Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2184/16 („Ratar“ a.d. Prnjavor)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2184/16

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2184/16, rješavajući apelaciju „Ratar“ a.d. Prnjavor, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. listopada 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Ratar“ a.d. Prnjavor podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 014975 14 U od 18. marta 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Ratar“ a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Ljiljana Stajić odvjetnica iz Banja Luke, podnio je 23. svibnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 014975 14 U od 18. ožujka 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena ili Republička uprava) i Republičke uprave - Područna jedinica Prnjavor (u daljnjem tekstu: Područna jedinica), zatraženo je 7. veljače 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Republička uprava i Područna jedinica odgovor na apelaciju su dostavili u periodu od 14. do 22. veljače 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Područne jedinice broj 21.36/473-1-118/09 od 10. lipnja 2009. godine usvojen je prijedlog Republike Srpske, zastupane po Pravobraniteljstvu Republike Srpske za eksproprijaciju pa su u svrhu izgradnje autoputa Banja Luka – Doboj potpuno eksproprirane nekretnine u Prnjavoru koje su detaljnije navedene u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine).

6. Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/473-383/09 od 30. ožujka 2010. godine odbijena je apelantova žalba na navedeno rješenje.

7. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 U 003371 10 U od 23. veljače 2011. godine apelantova tužba je uvažena i poništeno je rješenje Republičke uprave od 30. ožujka 2010. godine.

8. Republička uprava je rješenjem broj 21.05/473-383/09 od 5. svibnja 2011. godine poništila rješenje Područne jedinice od 10. lipnja 2009. godine i predmet vratila na ponovni postupak i odlučivanje.

9. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 003371 Uvp od 15. veljače 2012. godine odbijen je zahtjev Pravobraniteljstva Republike Srpske za izvanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda od 23. veljače 2011. godine. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je između ostalog naveo da su sporne nekretnine u zemljišno-knjižnim i drugim javnim evidencijama upisane kao državno vlasništvo kojim upravlja i raspolaže Republika Srpska zbog čega ne postoje zakonski uvjeti za donošenje rješenja da se po prijedlogu Republike Srpske ekspropriraju nekretnine koje su u njenom vlasništvu. Također, Vrhovni sud je istakao da utvrđivanje prava na spornim nekretninama koja proistječu iz ugovora o stjecanju prava na teretan način koje je eventualno zaključio pravni prednik apelanta, nije od pravnog značaja za pravilnu primjenu članka 30. i članka 12. stavak 1. Zakona o eksproprijaciji. S tim u svezi, Vrhovni sud je istakao da kod činjenice da poljoprivredno zemljište ne može biti predmet privatizacije u smislu članka 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima, ono kao dobro od općeg interesa uživa posebnu zaštitu i koristi se pod uvjetima i na način propisan Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, a prava koja proistječu iz ugovora na teretan način ne mogu promijeniti odluku u pogledu utvrđenja ranijeg vlasnika predmetnih nekretnina. Najzad, Vrhovni sud je istakao da iz članka 12. stavak 1. Zakona o eksproprijaciji jasno proizlazi da pravo na naknadu u slučaju eksproprijacije nepokretnosti, pripada vlasniku, a ne korisniku.

Postupak okončan osporenom presudom

10. Rješenjem Područne jedinice broj 21.36/473-1-118/09 od 16. prosinca 2013. godine odbijen je prijedlog Republike Srpske, da se u svrhu izgradnje objekta prometne infrastrukture autoputa Banjaluka-Doboj potpuno ekspropriraju sporne nekretnine. Istovremeno je određeno da će se nakon pravomoćnosti rješenja izvršiti uknjižba Republike Srpske kao vlasnika i posjednika sa 1/1 dijela.

