor poništen.

Posljedica poništenja Član 113.

(1) Ako je na osnovu rušljivog ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se izvršiti vraćanje, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu.

(2) Naknada u novcu daje se prema cijenama u vrijeme vraćanja, odnosno donošenja sudske odluke.

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na osporene presude

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na osporene presude Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 044196 16 Rev od 7. aprila 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantica za poništenje kupoprodajnog ugovora, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu kojom je suštinski u pogledu primjene materijalnog prava potvrđena drugostepena presuda.

23. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su Vrhovni i Kantonalni sud primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

25. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda kojima su apelantice suštinski problematizirale primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, Vrhovni sud je, odlučujući u okviru revizionih navoda apelantica, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama ZOO i ZPP, pri čemu je posebno cijenio okolnost da su apelantice tužbenim zahtjevom zatražile poništenje ugovora, te da je s obzirom na takav sadržaj tužbeni zahtjev morao biti sagledan u smislu odredbi iz čl. od 111. do 117. ZOO kojima je regulirana rušljivost, a ne ništavost ugovora. U tom pravcu, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo relevantne zakonske odredbe iz kojih je proizašao zaključak o pravilnosti i zakonitosti drugostepene presude, uz navođenje materijalnih odredbi zbog kojih revizioni navodi apelantica nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantica.

26. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantice u apelaciji nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica pokreću ustavna pitanja na koja su se u apelaciji pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka

28. U konkretnom slučaju, apelantice ukazuju i na dužinu trajanja parničnog postupka povodom tužbe kojom su zatražile poništenje kupoprodajnog ugovora.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

31. U konkretnom slučaju predmet apelacionog razmatranja je dužina parničnog postupka koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 044196 16 Rev od 7. aprila 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su posredstvom svog punomoćnika primile 28. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

32. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija kojom je ukazano na dužinu trajanja postupka ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacija nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati dio navoda apelacije kojima apelantice ukazuju na dužinu trajanja postupka zbog koje je došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na suđenje u razumnom roku

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 26. decembra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe do 7. aprila 2016. godine kada je Vrhovni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji su apelantice koristile, donio presudu kojom je meritorno okončan predmetni parnični postupak. Iz navedenog proizlazi da je predmet ocjene Ustavnog suda period od devet godina i tri mjeseca. Analiza razumnosti trajanja postupka

37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su apelantice zahtijevale poništenje kupoprodajnog ugovora, te s obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud ne smatra da se radilo o naročito složenom postupku.

39. Ocjenjujući ponašanje apelantica, Ustavni sud konstatira da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da su apelantice svojim postupcima utjecale na dužinu trajanja predmetnog postupka.

40. S druge strane, kako proizlazi iz odgovora Općinskog suda, dužini postupka pred tim sudom u trajanju od tri godine i šest mjeseci je u značajnoj mjeri doprinijela činjenica što su prvotuženom sva sudska pismena, zbog njegove nedostupnosti da učestvuje u postupku, dostavljana putem oglasne table suda i objavljivanjem u sredstvima javnog informiranja. Kantonalni sud je dužinu postupka u trajanju nešto dužem od pet godina opravdao brojnošću predmeta koji su na rješavanju pred tim sudom, dok je Vrhovni sud odlučivanje o reviziji okončao u roku od dva mjeseca.

41. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud cijeni da odgovornost za prekomjernu dužinu trajanja postupka zapravo leži na redovnim sudovima, posebno Kantonalnom sudu koji je o žalbi odlučio tek nakon što je proteklo više od pet godina. Shodno svemu navedenom, imajući u vidu cjelokupnu dužinu predmetnog postupka i sve relevantne okolnosti koje su pratile predmetni postupak, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelantica na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. Apelantice su zatražile da im se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao nešto duže od devet godina (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 933/15 od 15. septembra 2016. godine, tačka 31. i AP 1346/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 34, dostupne na www.ustavnisud.ba), za koji će period Ustavni sud apelanticama dodijeliti naknadu na ime nematerijalne štete. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, te okolnošću da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da apelanticama na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od po 675,00 KM.

45. Navedeni iznos apelanticama je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

46. Apelantice smatraju da im je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno i pravo na imovinu. Imajući u vidu prethodno razmatranje vezano za kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do kršenja prava apelantica na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak trajao devet godina i tri mjeseca, pri čemu iz relevantnih dokumenata ne proizlazi da su apelantice na bilo koji način tome doprinijele, već da odgovornost za prekomjernu dužinu leži na redovnim sudovima, u najvećoj mjeri na Kantonalnom sudu.

48. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2687/16 (L. i D. D.) | Sudska praksa | Aktio