Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4478/16 (H. Č.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 38
- Zakon o privatizaciji preduzeća · čl. 158
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Uredba o dopuni uredbe o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Uredba o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4478/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4478/16, rješavajući apelaciju Huseina Čelebića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Huseina Čelebića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044629 16 Rev od 15. septembra 2016.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044629 14 Gž 2 od 15. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044629 06 P 2 od 12. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Husein Čelebić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 29. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 044629 16 Rev od 15. septembra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044629 14 Gž 2 od 15. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 044629 06 P 2 od 12. maja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i od Kantonalnog pravobranilaštva Sarajevo, kao zakonskog zastupnika Kantona Sarajevo – Ministarstva privrede (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 27. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotužena i drugotuženi su u periodu od 7. marta do 17. aprila 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 044629 06 P 2 od 12. maja 2014. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je apleant tražio da se prvotužena i drugotuženi obavežu da mu solidarno naknade štetu u iznosu od 394.314,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi istaknuo da je u postupku privatizacije preduzeća „Bitas” d.j.l. Sarajevo (u daljnjem tekstu: „Bitas”) izvršio upis dionica putem certifikata tj. kupio 3.943 dionice nominalne vrijednosti 100,00 KM. Nadalje, apelant je naveo da je 15 mjeseci nakon kupovine dionica po javnom pozivu, prvotužena donijela rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije, da se zbog kašnjenja o izdavanju navedenog rješenja nije mogla organizirati skupština dioničara, što je onemogućilo apelanta i ostale kupce da preuzmu upravljanje preduzećem. Pored toga, apelant je u tužbi naveo da je drugotuženi dozvolio da privatizirano društvo potpuno propadne nepoduzimajući ništa u pogledu blagovremenog donošenja rješenja o odborenju upisa. Također, apelant je naveo da je privatizacija većinskog dijela državnog kapitala izvršena u decembru 2001. godine, a prvotužena je rješenje donijela tek 25. februara 2003. godine, kada je privatizirano društvo već steklo uslove za pokretanje stečajnog postupka, u kojem je imovina prodana ispod svake cijene, a prvotužena i drugotuženi nisu preduzeli ništa na zaštiti imovine, poništenju ugovora o rasprodaji i opterećenju imovine.
7. Prvotužena je u odgovoru na tužbu, između ostalog, navela da je u cijelosti postupila po propisima iz oblasti privatizacije, da apelant tužbeni zahtjev temelji na odredbi člana 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj krivnja postoji kada je štetnik uzrokovao štetu namjerno i nepažnjom, a u konkretnom slučaju apelant ničim nije dokazao da je šteta nastupila krivicom prvotužene. Naime, prvotužena je istaknula da je rješenje donijela po sticanju zakonskih uslova, budući da je Uredbom o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Uredba), kao podzakonskog akta, propisano da preduzeća postupak dokazivanja vlasništva moraju završiti do okončanja privatizacije, odnosno do izdavanja rješenja o izvršenoj privatizaciji iz člana 38. Zakona o privatizaciji preduzeća. Pored toga, prvotužena je istaknula da je svojim aktom obavijestila preduzeće „Bitas” o obavezi rješavanja imovinskopravnih odnosa, tj. obaviještavala je Upravni odbor i menadžment preduzeća da otklone smetnje, kako bi se donijelo predmetno rješenje, a što je bio osnovni razlog što rješenje nije doneseno u kratkom roku. Drugotuženi je u odgovoru na tužbu naveo da iz Početnog bilansa i Programa privatizacije preduzeća „Bitas” proizlazi da je imovina tog preduzeća u određenim segmentima bila sporna, iz čega proizlazi da kupci pa i apelant nisu dovedeni u zabludu prilikom privatizacije. Naime Javnim pozivom za upis dionica dato je više informacija o svakom preduzeću iz Javnog poziva, a što se može dobiti i uvidom u Katalog preduzeća.
