Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3735/16 (M. K.)
Odluka donesena 11. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Povrat stana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3735/16
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3735/16, rješavajući apelaciju Munibe Kujundžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Munibe Kujundžić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 128506 14 Gž od 19. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 128506 10 P od 6. juna 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Muniba Kujundžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ferida Hadžimuratović advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 128506 14 Gž od 19. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 128506 10 P od 6. juna 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Vesne Mišanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 23. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor 30. maja 2018. godine a Kantonalni sud 1. juna 2018. godine. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Ustavni sud je donio odluku broj AP-1498/05 od 12. septembra 2006. godine kojom je usvojena tužiteljicina apelacija, utvrđeno kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska) konvencija, ukinuta presuda Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-273/03 od 31. januara 2005. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. Zbog vezanosti za konkretan predmet i preklapanja činjenica, Ustavni sud će prezentirati dijelove obrazloženja iz navedene odluke AP-1498/05.
6. Dakle, u obrazloženju je, između ostalog navedeno da Ustavni sud smatra da se predmetni stan može da smatra apelantkinjinim domom u okviru člana 8 Evropske konvencije s obzirom na to da je na njemu apelantkinja stekla stanarsko pravo 25. maja 1989. godine i da od tada u njemu živi sa svojom porodicom. Inače, apelantkinji je, kao zaslužnom sportisti Grada Sarajeva, Opština Centar Sarajevo, sopstvenik stana, dodijelila na korišćenje sporni stan Rješenjem broj 05-372- 772788 od 23. maja 1989. godine, nakon čega je apelantkinja zaključila Ugovor o korišćenju stana broj MB/05-1464-1/89 od 25. maja 1989. godine. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelantkinja na zakonit i legalan način ušla u posjed spornog stana 1989. godine i da se, stoga, sporni stan može da smatra njenim domom u smislu člana 8 Evropske konvencije(..) te da osporena presuda Vrhovnog suda predstavlja miješanje u apelanticino pravo na dom (...) Nakon toga, Ustavni sud mora da ispita da li je miješanje u apelantkinjin dom opravdano shodno članu 8 stav 2 Evropske konvencije, odnosno da li je miješanje zasnovano na zakonu i da li je takva mjera neophodna u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u stavu 2 člana 8 Evropske konvencije. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da Vrhovni sud u postupku povodom izjavljene revizije svoju odluku zasniva prije svega na činjenici da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine utvrđeno da je tužiocu – protivtuženom kao sustanaru pripalo pravo na proširenje na ispražnjeni dio sustanarskog stana, a time je utvrđena i zakonitost zasnovanog sustanarskog odnosa tužioca-protivtuženog. S obzirom na to da je članom 71 Zakona o stambenim odnosima propisano da se novi sustanarski odnosi ne mogu da zasnivaju na useljenim stanovima po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ broj 13/74), a da ugovor o sustanarskim odnosima koji je zaključen suprotno odredbama ovog zakona nema nikakvo pravno dejstvo (apsolutno je ništav), to i ugovor o korišćenju stana koji je zaključila apelantkinja sa drugotuženim, budući da predstavlja po svojoj prirodi ugovor o sustanarskom odnosu, nema nikakvo pravno dejstvo. Takođe, osporena odluka se zasniva i na članu 73 stav 1 Zakona o stambenim odnosima shodno kom je 'zabranjeno, u uslovima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na korišćenje novom sustanaru ispražnjenog dijela stana', a stavom 2 istog člana propisano je da 'kad prestane sustanarski odnos, preostali sustanari se proširuju na ispražnjeni dio stana'. Ustavni sud smatra da navedene odredbe Zakona o stambenim odnosima nisu proizvoljno primijenjene, pa je miješanje u apelantkinjino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom.
7. Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelantkinjino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je za to miješanje postojao legitiman cilj i da li je predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da sustanarstvo u oblasti stambenih odnosa predstavlja poseban institut čije je novo zasnivanje od 23. jula 1959. godine, tj. danom stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 16/59) prestalo, odnosno postalo je zabranjeno uspostavljanje novih sustanarskih odnosa. Dakle, nakon navedenog datuma nisu mogli da se uspostavljaju novi sustanarski odnosi, a svi ugovori o korišćenju stana koji bi se zaključili suprotno odredbama člana 71 Zakona o stambenim odnosima ne proizvode nikakvo pravno dejstvo i smatraju se nepostojećim. Članom 73 Zakona o stambenim odnosima zabranjeno je, u uslovima kada prestane jedan sustanarski odnos, davanje na korišćenje novom sustanaru ispražnjenog dijela stana i data je mogućnost preostalom sustanaru da se proširi na ispražnjeni dio stana. Iz navedenog proizilazi da je cilj zakonodavca bio da se ukinu postojeći sustanarski odnosi koji su nastajali u uslovima teške stambene situacije sve do 23. jula 1959. godine. Međutim, u konkretnom slučaju ne može da se smatra da su vlasti imale legitiman cilj - zaštitu prava drugih kada su obavezale apelantkinju da preda u posjed i na slobodno raspolaganje sporni stan tužiocu – protivtuženom s obzirom na to da tužilac – protivtuženi ima na raspolaganju stan od 72 m² za koji je zaključio ugovor o korišćenju i koji nesmetano koristi. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su donošenjem Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo („Službeni list Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 25/01, 61/01, 15/02 i 54/04) propisani uslovi i način prodaje stanova na kojim postoji stanarsko pravo i njihovo pretvaranje iz društvene u privatnu svojinu zbog čega pitanja korišćenja stambenog prostora gube svoj javno-pravni karakter i postaju pitanja prvenstveno privatno-pravnog karaktera. Zato, privatizacijom stanova se gubi legitiman cilj, a to je neuspostavljanje novih sustanarskih odnosa i razrješenje postojećih radi racionalnijeg korišćenja stambenog prostora, kakav je on imao u vrijeme donošenja zakona. Ustavni sud, zato, zaključuje da navedene mjere nemaju legitiman cilj i ne mogu da se smatraju neophodnim u demokratskom društvu za bilo koju svrhu iz člana 8 stav 2 Evropske konvencije.
8. Na kraju, Ustavni sud će odgovoriti i na pitanje da li je miješanje u apelantkinjino pravo na poštivanje doma predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je bila uspostavljena proporcionalnost između apelantkinjinog interesa i interesa zajednice. U konkretnom slučaju se radi o apelantkinjinom interesu da joj se omogući da nesmetano koristi predmetni stan kao svoj dom. S druge strane, cilj zajednice je ukidanje novih sustanarskih odnosa i davanje mogućnosti tužiocu – protivtuženom da se proširi na sporni stan. Ustavni sud smatra da navedeni interes za ukidanje sustanarskih odnosa u novoj vlasničkoj strukturi nad cjelokupnim stambenim fondom, te interes da se tužilac – protivtuženi proširi na sporni stan i tako koristi stan od 117 m² nisu proporcionalni mjeri po kojoj apelantkinja mora da napusti sporni stan za koji je u dobroj vjeri zaključila ugovor o korišćenju, a koji je retroaktivno poništen, i u kom živi sa svojom porodicom od 1989. godine.
Činjenice konkretnog predmeta
9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 128506 10 P od 6. juna 2014. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice i obavezani su apelantica i Fikret Kujundžić (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj predaju u posjed stan sa pripadajućim stvarima tužiteljice koji se nalazi u Sarajevu, Općina Centar u ulici Muhameda Kantardžića broj 1, sprat 3, ukupne površine 45 m2 sagrađen na k.č. 15023/1 upisan u z.k. poduložak 15023 KPU Centar (u daljnjem tekstu: predmetni stan) sa dijelom 1/1 na ime tužiteljice, slobodan od ljudi i stvari koje pripadaju apelantici i tuženom kao i da tužiteljici nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu precizuranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da je tužiteljica tom sudu podnijela tužbu protiv Alije Kujundžića radi iseljenja i predaje u posjed predmetnog stana i isplate naknade za korištenje tuđe stvari tvrdeći da je na predmetnom stanu upisana kao vlasnica sa dijelom 1/1 te da je tuženi Alija Kujundžić ušao u posjed predmetnog stana na osnovu sudskih odluka koje su u međuvremenu poništene te da je tužiteljica u toku postupka označila kao tužene apelanticu i tuženog kao zakonske nasljednike preminulog Alije Kujundžića i odustala od zahtjeva za isplatu naknade za korištenje tuđe stvari. Nadalje, navedeno je da na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je tužiteljica vlasnica predmetenog stana sa dijelom 1/1 kojeg je stekla zaključenjem ugovora o korištenju 1989. godine sa Stambenim fondom grada Sarajeva kao vrhunska sportašica a na osnovu kojeg je predmetni stan otkupila i uknjižila se u KPU. U obrazloženju presude je naveden i veći dio činjenica prezentiranih u uvodnim napomenama ove odluke te istaknuto da se tužiteljicin tužbeni zahtjev temelji na odredbama člana
43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima kojima je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari te da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. S tim u vezi je navedeno da, kako je taj sud utvrdio da je tužiteljica zemljišno-knjižna vlasnica predmetnog stana sa dijelom 1/1 te da se predmetna nekretnina nalazi u faktičkoj vlasti tuženih bez pravnog osnova to je taj sud našao da je tužiteljicin tužbeni zahtjev osnova pa je donio odluku kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude apelantica i tuženi su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 128506 14 Gž od 19. augusta 2016. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka utvrdio da je tužiteljica upisana kao vlasnica predmetnog stana a da su apelantica i tuženi kao zakonski nasljednici iza umrlog Alije Kujundžić u posjedu predmetnog stana. Takođe, prema obrazloženju, prvostepeni sud je dozvolio provođenje svih relevantnih dokaza koje su stranke predložile u toku postupka, te je u presudi naveo sve provedene dokaze saglasno njihovom sadržaju, sve provedene dokaze pravilno cijenio, posebno i zajedno, nakon čega je, prema mišljenju tog suda, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na osnovu slobodne ocjene dokaza, a što je u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je obrazložio da je na osnovu pravilne primjene materijalnog prava, odnosno odredbe člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, a u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije prvostepeni sud donio odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva za koju je dao razloge koje prihvata i taj sud. Prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovano se u žalbi ističe da se u pobijanoj presudi prvostepeni sud nije osvrnuo na utvrđenu činjenicu da je u toku parnični postupak broj 65 0 P 191575 11 P po tužbi drugotužene protiv tužiteljice i Općine Centar Sarajevo, radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana i brisanja prava vlasništva tužiteljice iz zemljišnih knjiga. Iako je punomoćnik tuženih predlagao prekid postupka, ne navodeći na osnovu koje odredbe ZPP-a to predlaže, prvostepeni sud nije o tome donio rješenje u toku postupka, niti je u presudi obrazložio zašto nije prihvatio prijedlog da se postupak prekine do pravomoćnog okončanja navedene parnice. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ovakav postupak prvostepenog suda je protivan odredbama ZPP ali nije imao utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Iako apelantica nije navela ni u žalbi na osnovu kojeg člana ZPP je predlagala prekid postupka, može se, prema obrazloženju tog suda, pretpostaviti da je takav zahtjev postavljen u smislu člana 379. stav 1. tačka 1. ZPP-a. Navedenim članom je, kako je navedeno, propisano da će sud odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava prethodno pitanje a taj sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prekinuo postupak, bez obzira na navedeni propust nedonošenja rješenja i neobrazlaganja takvog svog stava jer konkretnom slučaju nije trebalo rješavati nikakvo prethodno pitanje, pa da sud odlučuje da li će ga sam rješavati ili će prekinuti postupak i čekati odluku iz drugog postupka.