11. U svezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu štete zbog izgradnje drenaže na spornim nekretninama, Područna jedinica je navela da je dopisom od 25. prosinca 2012. godine apelantu naloženo da u roku od 10 dana dostavi rješenje o odobrenju izgradnje, rješenje o odobrenju upotrebe i glavni izvedbeni projekat za drenažu (odvodnjavanje suvišnih voda) uz upozorenje da će se, ukoliko u ostavljenom roku ne dostavi tražene dokumente, smatrati da ih nema što će biti uzeto u obzir prilikom odlučivanja. Apelant je podneskom od 15. siječnja 2013. godine, tražio produljenje roka, a rok je produljen za 30 dana. Zatim, Područna jedinica je istakla da je apelant u podnesku od 18. veljače 2013. godine naveo da su 7. veljače 2103. godine u predmetu br. 21.36/473-2-4/09 dostavili fotokopiju glavnog izvedbenog projekta za odvodnjavanje suvišnih voda pomoću drenaže, ali nisu dostavili rješenje o odobrenju izgradnje i rješenje o odobrenju upotrebe za drenažu (odvodnjavanje suvišnih voda), pa mu je dopisom Područne jedinice od 18. veljače 2013. godine produljen rok za dostavljanje tih dokumenata i to za 30 dana od dana prijema tog dopisa. U ostavljenom roku, kao ni nakon isteka roka apelant nije dostavio rješenje o odobrenju izgradnje i rješenje o odobrenju upotrebe za drenažu (odvodnjavanje suvišnih voda). Dalje, Područna jedinica je navela da je 18. veljače 2013. godine odredila vještaka građevinske struke M.B. sa zadatkom da utvrdi da li je ta drenaža (odvodnjavanje suvišnih voda) koja postoji na zemljištu koje je predmet postupka (k.o. Gornji Štrpci) građevinski objekt i ako jeste o kakvom se građevinskom objektu radi, te da ukoliko utvrdi da je drenaža građevinski objekt, da se utvrdi da li je drenaža izgrađena na zemljištu koje predmet eksproprijacije po prijedlogu korisnika eksproprijacije. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke od 2. listopada 2013. godine, kao i iz izjave date na zapisnik na raspravi održanoj 28. listopada 2013. godine, utvrđeno je da drenaža ne postoji na spornim parcelama koje su predmet postupka, da se svo to zemljište koristi kao poljoprivredno zemljište na kojem nisu izvedene drenaže za odvodnju viška vode sa poljoprivrednog zemljišta. U svezi sa apelantovim dokazima odnosno nalazom i mišljenjem „Projekt" a.d. Banja Luka, Đukić Jelene i Petrović Milenka, Područna uprava je navela da oni uopće nisu ni razmatrani jer se radi o mišljenjima sastavljenim po narudžbi apelanta i pa se tako i trebaju tretirati „(što je traženo, to je i urađeno i napisano)“. Također, navodi izneseni u izjavama stranaka danim na raspravama održanim 28. listopada 2013. godine i 16. prosinca 2013. godine nisu posebno razmatrani jer ni na koji način nisu mogli utjecati na donošenje drugačije odluke.

12. Područna jedinica je dalje navela da su sporne nekretnine postale državno vlasništvo na temelju članka 3. Zakona o prijenosu sredstava društvene u državnu svojinu kojim je propisano da sredstva u društvenom vlasništvu, kao i sredstva koja su postala privatno vlasništvo internim dionicama svih pravnih osoba čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postaju državna vlasništvo, te da se nije moglo utvrditi kada je i na temelju čega izvršen upis apelanta kao posjednika na spornim nekretninama, ali je taj upis u svakom slučaju izvršen poslije provedene privatizacije državnog kapitala. Također, iz utvrđenog činjeničnog stanja je očigledno da se radi o poljoprivrednom zemljištu koje nije bilo niti je moglo biti predmet privatizacije sukladno odredbi članka 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima. Osim toga, člankom 12. Uredbe o utvrđivanju metodologije za izradu početne bilance stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u poduzećima propisano je da knjigovodstvenu vrijednost imovine iz članka 8. Zakona o privatizaciji poduzeće prenosi u vanbilančnu evidenciju na teret državnog kapitala, te da će način i uvjeti korištenja te imovine biti regulirani posebnim propisom. Dalje, Područna uprava je ukazala na odredbu članka 4. Zakona o eksproprijaciji kojim je propisano da su predmet eksproprijacije nekretnine u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba, te odredbu članka 29. Zakona o eksproprijaciji kojim je propisano da će organ uprave rješenjem usvojiti prijedlog za eksproprijaciju ako su uz prijedlog podneseni dokazi iz članka 25. tog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, a u protivnom odbit će taj prijedlog.