8. Općinski sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je prvotužena objavila drugi javni poziv za upis dionica (u Dnevnom listu „Avaz“ od 19. novembra 2001. godine), da je apelant kupio 3.943 dionice preduzeća „Bitas” nominalne vrijednosti 100,00 KM u formi certifikata, da se apelant pismeno obraćao prvotuženoj zahtjevajući urgentno ispostavljanje rješenja o odobrenoj privatizaciji. Općinski sud je utvrdio da je prvotužena obavijestila apelanta i ostale kupce da preduzeća koja nemaju riješene imovinskopravne odnose ne mogu dobiti rješenje o upisu u sudski registar i izvršenoj privatizaciji u skladu sa Uredbom, prema kojoj je određeno da se postupak dokazivanja vlasništva mora završiti do okončanja privatizacije, odnosno do izdavanja rješenja o izvršenoj privatizaciji u skladu sa članom 38. Zakona o privatizaciji preduzeća. Općinski sud je na osnovu obavijesti registra vrijednosnih papira od 3. novembra 2006. godine utvrdio da apelant nije registrovan kao vlasnik vrijednosnih papira. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je prvotužena 25. februara 2003. godine donijela rješenje kojim je odobrila upis izvršene privatizacije u sudski registar državnog kapitala – preduzeća „Bitas”, da je nakon toga nad preduzećem „Bitas” otvoren stečajni postupak u kojem su sredstva iskazana u početnom bilansu za privatizaciju u vrijednosti od 3.046.015,00 KM prodata za 1.236.285,00 KM. Pored toga, Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i dopune tog nalaza, utvrdio da bi kapital utvrđen na iznos od 3.405.810,00 KM bio manji da su proknjižene obaveze „Bitas”a“ po sudskoj presudi Međunarodne arbitraže i presudi Kantonalnog suda prema kojima duguje DEUTSCHE ASPHALTU – Austrija iznos od 286.351,00 KM, dok mu je po rješenju Porezne uprave Kantona Sarajevo od 6. maja 2002. godine utvrđena obaveza uplate javnih prihoda u iznosu od 793.946,39 KM.
9. Općinski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio da radnjama prvotužene i drugotuženog apelantu nije nanesna šteta. Naime, iz provedenih materijalnih dokaza kao i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da podaci iz programa privatizacije i početnog bilansa preduzeća „Bitas” nisu bili prikriveni niti je nezakonitim ponašanjem prvotužene i drugotuženog došlo do propadanja preduzeća i otvaranja stečajnog postupka. Općinski sud je ocijenio da apelant nije dokazao odgovornost prvotužene i drugotuženog za naknadu štete koja bi se ogledala u njihovom protivpravnom postupanju, kao ni uzročno-posljedičnu vezu između njihovih radnji i nastanka eventualne štete. Prilikom odlučivanja u konkretnoj pravnoj stvari, Općinski sud je naveo da je imao u vidu da je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva naknada štete prema članu 271. Zakona o privrednim društvima, kojim je propisano da ako predsjednik i član nadzornog odbora postupe protivno odredbama člana 270. tog Zakona, privredno društvo ima pravo na naknadu štete koju je usljed toga pretrpilo. Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da Nadzorni odbor nije ni formiran, što je propust apelanta, tako da je drugotuženi postupio u skladu sa odredbom člana
383. Zakona o privrednim društvima, u pogledu obaveza usklađivanja statusa najkasnije 60 dana od dana donošenja rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije u registar iz člana 38. Zakona o privatizaciji preduzeća. Općinski sud je istaknuo da je osnovni postulat postojanja štete - krivnja lica koje je eventualno nanijelo štetu namjerno ili nepažnjom, ali da iz provedenih dokaza ne proizlazi da postoji krivnja prvotužene i drugotuženog za nastanak štete apelantu. S tim u vezi, Općinski sud je imao u vidu da je prvotužena organ koji provodi odnosno odobrava privatizaciju, a u pripremi za privatizaciju preduzeća u skladu sa odredbom člana 4. Zakona o privatizaciji preduzeća, preduzeća pripremaju program privatizacije i početni bilans za privatizaciju koji podnose na odobrenje nadležnoj Agenciji za privatizaciju. Općinski sud je ukazao na odredbu člana
7. Zakona o privatizaciji preduzeća kojom je propisano da je preduzeće dužno izraditi program i početni bilans i dostaviti ga nadležnoj agenciji u roku od šest mjeseci od dana donošenja metodologije za pripremu programa i izradu početnog bilansa, dok je odredbom člana 9. tog zakona propisano da je nadležna Agencija za privatizaciju dužna donijeti rješenje o podnesenom programu privatizacije i početnom bilansu preduzeća za privatizaciju u roku od tri mjeseca po isteku roka za podnošenje programa privatizacije i početnog bilansa. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da preduzeće (u presudi je očiglednom greškom navedeno „apelant“) u konkretnom slučaju nije ispunilo pripreme za privatizaciju u skladu sa Zakonom o privatizaciji preduzeća, zbog čega prvotužena nije mogla izdati rješenje o upisu dionica i privatizacije u zakonskom roku. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da apelantu nije nanesena šteta predviđena odredbama člana 154. ZOO, niti je između apelanta i prvotužene i drugotuženog postojao bilo kakav obligaciono-pravni odnos.