11. Kantonalni sud je naveo da je prema stanju spisa, tužiteljicino vlasništvo na predmetnom stanu neupitno jer je utvrđeno na osnovu uvida u izvod iz Knjige položenih ugovora. S tim u vezi je navedeno da se pravo vlasništva stiče upisom u zemljišne knjige i da je tužiteljica to svoje pravo dokazala, pa je u žalbi neosnovano istaknuto da se prvostepeni sud nije osvrnuo na činjenicu da je presuda Osnovnog suda I u Sarajevu, broj P-2690/89 od 3. oktobra 1990. godine, koja ničim i nikada nije stavljena van snage, dokaz da apelantica i tuženi nisu u posjedu predmetnog stana bez pravnog osnova. Prema mišljenju Kantonalnog suda, bitno je da je tužiteljica vlasnica predmetnog stana i da se taj stan nalazi u faktičkoj vlasti apelantice i tuženih tuženih jer je članom 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima određeno da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, te da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Budući da je utvrdio da je tužiteljica vlasnica predmetnog stana, te da je nesporno da se taj stan nalazi u faktičkoj vlasti apelantice i tuženih, prvostepeni sud je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbe člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, shodno članu 372. Zakona o stvarnim pravima, usvojio tužbeni zahtjev nalažući apelantici i tuženima predaju stana u posjed tužiteljici.
12. Prema obrazloženju Kantonalnog suda ne stoji ni žalbena konstatacija da je Ustavni sud u svojoj odlucio broj AP 1498/05 od 12. septembra 2006.godine zaključio da je ugovor o korištenju predmetnog stana, koji je tužiteljica zaključila sa Općinom Centar, apsolutno ništav i da nema nikakvo pravno djelovanje jer je upravo tom odlukom usvojena tužiteljicina apelacija i utvđeno kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije pa je u izvršenju te odluke koja je obavezujuća, tužiteljica u konačnici i postala vlasnicom predmetnog stana. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustva Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica navodi hronologiju postupaka koji su prethodili postupku u kojem su donesene osporene presude. Apelantica navodi da su redovni sudovi proizvoljno postupili kada su utvrdili da ona nema pravnog osnova da koristi predmetni stan jer je nesporno da je njenom predniku Aliji Kujundžiću priznato pravo na proširenje u predmetni stan odnosno dio sustanarskog prostora a navedena presuda iz 1990. godine nikada nije bila predmet razmatranja odnosno preispitivanja pred redovnim sudovima niti pred Ustavnim sudom. Također, apelantica navodi da je nesporno da je Ustavni sud u svojoj odluci AP-1498/15 utvrdio da je ništav ugovor na osnovu kojeg je tužiteljica stekla pravo vlasništva ali da to redovni sudovi nisu uzeli u obzir nego su, kao i Ustavni sud, štitili tužiteljicu kao bespravnu korisnicu predmetnog stana jer se u predmetni stan uselila u dobroj vjeri. Apelantica navodi da su redovni sudovi proizvoljno postupili i zbog toga što nisu u osporenim presudama uzeli u obzir da se vodi i postupak povodom apelanticine tužbe protiv tužiteljice a čiji je predmet utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora na osnovu kojeg je tužiteljica stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu. Apelantica smatra da su redovni sudovi morali uzeti u obzir ovu činjenicu i da nisu smjeli donijeti predmetne presude prije okončanja navedenog postupka. Apelantica također smatra da joj navedenim odluka prekršeno i pravo na dom jer kako tužiteljica ima pravo na dom tako ima i apelantica još od 1987. godine prije nego što je pravo na dom iz Evropske konvencije postalo ustavno pravo u BiH i o čemu su također redovni sudovi morali voditi računa.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da je apelacija neosnovana.
15. Općinski sud je naveo da je tokom postupka postupano u skladu sa odredbama ZPP i da su navodi apelantice neosnovani.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o vlasničko pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98) relevantne odredbe glase:
Član 43.
1)Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. 2) Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
3)Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
17. U Zakonu o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“ br. 66/13 i 100/13 ) relevantne odredbe glase:
Član 372.
Započeti postupci Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava vlasništva i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovoga zakona okončat će se po odredbama tih propisa.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 128506 14 Gž od 19. augusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 5. septembra 2016. godine a apelacija je podnesena 14. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e), k) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja prava na povrat u posjed predmetnog stana tužiteljici, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode te stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava redovnih sudova jer su ti sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice i obavezali apelanticu i tuženog da tužiteljici vrate u posjed predmetni stan. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila povrat u posjed predmetnog stana usvojen jer je nesporno utvrđeno da je tužiteljica na osnovu kupoprodajnog ugovora otkupila predmetni stan na kojem je bila nositeljica stanarskog prava i uknjižila se kao njegova vlasnica sa dijelom 1/1. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je donio odluku broj AP-1498/05 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-1498/05 od 12. septembra 2006. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) čiji relevantni dio obrazloženja je citiran u prethodnim tačkama ove odluke, a kojom je utvrdio kršenje prava na dom tužiteljice na predmetnom stanu, ukinuo osporenu presudu u tom predmetu i predmet vratio na ponovni postupak Vrhovnom sudu.
29. S tim u vezi, a uzimajući u obzir odredbe člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima prema kojim, izneđu ostalog, vlasnik ima pravo da traži povrat stvari na kojoj ima vlasništvo od osobe koja tu stvar neovlašteno drži u posjedu, te kako je u predmetnom postupku dokazano da je tužitelijca vlasnica predmetnog stana, to Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primjenili materijano pravo i zbog čega su navodi apelantice neosnovani. Pri tom, Ustavni sud ukazuje da nisu od značaja navodi apelantice da se pred redovnim sudovima vodi postupak vezan za utvrđivanje ništavosti navedenog ugovora na osnovu kojeg je tužiteljica stekla pravo vlasništva kao i da nije uzeto u obzir da je apelanticinom predniku bilo dopušteno proširenje u predmetni dio stana kao sustanarskog dijela prostora. Ovo stoga jer u konkretnom slučaju predmet postupka i nije bilo pitanje ništavosti kupoprodajnog ugovora već isključivo pitanje povrata u posjed predmetnog stana pa se samim time apelatnica ne može sa uspjehom pozivati ni na navode iznesene u odluci Ustavnog suda broj AP-1498/05 vezano za sporni kupoprodajni ugovor, što su u osporenim odlukama i obrazložili redovni sudovi. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da su navodi apelantice neosnovani.
30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu. Kršenje navedenog prava apelantica vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primjenjeno odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, to Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na dom
32. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na dom. U tom kontekstu navodi i da ako tužiteljica ima pravo na dom ima ga i apelantica i da ga je stekla kada pravo na dom nije bilo dio ustavnih prava u BiH. S tim u vezi Ustavni su, prije svega, primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelanticin prednik bio (a sada je apelantica) u posjedu stana koji graniči sa predmetnim stanom i da je tražio da proširi svoj stambeni dio na predmetni stan iz čega proizlazi da apelantica posjeduje stan koji i nije bio predmet sudskih postupaka. Dakle, apelantica osporenim odlukama, kojima joj je naloženo da zajedno sa tuženim preda predmetni stan u posjed tužiteljici koja je njegova zemljišno-knjižna vlasnica, i nije ostala bez doma/stambenog prostora pri čemu Ustavni sud primjećuje i da apelantica u toku predmetnog postupka pred redovnim sudovima i nije pokretala pitanje prava na dom niti ga je u bilo kojem kontekstu postavila. Zbog toga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primjenili materijalno pravo kada su usvojili tužiteljicin tužbeni zahtjev i obavezali apelanticu da zajedno sa tuženim vrati tužiteljici u posjed predmetni stan čija je zemljišno-knjižna vlasnica tužiteljica i kada od utjecaja na rješavanje ovog pitanja nije činjenica da se pred redovnim sudovima vodi postupak oko utvrđivanja ništavosti predmetnog ugovora na osnovu kojeg je tužiteljica postala vlasnica predmetnog stana jer je predmet konkretnog postupka bio povrat stana u posjed.
34. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primjenjeno odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje.
35. Nema kršenja ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantica osporenim presudama nije ostala bez stana/doma jer posjeduje stan koji nesmetano koristi i kada je na predmetni stan prednik apelantice želio da proširi navedeni stambeni prostor koji je koristio a sada ga koristi apelantica.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević