Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-860/18 (S. Z., E. D. i M. D.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Ugovor o poklonu
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-860/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-860/18, rješavajući apelacije Samira Zahirovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Samir Zahirović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 013784 16 Rev 2 od 9. novembra 2017. godine;

Emir Denjagić i Mustafa Denjagić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 087486 18 Gž od 11. jula 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-860/18

1. Samir Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Emira Imširević advokat iz Bihaća, podnio je 9. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 013784 16 Rev 2 od 9. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je ništav ugovor o prodaji koji su zaključili E.D., bez ovlaštenja prodavca, i apelant, a kojim se sa oca tužitelja kao prodavca, na apelanta kao kupca prenosi pravo vlasništva na stanu u Bihaću, kao i da je na osnovu tog ugovora u Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda u Bihaću proveden neispravan upis prava vlasništva u korist apelanta, te da je dosljedno tome apelant dužan trpjeti brisanje ovog neispravnog upisa i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, najprije, naveo da je pravilno drugostepeni sud u razlozima svoje presude ocijenio ništavost spornog ugovora u ovom sporu, na osnovu savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, pa stoga nije prihvatljiv revizijski prigovor apelanta da je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka. Naime, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, a slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda apelant ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu tih dokaza u podnesenoj reviziji analizirajući i ocjenjujući izvedene dokaze. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz činjenica utvrđenih pred nižestepenim sudovima proizlazi da su tužitelji djeca umrlog M.B., koji je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u Bihaću. Zatim, da je M.B. 16. aprila 2004. godine "pismenom punomoći Ov. br.1160/04 kod Općinskog suda u Bihaću, odnosno pismenom punomoći od istog datuma Ov. br. 1161/04", čija je kopija ovjerena pred notarom M.D., ovlastio punomoćnika E.D. da u njegovo ime i za njegov račun može predmetni stan otkupiti, a potom ga prodati trećim licima. Takođe, da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je M.B. 2006. godine umro, a da je nakon njegove smrti, tj. u oktobru 2007. godine E.D. u svojstvu punomoćnika M.B. u njegovo ime zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa apelantom koji predmetni stan pretvara u poslovni prostor. Pored toga, proizilazi da, obzirom da predmetni stan u vrijeme zaključenja ugovora nije bio otkupljen, E.D. je sa Vladom Federacije kao prodavcem zaključio ugovor o otkupu stana na ime M.B. i podnio zahtjev nadležnom sudu za upis sticanja prava vlasništva u ime M.B., te je na zahtjev notara M.D. 2008. godine podnesen zahtjev za uknjižbu ugovora o kupoprodaji u korist apelanta. Prema stavu suda notar M.D. na osnovu navedene punomoći koja nije bila notarski ovjerena, nije mogla zaključiti sporni ugovor o prodaji stana, zbog čega je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključenim sa apelantom. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 90. istog zakona, članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti, članom 80. Zakona o notarima i odredbom člana 60. st. 3. i 4. Zakona o zemljišnim knjigama, te je zaključio da su tužitelji punomoćniku E.D. trebali dati saglasnost za zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana, što je ovaj propustio da zatraži. Vrhovni sud je istakao da se ugovorom o punomoćstvu ne zasniva stalan građansko pravni odnos između vlastodavca i punomoćnika, jer je ovaj odnos vremenski ograničen, te da, iako se u ugovoru o punomoćstvu ne ističe posebno, vrijeme trajanja ugovora se pretpostavlja, a smrću vlastodavca (ili smrću punomoćnika) ugovor o punomoćstvu u pravilu prestaje. Prema stavu Vrhovnog suda, u konkrentom slučaju proizilazi da je smrću vlastodavca M.B. ugovor o punomoćstvu sa punomoćnikom E.D. prestao, pa ugovor o prodaji, koji su zaključili E.D. i apelant, a koji je za predmet imao prijenos prava vlasništva na spornom stanu, zaključen je bez propisno ovjerenog ovlaštenja prodavca u smislu odredbe člana 73. tačka 4. Zakona o notarima (kojim je propisano da se „pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose na - pravne poslove čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama“), u vezi sa članom člana 90. Zakona o obligacionim odnosima (kojim je propisano da „forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoćje za zaključenje tog ugovora, odnosno za preduzimanje tog posla“), te je takav ugovor ništav shodno odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, kako to pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi.

AP-4899/18

4. Emir Denjagić i Mustafa Denjagić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Amer Ramić advokat iz Brčkog, podnijeli su 27. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 087486 18 Gž od 11. jula 2018. godine.

5. U konkrentom slučaju osporenom odlukom odbijena je žalba apelanata i potvrđena je Presuda Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 O P 087486 15 P od 15. oktobra 2017. godine u dijelu kojim su utvrđeni ništavim Ugovor o poklonu, zaključen između apelanta Emira Denjagića i njegovog sina D.D., te Ugovor o kupoprodaji zaključen između apelanata i ukidaju se sve pravne posljedice zaključenja navedenih ugovora u dijelovima koji su bliže navedeni u izreci prvostepene presude.

6. Apelacioni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da prvostepeni sud nakon ocjene izvedenih dokaza utvrdio da su tužiteljica N.D. i apelant Emir Denjagić zasnovali vanbračnu zajednicu 1983. godine, a da su 1984. godine zaključili brak, koji je trajao do 2002. godine, kada je razveden, te da su nakon toga bili su u vanbračnoj zajednici do 2007. godine, kada je tužiteljica napustila zajedničko domaćinstvo. Također je naveo da je tužiteljica podnijela tužbu protiv apelanta Emira Denjagića radi utvrđivanja njenog udjela u bračnoj tekovini, koji postupak je prekinut rješenjem iz 2015. godine dok se pravosnažno ne okonča parnični postupak u ovom sporu. Apelacioni sud je, u vezi žalbenog navoda apelanta Emira Denjagića da utvrđivanje ništavosti predmetnih ugovora ne predstavlja prethodno pitanje za navedenu parnicu radi utvrđenja bračne tekovine, koji prigovor je istakao i u prvostepenom postupku, istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao razloge zašto taj prigovor nije osnovan (a koji se svode na to da je prvostepeni sud već odlučio o prekidu postupka pravosnažnim rješenjem, nalazeći da je tužba u ovom postupku prethodno pitanje za odluku u predmetu koji se vodi po tužbi tužiteljice radi utvrđivanja udjela u bračnoj tekovini). U vezi sa navedenim, Apelacioni sud je zaključio da je neosnovan prigovor apelanta Emira Denjagića koji se odnosi na zajedničko vlasništvo, jer zajedničko vlasništvo nije isto što i suvlasništvo, a bračni partneri su suvlasnici na imovini stečenoj u toku bračne zajednice, a ne zajedničari, te stoga bračni partner koji je u zemljišne knjige upisan kao vlasnik na imovini stečenoj u bračnoj zajednici, ne može raspolagati suvlasničkim dijelom drugog bračnog partnera bez njegove saglasnosti, niti treće lice (u konkretnom slučaju apelant Mustafa Denjagić) može steći pravo vlasništva na toj nekretnini bez saglasnosti tužiteljice. Prema zaključku Apelacionog suda, čak i da je razlog za zaključenje ugovora o kupoprodaji bio novčana pozajmica, a kako apelanti navode, ni to ne može biti razlog za zaključenje ugovora o kupoprodaji bez saglasnosti tužiteljice. Osim toga, eventualna ulaganja izvršena od strane apelanta Emira Denjagića nakon prestanka bračne zajednice u zajedničke nekretnine mogu samo biti predmet drugog postupka po obligaciono-pravnom zahtjevu postavljenom prema bivšem bračnom partneru (tužiteljici). S obzirom na navedeno, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je pobijanom presudom usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u cjelosti, pozivom na odredbe Porodičnog zakona SR BiH koji je bio na snazi u vrijeme sticanja predmetnih nekretnina, te odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer je apelant Emir Denjagić raspolagao predmetnim nekretninama (tj. zaključio je ugovor o poklonu i ugovor o kupoprodaji nekretnina), bez saglasnosti tužiteljice, iako su nekretnine stečene u toku bračne zajednice i njihovim zajedničkim radom.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 860/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnim predmetnima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, dok apelant u predmetu AP 860/18 navodi i to da su sudovi proizvoljno ocijenili dokaze u njegovom predmetu, navodeći da su sudovi samo citirali dokaze, a da je izostala njihova savjesna i brižljiva ocjena

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, u odnosu na navode apelanta u predmetu AP 860/18 o pogrešnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena dokaza ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode u pogledu ocjene dokaza koje je radnije isticao u reviziji, a koje je Vrhovni sud obrazložio u svojoj odluci, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkrentom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-860/18 (S. Z., E. D. i M. D.) | Sudska praksa | Aktio