13. Područna jedinica je također istakla da iz stanja u spisu očigledno da se radi o poljoprivrednom zemljištu koje su koristili prednici apelanta OOUR „Ratar“, odnosno ODGTP „Ratar“ Prnjavor, kao nekadašnje društveno, odnosno državno poduzeće, pa na tom zemljištu apelant nema nikakva prava obzirom da poljoprivredno zemljište kao dobro od općeg interesa nije bilo predmet privatizacije i u vlasništvu Republike Srpske koja faktički koristi to zemljište i upravlja njime što znači da ni ne može biti predmet eksproprijacije, niti ima potrebe da se po zahtjevu Republike Srpske ekspropriraju nekretnine koje su u njenom vlasništvu. Kako se radi o nekretninama koje su u vlasništvu Republike Srpske, Područna jedinica je navela da je odlučeno da se i u evidencijama o nekretninama (zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu) izvrši uknjižba prava vlasništva i posjeda u korist Republike Srpske sa 1/1 dijela. U svezi sa apelantovim zahtjevom za primjenu članka 11. Zakona o eksproprijaciji, Područna jedinica je istakla da on nije uopće ni razmatran jer je očigledno, iz činjenica utvrđenih u postupku, da je takav zahtjev potpuno bespredmetan, jer nije ni preciziran, nije navedeno na koje se parcele odnosi, a s obzirom da je utvrđeno da ne postoji osnov za vođenje postupka eksproprijacije, ne postoji ni mogućnost da se čak raspravlja o zahtjevu za primjenu članka 11. Zakona o eksproprijaciji.

14. Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/473-230/13 od 10. lipnja 2014. godine, odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 16. prosinca 2013. godine.

15. Republička uprava je istakla da je pobijano rješenje doneseno uz potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilnu primjenu odredbi čl. 4. i 29. Zakona o eksproprijaciji i u potpunosti u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda iz presude od 15. veljače 2012. godine. Imajući u vidu da je u toj presudi između ostalog navedeno da ne postoje zakonski uvjeti za donošenje rješenja da se po prijedlogu Republike Srpske ekspropriraju nepokretnosti koje su u njenom vlasništvu, te kod činjeničnog stanja kao i razloga koji su navedeni u prvostupanjskom rješenju, Republička uprava je istakla da je pobijano rješenje doneseno u skladu sa odredbom članka 29. Zakona o eksproprijaciji, te da navodi žalbe ne mogu imati utjecaja na drugačije odlučivanje ove upravne stvari.

16. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 014975 14 U od 18. ožujka 2016. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba podnesena protiv rješenja Republičke uprave od 10. lipnja 2014. godine.

17. U obrazloženju presude Okružni sud je izložio sadržaj rješenja donesenih tijekom postupka, te je ukazao da je bespredmetno inzistiranje apelanta na primjeni članka 11. Zakona o eksproprijaciji odnosno za onemogućavanje daljeg korištenja zemljišta, jer je zahtjev za eksproprijaciju odbijen. Također, Okružni sud je naveo da je nebitno na koji način su stečene nekretnine koje su predmet ovog upravnog spora, jer su te nekretnine isključivo stečene u društvenu svojinu koja je 1993. godine sukladno Zakonu o prijenosu sredstava društvene u državnu svojinu, postala državna svojina. U tom smislu, Okružni sud je istakao da apelant ne može negirati nespornu činjenicu da su sporne nekretnine poljoprivredno zemljište, koje u smislu članka 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima, nije moglo biti predmetom privatizacije. Također, nije utemeljen ni apelantov navod da se u okviru ovog upravnog postupka trebalo raspravljati i o naknadi materijalne štete koja je apelantu navodno pričinjena, jer mu se zbog ove eksproprijacije i izgradnje autoputa onemogućava poljoprivredna proizvodnja na preostalom okolnom neekspropriranom zemljištu, budući da je zahtjev za eksproprijaciju odbijen. Shodno navedenom, a kako su nekretnine koje su predmet postupka u vlasništvu Republike Srpske, a koje nisu bile, niti su u postupku privatizacije državnog kapitala, mogle postati apelantovo vlasništvo, neutemeljeni su i navodi da su osporenim aktom povrijeđene odredbe Ustava BiH i Ustava Republike Srpske, Zakona o eksproprijaciji, Zakona o uređenju prostora, Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članak 5. Odluke o legalizaciji, bespravno započetih ili izgrađenih objekata ili dijelova objekata na području općine Prnjavor, članak 52. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, te odredbe Klasifikacije građevinskih objekata u BiH.

18. U svezi sa apelantovim prigovorima da nije u prethodno saslušan o osobnosti vještaka Okružni sud je istakao da je točno da je apelant izjašnjenjem od 5. studenog 2013. godine prigovorio ovom vještaku građevinske struke. Međutim, Okružni sud je ukazao da je člankom 173. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano da izvođenje dokaza vještačenjem određuje službena osoba po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke jednog vještaka, a kada ocijeni da će vještačenje biti složeno može odrediti dva i više vještaka. Prema tome, imajući u vidu da je je osporena odluka donesena u skladu sa uputama danim u presudi Vrhovnog suda, Okružni sud je zaključio da sam postupak vještačenja, na okolnost da li na zemljištu postoji drenažni sustav za koji u spis nije dostavljena dokumentacija, u ovoj konkretnoj stvari ne bi ni mogao utjecati na odluku niti bi je mogao promijeniti. Također, člankom 148. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da o tome da li je neku činjenicu treba utvrđivati ili ne, odlučuje službena osoba prema tome da li ta činjenica može imati utjecaja na rješavanje upravne stvari, a dokazi se po pravilu izvode pošto se utvrditi šta je u pogledu činjenica sporno ili šta treba dokazivati.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju i pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi da u upravnom postupku nisu uzeti u obzir svi dokazi niti je dopušteno provođenje vještačenja koje je predložio. S tim u svezi apelant tvrdi da je dostavljajući sve dokaze u upravni spis i dajući izjašnjenje na raspravi od 16. prosinca 2013. godine, organu predočio činjenice da nije točno da je na nesumnjiv način utvrđeno pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u korist Republike Srpske, ali je sud te činjenice zanemario, donoseći odluku prema uputama i stavovima u presudi Vrhovnog suda od 15. veljače 2012. godine. Dalje navodi da su društveno pravne osobe prema članku 206. Zakona o udruženom radu mogle stjecati pravo raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu na temelju pravnog posla, zbog čega smatra da je pravo raspolaganja na nekretninama u društvenom vlasništvu ekvivalent pravu vlasništva jednako kao i pravo korištenja koje mu je prethodilo. U tom kontekstu apelant tvrdi da su nekretnine koje su predmet eksproprijacije kupljene od strane pravnog prednika apelanta te su na tom zemljištu izgrađene drenaže i odvodni kanali. Apelant tvrdi da je pokrenuo postupak za utvrđivanje prava vlasništva „po članku 8a.“ a i postupak za uplanjenje vodova što tijekom postupka nije uzeto u obzir, a sve i da nije pokrenuo postupak „po članku 8a.“, odnosno postupak za uplanjenje vodova, radi se o objektima koji su legalno sagrađeni i koji su naknadno legalizirani u smislu odredbe članka 125. stavak 3. Zakona o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik RS“ br. 55/10), a sve u vezi sa člankom 5. tada važeće Odluke o legalizaciji bespravno početih ili izgrađenih objekata ili dijelova objekata na području Općine Prnjavor. Dalje, apelant navodi da je predlagao provođenje dokaza (nalaz vještaka J.Đ. iz oblasti hidrotehnike i urbanizma sa svim prilozima i crtežima, posjedovnom dokumentacijom od 4. ožujka 2014 i Mišljenje i klasifikacija drenažnih radova vještaka M.P. od 7. ožujka 2010. godine) ali da je njegov prijedlog odbijen što je nedopustivo jer nije jasno koje to posebne vještine i znanja odnosno struku posjeduje službena osoba kada odbija provođenje vještačenja, a da njihovi nalazi nisu ni razmatrani kao dokaz, a s druge strane apelant uopće nije bio saslušan o ličnosti vještaka M.B. kojeg je odredio upravni organ. Apelant smatra da tijekom postupka uopće nije razmatrano pitanje onemogućavanja daljeg korištenja zemljišta koje okružuje eksproprirane parcele, jer sve i da je pobijano rješenje zakonito, na svim susjedskim parcelama koje gravitiraju uz auto-put nema dalje mogućnosti bavljenja poljoprivrednom proizvodnjom. Najzad, apelant je istakao „da postavlja zahtjev za naknadu štete koju mu treba isplatiti i to u iznosu od 5.000,00 KM za osam godina onemogućavanja rješavanja pitanja naknade štete za nekretnine koje se žele oduzeti, diskriminaciju apelanta, kao i naknadu troškova za sastav apelacije u iznosu od 2.000,00 KM“.

b) Odgovor na apelaciju

20. Okružni sud je naveo da u postupku pred ovim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da u potpunosti ostaje kod obrazloženja danog u svojoj presudi, te da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.

21. Republička uprava je istakla da je tijekom postupka apelantu u potpunosti bilo dopušteno da izvodi dokaze, ali da izvedenim dokazima apelant nije dokazao da su sporne nekretnine njegovo vlasništvo, već je utvrđeno da je zemljište postalo državno vlasništvo na temelju članka 3. Zakona o prijenosu sredstava društvene u državnu svojinu i da se na temelju priloženih dokaza nije moglo utvrditi da je na temelju pravnog posla izvršen upis apelanta kao posjednika, već da je taj upis u svakom slučaju izvršen poslije provedene privatizacije državnog kapitala. Imajući u vidu da su sporne nekretnine upisane u javne evidencije kao državno vlasništvo kojim upravlja i raspolaže Republika Srpska i da apelant nije dokazao da posjeduje pravno valjan osnov da bi mu se pravo vlasništva priznalo i utvrdila naknada za eksproprirane nekretnine, Republička uprava je smatra da je apelacija neutemeljena.

22. Područna jedinica je izložila razloge iz prvostupanjskog rješenja, te istakla da je apelacija u cijelosti neutemeljena.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o eksproprijaciji Republike Srpske („Službeni glasnik RS” br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) relevantne odredbe glase:

Članak 4.

Predmet eksproprijacije su nepokretnosti u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba. Članak 11.

(1) Na zahtjev vlasnika eksproprirat se i preostali dio nepokretnosti ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nekretnine utvrdi da vlasnik nema gospodarskog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nekretnine.

(2) Službena osoba koje vodi postupak eksproprijacije dužna je upozoriti vlasnika da može podnijeti zahtjev u smislu stavka 1. ovog članka, a to upozorenje unosi se u zapisnik o raspravi.

(3) Zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nekretnine može se podnijeti do donošenja prvostupanjskog rješenja o eksproprijaciji.

(4) Eksproprijaciju preostalog dijela nekretnine vlasnik može tražiti i u žalbenom postupku, ako nije bio upozoren u smislu stavka 2. ovog članka.

Članak 25.

Uz prijedlog za eksproprijaciju moraju se podnijeti:

a) dokaz o utvrđenom opštem interesu za izgradnju objekata ili izvođenje radova (akt o utvrđivanju općeg interesa, izvod iz regulacijskog plana ili urbanističkog projekta);

b) izvod iz zemljišnih i drugih javnih knjiga u kojima se upisuje vlasništvo na nekretninama, koji sadrži podatke o nekretnini za koju se predlaže eksproprijacija, odnosno katastarske i druge podatke ako takve knjige ne postoje;

v) dokaz (zapisnik o sporazumu) da je korisnik eksproprijacije prethodno s vlasnikom nekretnine pokušao sporazumno riješiti pitanje stjecanja prava vlasništva na određenoj nekretnini na drugi način (pisana ponuda, javni oglas, kupoprodaja, odricanje uz naknadu i sl.);

g) dokaz da su osigurana potrebna sredstva i položena kod banke u visini približno potrebnoj za davanje naknade za nekretninu predloženu za eksproprijaciju i troškove postupka eksproprijacije, odnosno dokaz o osiguranoj drugoj odgovarajućoj nekretnini.

Članak 28. stavak (3) (3) Ako postoji neslaganje zemljišno-knjižnog i faktičkog stanja na nekretnini, raspravit se pravo vlasništva kao prethodno pitanje i druga prethodna pitanja.

Članak 29.

Ako su uz prijedlog za eksproprijaciju podneseni dokazi iz članka 25. ovog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, organ uprave usvaja rješenjem prijedlog za eksproprijaciju, a u protivnom odbija taj prijedlog.

24. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98) relevantne odredbe glase:

Članak 8.

(1) Predmet privatizacije na temelju ovog zakona ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u općoj upotrebi, objekti od općeg kulturnog i povijesnog značaja, koja su poduzeću data na korištenje.

(2) Status građevinskog i poljoprivrednog zemljišta utvrđuje se posebnim zakonima.

25. U Zakonu o prijenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96) relevantne odredbe glase:

Članak 3.

Sredstva u društvenom vlasništvu kao i sredstva koja su postala privatno vlasništvo internim dionicama svih pravnih osoba čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postaju državno vlasništvo.

26. U Zakonu o općem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.13/02, 87/07, 50/10) relevantne odredbe glase:

Članak 173.

Radi izvođenja dokaza vještačenjem, službena osoba određuje, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke, jednog vještaka, a kad ocijeni da će vještačenje biti složeno može odrediti dva i više vještaka.

Za vještaka će se odrediti osoba koje je stručna, i koja ima posebno ovlaštenje za davanje nalaza, ocjene i mišljenja o pitanjima odgovarajuće struke, u skladu sa Zakonom o vještacima Republike Srpske.

Stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i opsegu vještačenja.

Za vještaka se ne može odrediti osoba koja ne može biti svjedok.

VI. Dopustivost

27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio presudu Okružnog suda broj 11 0 U 014975 14 U od 18. ožujka 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 28. ožujka 2016. godine, a apelacija je podnesena je 23. svibnja 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju i pravo iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. I.Pravo na pravično suđenje

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

33. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

34. Ustavni sud primjećuje da se konkretan postupak odnosi na spor u kojem je apelant tražio poništenja rješenja u predmetu po prijedlogu za eksproprijaciju nekretnine. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6 stavak 1 Europske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2108/14 od 7. ožujka 2017. godine, točka 32, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

35. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su nekretnine koje su predmet eksproprijacije kupljene od strane njegovog pravnog prednika i da je na njima stekao pravo korištenja a kasnije i raspolaganja što je ekvivalent pravu vlasništva. Također, apelant tvrdi da su na spornom zemljištu izgrađene drenaže i odvodni kanali za koje je potraživao naknadu štete, da tijekom upravnog postupka nisu pravilno nisu uzeti u obzir svi dokazi niti je dopušteno provođenje dokaza koje je predložio, te da nije bio saslušan o ličnosti vještaka M.B. kojeg je odredio upravni organ.

36. Razmatrajući apelantove tvrdnje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

37. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak vođen po prijedlogu Republike Srpske za potpunu eksproprijaciju spornog zemljišta, da je prijedlog odbijen, te da je konačno određeno da će se nakon pravomoćnosti izvršiti uknjižba Republike Srpske kao vlasnika i posjednika sa 1/1 dijela na spornim nekretninama (poljoprivrednom zemljištu). Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda slijedi da je utvrđeno da su sporne nekretnine vlasništvo Republike Srpske. Naime, nebitno je na koji način su stečene (od strane apelanta) nekretnine koje su predmet ovog upravnog spora, te su nekretnine isključivo stečene u društvenu svojinu koja je 1993. godine sukladno Zakonu o prijenosu sredstava društvene u državnu svojinu, postala državna svojina. Također, nesporna je činjenica da su sporne nekretnine poljoprivredno zemljište, koje u smislu članka 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u poduzećima, nije moglo biti predmetom privatizacije.

38. U svezi sa navedenim Ustavni sud ukazuje i poziva se na svoju dosadašnju praksu u odluci koja se ticala sličnih pravnih pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 4731/14 od 19. travnja 2017. godine, toč. 10-22, te toč. 34-36; i broj AP-4008/14, toč. 36-39, dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), a u kojoj je slijedio praksu iz svoje Odluke broj AP 2108/14 od 7. ožujka 2017. godine (vidi toč. 33-36). Naime, u navedenoj odluci, Ustavni sud je razmatrao apelaciju istog apelanta protiv odluka istih organa uprave i redovnog suda donesenih po prijedlogu Republike Srpske za potpunu eksproprijaciju nepokretnosti, a koji je također okončan tako da je određena uknjižba prava vlasništva, odnosno posjeda na tim nekretninama (poljoprivrednom zemljištu) u korist Republike Srpske sa 1/1 dijela i obustavljen je postupak eksproprijacije sa istim obrazloženjem kao u konkretnom slučaju. Ustavni sud primjećuje da su toj apelaciji izneseni isti apelacijski navodi kao i u konkretnoj apelaciji u prilog tvrdnjama da je tim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da su obrazloženja osporenih odluka dovoljno jasna i logična i da, nasuprot apelantovim navodima, nema elemenata koji ukazuju na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava.

39. Također, u svezi sa apelantovim tvrdnjama kojima ukazuje da su na spornom zemljištu izgrađene drenaže i odvodni kanali za koje je potraživao naknadu štete, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da sam postupak vještačenja, na okolnost da li na zemljištu postoji drenažni sustav za koji u spis nije dostavljena dokumentacija, u ovoj konkretnoj stvari ne bi ni mogao utjecati na odluku niti bi je mogao promijeniti, naročito jer ni apelant u apelaciji ni tijekom postupka nije ukazivao na pravni osnov za odlučivanje o tom apelantovom zahtjevu u postupku za eksproprijaciju zemljišta. Posljedično tome neutemeljene su i apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije dozvoljeno provođenje dokaza koje je predložio na okolnost postojanja drenaže na spornim nekretninama.

40. Stoga, imajući u vidu navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima je utemeljena osporena odluka i obrazloženje koje je dato u svezi s tim, kao i svoju raniju praksu u navedenim predmetima, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni o povredi prava na pravično suđenje.

41. Ustavni sud nalazi da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6 stavak 1 Europske konvencije.

II.Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelant iste apelacijske navode u prilog takvim tvrdnjama razmatrao u ranije citiranoj odluci koja se ticala istih činjeničnih i pravnih pitanja kao u konkretnom slučaju (op. cit. AP 4731/14, odnosno AP 2108/14). U predmetnim odlukama, Ustavni sud je zaključio da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu i da apelant nema konstituirano imovinsko pravo na spornom zemljištu, zbog čega je konstatirao da se u konkretnom slučaju predmetno zemljište ne može smatrati imovinom u odnosu na koju apelant uživa sudsku zaštitu u skladu sa kriterijima prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

III.Nediskriminacija

43. U konkretnom slučaju apelant smatra da je diskriminiran u svezi na pravom na pravično suđenje. Međutim apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članku II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članku 14 Europske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminacijska primjena zakona nije očigledna. S obzirom navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni navodi o kršenju članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

Pitanje naknade štete

44. Apelant „...postavlja zahtjev za naknadu štete koju mu treba isplatiti i to u iznosu od 5.000,00 KM za osam godina onemogućavanja rješavanja pitanja naknade štete za nekretnine koje se žele oduzeti, diskriminaciju apelanta...“. U svezi sa time Ustavni sud podsjeća na članak 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda prema kojemu u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi s pravom na pravično suđenje, pravom na imovinu i nediskriminacijom, nisu ispunjeni uvjeti za razmatranje zahtjeva apelanta za naknadu nematerijalne štete.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada u obrazloženju osporene odluke Okružnog suda, nema ničega što ukazuje na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ili na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Okružni sud za svoju odluku dao jasne razloge, koja niti u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno i na štetu apelanta.

46. Također, Ustavni sud zaključuje nema povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer apelant nema „imovinu“ koja je zaštićena člankom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ili člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

47. Najzad, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđen članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su osobe koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirane na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporene odluke.

48. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-2184/16 („Ratar“ a.d. Prnjavor) | Sudska praksa | Aktio