Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4936/18 (A. P.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4936/18

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4936/18, rješavajući apelaciju Aleksandra Popovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Popovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 017324 18 Kž 9 od 31. jula 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 017324 18 Kv 12-p od 23.

jula 2018. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Popovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 017324 18 Kž 9 od 31. jula 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 017324 18 Kv 12- p od 23. jula 2018. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Aleksandar Popović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aleksandra Metlić, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 017324 18 Kž 9 od 31. jula 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 017324 18 Kv 12-p od 23. jula 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te Republičkog javnog tužilaštva, Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo), zatraženo je 5. septembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Republičko tužilaštvo dostavili su odgovore 13. septembra 2018. godine. Okružni sud, kom je apelacija dostavljena na odgovor 6. septembra 2018. godine, u ostavljenom roku od pet dana nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Okružni sud je Rješenjem broj 11 0 K 017324 18 Kv 12-p od 23. jula 2018. godine apelantu te optuženim V. M., G. P. i O. B. produžio pritvor nakon izricanja presude, tako da po ovom rješenju može trajati najduže devet mjeseci, počev od 26. marta 2018. godine kada je izrečena prvostepena presuda. Apelantu i ostalim optuženim pritvor je produžen iz razloga propisanih članom 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS).

6. Iz obrazloženja rješenja, između ostalog, proizlazi da je Ustavni sud u predmetu broj AP 3076/18, rješavajući apelaciju optuženih V. M., G. P. i O. B. donio odluku 5. jula 2018. godine kojom je usvojio apelaciju navedenih optuženih, te je ukinuo rješenje Vrhovnog suda od 3. aprila 2018. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu s nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda.

7. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Vrhovni sud rješenjem od 20. jula 2018. godine uvažio žalbe optuženih V. M., G. P. i O. B., a u odnosu na apelanta povodom te žalbe po službenoj dužnosti ukinuo rješenje Okružnog suda od 26. marta 2018. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje ovom sudu.

8. Okružni sud je u ponovnom postupku zaključio da u odnosu na apelanta i ostale optužene postoji razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS zbog čega im je pritvor produžen, te da pritvor može trajati devet mjeseci, počev od 26. marta 2018. godine kada je izrečena prvostepena presuda kojom su apelant i ostali optuženi proglašeni krivim zbog počinjenja preciziranih krivičnih djela.

9. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je u predmetnom krivičnom postupku nesporno utvrđeno da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od pet do petnaest godina, pa je ispunjen objektivni uslov za produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu jer se za ovo krivično djelo može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, te da se, s obzirom na okolnosti koje su pratile način izvršenja predmetnog krivičnog djela, radi o posebno teškom krivičnom djelu. Naime, apelant i ostali optuženi su krivično djelo razbojništvo počinili uz upotrebu vatrenog oružja, i to automatskih pušaka, a u izvršenje krivičnog djela su ponijeli i ručni raketni bacač M-80, te su, osim što su upotrijebili silu i prijetnje prema pripadnicima agencije Sector Security koji su obezbjeđivali transport novca UniCredit banke, pucali iz automatskih pušaka u pravcu specijalnog blindiranog vozila za transport novca, u kojem se nalazio novac, pri čemu je radnik agencije zadobio lakše tjelesne povrede. Izvršenjem predmetnog krivičnog djela apelant i ostali optuženi su prisvojili novac u raznim valutama u protivvrijednosti od 616.548,25 KM. Nakon otuđenja predmetnog novca i udaljavanja s lica mjesta, vozilo kojim su se dovezli radi izvršenja krivičnog djela sklonili su na nepristupačan teren, sakrili i zamaskirali, a sve s ciljem prikrivanja tragova i da ne budu otkriveni kao počinioci krivičnog djela. Iz istih razloga su zakopali u zemlju i automatske puške koje su koristili prilikom izvršenja krivičnog djela, a takođe sakrili i otuđeni novac, te su se skrivali na planini Kozara sve do 24. septembra 2015. godine kada su se vratili u Banjaluku.

