Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3282/18 (N. A., A. B. i Ž. V.)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3282/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-3282/18, rješavajući apelacije Nedeljke Adžić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nedeljka Adžić protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 037663 17 Rsž2 od 19. februara 2018. godine;

A. B. protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 061463 17 Rsž od 23. aprila 2018. godine;

Željko Vuković protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 027269 17 Rsž od 22. juna 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3282/18

1. Nedeljka Adžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gacka, koju zastupa Momo Turanjanin advokat iz Trebinja, podnijela je 9. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 037663 17 Rsž2 od 19. februara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba prvotuženog (JU Srednjoškolski centar “Golub Kureš” Bileća) i drugotužene (S.S.), te je preinačena presuda Osnovnog suda u Trebinju od 3. maja 2017. godine, na način da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonita odluka Nastavničkog vijeća prvotužene kojom su časovi Demokratije i ljudskih prava oduzeti apelantici i dodjeljeni drugotuženoj S.S., da se utvrdi da postoji pravo apelantice konstituisano Odlukama Aktiva društvenih nauka prvotuženog o podjeli časova kojim je apelantici dodjeljen određen broj časova iz predmeta Filozofije, Demokratije i ljudskih prava, Poslovne komunikacije i Kulture religije, te u tom pravcu donese rješenje o normi rada apelantice u okviru 40-časovne radne nedjelje, kao i da se obaveže prvotuženi da apelantici isplati određene novčane iznose na ime manje isplaćene plate. Osim toga, utvrđeno je da prvostepena presuda ostaje neizmjenjena u dijelu apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je odbijen zahtjev da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo Ugovor o radu na neodređeno vrijeme iz 2013. godine, zaključen između prvotuženog i drugotužene.

3. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, naveo da ugovor o radu na neodređeno vrijeme, koji je zaključen između tuženih, sa stanovišta svoga sadržaja ne sadrži niti jednu odredbu koja bi ga činila ništavim jer je isti u skladu sa sadržajem koji propisuje zakon, radi čega je prvostepeni sud pravilno zaključio da nisu ispunjeni uslovi da bi se utvrdila njegova ništavost, pa je odbio apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti takvog ugovora između tuženih. Nadalje, Okružni sud je zaključio da se u konkrentom slučaju ne može izvesti održiv zaključak da su apelantici odlukom Nastavničkog vijeća prvotužene iz 2014. godine, oduzeti predmeti Demokratije i ljudskih prava i nezakonito dodjeljeni drugotuženoj, a posebno da su joj time narušena prava iz radnog odnosa. Naime, Okružni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizilazi da je prvotužena, još u vrijeme dok je apelantica radila po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme na radnom mjestu nastavnika filozofije, obavijestila Aktiv direktora srednjih škola da u školskoj 2013/2014. godini ima upražnjeno radno mjesto nastavnika Demokratije i ljudskih prava, te da je to radno mjesto ponuđeno drugotuženoj, koja je u Centru srednjih škola u Trebinju ostala bez dijela norme iz navedenog predmeta. Prema stavu Okružnog suda, žalbom se osnovano ukazuje na odredbu člana 76. stav 3. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju, kojom je propisano da je direktor škole, prije raspisivanja konkursa za popunjavanje upražnjenog radnog mjesta, dužan na to radno mjesto rasporediti nastavnika za čijim radom je djelimično ili potpuno prestala potreba u drugoj školi, koja se nalazi na području za koje je osnovan Aktiv direktora srednjih škola, ukoliko je navedeno lice sa tim saglasno. Okružni sud je zaključio da iz navedene zakonske odredbe proizilazi puno diskreciono pravo direktora prvotuženog da u konkretnom slučaju rasporedi drugotuženu na predmet Demokratije i ljudskih prava, zbog toga što dotadašnji nastavnik više nije ispunjavao uslove za rad na tom predmetu. Nadalje, Okružni sud je ukazao da se žalbom s pravom izlaže kritici i stav pobijane presude da je odlukom Aktiva društvenih nauka konstituisano pravo tužiteljice na dodjelu spornih časova, jer je nesporno da je drugotužena u vrijeme donošenja odluke Aktiva već posjedovala ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa rasporedom na poslovima nastavnika Demokratije i ljudskih prava, što dovodi u pitanje potrebu da se na Aktivu društvenih nauka uopšte raspravlja o podjeli spornih časova. Na koncu, Okružni sud je zaključio da se žalbom tuženih pravilno ukazuje da sud ne može odlučivati o raspodjeli časova unutar neke školske ustanove, niti da se sudskom odlukom može nalagati da se nastava odvija po usvojenom godišnjem programu rada za određenu školsku godinu, zbog čega je u potpunosti neutemeljen i dio tužbenog zahtjeva kojim se traži poništenje kao nezakonite odluke nastavničkog vijeća kojom su časovi ,,oduzeti“ apelantici i dodjeljeni drugotuženoj, te da se zahtjeva odvijanje nastave po usvojenom godišnjem programu rada. Kod takvog stanja stvari, prema stavu Okružnog suda, apelantica nema nikakav pravni osnov ni za isplatu „manje isplaćene plate“.

AP-4391/18

4. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa Safet Medošević advokat iz Sarajeva, podnio je 3. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 061463 17 Rsž od 23. aprila 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, djelimično je uvažena žalba tuženog (Zavod zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona) i presuda prvostepenog suda je preinačena u dijelu kojim je tuženom naloženo da provede postupak po konkursu za prijem u radni odnos na mjesto rukovodilac Poslovnice Vareš od 22. maja 2016. godine izborom kandidata koji ispunjava uslove za prijem, na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu, dok je u preostalom pobijanom dijelu prvostepene presude kojim je poništena odluka tuženog o poništenju konkursa za prijem u radni odnos na mjesto rukovodilac Poslovnice Vareš od 11. jula 2016. godine žalba tuženog odbijena i presuda prvostepenog suda potvrđena.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz činjenica utvrđenih pred prvostepenim sudom proizlazi da je tuženi zbog odlaska radnika u penziju raspisao konkurs za popunjavanje radnog mjesta na neodređeno vrijeme na koji se prijavio apelant i priložio dokumente tražene konkursom, kao i da se na navedeni konkurs prijavila S.M. koja nije ispunjavala uslove iz člana 5. stav 2. Pravilnika o radu u pogledu radnog iskustva nakon sticanja stručne spreme. Kantonalni sud je, također, naveo da je direktor tuženog poništio pomenuti konkurs iako za to nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 8. stav 1. Pravilnika o radu tuženog, zbog čega je prvostepeni sud primjenom odredbe Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Stručnoj službi tuženog kao i primjenom relevantnih odredbi Pravilnika o radu tuženog poništio odluku tuženog o poništenju konkursa za prijem u radni odnos na mjesto rukovodilac Poslovnice Vareš od 11. jula 2016. godine. Prema stavu Kantonalnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je odluka o poništenju konkursa donesena suprotno Pravilniku o radu kojim je propisano da se konkurs može poništiti kada je u međuvremenu prestala potreba za popunom radnog mjesta. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je u momentu poništenja konkursa (a i kasnije) postojala je potreba za popunom radnog mjesta rukovodilac Poslovne jedinice Vareš, a tuženi je to radno mjesto nastavio popunjavati zaključivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme, pa je na taj način postupio suprotno odredbama Pravilnika o radu. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da se žalbom tuženog osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogriješio kada je naložio tuženom da provede postupak po konkursu za prijem u radni odnos na mjesto rukovodilac Poslovnice Vareš od 22. maja 2016. godine izborom kandidata koji ispunjava uslove za prijem. Naime, prema stavu Kantonalnog suda, budući da u ovom sporu sud ispituje zakonitost odluke o poništenju odluke o poništenju konkursa, prvostepeni sud nije mogao odlučivati o zahtjevu da se naloži tuženom da provede postupak po konkursu za prijem u radni odnos na mjesto rukovodioca Poslovnice Vareš izborom kandidata koji ispunjava uslove za prijem, jer to nije pravo suda, nego poslodavca koji je isključivo ovlašten provoditi konkursnu proceduru i odlučiti o izboru.

AP-5038/18

7. Željko Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Nada Mandić advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 3. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 027269 17 Rsž od 22. juna 2018. godine.

8. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonit Aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme iz 2016. godine, kojim se Ugovor o radu na neodređeno vrijeme iz 2015. godine, a koji je apelant zaključio sa tuženim (JZU Univerzitetska bolnica Foča) mijenja i glasi "radnik se od dana 1. augusta 2016. godine raspoređuje na radno mjesto, odnosno poslove medicinskog tehničara za prijem i otpust bolesnika u Službi za urgentnu medicinu i bolnički prijem“, te da ostaje na snazi navedeni Ugovor o radu iz 2015. godine, kao i da se naloži tuženom da apelanta vrati i rasporedi na radno mjesto laboratorijskog tehničara u Odsjeku za medicinsku mikrobiologiju sa parazitologijom u Centru za laboratorijsku dijagnostiku koje je obavljao prije donošenja navedenog Aneksa.

9. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je na osnovu materijalnih dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno da je apelant završio četvrti stepen stručne spreme, struka zdravstvo i socijalna zaštita, zanimanje laboratorijski tehničar, te da je bio raspoređen na radnom mjestu laboratorijskog tehničara kod tuženog, nakon čega je premješten na radno mjesto medicinskog tehničara za prijem i otpust bolesnika u službi za urgentnu medicinu i bolnički prijem. Okružni sud je ukazao da iz tabelarnog pregleda Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog proizilazi da je za radno mjesto medicinski tehničar za prijem i otpust bolesnika potrebna srednja stručna sprema, četvrti stepen, srednja medicinska škola, opšti smjer, položen stručni ispit i šest mjeseci radnog iskustva i da su na navedenom radnom mjestu potrebne vještine koje obuhvataju radnje i postupke koje preduzima zdravstveni radnik IV stepena stručne spreme, medicinskog smjera. U skladu sa navedenim, Okružni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da je apelant bio kvalifikovan za posao medicinskog tehničara za prijem i otpust bolesnika, u Službi za urgentnu medicinu i bolnički prijem na koji je premješten. Okružni sud je, s tim u vezi, ukazao na odredbe člana 170. stav 1. tačka 1. Zakona o radu iz kojih jasno proizilazi da poslodavac može radniku ponuditi izmjenu sadržaja Ugovora o radu radi rasporeda na drugo radno mjesto, kao i odredbe člana 172. stav 1. istog zakona prema kojim je predviđen raspored na drugo radno mjesto pod uslovom da odgovara stručnoj spremi radnika i iskustvu stečenim radom.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3282/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), te povredu odredaba Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pored toga, u predmetu broj AP 5038/18 apelant je tražio naknadu nematerijalne štete „kao pravičnu odštetu“.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U odnosu na zahtjev apelanata u predmetu AP 5038/18 za isplatu nematerijalne štete, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, prema kojim Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu nematerijalne štete. Imajući u vidu odluku o dopustivosti, Ustavni sud zaključuje da apelantima u konkretnom slučaju ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3282/18 (N. A., A. B. i Ž. V.) | Sudska praksa | Aktio