10. Pored toga, Općinski sud je istaknuo da nisu osnovani ni apelantovi tužbeni navodi kojima ukazuje na nezakonito postupanje i prikrivanje od strane prvotužene s obzirom da mu je prije prodaje prezentiran katalog prodaje, koji obuhvata podatke o preduzeću, koji se prezentira zainteresiranim u prvom javnom pozivu tako da je dostupan potencijalnim upisnicima dionica. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da je apelantu prije upisa dionica prezentiran katalog, tako da je imao sve informacije o stvarnom stanju preduzeća koje se privatizuje. Konačno, u pogledu visine postavljenog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je ocijenio da apelant ne može potraživati isplatu uloženog iznosa u novcu s obzirom da je kupljeni kapital uplatio putem certifikata, u skladu sa članom 20. Zakona o privatizaciji preduzeća, zbog čega mu se, eventualno, može izvršiti povrat upisanih certifikata, u nekom drugom postupku, ali mu se ne može isplatiti utuženi iznos u novcu.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 044629 14 Gž 2 od 15. juna 2015. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da žalba nije osnovana. S tim u vezi, Kantonalni sud je istaknuo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant u skladu sa pravilom o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bio dužan da dokaže ne samo štetu koja je nastupila za njega, već i uzročno posljedičnu vezu između radnji prvotužene i drugotuženog i nastale štete, ali je propustio da za ove bitne okolnosti ponudi pouzdane i jasne dokaze. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant ne može potraživati isplatu uloženog iznosa u novcu s obzirom da je kupljeni kapital uplatio putem certifikata, u skladu sa članom 20. Zakona o privatizaciji preduzeća, pa je po ocjeni Kantonalnog suda apelant mogao zahtijevati povrat certifikata ili isplatu tržišne vrijednosti certifikata na dan uplate, ali u tom pravcu nije ponudio relevantne dokaze.
13. Nezadovoljan navedenom presudom, apelant je izjavio reviziju koja je odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 044629 16 Rev od 15. septembra 2016. godine.
14. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo činjenična utvrđenja i pravne zaključke nižestepenih sudova, istaknuvši da apelant neosnovano prigovara povredama odredaba parničnog postupka iz člana 8. ZPP kroz navode da su sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, zbog čega su izveli pogrešan zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud je istaknuo da je drugostepeni sud, rješavajući o njegovoj žalbi, u smislu člana 231. ZPP-a, ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja, pa i istaknuti prigovor koji se odnosi na ocjenu dokaza i o tome se izjasnio u obrazloženju svoje presude.
15. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, polazeći od činjeničnog utvrđenja da u vrijeme provođenja postupka drugog dijela privatizacije preduzeća „Bitas” po objavljenom drugom javnom pozivu za upis dionica (19. novembra 2001. godine) nisu bili riješeni imovinskopravni odnosi, Vrhovni sud je ocijenio da nisu bili stečeni uslovi iz člana 38. Zakona o privatizaciji preduzeća za donošenje rješenja o odobrenju privatizacije putem javne ponude dionica. Vrhovni sud je ukazao da je, prema Uredbi, uslov za donošenje rješenja o privatizaciji - da postupak dokazivanja vlasništva mora biti završen do okončanja privatizacije, tj. moraju biti rješeni imovinskopravni odnosi da bi Agencija u skladu sa navedenom odredbom člana 38. Zakona o privatizaciji preduzeća mogla donijeti rješenje o izvršenoj privatizaciji preduzeća. Kako iz stanja spisa, odnosno provedenih dokaza finansijskog vještačenja, a i iz finansijskog izvještaja i nezavisnog revizijskog mišljenja, koji su sudovi cijenili, a i sudski vještak prilikom izrade nalaza, „Bitas” nije imao rješene imovinske odnose, jer je imao obaveze prema stranim firmama, kao i Poreskoj upravi Kantonalnog ureda Sarajevo, Vrhovni sud je ocijenio da nije ni bilo uslova za donošenje navedenog rješenja.
16. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 154. ZOO kojom je propisano da prouzrokovanje štete ima za posljedicu odgovornost za tu štetu pod uslovima i na način propisan zakonom, da je za postojanje štete potrebno dokazati kako postojanje štete, štetnika i postojanje štetne radnje, tako i uzročne veze, što predstavlja opće uslove za postojanje takvog odnosa. S tim u vezi, Vrhovni sud je istaknuo da apelant nije dokazo postojanje uzročne veze između radnji prvotužene i drugotuženog tj. donošenja rješenja prvotužene od 25. februara 2003. godine kojim je odobrena privatizacija preostalog 67% kapitala preduzeća „Bitas” i štete koju je pretrpio kupovinom dionica, a niti da je drugotuženi na bilo koji način doprinio apelantovoj šteti. Kako je, shodno odredbi člana 126. ZPP, teret dokazivanja bio na apelantu kao tužitelju, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja odbijen njegov tužbeni zahtjev. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Apelant navodi da je, iz izvedenih dokaza koji su Općinskom sudu prezentirani u parničnom postupku, a u koje su imali uvida i Kantonalni sud i Vrhovni sud, evidentno da su prvotužena i drugotuženi smišljenim postupanjem prikrili činjenice od kupaca dionica u postupku privatizacije, pa i apelantu, a koje ukazuju na to da je preduzeće „Bitas” bilo u ozbiljnim finansijskim problemima, te su im nanijeli znatnu imovinsku štetu. S tim u vezi, apelant je ukazao na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, koji su sudovi ocijenili kao istinit i relevantan, ali da je izostala logična posljedica – utvrđivanje odgovornosti prvotužene i drugotuženog zbog prevare apelanta i njihovo obvezivanje na naknadu prouzrokovane materijalne štete u iznosu kako je to i precizirao sudski vještak. Apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na jednakost pred zakonom, jer je više nego očigledno da je sudska vlast u konkretnom slučaju postupala na način da zaštiti prvotuženu i drugotuženog, budući da redovni sudovi nisu uvažili mišljenje sudskog vještaka, koji je nedvosmisleno potvrdio sve činjenice koje su dokazivane tužbom. Konačno, apelant smatra da je diskriminiran u sudskom postupku zbog toga što je kao fizičko lice, vodio sudski spor protiv organa lokalne samouprave.
II.Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi kojom nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, niti je primjena prava u revizijskoj odluci bila proizvoljna.
19. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, te da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji.
20. Općinski sud je naveo da je cjelokupan postupak vodio u skladu sa odredbama ZPP, uz poseban osvrt na članove Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine, da ne bi eventualno došlo do kršenja prava parničnih stranaka. S tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da apelantu nije povrijeđeno niti jedno pravo zagarantirano Evropskom konvencijom i Protokolima, što je vidljivo iz kompletnog spisa i hronološkog toka postupka.
21. Prvotužena je navela da apelant u apelaciji uglavnom iznosi prigovore na zaključke sudova u pogledu procjene dokaza (nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke) i utvrđeno činjenično stanje, a pomenuto nije u nadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Osim toga, prvotužena je istaknula da apelant nije dokazao da su mu u postupku povrijeđena prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te je predložila da Ustavni sud odbaci, odnosno odbije apelaciju.
22. Drugotuženi je naveo da su nižestepeni sudovi, u osporenim odlukama, pravilno utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo. Osim toga, drugotuženi je naveo da ostaje kod svih istaknutih navoda tokom postupka za koje smatra da nema potrebe da se ponavljaju, te je predložio Ustavnom sudu da apelaciju u cijelosti odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
24. Zakon o privatizaciji preduzeća („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 27/01, 27/02, 61/01, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
Sredstva plaćanja u postupku privatizacije su:
-vrijedonosni papiri, -novac.
Član 38.
Na osnovu izvještaja o provedenom postupku privatizacije agencija donosi rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar.
25. Uredba o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju („Službene novine FBiH“ br. 10/98, 26/98, 49/99 i 40/00) Član 1.
Ovom uredbom uređuje se postupak pripreme, sadržaj programa privatizacije preduzeća (u daljem tekstu: program), postupak izrade početnog bilansa i postupak odobravanja programa i početnog bilansa u skladu sa Zakonom o privatizaciji preduzeća (u daljem tekstu: Zakon).
Član 8. stav 1. tač. 4. i 6.
Program obavezno sadrži:
4) dokumentaciju o vlasništvu na nekretninama;
6) osnovne podatke o finansijskom poslovanju;
Član 14. stav 1. tač. 1. i 2.
Program sadrži slijedeće informacije o financijskom poslovanju:
1) ukupan prihod, ukupan rashod, dobit ili gubitak u posljednje dvije godine;
2) obaveze po kreditima, sa iznosima i rokom otplate uključujući neplaćene otplate i kamate, Član 18. st. 6, 7, 13. i 14.
Uz program, preduzeće obavezno sačinjava i agenciji dostavlja dokumentacionu osnovu, koju čine:
6) spisak dioničara, odnosno vlasnika udjela, sa pojedinačnim učešćem u kapitalu preduzeća;
7) izvodi iz zemljišnih knjiga za nepokretnosti u svojini preduzeća;
13) bilans stanja i bilans uspjeha za posljednje dvije godine;
14) ugovori o kreditima sa anuitetskim planom otplate i garancije banaka.
Član 20.
Ukoliko program ne sadrži sve elemente iz čl. 9. do 17. ove uredbe, ili isprave iz člana 18. ove uredbe, agencija će rješenjem naložiti preduzeću ispravku ili dopunu programa. Preduzeće je dužno dostaviti agenciji program dopunjem u skladu sa rješenjem iz stava 1. ovog člana, u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
Ukoliko preduzeće ne dostavi agenciji program dopunjen u skladu sa stavom 2. ovog člana, agencija će donijeti rješenje o odbijanju programa i o tome izvijestiti nadležno ministarstvo.
Agencija neće donijeti rješenje o odbijanju programa, ako preduzeće nije u mogućnosti dostaviti dokumentacionu osnovu iz člana 18. tačka 7) ove uredbe, s tim da se postupak dokazivanja vlasništva mora završiti do okončanja privatizacije preduzeća, odnosno do izdavanja rješenja o izvršenoj privatizaciji iz člana 38. Zakona, kod preduzeća koja se prodaju pitem Javne ponude dionica.
26. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 044629 16 Rev od 15. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu koji glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete apelantu. Prema praksi Ustavnog suda „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to nesporno je da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
37. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi na sve tri instance odbili apelantov tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 126. ZPP u vezi sa članom 154. ZOO kojom je reguliran institut naknade štete jer apelant nije dokazao postojanje uzročne veze između radnji prvotužene i drugotuženog, odnosno donošenja rješenja prvotužene od 25. februara 2003. godine kojim je odobrena privatizacija preostalog dijela od 67% kapitala preduzeća „Bitas” i štete koju je pretrpio kupovinom dionica, a niti da je drugotuženi na bilo koji način doprinio šteti apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da u smislu Uredbe u konkretnom slučaju nisu bili stečeni uslovi iz člana 38. Zakona o privatizaciji preduzeća za donošenje rješenja o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, budući da iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova zasnovanog na nalazu i mišljenju finansijskog vještaka i nezavisnog revizijskog mišljenja proizlazi da preduzeće „Bitas” nije imalo riješene imovinskopravne odnose. Prema tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu sudova na sve tri instance da ne postoji odgovornost prvotužene i drugotuženog za štetu, jer se u datim okolnostima nedonošenje rješenja kojim se odobrava upis izvršene privatizacije i primopredaja društva na upravljanje dioničarima ne može pripisati krivici prvotužene i drugotuženog, te da je stoga neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu prvotužena i drugotuženi naknade štetu.
38. Konačno, s obzirom na to da je Ustavni sud, u vezi sa razmatranjem apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, zaključio da, nasuprot apelantovom mišljenju, ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i utvrđivanju činjeničnog stanja, pokazuje se kao bespredmetno razmatranje identičnih apelacionih navoda u vezi sa navodnim kršenjem prava „na jednakost pred zakonom, u smislu odredbe člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine“.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
40. U pogledu navoda apelacije o pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da, izuzev paušalnih navoda o povredi tog prava, apelant nije niti jednom riječju obrazložio u čemu nalazi povredu tog prava. Naime, apelant nije ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku, već ih je doveo u vezu sa pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud iz tih razloga smatra neosnovanim i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Zabrana diskriminacije
41. U pogledu apelantovih navoda da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud, također, primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da se iz apelacije može zaključiti da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, s obzirom da apelant nije ponudio odgovarajuće argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje također neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih odredaba Zakona o privatizaciji preduzeća i ZOO-a, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
43. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelant ove navode veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđen taj član.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević