Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2726/16 („Perna-F“ d.o.o. Bosanska Krupa)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Krivično djelo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2726/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-2726/16, rješavajući apelaciju „Perna-F“ d.o.o. Bosanska Krupa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Perna-F“ d.o.o.

Bosanska Krupa, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 018629 14 Rev od 31.

marta 2016. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 018629 11 Pž od 21. februara 2014. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 018629 08 Ps od 22. juna 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Perna-F“ d.o.o. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Nanić advokat iz Bosanska Krupe, podnio je 24. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 018629 14 Rev od 31. marta 2016. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 018629 11 Pž od 21. februara 2014. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 018629 08 Ps od 22. juna 2011. godine.

2. Odlučujući u pravnoj stvari Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi utvrđenja ništavosti i isplate duga, Općinski sud je donio presudu broj 17 0 Ps 018629 08 Ps od 22. juna 2011. godine, potvrđena presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, kojom je tužbeni zahtjev usvojen. Izrekom navedene presude je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen između tužitelja kao prodavca i apelanta kao kupca broj 01/N-14-814-1/03 od 8. jula 2003. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) slijedom čega je apelant obavezan da tužitelju preda u posjed nekretnine koje su bile predmet ugovora (k.č. precizirane u izreci presude) i da se u katastarskom operatu izvrši prenos posjeda sa apelanta na tužitelja. Odbijen je tužiteljev zahtjev da mu apelant isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju presude su navedene činjenične tvrdnje iz tužbe iz kojih proizilazi da su nekretnine koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora van prometa, da je u pitanju poljoprivredno zemljište koje predstavlja prirodno bogatstvo i dobro od općeg interesa i da stoga uživa posebnu zaštitu, da je prometovanje izvršeno suprotno zakonu, da je zbog navedene prodaje vođen krivični postupak protiv općinskog pravobranioca M.B. u kome je donesena pravosnažna presuda prema kojoj je M.B. oglašen krivim što nije poduzeo potrebne mjere i radnje u pogledu zaštite poljoprivrednog zemljišta kao općeg dobra. Apelant je osporio činjenične tvrdnje iz tužbe ukazujući da je u pitanju neplodno a ne poljoprivredno zemljište i da stoga nema elemenata za utvrđenje ništavosti ugovora. U toku postupka je proveden veliki broj dokaza, između ostalog, vještačenje putem vještaka poljoprivredne struke, izlaskom na lice mjesta, saslušanjem svjedoka te uvidom u materijalne dokaze među kojima je presuda Vrhovnog suda iz krivičnog postupka koji se vodio protiv općinskog pravobranioca M.B. Nakon analize i ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, pri čemu je imao u vidu odredbu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U tom kontekstu je u obrazloženju presude naveden sadržaj navedene odredbe kojom je propisano da je ugovor ništav između ostalog kad je protivan prinudnim propisima; da je u smislu člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) parnični sud u pogledu postojanja krivičnog djela vezan pravosnažnom presudom krivičnog suda, u konkretnom slučaju presudom kojom je M.B. u svojstvu općinskog pravobranioca oglašen krivim što je prometovanje nekretnina iz ugovora izvršeno suprotno prinudnim zakonskim propisima, iz čega je proizašao pouzdan zaključak da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen suprotno odredbi člana 103. stav 1. ZOO. Obzirom da je utvrđena ništavost ugovora to je apelantu naloženo da tužitelju preda u posjed nekretnine koje su bile predmet ugovora i da se izvrši promjena posjeda u katastarskom operatu. Zahtjev tužitelja da mu apelant isplati određeni novčani iznos koji je platio poreznoj upravi po zaključenju ugovora je odbijen jer je ocijenjeno da apelant u konkretnoj situaciji nije pasivno legitimiran, budući da tužitelj kao poreski obveznik može tražiti povrat plaćenog poreza na promet nepokretnosti jer je pravni osnov po kome je porez plaćen prestao postojati.

4. Kantonalni sud je presudom broj 17 0 Ps 018629 11 Pž od 21. februara 2014. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti ocijenio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi je obrazloženo da je prvostepeni sud za svoju odluku naveo valjane razloge koje je u potpunosti prihvatio kao svoje, cijeneći da zakonitost pobijane presude žalbenim navodima nije dovedena u sumnju. U tom pravcu, Kantonalni sud je ponovio relevantnu odredbu ZPP-a prema kojoj je parnični sud vezan za utvrđenje krivične presude koje predstavlja elemente krivičnog djela i krivične odgovornosti; da je u konkretnom slučaju u krivičnom predmetu Kantonalnog suda broj K 64/05 presudom koja je postala pravosnažna između ostalog utvrđeno da je zemljište koje je predmet tužbe u konkretnoj parnici kao poljoprivredno izuzeto od prodaje, da je prodaja navedenog zemljišta apelantu izvršena suprotno čl. 2. i 7. Zakona o poljoprivrednom zemljištu i da je stoga apelant nezakonito stekao vlasništvo na državnom zemljištu koje nije moglo biti u prometu. Stoga je zaključeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda u pogledu utvrđenja ništavosti u smislu člana 103. stav 1. ZOO, pa je žalba temeljem odredbe iz člana 226. ZPP-a odbijena kao neosnovana.

5. Vrhovni sud je presudom broj 17 0 Ps 018629 14 Rev od 31. marta 2016. godine odbio reviziju apelanta protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukratko naveo sadržaj i odlučenje prvostepene a zatim i drugostepene presude, potvrđujući pravni stav i odlučenje drugostepene presude iz koje proizilazi da ocjena dokaza nije bila arbitrarna i da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda stranka ne može osnovano suprotstaviti svoju ocjenu dokaza, pogotovo kad uključuje prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni. U pogledu neosnovanosti revizijskih prigovora koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava, Vrhovni sud je ponovio da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova za koja je vezan revizijski sud, proizilazi da su tužitelj i apelant zaključili predmetni ugovor, da je u momentu prometovanja samo jedna parcela bila upisana kao livada a ostale kao neplodno zemljište, da je zbog prodaje predmetnih nekretnina vođen krivični postupak protiv općinskog pravobranioca koji je pravosnažnom presudom oglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja što nije poduzeo potrebne mjere i radnje u cilju zaštite poljoprivrednog zemljišta koje je prema Zakonu o poljoprivrednom zemljištu bilo izuzeto od prodaje. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odredbu člana 103. stav 1. ZOO, kada su usvojili tužbeni zahtjev i u obrazloženjima presuda dali razloge koje je kao pravilne prihvatio i taj sud. Pravilno je po mišljenju Vrhovnog suda ocijenjen sadržaj pravosnažnih presuda iz krivičnog postupka koji se vodio protiv općinskog pravobranioca M.B. prema kojima promet predmetnog poljoprivrednog zemljišta predstavlja obilježje krivičnog djela kako je utvrđeno izrekom osuđujuće krivične presude. Budući da je parnični sud u smislu odredbe člana 12. stav 3. ZPP-a vezan za pozitivna utvrđenja krivične presude koja predstavlja elemente krivičnog djela i krivične odgovornosti, bez osnova su prigovori isticani tokom postupka da predmetno zemljište ne predstavlja poljoprivredno zemljište i da je stoga promet bio dozvoljen, zbog čega je primjenom odredbe iz člana 248. ZPP-a revizija kao neosnovana odbijena.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant u suštini ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova smatrajući da sudovi koji su donijeli osporene presude nisu odlučili o posljedicama ništavosti ugovora u smislu člana 104. ZOO. Osim toga, apelant smatra da su sudovi propustili u postupku utvrditi savjesnost prilikom zaključenja predmetnog ugovora, budući da je apelantova jedina namjera bila kupovina predmetnog zemljišta radi izgradnje savremene farme, te da u tom segmentu nedostaje adekvatno obrazloženje. Stoga je predloženo da se apelacija usvoji i osporene presude ukinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa pitanjem da li su u pogledu primjene materijalnog prava osporene odluke adekvatno obrazložene, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 352/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 27, i AP-1039/06 od 16. jula 2007. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, aplikacija broj 18390/91, tačka 29 i Higgins i dr. protiv Francuske, presuda od 19. februara 1998. godine, aplikacija broj 20124/92, tačka 42). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, tačka 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 35. i 36). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje stranama u postupku mogućnost da se žale protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad „administriranjem pravde“ i radom sudstva (idem).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama, odlučujući u okviru jasno opredijeljenog tužbenog zahtjeva te žalbenih i revizionih razloga apelanta, pazeći pri tom na pravilnu primjenu materijalnog prava, naveli detaljna i jasna obrazloženja o svim suštinskim pitanjima koja se tiču predmeta spora i koja su ponovljena u apelaciji. Naročito je Vrhovni sud, pozivajući se pri tom na relevantne odredbe materijalnog prava (ZOO), detaljno obrazložio zaključak u pogledu neosnovanosti revizijskih razloga kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je u tom smislu jasno ukazao na pravilan stav iz nižestepenih presuda iz kojih suštinski proizilazi da je predmetnim ugovorom prometovano zemljište koje nije moglo biti u prometu jer se radi o dobru od općeg interesa, da promet takvog zemljišta predstavlja obilježje krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja i da je za navedeno krivično djelo pravosnažnom presudom oglašen krivim općinski pravobranilac jer je postupao suprotno Zakonu o pravobranilaštvu i Zakonu o poljoprivrednom zemljištu. Osim toga, Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio sadržaj odredbe člana 12. stav

3. ZPP-a prema kojoj je parnični sud vezan za pozitivna utvrđenja krivične presude koja predstavljaju elemente krivičnog djela te da su stoga neosnovani apelantovi prigovori prema kojima predmetno zemljište ne predstavlja poljoprivredno zemljište i da njegov promet nije bio zabranjen.

11. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama pažljivo razmotrili opredijeljen tužbeni zahtjev, zatim žalbene i revizione razloge, te su za svoje odluke, primjenom relevantnih materijalno-pravnih propisa, naveli jasne i razumljive razloge. U tom kontekstu, Ustavni smatra da u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije kojima je ukazano na nedostatak obrazloženja (razloga) na kojima su utemeljene osporene presude u vezi s primijenjenim materijalnim pravom kao i da su neosnovani navodi kojima je ukazano na propust u ocjeni savjesnosti ugovornih strana, budući da je predmet konkretnog ugovora bio zabranjen od početka, da je konkretnom tužbom zatraženo utvrđenje ništavosti takvog ugovora pri čemu subjektivni element (ne/savjesnosti) na koje apelant ukazuje nije bio predmetom ocjene konkretnog postupka.

12. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne nudi druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i zaključak Ustavnog suda u vezi sa pravom na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2726/16 („Perna-F“ d.o.o. Bosanska Krupa) | Sudska praksa | Aktio