10. Dalje je istaknuto da posebnu težinu ovog krivičnog djela čini i to da su apelant i optuženi V. M. i G. P. bili pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske – Specijalne jedinice policije (u daljnjem tekstu: MUPRS), što je bilo poznato i optuženom O. B., te da su se nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela mirno vratili na posao i ponašali se kao da se nije ništa desilo, vrativši se svakodnevnom životu uspješno prikrivajući da su počinioci predmetnog krivičnog djela dok nisu otkriveni i lišeni slobode 15. i 16. januara 2016. godine.

11. Okružni sud je ocijenio da sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora apelantima, imajući u vidu da je razbojništvo izvršeno uz upotrebu vatrenog oružja usred dana, na auto-putu na kojem se kreću i druga vozila, da je novac otuđen napadom na blindirano vozilo kojim je transportovan novac iz banke i čiji transport je uz pratnju još dva vozila, a u kojem je bilo ukupno sedam lica koja su angažovana radi bezbjednosti transporta novca i koja su bila naoružana pištoljima. Sve navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, ukazuje da bi navedene okolnosti dovele do toga da bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, zbog čega je optuženima pritvor produžen i nakon izricanja presude.

12. Nadalje, kao vanredne okolnosti koje bi dovele do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda u smislu člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, Okružni sud je ocijenio da su mediji

– TV kanali u svojim dnevnim emisijama, dnevnicima, redovno izvještavali javnost da je u toku intenzivna potraga za počiniocima krivičnog djela koje je počinjeno 22. septembra 2015. godine, da je javnost obaviještena kada su počinioci otkriveni i lišeni slobode 15. i 16. januara 2016. godine, da je prilikom plasiranja ovih vijesti emitovan snimak zabilježenog razbojništva, da je snimak emitovan i dok je trajalo suđenje u prvom, kao i u ponovljenom postupku. Slijedom navedenog, prema stavu Okružnog suda, javnost je dobro upoznata s načinom izvršenja krivičnog djela: dobro je poznato da su apelant i optuženi V. M. i G. P., pripadnici MUPRS, te optuženi O. B., naoružani automatskim puškama, a na snimku se vidi i pripremljen ručni bacač, upotrijebili silu i prijetnju, da su pri tom i pucali iz vatrenog oružja po vozilu i u unutrašnjosti vozila, te da je došlo i do ranjavanja jednog lica, da je javnosti poznato da otuđeni novac nikad nije pronađen. Sve navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, upućuje na vanredne okolnosti koje bi dovele do narušavanja javnog reda u smislu izazivanja negodovanja zbog nepovjerenja u rad policije, s obzirom na činjenicu da su apelant i optuženi V. M. i G. P. bili pripadnici MUPRS, od kojih se očekuje otkrivanje počinilaca teških krivičnih djela, a ne da ih oni čine.

13. Najzad, Okružni sud je istakao da je prilikom donošenja ovakve odluke vodio računa o članu 13 stav 3 i članu 196 st. 1 i 4 ZKPRS u pogledu dužnosti svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da trajanje pritvora svedu na najkraće nužno vrijeme i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom, zbog čega je, prema ocjeni suda, optuženima bilo neophodno produžiti pritvor i nakon izricanja presude.

14. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 017324 18 Kž 9 od 31. jula 2018. godine odbio kao neosnovane apelantovu žalbu i žalbe ostalih optuženih izjavljene protiv rješenja Okružnog suda od 23. jula 2018. godine.

