Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-815/18 (D. J. i drugi)

Odluka donesena 11. 10. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-815/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 10. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. oktobra 2018. godine, u predmetu broj AP-815/18, rješavajući apelacije Dragana Jotanovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dragan Jotanović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 254977 17 Pžp od 4. decembra 2017. godine, „AUTOKOMERC LATIĆ“ d.o.o. Velika Kladuša i Elvis Latić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 084249 17 Pžp od 11. januara 2018. godine, M. J. protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 Pr 024619 17 Pžp od 4. januara 2018. godine i „Kristal Trade“ d.o.o. Prnjavor protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 226614 18 Pžpž od 19. februara 2018.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-815/18

1. Dragan Jotanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 254977 17 Pžp od 4. decembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 254977 17 Pr od 22. maja 2017. godine kojim je apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 49. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. Osim toga, apelantu je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca i istovremeno određeno da se ta mjera zabrane neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne učini novi, isti ili sličan prekršaj za koji se može izreći zaštitna mjera, a izrečen mu je i jedan kazneni bod.

3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je, pored ostalog, naveo da se neosnovano žalbom osporava da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. Naime, ukazano je da je svjedok - oštećeni N. G., koji je upravljao motornim vozilom marke „VW golf“, izjavio na usmenom pretresu da je krenuo iz Banjaluke prema Vrbanji, te da je apelant kod benzinske pumpe „Nešković“ iz pravca Vrbanje krenuo prema pumpi, da je prešao pola njegove trake i pokušao da se vrati u svoju traku, a on je pokušao da izbjegne apelanta, ali nije uspio i došlo je do udara. Shodno tome, Okružni sud je konstatovao da je N. G. dao detaljnu izjavu koja se odnosi na predmetni događaj i nije bilo razloga da se sumnja u njegovu izjavu, imajući u vidu da iz zapisnika o uviđaju saobraćajne nezgode od 21. oktobra 2016. godine proizlazi da nije imao alkohola u organizmu, a nema niti jednog razloga za sumnju da je N. G. prešao na lijevu saobraćajnu traku, kako to tvrdi odbrana. Osim toga, istaknuto je da odbrana prilikom unakrsnog ispitivanja nije dovela u sumnju izjavu N. G. datu na usmenom pretresu, a iz fotodokumentacije koja se nalazi u spisu, proizlazi da se predmetna saobraćajna nezgoda desila na dijelu puta iz kojeg se ulazi u benzinsku pumpu „Nešković“. Također, navedeno je da nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Z. M., jer iz tog nalaza i mišljenja proizlazi da je vještak isti sačinio, između ostalog, na osnovu izjave apelanta i izjave njegovog suvozača, V. G., koje izjave su dali advokatu Č. Đ.. Međutim, Okružni sud je konstatovao da nalaz i mišljenje vještaka treba da se zasniva samo na dokaznom materijalu, pa u konkretnom slučaju, izjave apelanta i V. G., koje su date branitelju apelanta, nisu relevantne za davanje nalaza i mišljenja vještaka, zbog čega nije mogao ni biti prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Z. M..

AP-1064/18

4. „AUTOKOMERC LATIĆ“ d.o.o. Velika Kladuša i Elvis Latić (u daljnjem tekstu:

prvoapelant i drugoapelant; apelanti), koje zastupa Adnan Šehić, advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 17. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Pr 084249 17 Pžp od 11. januara 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Pr 0840249 17 Pr od 19. oktobra 2017. godine kojim su prvoapelant kao pravno lice i drugoapelant kao odgovorno lice u pravnom licu oglašeni odgovornim zbog prekršaja iz člana 6. stav 1. tačka a) i stava 2. istog člana Zakona o carinskim prekršajima BiH, te je prvoapelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM, dok je drugoapelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. Osim toga, prvoapelantu je izrečena zaštitna mjera naplate protuvrijednosti robe u iznosu od 1.866,87 KM.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da iz zapisnika o utvrđivanju carinske vrijednosti robe UIO RC Banjaluka, CI Velika Kladuša od 19. augusta 2016. godine proizlazi da carinska ispostava nije mogla da prihvati kao transakcijsku vrijednost robe onu vrijednost koju su apelanti prijavili za carinjenje po prijavi od 19. augusta 2016. godine, sa fakturom od 16. augusta 2016.godine. Shodno tome, ukazano je da je, u smislu člana 26. Zakona o carinskoj politici BiH, utvrđena propisana carinska vrijednost robe u iznosu od 1.866,87 KM, u odnosu na onu koja je naznačena na fakturi od 1.466,87 KM. Imajući u vidu navedeno, kao i informaciju da proizvođači marke BMW, Audi i VW ne izdaju potvrde o porijeklu prilikom izvoza, dok je vozilo marke VW Polo koje je bilo predmet carinskog postupka imalo dokaz o porijeklu koji je izdao dobavljač, konstatovano je da su nadležni carinski organi obavili naknadne provjere. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz zaprimljenog akta UIO RC Banjaluka od 14. februara 2017.godine, naslovljen kao naknadna provjera potvrde o preferencijalnom podrijetlu, proizlazi da poduzeće S. Halilović, Lippstadt, nije izdalo niti potpisalo račun i izjavu o podrijetlu na istom. Dakle, kako navedeno poduzeće, kao izdavalac spornog računa sa izjavom o preferencijalnom porijeklu robe, nije potvrdilo autentičnost niti tačnost potvrde o preferencijalnom porijeklu, to nije niti moglo biti odgovorno za izdavanje spornog računa, niti davanje izjave o porijeklu na istom. Kantonalni sud je istakao da su stoga apelanti u vrijeme izvršenja prekršaja postupali umišljajno odnosno prilikom prijave putničkog motornog vozila za carinjenje dali netačne podatke o porijeklu robe s namjerom plaćanja uvoznih dadžbina u manjem iznosu, iako su znali da pomenuti prodavač za putničko motorno vozilo, koje je prijavljeno za carinjenje po prijavi od 19. augusta 2016. godine, sa fakturom od 16. augusta 2016.godine, nije izdao niti potpisao navedenu fakturu. Prema tome, Kantonalni sud je konstatovao da su se u radnjama apelanata ostvarila bitna obilježja predmetnog prekršaja, a žalbeni prigovor da se bez blanketne dispozicije ne mogu odrediti bitna obilježja prekršaja je neosnovan, s obzirom da iz činjeničnog opisa u izreci pobijanog rješenja, jasno proizlazi u čemu se sastojala radnja izvršenja prekršajnog djela apelanata, u smislu koja to isprava, podnesena uz prijavu za carinski postupak, ne sadrži tačne podatke o porijeklu i vrijednosti robe, pa bi se dalo zaključiti da je pravna norma iz člana 6. stav 1. tačka a) u vezi sa stavom 2. istog člana Zakona o carinskim prekršajima BiH, kao takva sama za sebe primjenjiva. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da je neosnovan i žalbeni prigovor da su apelanti u vrijeme izvršenja prekršajnog djela postupali u neotklonjivoj stvarnoj zabludi, jer bi neotklonjiva stvarna zabluda eventualno postojala da je prodavač izdao račun i upisao netačne podatke, što opet dovodi do utvrđene činjenice da prodavač takav račun nije izdao, niti potpisao, niti je dao izjavu o porijeklu robe na istom.

AP-1716/18

7. M. J. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Svodne, Općina Novi Grad, koju zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 16. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 Pr 024619 17 Pžp od 4. januara 2018. godine.

8. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je oglašena odgovornom zbog prekršaja iz člana 33. stav 2. tačka 1. Odluke o lokalnim i nekategorisanim putevima i ulicama na području općine Novi Grad, u vezi sa članom 49. stav 1. Zakona o prekršajima RS, pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM.

9. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da cijeneći žalbene navode taj sud nalazi da u toku prvostepenog postupka, kao i prilikom donošenja pobijanog rješenja, od strane prvostepenog suda nisu učinjene bitne povrede prekršajnog postupka na koje se apelantica poziva (kada navodi da je sud donio rješenje isključivo na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja, a ne na osnovu svih provedenih dokaza, te da je prvostepeni sud bezrazložno odbio izvođenje dokaza putem uviđaja). Naime, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu, i to savjesnom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. U vezi s tim, ukazano je da je članom 278. stav 2. Zakona o krivičnom postupku propisano da sudija, odnosno predsjednik vijeća može odbiti izvođenje dokaza, ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže nemaju značaj za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, dok je članom 157. istog zakona propisano da se uviđaj preduzima kada je za utvrđivanje neke važne činjenice u postupku potrebno neposredno opažanje, što prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije utvrdio. Shodno tome, Okružni sud je istakao da je takvo postupanje prvostepenog suda ispravno, jer iz stanja prvostepenog spisa proizlazi da su izvedeni materijalni dokazi i iskazi saslušanih svjedoka bili dovoljni za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja u pogledu okolnosti zbog kojih je uviđaj predlagan. U vezi sa navedenim, konstatovano je da nisu osnovane tvrdnje iz prvostepenog postupka i žalbe da se događaj odigrao u privatnom dvorištu apelantice, te da joj je povrijeđeno pravo na mirno i nesmetano uživanje privatne svojine. Naime, ukazano je da su nekretnine koje su upisane u ZK uložak broj 433 KO SP Svodna u suvlasništvu više lica, a ni jedno od njih nije apelantica, dok se u posjedovnom listu broj 322/3 KO Svodna parcela upisana pod rednim brojem k.č. 2708 vodi na D.S. putevi sa sjedištem u Novom Gradu, sa dijelom posjeda 1/1. Isto tako, navedeno je da je na skici Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 8. decembra 2014. godine jasno vidljivo da je kao put označena parcela broj 2708, a koja predstavlja upravo mjesto izvršenja predmetnog prekršaja. Dakle, Okružni sud je konstatovao da je nesporno da je apelantica 14. januara 2017. godine spriječila S. K. da svojim traktorom i grnom očisti ranije identifikovani lokalni nekategorisani put od snježnih padavina, zatim je na isti nabacala snijeg i led te ga tako blokirala za kretanje motornih vozila, što je komunalna policija na licu mjesta utvrdila 30. januara 2017. godine. Isto tako, Okružni sud je istakao da je nesporno i da je apelantica 3. maja 2017. godine postavila drveni panj, također, sprečavajući kretanje motornih vozila, odnosno u oba slučaja je vršila zaprečavanje (zauzimanje) puta i na taj način smetala upotrebu dijela javnog puta, iz čega proizlazi da su se u obje radnje izvršenja stekla obilježja produženog prekršaja iz člana 33. stav 2. tačka 1. navedene Odluke. AP-2890/18

10. „Kristal Trade“ d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Đorđo Šuman, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 226614 18 Pžpž od 19. februara 2018. godine.

11. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta podnesena protiv Rješenja Okružnog suda broj 71 0 Pr 226614 18 Pžpr od 25. januara 2018. godine kojim je, pored ostalog, apelant oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 11. u vezi sa čl. 1. i 5. Odluke o kvalitetu tečnih naftnih goriva, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM.

12. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, citirao relevantne odredbe Zakona o prekršajima RS i naveo da kako je predmetni prekršaj učinjen 4. februara 2015. godine, a kako od dana činjenja prekršaja do dana donošenja odluke tog suda nije protekao period od četiri godine (imajući u vidu da je za predmetni prekršaj, kako za pravno tako i za odgovorno lice, propisana fiksna novčana kazna preko 3.000 KM), to nije nastupila zastarjelost vođenja prekršajnog postupka protiv apelanta, tako da je prigovor zastarjelosti, koji je branilac apelanta istakao u žalbi, neosnovan. Nadalje, Okružni sud je istakao da je predmetnom Odlukom propisana detaljna procedura ispitivanja kvaliteta tečnih naftnih goriva, uz regulisanje standarda kojima se određuju fizičko-hemijske osobine tečnih naftnih goriva i granične vrijednosti osnovnih karakteristika tih goriva, te su određeni uslovi koje inspekcijska tijela i laboratorije moraju ispunjavati kako bi bili akreditovani za ocjenjivanje usklađenosti. U vezi s tim, ukazano je da je u konkretnom slučaju nesumnjivo da su uzorkovanje i ispitivanje kvaliteta tečnih naftnih goriva kod apelanta vršila ovlaštena tijela, i to „Inspekt“ d.o.o. Zvornik i „Inspekt RGH“ d.o.o. Sarajevo - ispitna laboratorija Kakanj, koji ispunjavaju uslove iz člana 25. Odluke, i koja tijela su izdala Izvještaj o kvalitetu i Izvještaj o ispitivanju nafte i naftnih derivata od 6. februara 2015. godine, čiji minimalni sadržaj je propisan Prilogom IV Odluke. Shodno tome, Okružni sud je konstatovao da je neosnovan žalbeni navod da se predmetni izvještaji imaju smatrati nalazom vještaka hemijske struke i da se ne mogu prihvatiti kao dokaz imajući u vidu da nisu saslušana lica koja su ih sačinili, jer predmetni navodi nemaju uporište u relevantnim propisima. Također, navedeno je da je uvidom u cjelokupan spis, i to u izjave o usklađenosti kvaliteta tečnih naftnih goriva od 17. novembra 2014. godine i navedene izvještaje, nesumnjivo utvrđeno da je dobavljač „Rafinerija Brod“ prilikom isporuke goriva apelantu dostavio gorivo određenog kvaliteta, a koje je apelant preuzeo i nastavio dalju distribuciju. Isto tako, konstatovano je da je nakon izvršenog inspekcijskog pregleda i uzorkovanja tečnog goriva sa benzinske pumpe apelanta, utvrđeno da isto nije usklađenog kvaliteta, odnosno da ne zadovoljava propisane zahtjeve (BAS EN 590:2002) jer gorivo Euro dizel (ED-5), nije u skladu sa propisanim standardima po parametru „tačka paljenja“ čija vrijednost je utvrđena u iznosu od 43° C, a minimalno dozvoljena ne smije biti manja od 55° C, što predstavlja bitno obilježje prekršaja iz člana 11. u vezi sa čl. 1. i 5. Odluke. Imajući u vidu, da se apelant, kao subjekat koji se bavi maloprodajom, u konkretnom slučaju, pojavljuje kao dobavljač krajnjem potrošaču (licu koje na benzinskoj pumpi dođe da kupi gorivo), i da, prema odredbi člana 22. Odluke, dobavljač tečnih naftnih goriva krajnjem potrošaču preuzima odgovornost za osobine i kvalitet goriva, to je apelant odgovoran za kvalitet goriva koji prodaje krajnjim potrošačima. U vezi s tim, ukazano je da se u samom prometovanju tečnim naftnim gorivima odgovornost prenosi sa uvoznika/proizvođača na subjekte koji se bave maloprodajom. Dakle, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak suda da je došlo do povrede odredbi koje se apelantu stavljaju na teret, kao i da postoji odgovornost apelanta, jer on jeste dobavljač u odnosu na krajnje potrošače i preuzima odgovornost za osobine i kvalitet tečnih goriva, a kako je to propisano članom 22. Odluke.

Spajanje predmeta

13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-815/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

14. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pored navedenog, apelanti navode da je došlo i do proizvoljne ocjene dokaza. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na imovinu itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu su se izjasnili i drugostepeni sudovi povodom žalbi apelanata protiv prvostepenih rješenja, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnih slučajeva ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se apelanti pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-815/18 (D. J. i drugi) | Sudska praksa | Aktio