15. Vrhovni sud je ocijenio da su u prvostepenom rješenju pravilno dovedeni u međusobnu povezanost okolnosti pod kojima je izvršeno krivično djelo razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS (djelo izvršeno uz upotrebu vatrenog oružja napadom na blindirano vozilo u kojem je transportovan novac, na auto-putu na kojem se kreću i druga vozila), kao i posljedice tog djela (pribavljena imovinska korist od preko 600.000,00 KM, jedno lice je zadobilo tjelesne povrede,) sa činjenicom da su apelant i optuženi V. M. i G. P. pripadnici MUPRS, čiji zadatak je da otkrivaju počinioce teških krivičnih djela, a ne da ih sami čine. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio i da je prvostepeni sud pravilno utvrdio vanredne okolnosti koje bi za slučaj da se apelant i ostali optuženi nađu na slobodi mogle rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i mira (snimak pljačke koji su emitovali TV kanali na osnovu kog je javnost dobro upoznata o načinu na koji je djelo izvršeno, a koji je emitovan dok se tragalo za počiniocima, te u toku suđenja apelantu i ostalim optuženim, iz kog se vidi da su uz upotrebu sile i prijetnje, naoružani te pucajući usred dana opljačkali automobil s novcem, da otuđeni novac nikad nije pronađen).

16. Vrhovni sud je zaključio i da je Okružni sud postupio u skladu s uputstvima iz njegovog rješenja od 20. jula 2018. godine, te u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj AP 3076/18.

17. Najzad, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da razlozi u prvostepenom rješenju nisu konkretizovani ni zasnovani na dokazima (pa ni na indicijama), već da su apstraktni i zasnovani samo na pretpostavkama.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 i člana 6 Evropske konvencije.

19. Apelant je najprije istakao da smatra da su osporenim rješenjima, a nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3076/18 od 5. jula 2018. godine, ugrožena njegova prava. Nadalje, apelant je istakao da je, prema njegovom mišljenju, pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. U vezi s tim je istakao da činjenice i okolnosti na koje su se pozvali redovni sudovi: način i okolnosti pod kojim je izvršeno krivično djelo, njegova pripadnost MUPRS i pozivanje na osuđujuću presudu koja je ukinuta, te konstatacija da je „nesporno utvrđeno da su optuženi počinili krivično djelo razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS“, ne predstavljaju buduće posljedice koje bi nastupile ukoliko mu pritvor ne bude određen, tj. ne predstavljaju razloge koji bi opravdali pritvor iz citirane zakonske odredbe. Prema njegovom mišljenju, ni obrazloženja redovnih sudova u kojima se pozivaju na određene medijske emisije i priloge na TV kanalima, te snimak cijelog događaja na kojem se, navodno, može identifikovati on (apelant) takođe ne govore u prilog zaključku o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, odnosno da bi njegovo puštanje na slobodu dovelo do rasprostranjenih i trajnih prijetnji po bezbjednost građana u pogledu javnog reda, a kako je ukazano i u ranije donesenoj Odluci Ustavnog suda broj AP 1631/18 od 11. maja 2018. godine. Nadalje, apelant je istakao da živi u Kotor Varoši, a ne u Banjaluci, kako je navedeno u osporenim rješenjima. Takođe, ukazuje i da je od spornog događaja proteklo skoro tri godine a da redovni sudovi ovu okolnost nisu ocijenili u trenutku odlučivanja o produženju pritvora. Apelant je istakao da se u pritvoru nalazi od 15. januara 2016. godine, a da je Ustavni sud do sada već dva puta nalazio da je pritvor nezakonit. Prema njegovom mišljenju, s obzirom na vrijeme koje je već proveo u pritvoru, ista svrha bi se mogla postići i određivanjem mjera zabrane kao blažih mjera, a u osporenim rješenjima se uopšte i ne pominje takva mogućnost.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su svi prigovori koji su izneseni u apelaciji isticani i u žalbi na prvostepeno rješenje, o čemu su dati razlozi u osporenom rješenju ovog suda.

21. Republičko tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju iznijelo hronologiju postupka, te iscrpno analiziralo osporena rješenja i zaključilo da su apelantovi navodi neosnovani. V.Relevantni propisi

22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

(...)

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda (...)

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

25. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

26. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

27. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

28. Imajući u vidu odredbe člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke. Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

29. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost garantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 stav 4 Evropske konvencije.

30. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 017324 18 Kž 9 od 31. jula 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavnom sudu nije predočen dokaz kada je osporeno rješenje uručeno apelantu, međutim, imajući u vidu datum podnošenja apelacije, tj. 30. avgust 2018. godine, i datum donošenja rješenja, tj. 31. juli 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

34. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(...)

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

(…)

35. Apelant tvrdi da sudovi nisu ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak o ispunjenosti uslova za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS pa da mu je tako prekršeno pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

36. Ustavni sud primjećuje da je u praksi Evropskog suda jasno navedeno da je značenje pojma „zakonitost“ u stavu 4 člana 5 Evropske konvencije identično onome u stavu 1, te da se zakonitost hapšenja ili pritvora mora razmatrati ne samo u svjetlu domaćeg zakona, već i teksta same Evropske konvencije, načela sadržanih u tekstu Evropske konvencije i ograničenja propisanih stavom 1 člana 5 Evropske konvencije. Shodno stavu 4 člana 5, uhapšeno ili pritvoreno lice ima pravo na preispitivanje zakonitosti hapšenja i pritvaranja u postupku u kojem će se preispitati i procesni i materijalni uslovi koji su, shodno Evropskoj konvenciji, od ključnog značaja za zakonitost lišavanja slobode. To znači, kako je zaključio Evropski sud u predmetu Brogan (vidi Evropski sud, Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija br. 11209/84, 11234/84, 11266/84 i 11386/85 od 30. maja 1989. godine), da je podnosiocima predstavke morao biti dostupan pravni lijek na osnovu kojeg bi nadležni sudski organ preispitao ne samo procesne garancije propisane domaćim pravom već i osnov za postojanje razumne sumnje za hapšenje, kao i legitimnosti cilja koji se hapšenjem i zadržavanjem u pritvoru želi postići.

37. Ustavni sud podsjeća da je odlučujući o apelaciji V. M., G. P. i O. B. (optuženi u istom predmetu kao i apelant) u Odluci broj AP 3076/18 od 5. jula 2018. godine (vidi tačka 33, dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao „(…) imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda AP 1484/18, te da je nakon rješenja koje je osporeno apelacijom u navedenom predmetu AP 1484/18, u kojoj je utvrđena povreda prava apelanata na ličnu slobodu i bezbjednost, redovni sud ponovo produžio pritvor apelantima, pozivajući se na isti osnov (član 197 stav 1 tačka g) ZKPRS), dajući identične razloge, Ustavni sud nalazi da je osporenim rješenjima u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata garantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije, odnosno da ista ne sadrže valjane i jasne razloge odnosno analizu okolnosti relevantnu za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda kao neophodnog uslova za određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS“.

38. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 3076/18 Vrhovni sud rješenjem od 20. jula 2018. godine uvažio žalbe optuženih V. M., G. P. i O. B. i ukinuo rješenje Okružnog suda od 26. marta 2018. godine te predmet vratio na ponovno odlučivanje Okružnom sudu. Vrhovni sud je, postupajući po službenoj dužnosti, a u povodu žalbi optuženih V. M., G. P. i O. B., navedeno rješenje ukinuo i u odnosu na apelanta. Shodno navedenom, proizlazi da su redovni sudovi upravo imali u vidu i Odluku broj AP 3076/18 na koju se apelant u apelaciji izričito poziva, u prilog tvrdnji da mu je pritvor produžen nezakonito.

39. Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima apelantu pritvor produžen iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Navedeni osnov za određivanje odnosno produženje pritvora iz citirane odredbe može se primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

40. Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može da se koristi kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51 i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Ovakav stav je slijedio i Ustavni sud u nekim svojim odlukama (vidi Ustavni sud, između ostalih, odluke br. AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine i AP 1971/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da i Komitet ministara Savjeta Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13).

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije zapaža da su redovni sudovi zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS zasnovali na težini krivičnog djela i visini zaprijećene kazne, na načinu izvršenja, posljedicama i medijskoj pažnji koju je privukao sporni događaj.

42. Ustavni sud zapaža da je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, već način izvršenja krivičnog djela izazvao narušavanje javnog reda – sporni događaj se odigrao „usred dana“ i na auto-putu, koji nesporno predstavlja javno mjesto. Nadalje, apelant se osnovano sumnjiči da je uz upotrebu vatrenog oružja, zajedno s ostalim optuženim, opljačkao blindirano vozilo u kom je prevožen novac označene banke, uslijed čega je jedno lice zadobilo i povrede. Radnje za koje se osnovano sumnjiče apelant i ostali optuženi imale su za posljedicu otuđenje značajnog iznosa novca koji do danas nije pronađen. Nadalje, apelant i još dvojica optuženih u vrijeme izvršenja radnji za koje se osnovano sumnjiče bili su pripadnici MUPRS, tj. ovlašćena službena lica čiji zadatak je upravo da sprečavaju izvršenje krivičnih djela, a ne da ih sami i čine. Pri tom, apelant se nakon spornog događaja vratio na posao kao da se ništa nije dogodilo, prethodno zajedno s ostalim optuženim prikrivši tragove krivičnog djela. Shodno navedenom, proizlazi da se apelant osnovano sumnjiči za krivično djelo „posebne težine“ pa nije nerazumno zaključiti da bi njegovo puštanje na slobodu moglo uzrokovati narušavanje javnog reda. Naime, puštanje na slobodu apelanta koji se osnovano sumnjiči da je kao neko kom je bila povjerena zaštita života i imovine drugih upravo prekršio tu obavezu, a što predstavlja vanrednu okolnost, kod građana može izazvati nesigurnost i nezadovoljstvo koje bi rezultiralo narušavanjem javnog reda. Ovo tim prije što je, kako apelant i sam ističe, nastanjen u jednoj manjoj sredini u kojoj se manje-više svi poznaju, te da je pri izvršenju krivičnog djela korišćeno i vatreno oružje – automatske puške, a bio je pripremljen i minobacač. Najzad, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da sporni događaj nije ostao samo u okvirima mjesta u kom se odigrao, odnosno mjesta u kome su apelant i ostali optuženi nastanjeni. Naime, na osnovu snimka nadzorne video kamere s blindiranog vozila sa spornim događajem je upoznata i najšira javnost jer su ga TV stanice u udarnim terminima emitovale u vrijeme kada je trajala potraga za apelantom i ostalim optuženim, te nastavile emitovati i nakon što su apelant i ostali optuženi uhapšeni, kao i tokom izvještavanja o krivičnom postupku protiv njih. Stoga, samo činjenica da je od spornog događaja proteklo tri godine sama po sebi, kako apelant smatra, ne bi mogla biti od značaja pri procjeni da li za slučaj da apelant bude pušten na slobodu može doći i do narušavanja javnog reda. Najzad, u ovom dijelu Ustavni sud podsjeća da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi usljed naprijed navedenih konkretnih okolnosti puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda.

43. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluka o produženju pritvora bude preispitana od nadležnog suda kako u pogledu poštovanja proceduralnih tako i materijalnih pretpostavki za određivanje pritvora, da je Vrhovni sud ispitao apelantove navode i ocijenio ih neosnovanim dovodeći u uzajamnu vezu konkretne okolnosti koje govore u prilog ispunjenosti zakonom propisanog uslova na osnovu kog je pritvor apelantu produžen, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da odluka o produženju pritvora bude preispitana od nadležnog suda kako u pogledu poštovanja proceduralnih tako i materijalnih pretpostavki za određivanje pritvora, te kada je nadležni sud detaljno ispitao apelantove navode i ocijenio ih neosnovanim dovodeći u uzajamnu vezu konkretne okolnosti koje govore u prilog ispunjenosti zakonom propisanog uslova na osnovu kog je pritvor apelantu produžen.

45. Na osnovu člana 18 tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4936/18 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio